Ulogujte se / Kreirajte profil

Kako je Donald Tramp preduhitrio fikciju

Kada je svjetski video streaming servis Netflix prije deset godina na mala vrata ušao u vizuelni svijet, nije ni sanjao da će u budućnosti postati najdraže čedo televizije i interneta, koje će svojim mogućnostima uveseljavati milione konzumenata širom svijeta. Da je došlo vrijeme internetskih televizija, potvrdit će 2013. godina, kada je Netflix na internet postavio kompletnu sezonu serijala Kuća od karata (House of Cards), što je dotad bilo apsolutno nezamislivo, i pokrenuo svojevrsnu revoluciju u modernoj televiziji.

Duboko ukorijenjena u stvarnosti, serija ‘Kuća od karata’ pokreće i niz opasnih pitanja AP

Serija je obilježila TV-godinu, a Netflix je zaradio 4,37 milijardi dolara i 40 miliona novih pretplatnika. S druge strane, osim enormne popularnosti i gledanosti, serijal je prošao izuzetno zapaženo i kad je u pitanju stručna kritika, osvojivši i niz nagrada i priznanja, među kojima su i dva Zlatna globusa (najbolja ženska uloga u TV-seriji – Robin Wright te najbolja muška uloga u TV-seriji – Kevin Spacey). Za ulogu fiktivne prve dame u SAD-u, koja će zbog svog čeličnog karaktera uskoro dobiti nadimak “ledena kraljica”, Wright će, osvojivši Zlatni globus, postati prva osoba iz internetske serije koja je dobila tu nagradu.

Bijela kuća kao ‘kuća od karata’

Serijal Kuća od karata zasnovan je na istoimenoj BBC-jevoj mini seriji, odnosno romanu bivšeg šefa kabineta konzervativaca, lorda Michaela Dobbsa, u kojem on istražuje mračnu stranu politike i njenu nadmoć nad nacijama. Američka verzija, koju su osmislili kultni američki filmski autor David Fincher te scenaristi Beau Willimon i Eric Roth, uz režisersku pomoć Joela Schumachera, Jamesa Foleyja, Carla Franklina, Jodie Foster, britanski parlament zamjenjuje Kongresom SAD-a, u kojem američki političar Frank Underwood (Kevin Spacey) čini sve kako bi stigao do vrha vlasti u SAD-u. Na tom putu on će imati bezuvjetnu pomoć supruge Claire (Robin Wright), kojoj će se, s vremenom, također svidjeti najviša fotelja u Bijeloj kući.

Dakle, u prvoj sezoni nemilosrdni makijavelist Frank Underwood, kao nadzornik većine u Zastupničkom domu SAD-a, pokušava se nametnuti za poziciju potpredsjednika države, u drugoj želi postati predsjednik, dok u trećoj i četvrtoj nastoji zadržati ulogu najmoćnijeg čovjeka na svijetu. Međutim, ko je, zapravo, Frank Underwood?

On predstavlja savremenu verziju zakletog makijavelista Richarda Trećeg Williama Shakespearea i, iako nije utemeljen na stvarnoj političkoj ličnosti iz američke historije, zapravo je sklopljen uz pomoć presudnih osobina najreprezentativnijih američkih predsjednika – liderstva Georgea Washingtona, hrabrosti i upornosti Abrahama Lincolna, diplomatske sposobnosti Thomasa Jeffersona, šarma Johna Kennedyja, okrutnosti Lyndona B. Johnsona, spremnosti na sve Richarda Nixona, političke pronicljivosti Billa Clintona te narcisizma Donalda Trumpa.

Kao takav, on predstavlja savršenog političara, savremenog političkog Frankensteina, koji se neće zaustaviti dok ne ostvari svoje ciljeve i dok svi njegovi politički protivnici, novinari koji rizikuju živote kako bi razotkrili brojne zločine počinjene u ime Bijele kuće, neprijatelji, ne budu puzali pod njegovim nogama. Ipak, rušeći “četvrti zid”, osim što pasivnog gledaoca pretvara u aktivnog, dovodeći ga do političkog prosvjetljenja, Underwood ostvaruje direktan i iskren odnos s publikom, koju, uz pomoć uspješnosti u svom poslu, odnosno političkih rezultata i postignuća, stavlja pred moralnu dilemu – da li ga mrziti ili voljeti?

Dok zlokobni duhovi prošlosti vjerno stoje iznad mračne strane Bijele kuće, političke igre postaju sve rizičnije i opasnije, rješenja problema komplikovanija, sredstva koja vode do ciljeva radikalnija i sve manje prostora ostaje za prijateljstvo, ljubav i istinu. Negdje tokom Frankovog puta do mjesta predsjednika Amerike razvija se i njegov odnos s Claire, koji će od istinske i bezuvjetne ljubavi postati tek brak iz interesa. Upravo zahvaljujući načinu na koji serija izlaže politiku kao tematski okvir, a koju kombinira sa svakodnevnim ljudskim pitanjima koja nadilaze granice nacija, Kuća od karata gledaocima nudi mnogo više od upoznavanja s pravilima i zakonima američkog političkog života.

Kad je u pitanju forma serijala, najsnažniji autorski utjecaj imao je Oscaromnagrađeni režiser David Fincher (SedamKlub boracaIgra) koji je svijet “kuće od karata” izgradio pomoću specifičnih elemenata svog filmskog izražaja. U tom svijetu, dakle, prevladavaju mrak, nasilje, anemičnost, licemjerje, konzumerizam, lažna sigurnost, pornografija javnosti, otuđenje civilizacije, koji zajedno grade postapokaliptičnu viziju pakla modernog doba. U konačnici, naziv “kuća od karata” ne samo da metaforički predstavlja nestabilnost postojanja američke predsjedničke kuće već i cijelog svijeta, kao posljedice politika koje nastaju u naizgled najstabilnijim mogućim bijelim dvorcima.

Kad stvarnost i fikcija zamijene uloge

Jedno od najvažnijih pitanja koje se veže uz ovaj serijal glasi: kako je moguće da je jedan politički triler, s tematikom naizgled nezanimljivom za savremenu televizijsku publiku, s vremenom postao društveni, kulturni i medijski fenomen? Odgovor se krije u njegovog brutalnoj uvjerljivosti u prezentiranju “prave” istine o američkom političkom životu i dešavanjima u Bijeloj kući, koju čitav svijet sluti, ali koja i dalje ostaje skrivena iza besprijekorno bijele fasade. Duboko ukorijenjena u stvarnosti, ova serija pokreće i niz opasnih pitanja, na koja vjerovatno nikada nećemo dobiti odgovore, jer nakon što je bivši predsjednik SAD-a Bill Clinton otkrio kako strastveno prati serijal, te da je 99 posto radnje u njemu istinito, cijeli se televizijski svijet pitao: spadaju li među preostalih jedan posto kriminalni potezi kojima je sklon Underwood, a koji podrazumijevaju i brutalna ubistva?

Kuća od karata predstavlja, zapravo, svojevrsnu verziju reality showa Veliki brat, čije kamere u stopu prate stanovnike Bijele kuće, a koja gledaocima “otvara oči” i “pročišćuje uši” da nastave gledati i slušati i nakon što se ugase svjetla lažnih, licemjernih, slatkorječivih predsjedničkih govora. Također, gotovo svaka sezona precizno oživljava intrigantne međunarodne odnose svjetskih supersila (Kine, Rusije, SAD-a) i njihove vječne sukobe te prezentira fikcionalne obrade aktualnih socijalnih, ekonomskih i političkih problema u svijetu. Naprimjer, u petoj sezoni, osim američkih predsjedničkih izbora 2016. godine, u kojima se ponovno ujedinjeni Underwoodi za ostanak u Bijeloj kući takmiče s guvernerom Willom Conwayem i njegovom suprugom Hannah, u fokusu serijala jest i neizostavni rat koji se vodi s oružanom grupom Islamska država Irak i Levant (u serijalu se zove ICO – Islamska kalifatska organizacija).

Međutim, nakon pobjede Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima 2017. godine te njegovih radikalnih političkih postupaka i oglušivanja o političke konvencije kao 45. predsjednika SAD-a, stječe se utisak da je fikcija ovog puta zakasnila. Naime, nakon što je Netflix učinio petu sezonu serijala dostupnom za “skidanje”, čini se da njena radnja, koja je nekada predstavljala preuveličanu verziju američkog političkog života u Bijeloj kući, sada zaostaje za radikalnom stvarnošću, na čelu koje je Donald Trump. Zaključuje se da serijal više ne predstavlja prikaz surove budućnosti u SAD-u ili produženu ruku sadašnjosti, jer, iako su posljednje epizode sezone snimljene prije nego što je reality zvijezda i multimilioner Donald Trump zakoračio u Ovalni ured, u poređenju s njim Underwood djeluje gotovo kao žrtva John Kennedy.

Najdirektniji primjer sporosti fikcije u odnosu na nepredvidljivost, brutalnost i ironičnost stvarnosti u 21. vijeku ogleda se u odluci zabrane ulaska u SAD, koju Underwood donosi u petoj sezoni nakon novog terorističkog napada ICO-a. Za razliku od prethodnih sezona, u kojima je, npr., prezentirana prava istina o praksi špijunaže američke tajne službe i potvrđeno postojanje projekata nadziranja kao što su PRISM, Temporu ili Xkeyscore, Underwoodova zabrana predstavlja mnogo blaži oblik radikalnog, sramotnog, nepromišljenog političkog poteza Donalda Trumpa, kojim je pokušao onemogućiti ulazak u SAD muslimanima iz sedam islamskih zemalja, a koji je stigao znatno prije objave petog poglavlja serijala.

Ipak, u ovoj zamjeni uloga između stvarnosti i fikcije izdvojila se jedna bitna razlika između Trumpa i Underwooda. Naime, Underwood je u Bijelu kuću stigao uzročno-posljedičnim putem (od nadzornika u Zastupničkom domu do predsjednika SAD-a) i zahvaljujući svojoj upornosti, lukavosti, političkoj inteligenciji, dok se Trump našao u “pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu”. Dok Underwood posjeduje sve osobine stvarnog američkog predsjednika s jasnim ciljevima, Trump i njegove “revolucionarne” ideje, kao što su slučajno objavljeni zakon “covfefe”, “tvitovanje”, ignoriranje globalnog zagrijavanja, “najveći lov na vještice u američkoj političkoj historiji”, neodoljivo podsjećaju na glavnog “junaka” trash komedije Idiocracy, u kojoj predsjednik Dwayne Camacho (Terry Crews) upravlja državom u kojoj najviši koeficijent inteligencije iznosi 30, a najinteligentniji čovjek zove se Nisam Siguran.

Društvo spektakla

Svijet stvarnosti u 21. stoljeću postao je mnogo strašniji, opasniji, ali i spektakularniji nego onaj u fikciji. Kao nikada ranije u historiji čovječanstva, u 21. stoljeću izblijedjela je granica između fikcije i stvarnosti i više nema potrebe kreirati i izmišljati imaginarne spektakle, jer, kako je najavio francuski teoretičar i filozof Guy Debord, mi već živimo u “društvu spektakla”, u kojem se “prednost daje znaku nad onim što je označeno, kopiji nad originalom, predstavi nad stvarnošću, pojavnosti nad suštinom”. Pitanje je samo: u kojem se svijetu, imaginarnom ili stvarnom, krije konačna istina?

“U potpuno izokrenutom svijetu, istinito je trenutak lažnog.” (Guy Debord, Društvo spektakla).

Piše: Mirza Skenderagić

Izvor: Al Jazeera

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *