Zašto Dositeju nema mjesta na Isusovim rukama?

Dositej Obradović u Savetima zdravog razuma svojim “čitateljima i čitatelnicama” govori o: ljubavi, kao prvom i poglavitom svojstvu Božijem, o čovječijoj ljubavi gdje se dotiče roditelja za koje navodi da smo im poslije Boga najviše dužni, činjenju dobra, zamišljenom sagovorniku ocu Serafimu sa kojim vodi dijaloge o unutrašnjim nedoumicama, preko strasti do vrlina i straha Božjeg  ― a djelo je objavljeno u Lajpcigu, 1948. godine.

Problematizujemo jedan, u najmanju ruku negativan, odnos zvanične SPC prema Dositeju Obradoviću. Čitajući gore navedeni tekst i više nego očigledan je Dositejev jezik – prožet samo i isključivo onim Crkvenim, tako da bi se moglo konstatovati da je u pitanju autor ispred čijeg imena stoji – sveti. Osim slučaja Dositej, odnos Crkve prema različitom dovodi u pitanje mnoge auoritete danas. Zbog svega toga, potrebno je načiniti jedan otklon sa različitih pozicija i sagledati podatke kojima raspolažemo.

Sa pozicije koja se tada u prosvjetiteljskim krugovima potpisuje na tekst u kojem je Bog neupitna referenca, Dositej je više nego iskoračio u slavu i čast Gospoda Isusa Hrista Tvorca Neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog. Prosvjetiteljstvo je pokret nastao krajem 17. vijeka, koji se i tokom narednog vijeka borio protiv iracionalnosti, praznovjerja i tiranije prošlih vijekova, čiji vrhunac predstavlja proglašavanje Evrope za kulturnu, ne religioznu tvorevinu.

Može se zaključiti: Dositej Obradović je i više nego očito bio duhovni dio organizma zvanog Gospod Isus Hristos. Možda je akcenat na ovom bio, u stvari, jedna od uvijek aktuelnih tačaka zbog kojih mu se odriče pravo na ‘istinsko’ prosvjetiteljstvo svoga naroda. Pandan mu je Sveti Sava.

Za početak, nigdje se ne navodi njegovo ime Dimitrije, nego monaško ― Dositej, kada se zamonašio u fruškogorskom manastiru Hopovo.

Mantiju je skinuo kada je počeo da izučava filozofiju i teologiju u Haleu. Do tada je proputovao cijeli Balkan, Malu Aziju, Njemačku, Italiju, Francusku, Englesku, Austriju i Rusiju. Tri godine je proveo u Smirni, današnjem turskom gradu Izmiru. Vratio se u Dalmaciju i živio je i radio u Kninu, Zadru i Trstu, da bi narednih šest godina je bio u Beču.

Da članovi zvanične religije i danas dejstvuju po principima svojstvenim nekom drugom dobu, nevezanom za slobodu jednog demokratskog državnog uređenja, govori i skorašnji primjer susreta sa jednom od zajednica čiji stavovi stoje strogo suprostavljeni stavovima hrišćanske vjeroispovijesti.

Udruženje ateista Srbije je prije par godina doživjelo, po njima, poniženje od strane anonimnog sveštenika. Na Sajmu obrazovanja u subotičkoj tehničkoj školi „Ivan Sarić“, došli su kao partneri Fondacije „Mesečina” i potvrdili mjesto sa direktoricom te škole, Ivanovićkom. Nakon 5 sati izlaganja, dolazak jednog sveštenika rezultirao je njihovim momentalnim nasilnim odlaskom uz obrazloženje same Ivanovićeve: Ovo je Sajam obrazovanja, a ne sajam slobodne misli.

Niko ne sme biti podvrgnut prinudi koja bi mogla ugroziti slobodu veroispovesti, niti sme biti prisiljen da se izjasni o svojoj veroispovesti i verskim uverenjima ili njihovom nepostojanju.

Niko ne može biti uznemiravan, diskriminisan ili privilegovan zbog svojih verskih uverenja, pripadanja ili nepripadanja verskoj zajednici, učestvovanja ili neučestvovanja u bogosluženju i verskim obredima i korišćenja ili nekorišćenja zajemčenih verskih sloboda i prava.

Ne postoji državna religija.

ZAKON O CRKVAMA I VERSKIM ZAJEDNICAMA, (“Sl. glasnik RS”, br. 36/2006), Osnovne odredbe, Zabrana verske diskriminacije, član 2.

Nadalje, slučaj susretanja sa pripadnicima drugačijih vjerskih uvjerenja nimalo ne govori u prilog dopustivom ponašanju pripadnika gore pomenute vjeroispovijesti.

Otvoreni govor mržnje, zagovaran od strane jeromonaha Rafaila, nadstojatelja manastira Podmaine, nije u skladu sa gore navedenim članom kojim se zabranjuje djelovanje Crkve i vjerskih zajednica ukoliko šteti pravima i slobodi drugih osoba. Naime, pojavio se slučaj promicanja letaka od strane Jehovinih svjedoka u Crnoj Gori, što je izazvalo alarm među pravoslavnim žiteljima grada Budve na jadranskom primorju.

Što je nekada podnosio đakon Avakum čije žitije nam je ostavio ava Justin ― nabijanje živoga mladića na kolac i ostavljanje na tom kocu do konca, koji je usprkos nagovoru svoga igumana koji je primio islam, i te tako savjetovao i svoga sina, ostao u vjeri ― ne bi smjelo izazivati odmazdu. Možemo slobodno napisati ― bar ne odmazdu kod hrišćana ― ali ne. Riječ je o čitavoj populaciji. A upravo imamo na djelu jedno u najmanju ruku čudno ponašanje predstavnika SPC, koji se pojavljuju na mjestima gdje se nisu nikada pojavljivali (umjesto po kelijama, govore o rok muzici po javnim tribinama ― Aleksandar Jovanović; umjesto na ljudskoj nozi nepoznatim predjelima gdje samo koze poznaju stazu, pojavljuju se na krsnim slavama visokodržavnih funkcionera i televizijskih emitera), javno šireći potpuno drugačiju poruku od prve i osnovne vrline ― smjernosti, a to je da Bog prima samo krštene i to u SPC-u, ostali će u ad.

Kao dobitnik nagrade za životno djelo “Dositej Obradović”, ljekar, psihijatar, književnik i akademik Vladeta Jerotić o Dositeju kaže:

“Dositej Obradović je ostavio primer svome narodu, kako svojim životom tako i svojim knjigama, trajne vrednosti sadržane u njegovom istinskom prosvetiteljstvu, i još više, u njegovoj verskoj toleranciji, toliko potrebnoj i našem vremenu.”

Za koje to riječi se najviše zubi zarivaju kada su u pitanju pristalice SPC-a?

„Bolje je mnogo jednu pametnu i poleznu knjigu, s kolikim mu drago troškom dati da se na naš jezik prevede i naštampa, nego dvanaest zvonara sazidati i u svu njih velika zvona poizveštati. Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce!”

O čemu nadalje Ranko Gojković u Istinski i lažni prosvetitelji piše:

“…to što se SPC 1911. godine uključila u proslavu stogodišnjice Dositejeve smrti, uopšte nam ne daje za pravo da govorimo da SPC prihvata Dositeja Obradovića kao istinskog srpskog prosvetitelja, niti da je prihvatila njegove reforme. Još je neozbiljnije braniti Dositejevo reformističko prosvetiteljstvo uz pomoć knjige profesora Andre Gavrilovića o Dositeju. Ukoliko neko (poput Gavrilovića) prilikom pisanja imena Svetog Save ne pominje pojam “sveti”, ukoliko zastupa tezu da je Sveti Sava “idejno prevaziđen”, da savremeni svet traži nove ideje, a Srbima je te “nove, pozitivističke ideje” doneo Dositej, onda se takav može ozbiljno tretirati samo u liberalnim krugovima, a nikako među pravoslavnom verujućom srpskom inteligencijom.”

Problem Dositeja je što on nije temeljno proučio ni zapadnu filozofiju i kulturu, ali je prihvatio zaludnu protestantsku težnju da se sve nadsvetovno objasni logičkim, racionalnim rasuđivanjem.

Osim Njegoša, koji je u Dositeju vidio čovjeka koji ne zna šta donosi sreću njegovom narodu, savremeniji filosof koji se dotakao ‘dositejevštine’ jeste Justin Popović u jednom od svojih ranijih radova Svetosavlje kao filosofija života, gdje je naveo Dositejevu naivnu vjeru u svemoć čovječijeg humanizma, nevezanog za božansko.

“Gospodo, fabrika robota, eto u šta se pretvarala, i najzad pretvorila, Evropa od renesanse do danas. A robot, to je najbedniji tip čoveka. Ko ima oči da vidi, može videti: na ovoj planeti nije bilo bednijeg, nakaznijeg i nečovečnijeg čoveka od evropskog robota. Stid i sramota, večni stid i večna sramota Evrope, to je njen “novi čovek”, čovek bez Boga i duše, čovek = robot”,

a zatim daje dijagnozu i rješenje:

“Kroz dositejevštinu ta tama je zahvatila donekle i nas Srbe. Jer dositejevština i jeste lakomislena vera u svemoć humanističke nauke, u svemoć humanističke prosvete, u svemoć humanističke kulture, u svemoć humanističke tehnike, u svemoć humanističke civilizacije. Pod tragičnim uticajem dositejevštine evropska humanistička prosveta stvorila je u nas sukob između crkve i škole, koji za naš narod znači, i uvek je značio, katastrofu. Pod uticajem dositejevštine i naš se čovek počeo mehanizovati, robotizovati. Da bismo izbegli završnu katastrofu, postoji samo jedan izlaz. Koji? ― Prihvatiti svetosavsku prosvetu, i potpunce je sprovesti u svima školama, od najniže do najviše, i u svima prosvetnim, narodnim i državnim ustanovama, od prve do poslednje. Svetosavska prosveta zrači, svetli i prosvećuje jedinom neugasivom svetlošću.”

Justin Popović u Svetosavlje kao filosofija života.

Sa druge strane, Skerlić će reći da ‘između Dositeja i romantičara naših, postoji razlika koja je između razumna čoveka koji vedro gleda preda se u budućnost i zbunjenih ljudi i maglovitih glava koje gledaju nazad u prošlost’, te da je Dositej ‘bio duhovni preporoditelj srpskoga naroda, tvorac nove srpske književnosti’, ‘Dositej je prosvećeni zapadnjak i traži da se koriste tuđa velika iskustva u kulturi’ i, ukratko, da ono što je nekada bio Sava, tada je za Skerlića bio Dositej Obradović.

Njegova kritika, u osnovi, bila je kritika stanja u srpskoj crkvi..

(Studija Đorđa J. Janića (1941), pod naslovom „Dositej i dositejevština”, Srpska književna zadruga)

Skerlić ne vidi rješenje u Svetom Savi kao obrazu koji može da podnese i iznese obrazovanje, već upravo u Dositeju. Danas, ti antipodi ostaju na snazi. Da li je ponuđeno treće rješenje ili se i dalje krećemo, odnosno stojimo u mjestu kao Buridanov magarac.

Sima Ćirković će u Srbi među europskim narodima reći da će bogat kulturni razvoj 18. vijeka dovesti do rezultata sličnoga onome s kraja srednjega vijeka; da je pripadnost Crkvi i svijest o povijesnom kontinuitetu, u stvari, i glavno obilježje srpskoga identiteta (baš u vrijeme kada su narodu pridavana različita imena ― Slavenoserbi, Srbi, Rascijani, Iliri), ali da je daljnji razvoj uzdrmao, međutim, oba ta stupa ‘od pripadnosti Crkvi, značajnija je postajala pripadnost jezičnoj zajednici i državi’, i tada je i predodžba o izabranom narodu prenesena od starozavjetnih Židova na sve kršćane, zatim na kršćansko carstvo, a zatim i na Srbe dovela u pitanje.

Da svako misli da ima dovoljno zdravog razuma, govorio nam je još Dekart, učeći od pučkog naroda sa kojim se sretao.

Zdrav razum je nešto što je najbolje podeljeno, jer svako misli da ga ima sasvim dovoljno, tako da čak i oni koje je u svemu teško zadovoljiti, obično ne žele više nego što imaju zdravog razuma..

O odnosu Crkve i vremena u kome se prostire, i te kako se zdrav razum odnosi prema tim pitanjima, navodimo sljedeće: arhimandrita, profesora i direktora jedne bogoslovije, Vase Pelagića, koji, između ostalog, kaže:

“Religija je najkrupnija zabluda.”

U Umovanju zdravog razuma, Pelagić nastavlja:

“… steći i praktikovati, zdrav razum u pogledu religije ne samo da je neocjenjena dobit za umni i moralni napredak ljudstva, nego i za materijalno i zdrastveno blagostanje svih ljudi i naroda. Jer samo u jednoj državi, i to srednjevelikoj, kao što je, na primer, Francuska, biće oko 40.000 krupnih i sitnih sluga boga i oltara koje narod mora plaćati. Oni i njihovi dućani, crkve i manastiri, sigurno koštaju za sto godina nekoliko hiljada miliona franaka, a s tolikom sumom mogli bi Francuzi regulisati sve rijeke i kanalizovati sve baruštine što bi narodu od ogromne koristi u zdrastvenom i materijalnom pogledu. Osim toga, tih 40.000 slugu boga i oltara strahovito zavađaju, kvare i zaglupljuju narod što takođe pričinjava narodu golemu štetu. I to je zasebni kužni grč na tijelu narodnom i ljudskom. Ovo što je rečeno za Francusku važi i za sve ostale narode, pa ma koju vjeru oni vjerovali.”

Klatno se zanjihalo u jednu stranu i prebacilo je kuglicu sada ponovo dobijajući novi sličan zamah. U situaciji kada se dovodi u pitanje istorija, istorijski podaci ― da bi jedna strana odbranila svoje hipoteze, u stvari, iznosi na vidjelo potpuno drugačiju stvarnost nego što je zastupa druga strana. Tako, sa jedne strane imamo odvođenje nebrojenog mnoštva monaškog svijeta na Goli otok (danas je to jedna jedinstvena turistička destinacija), a većina je i pobijena, a s druge strane, jednu razapetu mrežu crkvene hijerarhije na prostorima nekada komunističkog uređenja koje u sebi nosi prebol tajne, izlazi i traži pravdu i zadovoljenje.

Dositej Obradović je oronulog zdravlja došao u Beograd za vrijeme Karađorđa, u ustaničku Srbiju, kako bi srpski narod prosvetio. Otvorio je Veliku školu u Beogradu, a kasnije i bogosloviju. Bio je ministar prosvete, diplomata, član Praviteljstvujuščeg sovjeta. Preminuo je 1811. godine, kada je uveliko radio na osnivanju štamparije u Beogradu, a na čelu nebrojene povorke išao je i sam Karađorđe. Danas se njegov grob nalazi u porti Saborne crkve u Beogradu.

Bog i Božije možda jeste samo “hokus-pokus”. Budalaštine kojima Sveto pismo kljuka narod nedjeljom, kako Pelagić to uviđa, jesu prihvatanje ovozemaljskih muka kao ‘datih od Boga’. Ćutanje, nepuštanje glasa, nepretencioznost izlaska iz klasno utvrđenog položaja u kojem se današnji čovjek-radnik nalazi (što je Marks sasvim rano i precizno uočio i objasnio) sasvim je svojstveno čovjeku hrišćaninu. Iako postojeće stanje radikalno poziva upravo na mijenjanje situacije, ne na status quo, koji, kako je istorija pokazala, doprinosi samo onome što vuče nazad a ne naprijed. S druge strane, hrišćani ‘zahtijevaju’, ‘imaju prava’, prkose novozavjetnim zapovjestima ― prkose samoj ljubavi prema bližnjem i ovaploćenju Boga u čovjeku (koji je i sam kroz Sina osjetio šta to znači biti čovjek, a opet pokazao mu ― čovjeku ― da je jedino po čemu se On od nas uzdiže: nemogućnost mržnje). Tako, vraćajući se na prizore starozavjetnih masovnih pokolja radi očuvanja zlatnog kovčega i propovijedanjem o miosionarstvu i pozdravljanju bližnjeg različite vjere, i ničeg više od pozdrava (ukoliko ne želi da primi vjeru), stvaraju pometnju istim onim ljudima koji u Crkvi traže mir, razumijevanje i prihvatanje. Isusove ruke ne prave izuzetke.

Fotografije: Zivko Grozdanic Gera 

Za P.U.L.S.E: Ana Galić

Lektura i korektura: Milica Veljković

Tekstovi o istoriji na portalu P.U.L.S.E

  hrišćanstvo, Istorija, obrazovanje, Religija