Ulogujte se / Kreirajte profil

Funny Games – kritika medija

Film Funny Games (1997) je režirao austrijski režiser Mihael Haneke (Michael Haneke), koji potpisuje i scenario. 2007. godine je uradio isti film, ovoga puta za američko tržište. Funny games iz 1997. i 2007. se razlikuju jedino po jeziku i glumačkoj ekipi, uz neke detalje  koji su morali biti drugačiji zbog razlicitog vremena snimanja. U starijoj verziji filma glavne uloge igraju: Susanne Lothar, Ulrich Muhe, Arno Frisch i Frank Giering, dok su u američkoj verziji filma to: Naomi Watts, Tim Roth, Michael Pitt, Brady Corbet. Funny games iz 1997. je imao četiri pobjede i šest nominacija na raznim filmskim festivalima. Vrijedi pomenuti i drugo mjesto Udruženja kritičara 1997. kao i nominaciju za  najbolji film na Filmskom festivalu u Kanu. Za film poput ovoga se sigurno ne očekuje da dobija priznanja na raznim festivalima. Film koji je veoma kontroverzan i sigurno nije po ukusu većeg dijela publike, teško da se može okititi velikim brojem blistavih priznanja. Naravno da takva priznanja nikad nijesu bila mjerilo kvaliteta.

  d

Film  počinje tako što dobrodržeća porodica, muž, žena i njihov sin idu na kraći odmor. Odmor žele da provedu u svojoj kući na jezerskoj obali. Sve izgleda u redu, dok ih ne posjete dva momka, koji izgledaju veoma ljupko i pristojno . Kasnije, ono što je trebalo biti odmor za ovu tročlanu porodicu, pretvara se u pakao, u kojem priželjkuju smrt.

Haneke je još jednom u ovom filmu pokazao svoju genijalnost. Probijanje četvrtog zida (obraćanje jednog od glumaca publici – kameri), višeznačnost, veliki broj simbola i žanrovska neodređenost su nešto što ovaj film čine pravim remek djelom i svim ljubiteljima filmske umjetnosti omogućava velike diskusije. Kao postmoderni film, Funny games  dosta relativizuje stvari, pa je veoma teško reći da je određenim scenama reditelj htio da kaže usko određene stvari. Takvo bogatstvo ovaj film čini otvorenim djelom, koje gledaocu daje za pravo da ga vidi onako “kako on želi”. Radnja skoro čitavog filma se odvija u jednoj kuću i dvorištu ispred nje, i sve to bez vremenskih skokova. Samim tim ovakav scenario omogućava realizaciju pozorišne predstave. Ovaj scenario poštuje jedinstva mjesta, vremena i radnje –  ono što je od drame zahtijevao još Aristotel. Sve to ne znači da je scenario klasičan i staromodan, znači samo da je pogodan za pozorišnu postavku, što je dodatna povoljnost.

Kako tumačiti ovaj Hanekeov film i koliko daleko otići sa tumačenjem su sigurno neka od najbitnijih pitanja koja sebi možemo postaviti. Da na ovaj film možemo gledati kao na otvoreno djelo, već sam napomenuo, pa samim tim na tumačenje može uticati i senzibilitet i lični doživljaj istoga.

Momci koji zlostavljaju tročlanu porodicu zovu se Paul i Peter, ponekad  Tom i Džeri, uz još neke nadimke kojima se međusobno zovu. Različita imena istih likova nam govore o velikoj zastupljenosti krize identiteta u društvu. Njih dvojica mogu biti sve ono loše, sakriveno ispod ljupke maske (nose bijelu odjeću) – predstavljaju arhetipove. Karakterizacija ova dva lika nas u stvari može dovesti  do onoga na šta je ciljao Haneke ovim filmom. Pravilno tumačenje Petera i Paula nam može dati sve odgovore na pitanja koja postavlja sam film.

funny-games-02

Paul i Peter dolaze da potraže jaja, u početku su veoma ljubazni. Na njih možemo gledati kao na metaforu medija, prije svega televizije. Sve ono što oni rade je velika alegorija manipulacije, laži , mučenja i torture koju nad ljudima vrše mediji. Paul i Peter u film ulaze kao fini i bezazleni momci, kojima je potrebna pomoć. Oduševljavaju se kućom, opremom za golf i udjeljuju samo komplimente, što aludira na medije koji djeluju veoma bezazleno i iskreno. Peter u film ulazi sa lažima, kaže da ga je poslala komšinica po jaja (kasnije saznajemo da su on i Paul ubili  porodicu iz komšiluka). Peter razbija jaja koja sumbolizuju plodnost, rađanje, seksualnost, libido, i sve ono što će mediji slomiti u čovjeku. Mediji ne uništavaju samo ideale , već i brutalno ubijaju. Postoji još detalja u filmu koji ukazuju na to da je Haneke ciljao na medije. Nakon ubistva djeteta, čitav televizor je isprskan krvlju, a reditelj stavlja akcenat na to prikazivanjem plana detalja. Dok se krv sliva niz ekran televizora, emituje se trka Formule 1. Na to možemo gledati kao na stalnu trku i borbu sa medijima, ili trku raznih medija međusobno, ili jednostavno prozor u neki drugi, “realni” svijet. Haneke veliki akcenat stavlja na dječaka, koji se kao najmlađi lik suprostavlja Peteru i Paulu (medijima). Jedini pruža otpor, ali uprkos tome on prvi strada. Bilo kakva borba protiv medija se mora završiti u njihovu korist. Ukoliko budemo uporni u borbi, ili ćemo odmah biti ubijeni (poput dječaka),  ili ćemo nakon teške muke okončati (poput dječakovih roditelja). Haneke je jedini način otpora vidio u mladosti, jer se jedini dječak otvoreno suprodstavlja, čak poteže oružje, ali ne uspijeva. Haneke  mladosti daje nadu, ali i male šanse.

Dijalozi u filmu su veoma interesantni , a jedan od dijaloga između Petera i Paula glasi:

„Njegov otac se razveo od njegove majke kada je bio ovolicni.“

„To nije istina. Laže. Moja majka se razvela zato što…“

„Zato što si hteo da tvoj meda bude samo njen. Zato je gej i kriminalac. Razumete?“

„Ti si seronja.“

„Istina je… dolazi iz velike, bolesne porodice. Petoro braće i sestara, svi uzimaju droge. Otac mu je alkoholičar. Njegova majka…pa… možete da zamislite… istina je…on je jebe…tužno, ali je istina… šta želite da čujete, šta bi vas učinilo srećnima? Ništa od ovoga što sam rekao nije istina. Znate to dobro koliko i ja. Mislite da je on đubre. Ali on je razmaženo derište. On oseća odvratnost prema praznini postojanja. Jeste li srećni sada ili hoćete drugu verziju? Istina je da je on zavisnik od droga. I ja sam zavisnik. Pljačkamo kuće bogatih da bismo došli do novca za droge.“

Georg više ne može da podnese i odgovara:

„Dosta. Shvatam. Zar to nije dovoljno?”

creepygloveboys

Ovaj dijalog je ustvari prava slika medija koju Haneke prikazuje na veoma mudar način. Ono što Paul priča o Peteru djeluje veoma ubjedljivo i gledaoci svaki put pomisle da govori istinu, dok on ne ponudi novu priču. Mediji nas obasipaju raznim lažima u koje slijepo vjerujemo i iste priče interpretiraju na različite načine – poput Petera i Paula. Još jedna bitna stvar zbog koje se na film može gledati kao na kritiku medija jeste scena u kojoj Ana otima pušku i ubija Petera. Paul kad je sve to vidio, jednostavno uzme daljinski te premota film unazad (film koji mi gledamo – Funny games), zatim otme pušku  Ani, i spriječi ubistvo. Bilo kakav pokušaj borbe je u stvari unaprijed osuđen na propast, jednostavno ne postoji način da se spriječi ono  što  mediji  žele  (što  je  režiser naumio da uradi). Mediji su ti koji diktiraju tempo i koji na kraju pobjeđuju, tražeći nove žrtve.

Ono što ovaj film dodatno čini velikim je probijanje četvrtog zida. Paul je jedan od likova  koji se nekoliko puta obraća publici (kameri), i na taj način  podsjeća na to da je sve u filmu fikcija. Haneke je ovdje radio ono što je Bertolt Breht u pozorištu nazvao  v-efekt ( prikazivanje razlike između slike realnosti i realnosti). U trenucima Paulovog obraćanja nama, mi smo ubačeni u čitavu priču. Haneke želi da se osjećamo odgovornim, a istovremeno bespomoćnim.

Ovaj Hanekeov film je veoma kontroverzan, pa se  postavlja pitanje i oko njegovog žanrovskog određenja. Mnogi će ovaj film nazvati brutalnim hororom (na šta Haneke sigurno nije ciljao), koji se ne zasniva samo na kratkotrajnom osjećaju straha i prikazima ubistva, već ostavlja dubok utisak koji kod nekoga može izazvati noćne more. Na filmskom sajtu IMDB, verzija iz 1997. je određena kao triler, dok je verzija iz 2007. određena kao krimi, drama, horror.

MV5BZmRlZDg2NmItNDAzNi00NjE5LThkZjMtZWM2M2FmMzQwN2FiXkEyXkFqcGdeQXVyNTAyNDQ2NjI@._V1_

Funny Games je film koji će sigurno živjeti još dugo i koji je već ostavio dubok trag. Ovaj film je odlična slika našeg vremena, koja će nas zamisliti, rastužiti, zaprepastiti, jednostavno ostaviti bez daha. Film ne mora biti samo kritika medija,  može biti i kritika bilo kakve vrste nasilja. Sigurno je to da nas ovo filmsko remek djelo ne može ostaviti ravnodušnim.

Za P.U.L.S.E: Amar Mulabegović

TwitterGoogle+

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *