Dok je tužni depresivni čovjek prolazio užasnut i utučen ulicama i razmišljao o samoubistvu, gdje je jesen vlastitim kvalitetom poticala stanje očaja, puž je pored puta u travi načinio nešto fantastično. Dugim radom i trudom načinio je sebi mali vrt skriven visokom suhom travom od ljudi. U ovom dijelu predgrađa gdje se dodiruju zgrade i male stare kuće, gradske službe uređenja zelenih površina ne dolaze i puštaju periferiju u vlastitom netaknutom šarmu i sjaju zaudaranja, nelegalnog vodovoda i nedostatka kanalizacije.

No, puž je načinio svoje remek-djelo, svoj magnum opus daleko od očiju svjetine. Dok tužni usamljeni čovjek razmišlja o suicidu slijep na fantastični mikrosvijet prirode koji se skriva u svakom kutku, puž je zavaljen u vlastitu fotelju pripaljivao puževsku, za ljudske srazmjere malu, cigaru. Negdje je iz kamiona ispao list duhana iz Havane i puž je iskoristio priliku i znanje motanja cigara. Te sad samozadovoljan sjedi i posmatra kroz travke svijet koji se kreće nesvjestan njegovog postojanja.

Puž je rekao da prihvata anonimnost i da uživa u njoj.

Ta ja nikad neću ostati zabilježen u povijesti, nijedno moje djelo neće biti bitno čovječanstvu pa niti mojim puževima, a i oni su isprazna tupava svjetina potpuno nalik ljudima i kao takvi vrijedni prijezira.

Ja, puž, sam stvorio sam sebe, ja dodajem vrijednost ovom čemernom svijetu. Moje djelo je jedan mali vrt i nekoliko cigara i također ja sam.

Puž nikada nije htio dijeliti svoj život sa drugima, njegovo djelo je bio puževski hedonizam i umijeće zanata koje bi ljudi nazvali umjetnošću. Njegov život je bio receptivnost za estetsko. Uz veliku muku i opasnost privlačio bi se danima koncertnoj sali u centru grada tempirajući svoj dolazak na tačan sat početka koncerta.

Taj put je bio stresan i težak, ali je strast prema umjetnosti i prije svega muzici bila takva da ga je gonila naprijed. Netko bi rekao ”Ha, pogledajte što je romantizam, što je idealizacija, što je zanos i lično ludilo prema nestalnom svijetu duha koji je sa svih strana okružen brutalnošću, banalnošću i smrti!”.

On bi prolazio ulicama već pripremljenim i promišljenim rutama samo noću i danju spavao skriven u kutcima gdje je opet bez mira mogao biti pokupljen od strane gradske čistoće ili radoznale djece koja nisu ograničena glupošću ”zrelosti” pa i dalje istražuju minijaturna mjesta oko sebe koja odrasli smatraju samorazumljivima i ne-fascinantnim. Zato su pužu djeca bila najgori neprijatelji jer su bila spremna sagnuti se i posegnuti za nečim skrivenim u travi ili u nekom prljavom kutu.

No puž bi ipak stizao do koncertne sale i kroz podrum i ventilaciju pronalazio najbolje mjesto u ovoj i inače divno akustičnoj dvorani.

Bruknerova peta. O, dragi bože, božanstvo muzike, muze i genijalne individualnosti čijem neiscrpnom vrelu invencije se klanjamo… Puž je živio Bruknerovu dramu i osjećao puls jednog čovjeka koji je općio sa vječnošću, a opet njegovo djelo je stajalo u jednom fizičnom manuskriptu.

U trenutku kad krene štimanje instrumenata i grupa, samo taj zvuk orkestra bio je dovoljan da izazove ushit i duboko osjećanje da je opasno putovanje vrijedilo.

Da je imao glas pjevača zapjevao bi Bruknerove  teme glasnije dok sluša koncert. Ovako je pjevao svojim slabijim glasom gdje bi se ljudi prema ventilaciji iznad posljednjih redova okretali, podizali glave i pitali  kakav to sitan mali zvuk dolazi do njih.

Puž je bio muzikalan i Bruknerove teme su bivale otpjevane bez falša.

Poslije koncerta trebalo se izvući i vratiti u sigurnost doma na periferiji. To je trajalo danima. Muzika je davala snagu i nadu da smrt neće doći odmah, da neće biti usputna ljudska glupost i nemar gdje se ubija nehotice i gdje je to uobičajena stvar.

Puž je riskirao svoj život za umjetnost i živio za nju.

Vrativši se u svoj dom odahnuo bi i pogledao prema noćnom zvjezdanom nebu.

U ovom svijetu gotovo ništa nije bitno. Naše težnje prema kretanju, prema življenju su skrivene i nejasne, jer biti znači živjeti, a živjeti znači biti pokretan nerazumljivom silom. Pa tako netko stvara i ne može razumjeti zašto stvara jer u djetinjstvu nema samorefleksije gdje se promišlja o djelu, pa opet mala djeca poticana jednom snažnom i neobjašnjivom težnjom mogu činiti remek-djela crtajući, slikajući, komponirajući čak. Naravno, reći ćemo da nešto mora imati gravitas iskustva i življenja ne bi li bilo kompletno remek-djelo, i zanat stečen dugogodišnjim proučavanjem forme i materijala.

Pa opet djeca mogu stvarati mala remek-djela koja su u stanju da postide najveće tvorevine njihovih odraslih ‘kolega’.

S druge strane ja nisam čovjek pa samim time nisam ni ljudsko dijete. Moje djelo je u mikro prostoru i daleko od tuđih očiju te kao takvo nije predmetom javne procjene, ali jeste predmetom moje procjene.

A tko sam ja? Puž koji gleda zvijezde.

Život je divan jer u ništavilu nema ni užitka ni patnje.

Poslije tog solilokvijuma puž je legao u svoju postelju i zaspao.

Za P.U.L.S.E Goran Katić

https://gorankatic40000bc.artstation.com/store/prints 

  Priče, Priče poezija putopisi, putopisi