Okultni dnevnik Augusta Strindberga

U Strindbergovoj književnoj ostavštini takozvani Okultni dnevnik zauzima posebno mjesto. Ništa se s njime ne može usporediti. Što taj dokument — najiskreniji, najintimniji autoportret što je on ostavio — nije do sada tiskan, moramo zahvaliti protuslovnom držanju, što ga je pisac sam zauzimao prema mogućnosti njegova objavljivanja. Njegovo je konačno mišljenje, međutim, jednoznačno: kratko vrijeme prije smrti naredio je da njegov dnevnik treba da bude posljednji dio potpunog izdanja njegova autobiografskog djela, koje bi počelo sa Sinom služavke.

Okultni dnevnik započinje 21. veljače 1896, kad se Strindbergova velika inferno-kriza približavala vrhuncu. Kratko vrijeme prije toga nastanio se u poznatom hotelu »Orfila« u Parizu.

»Od tog vremena…«, piše u Infernu, »zapažao sam niz objava, koje sebi nisam mogao objasniti a da ne pribjegnem postojanju nepoznatih sila. Od toga časa pišem bilješke, koje se postepeno gomilaju i tvore dnevnik.«

Iz početka se zadovoljavao time da »neobične slučajeve« pribilježi u sažetu obliku, čudnovate događaje i pojedinosti u kojima je on sam vidio čudesa ili znamenja, poruke sila. Te rane zabilješke sačinjavaju naskoro materijal za prvu skicu za njegove obje ispovijesti, Inferno i Legende. Međutim, njegove bilješke postaju drugima razumljive tek u proširenom, sređenom obliku, koji donosi njegova vlastita tumačenja tih zapažanja. Bilješke prerastaju sve više u opširnu ispovijest i popunjavaju se razmatranjima i razmišljanjima i njegovim doživljajima. »Okultno« kod toga sve više stupa u pozadinu, ali ipak se iščezava potpuno. Osobito otkad 1900. Harriet Bosse stupa u njegov život, taj rad postaje dnevnik u uobičajenom smislu riječi. Harriet i njegov odnos prema njoj stupa od tada u prvi plan. Nakon što ga je konačno napustila i stupila u novi brak, prekida on taj dnevnik o svom životu. Posljednja datirana bilješka je od 11. srpnja 1908. Toga dana Strindberg napušta stan u Karlavagenu, gdje su on i Harriet Bosse poslije vjenčanja bili uredili svoj dom, i seli u svoj posljednji stan Blatornet, Drottninggatan 85.

Kao prethodnici planiranog ukupnog izdanja Okultnog dnevnika, što je bila Strindbergova posljednja želja, izdaju se sada odsjeci koji se tiču neposredno njegova trećeg braka. Pojedinosti o odnosu između Strindberga i Harriete Bosse već su poznate, prije svega iz pisama koja joj je pisao i koja su 1932. objavljena u izdanju s komentarima same Harriete. Ipak Dnevnik ostaje najvažniji izvor. Kod toga pada u oči kako suzdržljivo donosi sudove o svojoj partnerici. Uopće se vrlo rijetko susreću sudovi o drugim ljudima. Jedva da postoji pledoaje ili optužba, ništa se tu ne osjeća od vatrene samoafirmacije, koja karakterizira Obrambeni govor jednog luđaka. Dnevnik se doimlje mnogo potresnije zbog piščeva uzaludna pokušaja da svlada granice svoje vlastite prirode, da postigne usklađenje sa svojom najbližom okolinom. U svojim posljednjim bilješkama, koje se odnose na njegovu ženu, priznaje: »Znam da je ona na ulici po bijelome danu bila u dodiru sa mnom, ta mi smo kao neko sraslo biće, a usprkos tomu nismo smjeli živjeti zajedno … nikad se nismo mogli rastati! Već je ispravnije što se H-t neće dopisivati, jer naš je odnos tako krhak da ne podnosi riječi, ni izgovorene ni napisane, a ja imam tvrdu ruku. (nespretnu ruku)«. (17, V 1908)

Već je u ranom stadiju Strindbergu i Harrieti Bosse postalo jasno da je u svakođnevnim odnosima nemoguć život bez trenja. Razlika u dobi između njih bila je prevelika. On je bio gotovo trideset godina stariji, više nego dvostruko stariji od nje. Osim toga, ona nije spadala među žene podložna, elastična tipa, koji je on obožavao ali ga u životu nikada nije birao. »Mi smo oboje bili jednako izraziti karakteri, i premda sam bila tako mlada ipak sam, na nesreću, imala svoje vlastite nazore«, piše Harriet Bosse 1932. u svom komentaru Strindbergovih pisama. »Strindberg je svoj život proživio, bio je gotov s čitavim jednim dijelom, s kojim ja još nisam bila ni započela.«

No ni sve razmirice između bračnih drugova nisu Strindberga probudile iz njegove ljubavne opijenosti, koja ga je dovela do tog trećeg braka. Ni sudska rastava 1904. nije značila prekid odnosa. Bračni su se drugovi i nadalje družili i živjeli više godina kao muž i žena. Uvijek su se ponovo povezivali i poslije kratkog vremena opet rastajali, većinom uslijed nekog nesporazuma. No kod svakog je rastajanja Strindbergova ljubav opet usplamtjela, ponovo je žena stajala pred njim u nadzemaljskom sjaju. U Plavoj knjizi on je taj odnos okarakterizirao na slijedeći način:

»Postoji žena koje blizinu ne mogu podnijeti, ali koju volim na udaljenost; mi jedno drugome pišemo pisma, uvijek prijateljski i s mnogo poštovanja; čeznemo neko vrijeme i moramo se sresti, ali se odmah posvadimo, postanemo primitivni i nesimpatični; raziđemo se u srdžbi. Mi se volimo na jednoj višoj razini, ali ne možemo biti u istom prostoru, i sanjamo o ponovnom sastanku, nematerijalizirani, na nekom zelenom otoku gdje smo samo nas dvoje, najviše još naše dijete!«

U vezi s tim valja kratko napomenuti Strindbergov »telepatski« zajednički život s njegovom ženom. Na tome se, naime, u prvom redu temelji okultna crta koja karakterizira Dnevnik i daje najznačajniji i najnenadaniji uvid u Strindbergovu ličnost u ono doba. Ta se tema dodiruje na više mjesta u pismima kao i u njegovim tiskanim djelima. No tek u Dnevniku ona dobiva svoje pravo između ostaloga: »Ovo je telepatsko stanje (brak koji je bio i stvaran) počelo prije zaruka, kad me je noću Harriet tražila na meni neobjašnjiv način; probudio bih se iz sna i osjetio u svojoj mašti da ona leži pokraj mene; držao sam je u naručju i imao sam je, prije nego što sam zamolio njenu ruku. Ali onda nisam kod toga ništa mislio (naime, kad sam je zamolio za ruku). Od onda je to posve samo od sebe opet dolazilo, kad god nije bila prisutna. I nema udaljenosti. Ona me tražila iz Pariza i Beča, i našli smo se kao muž i žena. To ipak ne može nikada prestati.«

Ne treba pokušati psihološki ili fiziološki dovoditi to stanje u pitanje; očito je u vezi s njegovim asketskim načinom života i s bavljenjem okultnim pojavama za vrijeme inferno-krize. Poslije krize sve više suzuje vezu i dodire s vanjskim svijetom. Mašta i uživljavanje izdaleka u sudbinu drugih ljudi morali su nadoknadivati vanjske doživljaje i stvarati nov svijet, koji je za njega postajao sve stvarniji. Stekao je sposobnost da halucinatorski vidi ljude na koje misli.

Sam je Strindberg svoju erotiku fantazije gledao u okultnom svjetlu, ali se kolebao između tumačenja u smislu Swedenborgova općenja duhova na višoj razini i predodžbi, koje su poznate iz srednjovjekovne magije i suđenja vješticama, o inkubima, zlim demonima koji posjećuju ljude u snu i održavaju s njima tjelesne veze. U veljači 1901. govori o zraci svjetla koju je u njegov život unijela ljubav. Preko nje je »doživio znatan utjecaj koji ga je oplemenio — koji ne može izvršiti nikakav demon«, ali ipak nije potpuno uvjeren: »Pa i demoni se mogu preodjeti u anđele«.

U proljeće 1908. zaručila se Harriet Bosse s nekim kolegom glumcem. U to se vrijeme veza između nje i Strindberga već ozbiljno počela gubiti, ali se tada njegova ljubav ponovo, po posljednji put, rasplamsala, žešće, strastvenije nego ikada. Dnevnik je od tada pun izjava o intimnom općenju s Harrietom Bosse, što se odigrava u njegovoj mašti. 10. travnja piše:

»To što sada doživljavam tako je neobično. Ja sam dobar prijatelj s Harrietom; ona me ,traži. Malo jedem, malo pijem; pažljivo se oblačim, za koga? Kao da sam zaručen, doživljavam opet 1901. i vidim Harrietu mladu, prije sedam godina, veliku, krasnu, nadzemaljsku u mojoj predodžbi.« No istodobno se plaši nedostojnosti te veze i piše 13. travnja: »Molio sam boga da me toga oslobodi i da mi zarine kolac u meso, da me udari po licu! No On se ne miče! Sretan sam kad me ona traži.«

Strindberg je pokušao sam sebe uvjeriti da Harriet dijeli s njim njegovu novorođenu ljubav, premda je ona bila na putu da sklopi brak s drugim. Uzalud je ona u svojim pismima nastojala Strindbergu objasniti da je s njene strane sve prošlo, a ona pripada drugom muškarcu i da »svaki dodir između nas mora prestati«. Čak ni bjelodane činjenice nisu bile u stanju da ga istrgnu iz njegova uvjerenja. Ta ona ga je dan i noć tražila. On je nju također, i optuživao, kad je odnos osjetio nedostojnim:

»Sada te molim: pusti me na miru! U snu sam nemoćan kao i svi drugi, neuračunljiv… poslije se stidim — sad mi se to čini zločinačkim!«, vapi on u jednom pismu od 9. travnja. Poslije nekoliko dana opet joj predbacuje: »Zašto me ne pustiš? Što hoćeš od mene, stara čovjeka? Uzmi moju dušu, ako hoćeš, ali me pusti! To će zlo svršiti!«

Zbivanje o kojem je ovdje riječ može se smatrati nezdravim ili ne. Mistika o kojoj svjedoči Dnevnik s realističkim pojedinostima bez sumnje je pomiješana s naivnim praznovjerjem. Međutim, književno i pjesnički postala je plodna, nadahnula je Strindberga uzvišenom ljubavnom lirikom u stihu i prozi, kojima nema mnogo ravnih u švedskoj književnosti. Srećemo je u dramama Labuđa bjelina, U Damask III i Kraljica Kristina 1901, kao i u komornoj igri Nevrijeme 1907.

»U mislima te grlim, u svojim snovima te ljubim i ništa nas na zemlji više ne dijeli«, kaže princ Labuđoj bjelini. »Ja te vidim, premda te moje oko ne vidi, osjećam tvoj okus, jer bacaš ruže u moja usta…«

U slijedećem izboru iz Okultnog dnevnika pomiješan je tekst s citatima djelomično iz Strindbergove prepiske s Harrietom Bosse, djelomično iz komentara Harriete Bosse uz Strindbergova pisma, što ih je ona izdala.

U pojedinim je slučajevima Strindberg u svom Dnevniku imena osoba i izreke pisao grčkim slovima. Ta su mjesta u zagradama označena kurzivom.

Piše: Torsten Eklund

Fenomeni

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

  August Strindberg, Fenomeni, Književnost, Okultni dnevnik