Ulogujte se / Kreirajte profil

Edvard Munk – Krik

“Šetao sam s prijateljima, sunce je zalazilo, nebo se pretvaralo u krvavo crvenu boju. Odjednom sam se osjetio iscrpljenim, zaustavio sam se i oslonio na ogradu: vidio sam krv i plamene jezičke iznad plavo-crnog fjorda i grada. Moji su prijatelji nastavili hodati, a ja sam ostao, drhteći od nemira, i osjećao sam beskrajan krik kako prolazi prirodom”. Ovim riječima je Edvard Munk opisao nastanak slike “Krik”.

Mesto gde je nastala slika dobro je poznavao. Istočni deo Osla, pogled s brda Ekerberg. U neposrednoj je blizini bila bolnica za mentalno obolele, gde je bila smeštena njegova sestra Laura koju je svakodnevno posećivao.


Umetnikova druga sestra i majka umrle su od tuberkuloze, a otac mu je bio religiozni fanatik. Bio je to trenutak u životu norveškog umjetnika u kojem je čuo snažan krik. Lica njegovih prijatelja, opisao je naknadno, postajala su bledožuta, a on je sam dobio snažan osećaj da je na prekretnici, da ne može više, proganjao ga je i sustizao “teror ludila”.

Postoje četiri verzije “Krika” (izvorno je naziv bio “Krik prirode”), nastale između 1893. i 1910. Rado je ponavljao ovaj motiv, razlike među verzijama nisu velike. Dva su ulja, dva pastela. Dve su u Norveškom nacionalnom muzeju, jedna u Muzeju Munk u Oslu. Samo jedna verzija je u privatnoj kolekciji.

Aukcijska kuća predviđa “skromnih” 80 miliona dolara za ovo delo, iako je lako zamisliti i veću cenu: prava remek-dela na tržištu, naime, sve se ređe pojavljuju. Reč je o pastelu, dimenzija 79 puta 59 centimetara, datiranom u 1895, sačuvanom u njegovom originalnom okviru, kakvom ga je postavio sam umetnik i jedinom na kojemu su zapisane umetnikove misli o nastanku slike.

Ova se verzija, za koju iz “Sotheby’sa” tvrde da je najvibrantnija, razlikuje od ostalih i po jednom važnom kompozicijskom detalju: dok su na druge tri slike dva lika na mostu okrenuta od nas, u ovoj se verziji jedna od figura naginje nad ogradu. Iako se već ranije znalo kako slika izgleda, ovo je prvi put da će biti prikazana javno, u Njujorku i Londonu, povodom aukcije.

Rad je trenutno u posedu biznismena Pitera Olsena, čiji je otac Tomas bio blizak prijatelj Munku i njegov pokrovitelj. “Krik” je bio vlasništvo porodice punih 70 godina: “Živio sam s ovom slikom cijeli svoj život i njena snaga i energija samo su se povećavale vremenom. Sada osjećam da je stigao trenutak da je ponudim ostatku svijeta kako bi i drugi mogli uživati u ovom veličanstvenom djelu”, rekao je Piter, koji se zbog ove slike parničio sa svojim bratom, kako bi dokazao da je majka baš njemu ostavila “Krik”.

I pobedio je: “Ono što zaradim od prodaje uložiću u otvaranje novog muzeja, umetnički centar i hotel na farmi Ramme Gaard u Norveškoj”. Otvaranje centra planira se sledeće godine, na umetnikov 150. godišnjicu rođenja. Osim ateljea, obnoviće se i kuća u kojoj je živio. U Hvitsen se slikar povukao kako bi se u osami borio sa svojim demonima. Sused mu je bio Tomas Olsen, pa su se tako i sprijateljili.

“Krik” je simbol nemira modernog čovjeka, trenutka u kojem se njegova duša raspada, pa su ga često dovodili u vezu s Ničeovom objavom smrti Boga i Šopenhaureovom filozofijom.

Kasnije su se pojavile brojne interpretacije “Krika”, od toga da su se krikovi čuli iz obližnje mentalne institucije, ali i klanice koja je bila u susedstvu, do toga da se do Osla videla erupcija vulkana u Indoneziji, što je inspirisalo crvenu pozadinu.

“Krik” je često bio i meta lopova. Jedna od verzija prvi je put ukradena 1994, ali je vraćena iste godine. Deset godina poslije toga ukradene su druge dvije verzije, ali i one su vraćene. Ovu koja je na prodaji, kako pišu svetski mediji, teško da će kupiti muzej, “jer nijedan muzej nema toliko novca, osim ako ga nije osnovala kraljevska porodica”. Aludiraju, naravno, na državu Katar, koja je za Sezanove “Kartaše” nedavno dala čak 250 miliona dolara.

Jelena Pavićević Tatar

Lupiga

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *