Ivan Karamazov i Jov – Pitanje i odgovori – Odbacujući nešto što postoji otkad postoji i čovjek, u oblicima koji su kreirani onakvi kakvi su čovjeku bili potrebni u pojedinačnim epohama, nešto što je tako blisko filozofskim učenjima, a pri tome ne odbacujući filozofiju, je nepotrebno, neopravdano i nepoželjno, u neku ruku ne ide u korist onome ko to odbacuje. Ne samo filozofija, već i svaki oblik ljudskog djelovanja i stvaranja, kroz nauku i umjetnost, je srodan onome što znamo da odbacimo i potcijenimo kao nešto daleko od koristi, što usporava razvoj ljudskog roda, zanemarujući svaku umjetničku ljepotu, uputstva i sveobuhvatnost opisa.

Odbacivanje je nepotrebno jer nije jedini izbor, neopravdano jer stvara halo efekat u okruženju gdje halo treba biti viđen samo oko glava svetaca i nepoželjno je jer odbacivanjem gubimo priče, u najmanju ruku, koje su stvarale oreol oko planete Zemlje. Da smo na sličan način, zbog sličnog zaključivanja, zanemarili Vagnera, Merkjurija, Kiri ili Mendela, naš svijet bi bio za po jedan dio manje samosvjesno mjesto.

Sa željom za prihvatanjem treba da dođe i širokoumnost i spremnost na sagledavanje onoga na šta nailazimo i svega što nam se u tome ne uklapa u sagledanu opštu slike.
Ne brinimo se za naš mozak zbog toga:

If I open my mind too much, my brain will fall out.

Religija, sa svim djelovima, a posebno u Božijim knjigama, sadrži obilje stvari koji nijesu uklopljene i tim problemom se bavi teodiceja – opravdavanje Boga. Razlog tome je što religija (ili još dublji njen dio – vjera) najmanje od svih ljudskih preokupacija ima euklidski, logički tok praćenja svojih izlaganja. Zato su pitanja vezana za doslednost i pravednost opisanog Boga oduvijek bila pitanja koja su dovodila do rasprava koje su previđale ispravnost osnova na kojima argumenti počivaju. Zbog nejasnih osnova od kojih se kreće, preko čuđenja do kog dovode, postavljanja pitanja i na kraju načina rasprave dolazi do odbacivanja religije. Odbacivanje religije (sa kojom se nesvjesno odbaci i vjera, bez obzira što nijesu sinonimi) počinje od pitanja i potvrđuje se i prije odgovora na njih. Neka su odgovori nezadovoljavajući i previše apstraktni, nepragmatični za pojedinca, ipak odbacivanje religije i dalje nije dovoljno opravdano jer ona je paket pomiješanih, nesjedinjenih djelova čiju svrhu i postojanje, korisnost za čovjeka, treba analizirati strpljivo, tolerantno i pojedinačno, dio po dio.

Problem je u odbacivanju prije analiziranja, a kada bi se ušlo u analiziranje gotovo je izvjesno da do potpunog odbacivanja ne bi ni došlo, a na kraju analiziranja, ako bi se došlo do kraja, veliki broj ideja, pitanja, sa dosta uticaja, bi postali dio onoga ko analizira i ko bi na daljem putu imao nešto oružja za borbe života (kao umjetnost, kao nauka!).

Nastavimo da sumnjamo i da neopravdavamo neosnovana osuđivanja koja proizvodi masa, oduvijek to radimo, ali hajdemo da se protiv toga borimo primjerom. – Otac mora znati da njegovo dijete prati njegove primjere, a ne njegove riječi.

U duhu toga, koristimo priču ispričanu mnogo godina prije Hrista, priču koja je izvukla trn – bolnu tačku opšte priče kojoj pripada, i raspravila je, dajući do znanja da traga za odgovorima, ne sakrivajući njih i pitanja, postavši tako analitički skrojena, humana, korisna, brižna, koja traga za mudrošću i koja je zaokružena oreolom kao najljepša priča ikada ispričana.

.

Knjiga o Jovu

Priča o Jovu je istakla nekoliko bolnih tačaka religije i još tada, pretpostavlja se oko dvije hiljade godina prije Hrista, postavila pitanja koja su, i mogu biti, u religiji sporna, trudeći se da zadovolji, smiri ili bar zainteresuje svakoga ko se zapita. Dvije gravitacione tačke na koje su prikačene brojne druge, rekli bismo – usputne, u njoj su: zašto pravednici pate i ispitivanje temeljitosti vjere vjernika.
Priča je započeta sa željom đavola da ispita jačinu ljudske vjere. Jov je pravedni, bogati zemljanin, sa sinovima, ćerkama i sa svim što nosi fizičko i psihičko blagostanje – ispunjen čovjek, a uz to i vjernik koji se svakodnevno vraća Bogu i misli na njega u najsrećnijim trenucima života, na kojima zahvaljuje Bogu. Bog je zadovoljan pravovjernikom kakav je Jov i to pominje sotoni.

1:9 A sotona odgovori Gospodu i reče: eda li se uzalud Jov boji Boga?
1:11 Ali pruži ruku svoju i dotakni se svega što ima, prokleće te u oči.

Bog dozvoljava sotoni da Jovu oduzme bogatstvo i ubije njegovo potomstvo. Ipak, i poslije toga, Jov slavi Boga riječima koje odjekuju u oklopu pitanja o doslednosti ljudske vjere čineći pitanje praznim i sasušenim, nepotrebnim ali i dalje odgovarajući na njega:

1:21 Go sam izašao iz utrobe matere svoje, go ću se i vratiti onamo. Gospod dade, Gospod uze, da je blagosloveno ime Gospodnje.

Poslije trpljenja fizičke boli, žena Jova mu govori:

2:9 Prokuni Boga i umri.
2:10 Dobro smo primali od Boga, a zla zar nećemo primati.

Jovova dosljednost u vjeri je ideal, naravno. Smijem se usuditi da tvrdim da je nemoguće pronaći čovjeka na planeti koji bi Bogu ostao istinski vjeran poslije muka kakve trpi Jov. No, religija zapravo i služi za to – da postavlja ciljeve i zahtjeve koji su nedostižni čineći tako život uvijek smislenim, djelatnim i ispunjenim. Na takav način je i djelovanje Jova ideal, u ovom slučaju – ideal dosljednosti vjere. Ali razni ideali postoje i održavaju se na sličnim principima, životni ideali. Oni nijesu ovozemaljski jer prostori do kojih dosežu naše misli takođe nijesu ovozemaljski.

Sotona je, reklo bi se, dobar poznavalac ljudske duše, ali svezanjući Bog mu ipak dopušta da stavi na probu vjeru Jova. I prvo pitanja koja se postavljaju su: da li Bog može da spriječi zlo i da li želi da spriječi zlo? Kombinatorički, imamo moguće odgovore: može, ali ne želi – zao je, po zaključcima naše logike; može i želi – nemoguće je, jer zlo postoji; želi ali ne može – nije omnipotentan, opet po zaključcima naše logike i shvatanja Božije moći; ne može i ne želi – onda je u pitanju nebog. –Na taj način probleme teodiceje rešava Epikur. No, prije postavljanja tih pitanja treba da se zabavimo pitanjem zla kao dijelom slagalice koji će nas dovesti do opšteg zaključka.

Prije svega, Jov ostaje pravednik i vjernik, što je pokazalo da se njegova posvećenost i ljubljenost Boga ne temelji samo na površnosti materijalnog svijeta. Jov postaje nezadovoljni paćenik koji u Boga ne sumnja ali se pita ono na šta je odgovor i nama potreban: zašto?

Zlo na Zemlji dijelom postoji nezavisno od Boga:

1:7 I Gospod reče sotoni: otkuda ideš? A sotona odgovori Gospodu i reče: prohodih zemlju i obilazih.

Zlo na Zemlji postoji, pohodi je i obilazi , a još jedan dokaz konstantnosti i prisutnosti zla je dio molitve:

I ne uvedi nas u iskušenje, no izbavi nas od zloga.

Zlo postoji zbog raja koji je napušten, zlo postoji zbog želja i nagona, zlo postoji zbog neodoljive potrebe za slobodnom voljom. U okvirima zemaljskog-euklidskog razuma i logike čija filozofija u granicama svojih mogućnosti opisuje kategorije zla i dobra, slobodne volje, postoji ta data slobodna volja. Ista slobodna volja omogućava postavljanje pitanja o ograničenosti ljudskog uma. Ljudski rod nailazi na probleme i kada filozofski traži razrješenja kategorija bliskih Apsolutu koji sadrži krajnje, vrhovne ideje i istine. Problemi su u nejednakoj dvosmjernosti odnosa čovjeka i Boga. Sveznajućem Bogu, koji je vrhunac-Apsolut, nije potreban posrednik do nas, ali nama umno-ograničenima, zemaljski-tvorenima, posredništva su jedini put do Boga. Bilo kakav oblik posrednika da je u pitanju, pa čak i mi sami, u stanju je da spusti u našu svijest samo male djelove apsolutnih istina, jer smo i mi u stanju samo toliko da primimo.

37:24 Zato ga se ljudi boje: ne može ga vidjeti nikakav mudrac.

Pravolinijsko uklapanje i objašnjavanje mnoštvenosti zemaljskog svijeta je težnja čovjeka da bude načisto sa zemaljskim svijetom od kog želi da napravi jasno definisanu ravan, ta težnja je razumski posao i potreba, ali ravan nije dostižna jer ravnoću ometaju čovjekovi korijeni koji su u zemlji ali sa granama koje mu nijesu u vidokrugu neba.

28:20 Od kuda dakle dolazi mudrost? I gdje je mjesto razumu?

Razumu je mjesto tu gdje jeste, u ljudskom postojanju, u Jovovom traganju za odgovorima, u njegovom pitanju: Zašto? A mudrost je u Apsolutu, Apsolut je mudrost. Mudrost je veća od razuma koji je njen dio i mudrost ne možemo strpati u razum. Zato Bog pita Jova gdje je on bio kad je mudrost bila jedina vidljiva i dostižna stvar- kada je postojalo ništa, ako misli da je njegova pravda veća od Božije. Ne sumnjajući u dostižnost znanja o prapočecima svijeta, jasno je da do tada čovjek neće imati pravo da trenutnim znanjem svu mudrost strpava u sebe.

35:4-5 Gdje si ti bio kad ja osnivah zemlju?kaži, ako si razuman. Ko joj je odredio mjere?ili ko je rastegao uže preko nje?

Čak i Božiji odgovor Jovu je posrednički nesavršen. Mada je smisaono isti kao objašnjenje koje o Bogu daje Ivan Karamazov. On je Jovovo pitanje sveo na osnovni oblik, na najprimitivniji oblik na kom je problem najuočljiviji. Ivanov opšti problem dobija dimenziju individualne rasprave jer on svoju ulaznicu vraća Bogu ako se Njegova harmonija gradi na suzama malog djeteta, što on ne može da prihvati. (zato ću za trenutak direktno ubaciti individualnu crtu u raspravi sa napomenom da su Ivanov Veliki inkvizitor i cijeli razgovor sa Aljošom, zajedno sa Knjigom o Jovu – najljepše priče ikad ispričane).

…i usuđuju se maštati da se dvije paralelne linije, koje se po Euklidu nipošto ne mogu sastati na zemlji, možda i sastaju negdje u beskonačnosti. Ja sam, dragi moj, riješio ovako: kad ja ni to ne mogu da pojmim, otkud onda boga da pojmim…I tebi savjetujem da o tome nikad ne misliš, dragi moj Aljoša, a pre svega da ne misliš o bogu: ima li ga, ili ga nema. Sve su to pitanja nesvojstvena umu stvorenom sa shvatanjem samo triju dimenzija.

Ivan prihavata da postoji Bog koji je izvan moći našeg poimanja, to čini i Jov. Međutim, odogovor na ključno pitanje dovodi do različitih djelovanja njih dvojice. Jov, koji je razgovarao sa Bogom – posrednički, naravno, pada na koljena vapeći za ponovnom Božijom blagodarnošću i obnovljenom vjerom. A Ivanu bi trebao mnogo nestvarniji a zapravo direktniji bog za razgovor (za raspravu!), na mjestu njegovog đavola, da ga ubijedi u ispravnost Jovovog klanjanja. Možda je bog bio toliko neovozemaljski da mu je bio neubjedljiv i nedovoljan za objašnjavanje ovako skrojenog svijeta. Ivan vjeruje u Boga ali ne vjeruje Bogu. Sve su to aspekti koji su dio osobenosti čovjeka. A i Ivan i Jov su individualci sa slobodnom voljom koji tragaju za mudrošću i odgovorima i na različite načine se zadovoljavaju nađenim.

Neizostavno tako, zavoljeti ga prije logike, kao što ti veliš, neizostavno prije logike, i tek tada će mu se smisao shvatiti. Eto, to ja već odavno nazirem.

I na kraju, neka je i koncept Boga tj. Apsoluta onakav kakvim ga opisuje naučnik i pronalazač Ray Kurzweil-kao singularnost i vrhunac poboljšanja suštinskih atributa kojima se teži i koji će brzo biti dostignuti tehnološkim razvojem koji eksponencijalno raste, ipak pitanja koja oduvijek postoje – postojaće i dalje, priče koje oduvijek postoje – postojaće i dalje, umjetnost koju smo stvorili – postojaće, a sve to uz neisključivanje bilo koje ljudske djelatnosti koja je potrebna za opstanak i neprekidan razvoj.

Za P.U.L.S.E Vesna Mandić

Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E

Tekstovi o religiji na portalu Pulse

  Filozofija, Ivan Karamazov, Religija, Vesna Mandić