Užas, užas – Isak Babelj
Povodom ponovljenih izdanja knjiga Isaaca Babela: 1.„The essential fictions/ Izabrana proza”, izbor i prevod Val Vinokur, Northwestern University Press, 2017; 2.„Red cavalry/ Crvena konjica”, prevod Boris Dralyuk, London: Pushkin Press, 2015; 3.„Odessa stories/ Odeske priče”, prevod Boris Dralyuk, London: Pushkin Press, 2016.
Sedamnaestog januara 1940. Staljin je potvrdio presude za 346 istaknutih građana, uključujući pozorišnog reditelja Vsevoloda Mejerholda, bivšeg šefa NKVD-a Nikolaja Ježova i pisca Isaka Babelja. Svi su streljani. Babelj je uhapšen noću, 15. maja 1939. i pritom je navodno rekao oficiru NKVD-a: „Ovih dana nešto slabo spavate“.
Gorak smisao za humor bio je Babeljev zaštitni znak. Tako nam u svojoj poznatoj zbirci priča „Crvena konjica“ prikazuje sovjetsku invaziju Poljske 1920, gde je kao ratni dopisnik bio dodeljen jednom kozačkom puku. Lajonel Triling, koji je otkrio Babelja engleskoj publici, prepoznao je ove priče kao remek-djelo sovjetske književnosti.1 Triling je voleo i Babeljeve „Odeske priče“, tragikomičan portret velike jevrejske zajednice u Odesi, sa svojim rabinama, senzitivnim dječacima-školarcima i gangsterom čiji lik je građen na granici između epskog junaka i uličnog prevaranta.
Kako je mladić „s naočarima na nosu i jeseni u svom srcu“, kako se sam opisuje u jednoj priči, završio u kozačkoj pukovniji poznatoj po svojoj ekstremnoj brutalnosti, nasilnoj muškosti i mržnji prema Jevrejima? Rođen 1894. u jevrejskoj porodici koja je pripadala srednjoj klasi i prošavši tradicionalno jevrejsko obrazovanje, Babelj je duboko uronio u poliglotsku, multikulturalnu zajednicu Odese, gdje je tečno progovorio hebrejski, jidiš, francuski i ruski. U jednoj od svojih priča opisao je kako su odeski Jevreji bili opsjednuti željom da im sinovi postanu veliki violinisti poput Miše Elmana ili Jaše Hefeca. Ali Babelj je ispod nota skrivao Turgenjeva i od malena voleo klasičnu rusku književnost.
Pod uticajem Mopasana svoje prve priče napisao je na francuskom, ali kako se sam prisjeća u autobiografskoj priči „Moj prvi honorar“ oduvek je znao da je „besmisleno pisati lošije od Lava Tolstoja“. Kod Tolstoja, rekao je u jednom intervju,
„električni naboj prolazi iz zemlje kroz ruke direktno na papir, bez izolacije, nemilosrdno skidajući sve vanjske omotače do gole istine… transparentne i predivne u isto vrijeme“.
U priči „Djetinjstvo. Kod bake“ mladi Babelj uči da posmatra sve oko sebe: ulice, prozore, kamenje „na poseban način… i bio sam posve siguran da u njima mogu da vidim ono što je najvažnije, misteriozno, ono što mi odrasli nazivamo suštinom stvari“. U svom djedu tako je otkrio čovjeka „kojim je upravljala nezasita potraga za znanjem i životom“. Njegova baka mu je rekla da ne vjeruje nikome, nego da sam stekne sva ljudska znanja.
„Moraš znati sve“, zahtijevala je i s tim je riječima odredila „moju sudbinu, a taj svečani dogovor s njom čvrsto i zauvijek pritisnuo je moja slabašna ramena“. Ta sudbina „ruskog književnog Mesije dugo je i uzalud čekala na njega“.
Biti u stanju vidjeti suštinu stvari zahtijeva iskustvo. U jednoj autobiografskoj priči, urednik kori Babelja zbog toga što ne poznaje prirodu:
„I ti se usuđuješ da pišeš! Osoba koja ne živi u prirodi, kao što kamen ili životinja živi u prirodi, nikad neće napisati dva vrijedna reda u svom životu“.
Ali ljudska su bića, u svoj svojoj ljepoti i gnusnosti, bila ono što je najviše želio upoznati. Godine 1915. preselio se u Petrograd i napisao neke od priča koje su zadivile Maksima Gorkog; objavljivao ih je u svojim novinama „Novi život“ sve dok nisu bile zabranjene. Babelj se sjećao da ga je Gorki savjetovao da ode u svijet i stekne prava iskustva. Tokom sljedećih nekoliko godina, Babelj je služio kao vojnik na rumunskom frontu i možda je čak i radio za novoosnovanu tajnu policiju Čeku, prije nego što je postao ratni dopisnik.
***
Teško da ima grotesknijeg sparivanja od osjetljivog jevrejskog intelektualca i brutalnog kozačkog puka. Za Trilinga ovaj kontrast predstavlja centralnu temu Crvene konjice. Ali tu se dešava i nešto drugo. Autor prilazi svijetu kao antropolog, nepristrasni posmatrač koji prikuplja podatke o čudnim običajima Kozaka, Jevreja, Poljaka, sveštenika, hasidskih rabina, prostitutki i raznih izvršitelja i žrtava ekstremnog nasilja. Posmatrajući svoje reakcije spolja ili se dovodeći u opasne situacije kako bi posmatrao svoje vlastite emocije, on se prema sebi odnosi kao prema samo još jednom primjeru ljudske situacije. U svojoj priči „Moj prvi gusan“ on preispituje vlastiti ukus za nasilje i njegovu intimnu vezu sa seksualnošću.
U svojim memoarima „Nada protiv nade“ Nadežda Mandeljštam opisuje Babelja kao nekog ko rado preuzima rizike, spremnog da uradi bilo šta, koliko god da je to opasno ili moralno upitno, da bi učio iz neočekivanih susreta sa nepoznatim ljudima. Intenzitet s kojim je Babelj slušao sagovornika ni kod koga ranije nije srela; sve kod njega je „odavalo utisak sveprožimajuće radoznalosti – način na koji je držao glavu, usta, bradu, a posebno njegove oči… Babeljeva glavna pokretačka snaga bila je neobuzdana radoznalost sa kojom je preispitivao život i ljude“.
Babelj je izgleda uživao u riziku. Tokom velikih čistki imao je ljubavnu aferu sa suprugom šefa NKVD-a Ježova. Umjesto da živi u stambenim zgradama za pisce, izabrao je kuću u kojoj su odsijedali stranci. „Ko bi zdrave pameti živio u kući sa strancima?“, pitala se Mandeljštam, jer je bilo kakav kontakt sa strancima mogao završiti smrtnom kaznom. Ona takođe izvještava da je Babelj proveo puno vremena sa „milicionerima“, što je bio eufemizam za agente NKVD-a. Nadeždin muž, pjesnik Osip Mandeljštam, pitao je Babelja zašto ga privlači takvo društvo:
„Je li to želja da vidite kako je biti u ekskluzivnoj prodavnici gde je jedina roba smrt?“ Babelj je na to odgovorio: „Volim da osjetim dašak njenog mirisa“.
Moglo bi se pretpostaviti da je Ježov uhapsio Babelja zato što je spavao sa njegovom ženom, ali je Babelj zapravo bio uhapšen nakon što je Ježov pao, u očito rutinskom hapšenju svih koji su na bilo koji način bili povezani s „neprijateljima naroda“. Prilikom ispitivanja, koje je gotovo uvijek uključivalo i mučenje, Babelj je ukazao na neke ljude iz kulture. Sergej Ejzenštajn je, kako je iznio Babelj, primijetio da u tadašnjim uslovima nadareni pojedinci nisu mogli u potpunosti ostvariti svoje talente, dok se pisac Ilja Erenburg požalio da je „kontinuirani talas hapšenja prisilio sovjetske građane da prekinu sve odnose sa strancima“.
Narator Crvene konjice, ratni dopisnik Vasilij Ljutov, pseudonim koji je Babelj koristio među Kozacima, sve posmatra nepristrasno antropološki, pa i svoje jevrejske sunarodnike, kao da su i oni samo jedno od čudnih plemena. U prvoj priči zbirke, „Prelazak preko Zbruča“, autor je smješten kod siromašne jevrejske porodice koja se sastojala od trudne žene, čovjeka pokrivene glave koji spava kraj zida i dva „tankovrata Jevreja“ koji skakuću okolo poput majmuna. Skoro zgađen ovim susretom Ljutov opisuje kako je u prostoriji koja mu je dodijeljena našao
„razvaljene ormane… komade ženskih krznenih kaputa na podu, ljudski izmet i krhotine razbijenog posuđa koje se koristi na Pashu“.
Na vlastiti užas on spoznaje da je čovjek pokrivene glave pored koga je prespavao leš preklanog vrata. Žena mu objašnjava da je to njen otac i da je molio Poljake da ga ubiju napolju, da njegova ćerka ne vidi kako umire,
„’ali oni su učinili onako kako je njima odgovaralo. Skončao je u ovoj sobi misleći na mene. I sada bih željela da znam’, žena je odjednom progovorila sa užasnom snagom: ‘Željela bih da znam da li bi na cijelom svijetu mogao naći još jednog oca kakav je bio moj?’“
Crvena konjica bazira se na Babeljovom dnevniku u kojem je on užasnut nasiljem koje su počinili crveni i Poljaci.2 Svi oni ubijaju Jevreje i on se pita: „Je li moguće da će u našem vijeku Jevreji nestati?“ Kao i Ljutov, ratni dopisnik iz priče, Babelj vjeruje da je revolucija nešto više od besmislenog ubijanja, ali posvuda sreće „neuništivu surovost ljudskih bića“. Nekoliko priča su pripovijedanja boljševičkih vojnika koji nonšalantno opisuju svoje odvratne, nepotrebne brutalnosti kao borbu protiv „izdaje i kontrarevolucije“. Babelj pomišlja da „to nije marksistička revolucija, već samo kozačka pobuna“, što ostavlja otvorenu mogućnost da se negdje drugdje možda odvija istinska marksistička revolucija, ali ubrzo napušta i ovu utjehu:
„Naš način osvajanja slobode je užasan“. Boljševički vojnici liče na svoje neprijatelje: „Mržnja je ista, Kozaci su isti, surovost je ista, glupo je pomisliti da je jedna vojska drugačija od druge… Nema spasenja“.
***
U jednoj priči Ljutov susreće starog Jevrejina Gedalija koji se pita da li se raj može postići nasumičnim ubijanjem i ratom protiv religije. „Revoluciju ćemo prihvatiti, ali kako da se odreknemo Šabata?“, pita Gedali. Poljaci će ubiti Jevreje, a revolucija će ubiti Poljake, što ima smisla, ali zašto revolucija ubija i Jevreje? Narator, pretvarajući se da je nepokolebljivi boljševik, odgovara da revolucija „ne može da prođe bez pucanja, zato i jeste revolucija“. Ako je tako, pita Gedali, kako ćemo razlikovati revoluciju od kontrarevolucije? „Ja želim Internacionalu pristojnih ljudi“, izjavljuje Gedali, „želio bih da se svaka duša evidentira i da joj se daju obroci prve kategorije. Evo ti dušo, molim te jedi i uživaj u životnim zadovoljstvima“. Na kraju priče „Gedali, osnivač nemogućih internacionala odlazi u sinagogu da se moli“.
Ključna priča ciklusa, „Život i avanture Mateja Pavličenka“, dovodi u pitanje autorovu tačku gledišta. Da li je moralno tretirati žive ljude kao eksperiment, bilo zato da se razumije ljudska priroda, kako to želi narator, ili da se testiraju sociološke teorije, kao što je sugerisano frazom „sovjetski eksperiment“? Babelj je zasnovao priču ne samo na realnom oficiru Apanasenku, kojeg je u svom dnevniku opisao kao izuzetno brutalnog, već i na svom shvatanju brutalnosti kao osnove ljudske prirode. „Prodirem u dušu borca i nalazim tamo grozne divlje zvijeri s principima“, napominje on u svom dnevniku.
Izmišljeni lik Pavličenko koji pripovijeda ovu priču nije okrutan samo zato da bi se svetio ili zbog revolucionarnih principa, već kao i sam Babelj iz želje da „prodre u ljudsku dušu“. Prije revolucije Pavličenkov gospodar Nikitinski ga je iskorištavao i spavao sa njegovom ženom, ali sada su se karte okrenule. Kao crveni general Pavličenko se vraća kući, zastrašuje Nikitinskog i tvrdi da ima pismo od Lenjina. Uzeo sam praznu stranicu, objašnjava Pavličenko, i pretvarao se da čitam „mada ne bih umio da čitam i kad bi mi od toga zavisio život.
‘U ime naroda i uspostavljanja svijetle budućnosti naređujem Pavličenku Mateju Rodioniču da određene ljude liši života po svom ličnom nahođenju’. Eto, to je Lenjin napisao“.
Budući da je ovo očigledno priča o osveti, očekujemo od Pavličenka da strelja svog bivšeg gazdu, ali saznajemo da general ima nešto drugo na umu osim da poravna dugove. Kao i Babelj, on sebe smatra nekom vrstom sociologa koji sa nezainteresovanom radoznalošću pokušava da shvati suštinske istine o životu. U najjezivijem pasusu Crvene konjice Pavličenko u potrazi za pravim riječima, umjesto da ga strelja, eksperimentiše na svojoj žrtvi:
„Gazio sam svog gospodara Nikitinskog. Ja sam ga gazio sat vremena ili više, i tada sam upoznao život u potpunosti. Streljanjem, da tako kažem, se samo riješite osobe… streljanjem nećete stići do duše, tamo gde je ona u čovjeku i kako se pokazuje. Ali neki put ne štedeći sebe, neki put gazim neprijatelja duže od sat vremena gledajući kako da spoznam život, ovaj život koji živimo.“
I uvijek iznova Pavličenko ne štedi sebe. Potraga za znanjem zahtijeva ništa manje od toga.
Neizrecivi užasi dese se onda kada je znanje važnije od ljudi, a još više kada neko umisli da se suština života nalazi u ekstremnim situacijama. Babelj ovdje, prolazeći kroz rusku književnost, ulazi u raspravu o tome da li pravi život obitava u ekstremnim slučajevima, kao što je to običaj kod Dostojevskog, ili u najobičnijim, kao što to vjeruju Tolstoj i Čehov. Babelj i Ljutov su privučeni ekstremima, ali uvijek iznova otkrivaju vrijednosti svakodnevnice.
U „Smrti Dolgušova“ Ljutovljev kovač Griščuk gledajući raskomadana tijela pita: „Zašto se žene gnjave s tim?… Kakvog smisla imaju provodadžisanja, vjenčanja i veseli plesovi na svadbama“ i svi oni napori da se podignu djeca? „Dođe mi da se smijem… zašto se žene muče s tim“. To što žene rade iz dana u dan, to je važno, a to što muški nasilnici, „divlje zvijeri s principima“ čine, uništava rezultate njihovog svakidašnjeg rada. Ljutov i Griščuk susreću ranjenog vojnika sa prosutom utrobom i vide njegovo srce kako kuca, ovaj moli Ljutova da ga ubije, da spriječi da Poljaci na njemu „izvode svoje gadne trikove“. Ljutov ne može to da uradi, a njegovo odbijanje užasava njegovog prijatelja Afonku Bidu, koji prepoznaje surovost u takvom „saosjećanju“. „Tvoja vrsta s naočarima žali za našim bratom kao što mačka žali za mišem“, ljutito govori Bida. Ljutov očajava što gubi Bidu kao prijatelja, a Griščuk koji razumije svakidašnju dobrotu ga tješi. Na kraju priče „podigao je smežuranu jabuku ispod sjedišta. ‘Jedi’, rekao mi je. ‘Molim te, jedi’“.
U svom dnevniku i svojim pričama autor pominje bezobzirno uništavanje košnica kao simbola ratnog razaranja svakodnevnog života i njegovih vrijednosti.
„Totalna destrukcija… Voćnjak, pčelinjak, uništavanje košnica, užasno, očajničko zujanje pčela, ljudi košnice dižu u vazduh barutom… divlja orgija… Razboleo sam se od toga“, piše u svom dnevniku, a jedna priča u „Crvenoj konjici“ započinje rečima: „Tugujem za pčelama… Oskrnavili smo nebrojene košnice… Nema više pčela u Volhiniji“.
Pčele su važne umjetniku Panu Apoleku, koji skandalizuje crkvene poslenike slikajući Isusa i Mariju s licima lokalnih grešnika, kao da je htio da pokaže da sveto ne prebiva u mitskim daljinama, već tu pred našim očima. On pripovijeda priču o tome kako na Isusa na krstu nalijeću mušice da ga muče i pitaju pčelu da ga i ona ubode, ali pčela odbija. Vojnici ubijaju pčele, ali je Isus njihov brat.
***
Babelj je stremio sažetosti. Priča se da je jednu priču prepisivao 22 puta kako bi je učinio što kraćom i snažnijom. Za Babelja je prava riječ, le mot juste, često ona koja je izostavljena. Ne iznenađuje da je njegov opus tako mali, a što je stisak Staljinove vladavine postajao jači on je pisao sve manje. Ova tišina i razlozi koji su do nje doveli su meta samoironije u njegovom govoru na Kongresu sovjetskih pisaca 1934. Partija i vlada, objasnio je on, „dali su nam sve lišavajući nas pritom privilegije lošeg pisanja. Naravno, bez tog prava, nemoguće je napisati bilo šta vrijedno pomena. Toliko se plašim razočaranih čitalaca, zaključuje on, da sam postao majstor novog žanra: žanra tišine“. Ovaj komentar je godinama važio kao tačan, jer je toliko ruske književnosti završilo zaključano u ladicama da bi se pojavilo tek decenijama kasnije, ili je kao Babeljevo poslednje djelo zaplijenjeno od NKVD-a i uništeno.
Babeljeva proza zavisi od njegovih ćutanja, od onoga što ne kaže. Poput svojih savremenika, ruskih formalista, želio je izbaciti čitaoca iz klišea i rutinske percepcije. Kada konvencija ili zdrav razum sugeriše jednu riječ, on daje drugu, sličnu, ali znakovito drugačiju. Test za dobrog prevodioca je da li je u stanju da sačuva tu neobičnost.
Novi prevodi Borisa Draljuka i Vala Vinokura, poput klasičnog prevoda Voltera Morisona, pružaju čitljiv tekst koji uspijeva da uhvati veliki dio onoga što Babeljeve priče čine velikima, ali često objašnjavaju – to jest nastavljaju da pojašnjavaju – Babeljeve neobičnosti. U priči „Pan Apolek“ Babelj započinje rečenicu:
В Новоград-Волынске, в наспех смятьом городе, среди скрученных развалин, što doslovce znači: „U Novograd-Volinsku, u žurno zgužvanom gradu, usred krivih razvalina“. Vinokur nam daje „U Novograd-Volinsku među isprepletenim razvalinama tog munjevito sravnjenog mjesta“, dok Draljuk nudi „U Novograd-Volinsku, među džombastim razvalinama tog žurno sravnjenog grada“. A Morison: „U Novograd-Volinsku, među razvalinama mjesta u kojem se munjevito raširila zbrka“.
Sve su to tumačenja, gotovo parafraze. Babelj opisuje grad kao zgužvan (смятьи), način na koji se zgužva komad papira prije nego što se baci. Ruševine nisu isprepletene, ili džombaste, niti su zbunjene nego su krive: riječ скручены, kao što me podsjeća moja koleginica Nina Gurianova, koristi se u poznatom prevodu na engleski uspavanke Samuila Maršaka o krivom čovjeku u krivoj kući. Babeljeva čudna leksika i neobična slika grada nalik zgužvanom pismu nestaju. Prevodioci takođe izostavljaju dvostruku upotrebu riječi „u“ („U Novograd-Volinsku, u žurno zgužvanom gradu“), pa se gubi i ritam rečenice.
Prevođenje je tema Babeljeve priče „Guy de Maupassant“. Junakinja obožava Mopasanovo pisanje, ali njeni prevodi ostaju „zamarajuće pravilni, beživotni i drečavi, na način na koji su Jevreji nekada pisali na ruskom“. Narator joj pomaže: „Proveo sam cijelu noć prosijecajući staze kroz njen prevod. Jedna rečenica rađa se kao dobra i loša u isto vrijeme. Tajna leži u jedva vidljivom okretu. Ručka treba da ostane u ruci da se zagrije. Valja je okrenuti jednom, nikako dvaput“. Prečesto, Morison je okreće dva puta, a Draljuk nijednom. Vinokur najčešće postiže pravi efekat.
„Guy de Maupassant“ sadrži Babeljevu najcitiraniju rečenicu o stilu:
„Nijedno željezo ne može ući u ljudsko srce tako ledeno kao blagovremeno stavljena tačka“. (Никакое железо не может войти в человеческое сердце так леденящиe, как точка поставления вовремя”.)
Posebno je tužno kad prevodioci promaše tajming ove rečenice. To je kao kad poentu vica bespotrebno razvlačite. U Morisonovoj verziji: „
Nema željeza koje se može zariti u srce takvom snagom kao kad se tačka stavi na pravo mjesto“, dok Vinokur ističe: „Nema željeza koje može prodrijeti u ljudsko srce s takvom hladnoćom kao kad se u pravom trenutku stavi tačka“.
Za oba prevodioca, Babeljevih 14 riječi nepotrebno se proširuje na 18. Tačka je ovdje došla, poput trapave dosjetke, prekasno.
Prevodioci se, kao i svi mi, drže riječi, misli i slika koji su sve beznadno poznate. Zbog toga je Babelj stvorio stil koji tjera čitaoca da vidi čudne stvari. Svojim riječima on je dao zastrašujući obrt koji ih smiješta u srce i um čitaoca. Oni koji, kao on, znaju za romantizam nasilja i tragaju za istinom u ekstremnim situacijama razumeće njegove nevidljive glasove i tišine pune odjeka.
Gary Saul Morson, The New York Review of Books, 08.02.2018.
Preveo Vladan Kosorić
Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E
Užas, užas – Isak Babelj napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →