Ulogujte se / Kreirajte profil

Zašto putovanje kroz vrijeme nikada neće biti moguće?

Zašto putovanje kroz vrijeme nikada neće biti moguće, bar ne u svom konzervativnom smislu, i kakav vid putovanja kroz vrijeme postoji danas?

Još od kada je tehnologija dostigla određeni stepen, ljudski um je počeo sebi postavljati pitanje da li je moguće putovati nazad u prošlost, ili pak naprijed u budućnost. Današnja nauka nam je dala bezbroj odgovora na bezbroj pitanja, ali kao posljedica toga, dobili smo dvostruko više novih pitanja. No, tema ovog teksta nije vezana za općeniti stepen nauke danas, već za određeni dio iste koji je okupiran putovanjem kroz vrijeme. Mnogi su znanstvenici donedavno smatrali da je putovanje kroz vrijeme apsolutno nemoguće, no kada se potvrdilo postojanje gravitacionih valova, koje je predvidio A. Einstein 1916. godine putem matematičkih formula, mnogo se novih vrata otvorilo za istraživanje i preispitivanje starijih učenja na tu temu.

U ovom tekstu ćemo proći kroz glavne teze toga, zašto putovanje kroz vrijeme nikada neće biti moguće, bar ne u svom konzervativnom smislu, te ćemo i naglasiti kakav vid putovanja kroz vrijeme egzistira danas. Prije detaljnog objašnjenja na navedeno pitanje, prvo se mora objasniti, za one koji ne znaju, teorija paralelnih univerzuma, s obzirom da je usko vezana za putovanje kroz vrijeme.

Prvo spominjanje paralelnih univerzuma datira još u 1895. godini, iako se kontekst istih navodi još ranije. Njemački filozof i matematičar G.W.Leibniz u svojim učenjima navodi postojanje drugih svjetova, što se najbolje može prikazati kroz citat iz njegove „Monadologije“:

„A taj se razlog može nalaziti samo u unutrašnjoj primjerenosti ili u stupnjevima savršenstva, što ih ti svjetovi posjeduju, i svaki prema svom većem ili manjem savršenstvu ima pravo da teži za egzistencijom“.

Teorija paralelnih univerzuma se bazira na tome da postoji bezbroj univerzuma poput našeg, no malo različitih na osnovu toka događaja kroz historiju do danas. Npr. u većini slučajeva, osoba A postoji kako u ovom, tako i u nekom drugom, ili većini drugih univerzuma, ali je moguće različita u nekom kontekstu; ili pak ne postoji nikako, jer je neki događaj prethodno spriječio njeno nastajanje. Postoji mišljenje da je fenomen deja-vu zapravo znak da se identičan scenario dogodio istovremeno, u nekom drugom univerzumu, što znači da smo usklađeni sa svojom tzv. „sudbinom“. Također, te razlike među paralelnim univerzumima mogu biti poprilično velike, npr. moguće je da u nekom od tih univerzuma kometa nikada nije pogodila Zemlju, i da nikada život nije nastao.

Pored toga, nedavno otkriće gravitacionih valova nam potvrđuje da je moguće manipulisati prostorom i vremenom, što nam otvara novo polje za izučavanje putovanja kroz vrijeme, pošto ga je sada moguće dokazati više nego ikada.

1ca9c08c258cdfa98e37779ead40c361

Konzekvencionalni dokaz protiv mogućnosti putovanja kroz vrijeme

Razmislimo o posljedicama putovanja kroz vrijeme. Već smo naveli da je moguće da postoje paralelni univerzumi, i da ih ima beskonačno. Poznavajući materiju samog univerzuma, najdalje što možemo gledati u njegovo postojanje je 13.7 milijardi godina, tj. od Velikog praska. Nauka nam ne pruža odgovore šta je bilo ranije, mada postoji mnogo teorija, među kojima je jedna od najpopularnijih da je postojalo jedno, zgusnuto tijelo sa ogromnom gravitacijom, koje je eksplodiralo, ali i to nam samo postavlja novu seriju pitanja, koja se uglavnom baziraju na to: A prije toga? Dakle, ukoliko postoji više univerzuma, oni moraju datirati u najmanju ruku od Velikog praska.

PRIMJER: Sada, zamislimo li da osoba A ima način da putuje kroz vrijeme, šta bi se desilo? 2016. je godina, i osoba A putuje u 1856. godinu, i ubije roditelje Nikole Tesle. Ta bi osoba samim tim spriječila seriju događaja, od izuma trofazne energije, do stvaranja prvog oblika rasvjete putem električne energije – sijalice, od strane T. Edisona. Šta se dešava sa našim paralelnim univerzumom u tom slučaju? Postoje dva moguća ishoda:

1. Naša vremenska linija bi se na neki način izmjenila, i kada bi se osoba A vratila nazad u 2016. godinu, kuće bi bile osvjetljenje svijećama. Kako samo ovo zvuči? Ljudi već preko 100 godina osvjetljavaju svoje domove putem električne energije, ta historija ne može tek tako ispariti, prvenstveno radi toga jer bi to bio dokaz da ne postoji sloboda, da ne postoji individua, da ne postoji biće, te da je sve samo puka projekcija, neka, negdje – nemoguće.

2. Naša vremenska linija bi ostala ista, ali bi se formirao paralelni univerzum, kome je početak 1895. godina, što čini osobu A stvoriteljem univerzuma i svega unutar njega, stvoriteljem historije koja se nikada nije desila, i svakog drugog aspekta, što je apsurdno. Ništa što ima kraj ne može poznavati niti stvoriti vječnost. Dakle, stavka 2 kontrira vječno postojanje univerzuma i Veliki prasak, koji je dokazan. Te stoga, i ova opcija pada u vodu.

Etički dokaz protiv mogućnosti putovanja kroz vrijeme

Još od rođenja prve intelektualne egipatske civilizacije, te kroz antiku pa do danas, čovjek je sebi uvijek postavljao isto ontološko pitanje. Stvarao je sebi božanstva, davao razne teorije o stvoritelju, vječnosti, univerzumu. Vjerovanje u kreaciju od strane nadnaravnog je općeprisutno i dan danas kod većine ljudi, što je dokaz čovjekove prirode – da je konačan u ovom beskonačnom toku prostora i vremena, koji su stari nordijski mislioci iskazivali kroz pojam Jormungandr. Dakle, čovjekov život se bazira na vremensko putovanje od tačke A do tačke B, te u njegovoj prirodi nema ništa što nam daje iskru beskočanosti, osim izreke „U čovjeku je atoma koliko na nebu zvijezda“, ali to ćemo ostaviti za neki drugi put. Sve što se dešavalo ljudskom biću, homo sapiensu, od kada je nastao prije od prilike 150.000 godina pa do danas, svedeno je na konačnost. Živimo u konačnom domu, koji je na konačnoj planeti, koja je u konačnom sistemu, no ipak u beskonačnom univerzumu, ali to je i čar univerzuma, da je beskonačan radi reprodukcije konačnosti, tj transferu atoma iz tijela A u tijelo B. Ono šta nas empirizam uči jeste da od konačnog bića ne može nastati beskočano biće, što je i glavna teza ovog dokaza. Da li bi se čovjek smatrao čovjekom, ili čak, da li bi se smatrao konačnim kada bi kreirao nešto beskonačno, novi paralelni univerzum? Kada bi bilo moguće doći do toga, svaka naukom dokazana teza više ne bi vrijedila. Izvršio bi se direktni transfer milijardi atoma iz jednog paralelnog univerzuma, u novi, tek stvoreni paralelni univerzum. I ono što danas mnogi smatraju Bogom, u tom univerzumu bi bio taj konačni čovjek koji ga je svojim radnjama stvorio.

images-2013-shutterstock_116810005600_597894147

Uz dodatak ovome, na temu odnosa čovjeka i vremena, spomenut ću mišljenje njemačkog mislioca M. Heideggera, koji je tvrdio da je vrijeme glavni uslov bitka, i da nije na čovjeku da se igra sa tim:

„Kako iz prvog metafizičkog imena progovara bit, tako iz njegovog posljednjeg imena progovara vječno vraćanje istog, ali ipak je to vječno vraćanje istog slika vremena. Povijest bitka je u epohi metafizike prožeta nemišljenom biti vremena.“

Fleksibilnost vremena – jedini način putovanja kroz vrijeme je individualni

Vrijeme je fleksibilno na dva načina, i to na gravitacijski način i individualni način. U ovom kotekstu, gravitacijski način nas ne zanima jer ne predstavlja nikakav konkretan oblik putovanja kroz vrijeme, već drugačiju percepciju na isto. Dok je individualni način nešto drugo. Pomoću individualnog načina, osoba je u stanju putovati kroz vrijeme dok njezino tijelo egzistira u prostoru i vremenu bez ikakvih promjena. Kako? Ova tema je općepristuna skoro 400 godina i bazira se na tome da svaka osoba različito doživljava vrijeme. Primjera radi, kada uživamo u nekoj radnji, vrijeme za naš um prolazi brže, ili kada ne uživamo, prolazi sporije. Jedina valjana teza koja podržava kontekst putovanja kroz vrijeme je san. Kada je tijelo u fazi sna, mišići su opušteni do krajnje granice i percepcija na okolinu je znatno umanjena. Radi toga, od trenutka kada tijelo uđe u san, barem u normalnim okolnostima, izgubi pojam o vremenu. U opširnijem smislu, ove teme se već dotakao John Locke, koji je u svojim „Ogledima u ljudskom razumu“ tvrdio da svaki čovjek posjeduje svoje unutrašnje čulo koje spoznaje vrijeme: „To čulo nije kod svakoga ravnomjerno, zato smo u vanjskom svijetu izmisliti uređaj koji računa vrijeme kao da teče ravnomjerno“. Za naš um, to je jedino putovanje kroz vrijeme koje možemo iskusiti. Jer pomoću sna, svaki dan putujemo prosječno 8 sati u budućnost. Zašto ovo smatram putovanjem kroz vrijeme? Zato što u toku sna, naš um ne doživljava vrijeme.

time-travel-works-around-black-holes

Ovaj tekst o vremenu ću zaključiti sa citatom sv. Avgustina: „Kada mislim o vremenu, znam šta je. Kada treba da kažem, ne mogu.“

Mirza Čustović

Prometej

TwitterGoogle+

Jedan komentar na tekst Zašto putovanje kroz vrijeme nikada neće biti moguće?

  1. SaschaEin

    02/04/2016 at 01:19

    Šta je vrijeme? – pitanje je filosofsko. To da nije ili neće biti moguće putovanje kroz vrijeme, nisu svi baš sigurni, barem ne Grof Sen Žermen (Saint Germain), nepoznati filosof. Pitanje je šta je vrijeme? A zatim ide i pitanje o putovanju. Nekim redom. Npr. ja nisam siguran šta je vrijeme, a i šta je putovanje? Za Kanta Svijet putuje kroz nas, a ne mi svijetom. Za najveće filosofe najteže je biti u sadašnjosti i Tu, jer smo već negdje pomjereni takvi kakvi smo. Po Hajdegeru vrijeme vremenuje iz budućnosti. Nebesko je vrijeme samo orijentir kojeg treba prevazići na Putu ka suštinskom Sebi, ka jednom drugom početku gledajući s ovih pozicija vremena. U sam Bitak. Srdačan Pozdrav.

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *