Ulogujte se / Kreirajte profil

Južnjačka uteha Voltera Hila

Činjenica da je neki film režirao Walter Hill brojnim je gledateljima prije 20-ak godina bila važnija od one da u njemu nastupa neka velika glumačka zvijezda. Walter Hill nikada nije bio hitmaker kategorije Spielberga ili Lucasa, no njegovo je ime predstavljalo garanciju vrhunskog filmskog užitka svim onim gledateljima kojima su od posebnih efekata ili pomodnih tema važnije bile snažne priče i još snažniji likovi. U Hillovoj filmografiji nemoguće je pronaći prijelomno ostvarenje koje bi u raznim filmskim povijestima i periodizacijama zauzelo onakvo mjesto kakvo zauzimaju Hopperovi “Goli u sedlu” ili Pennov “Bonnie i Clyde”. Njegovi se filmovi ne pojavljuju na top 10 ljestvicama poput Coppolinih “Kumova” i “Apokalipse danas”, no opus  Waltera Hilla jedan je od ključnih za razumijevanje tzv. novog Hollywooda.

[youtube]L2NIZexqb4U[/youtube]

Nerijetki kritičari omalovažavaju današnju američku kinematografiju zazivajući doba “novog Hollywooda”. Istina je zapravo da su kasne 60-e i rane 70-e godine, kojima se često pridaje golema važnost, zapravo jedno od najtmurnijih razdoblja američkog filma. Filmovi koji u raznim enciklopedijama i leksikonima stoje kao međaši, poput “Bonnie i Clyde”, “Golih u sedlu”, “Ponoćnog kauboja” ili “Diplomca”, uglavnom su drugorazredna roba, djelca koja sračunato urušavaju klasičnu američku narativnu tradiciju, ali ne uspostavljaju nikakvu novu, gubeći se u nihilizmu svojih autora i njihovu pomodnom pristajanju uz tada aktualna društvena i umjetnička strujanja, posebice banalno koketirajući sa supkulturom.

Pravi “novi Hollywood” donose tek oni koji staro nisu rušili nego promišljeno obnavljali – odlični pripovjedači John Carpenter, Peter Bogdanovich, John Milius, Lucas, Spielberg i mnogi drugi velikani, poput recimo Briana De Palme i Martina Scorseseja, koji su se od kratkotrajnih dekonstruktora ubrzo preobrazili u obnovitelje klasične narativne tradicije, ili danas posve zaboravljenog Dicka Richardsa. Važnu ulogu u svemu tomu odigrao je i Walter Hill, uz Miliusa najveći tradicionalist među svim spomenutim filmašima, čija “Južnjačka utjeha”, upravo objavljena na DVD-u, zorno svjedoči o svemu najboljem što je pravi “novi Hollywood” ponudio.

Priča “Južnjačke utjehe” dobro je poznata svakom imalo upućenijem filmofilu: tijekom rutinske vojne vježbe u močvarama Louisiane,  rezervisti američke Nacionalne garde isprovociraju lokalno stanovništvo Cajune ukravši im čamce i pucajući na njih ćorcima, nakon čega ih ovi počnu surovo proganjati i jednog po jednog ubijati. Poput svih najboljih “novohollywoodskih” i “starohollywoodskih” filmova, i Hillov odlično funkcionira na nekoliko razina. Najšira publika u “Južnjačkoj utjesi” može uživati kao u prvorazrednom akcijskom trileru, savršeno režiranoj igri mačke i miša progonitelja i progonjenih, krcatoj antologijskim scenama egzekucije. Na tematskoj razini, “Južnjačku utjehu” moguće je iščitavati kao suptilnu studiju nemogućnosti komunikacije, kako među različitim civilizacijama, tako i pojedincima unutar njih.

Osim toga, “Južnjačka utjeha” je iznimno uspjela alegorija američke intervencije u Vijetnamu: skupina nepripremljenih Amerikanaca iz srednje i niže klase bez nekog razloga baulja po šumetinama, skrivajući se pred tehnički inferiornijim ali inteligentnijim neprijateljem, koji se odlično snalazi na vlastitom terenu. “Južnjačka utjeha” je, nadalje, iznimno podatan materijal za analizu strukturalne povezanosti priče i putovanja, no isticanje svakog djelića bogatog značenjskog potencijala “Južnjačke utjehe” ne smije se događati na štetu stilsko-tematskog jedinstva Hillova filma. Ni jedan element “Južnjačke utjehe”, od briljantne fotografije i glazbe do povremeno baroknog stila, ne upada u oči upućujući sam na sebe: svaki je djelić Hillova kozmosa funkcionalno uklopljen u cjelinu.

Nekoć velik autor, Walter Hill danas uglavnom životari na televiziji (za nagradu pilot-epizode serije “Deadwood” nagrađen je Emmyjem!). Posljednji pravi film Hill je režirao prije 10, ako ne i 20 godina. Mnogo se toga u američkoj kinematografiji promijenilo od vremena kada je Hill bio jedan od njezinih najzanimljivijih protagonista, no krivca za propast Waltera Hilla zasigurno ne valja tražiti u drukčijoj strukturi današnje kinopublike niti među hollywoodskim producentskim sumanutostima. Hill je jednostavno davno izgubio autorsko nadahnuće i posve je nevjerojatno kako je savršenu “Južnjačku utjehu”, Ratnike podzemlja”, “Jahače na duge staze”, “Vozača” ili debitantsko remek-djelo “Teška vremena” mogao režirati isti čovjek koji potpisuje boksačku glupost “Nepobjedivi” ili “Divljeg Billa”.

Dean Šoša

Nacional

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *