Filozof u Atini: mesec dana među ruševinama

Filozof u Atini: mesec dana među ruševinama

Davne 367. godine pre nove ere u ovaj grad dolazi mladi filozof željan znanja – Aristotel. Grad u koji je došao se može smatrati kulturnim centrom Mediterana tog vremena. U njemu je učio od najvećih umova tog vremena i posmatrao jedinstvenu, do tada neviđenu, društvenu organizaciju. Nekoliko vekova posle njega, 124. godine, po prvi put u isti grad dolazi jedan od najvećih rimskih careva – Hadrijan. Kao veliki filhelenista i izraziti ljubitelj grčke kulture, filozofije i umetnosti, on biva očaran gradom. Želi da ga vrati u njegov pun sjaj i zato gradi i obnavlja razne spomenike: Zevsov hram, Dionisovo pozorište, rimsko kupatilo, ali je Hadrijanova biblioteka ipak najimpresivnije zdanje koje je ostavio za sobom. Pausanije biblioteku opisuje u njenom punom sjaju sa “sto stubova od figijskog mermera, sa zidovima podignutim isto kao stubovi i paviljonima sa pozlaćenim krovom i alabasterom, dekorisanim statuama i slikama”.

Vekovima će znamenite i manje poznate ličnosti dolaziti u ovaj grad. Posetiće ga pesnici poput lorda Bajrona, čoveka koji se toliko zaljubio u ovo mesto da je po povratku u Veliku Britaniju počeo da se zalaže za rat za nezavisnost Grčke, i njegovog savremenika, političara lorda Eldžina, koji je ovde napravio najkontraverzniju kupovinu u istoriji trgovine antikvitetima kupivši od Turaka za Britanski muzej mermerne skulpture sa Partenona koje se i dan danas nalaze u Londonu. Vekovima ljudi zbog istorije, kulture, nasleđa i legendi dolaze u Atinu.

Atina je bila dom nekih od najvećih umova u istoriji poput Sokrata, Platona, Aristotela, Fidije, Aristofana i mnogih drugih koji su za sobom ostavili dela koja su i danas relevantna. Fidija je za sobom ostavio neke od najboljih skulptura u istoriji koje će poslužiti kao uzor generacijama antičkih i renesansnih vajara. Aristofanova i Sofokleova dramska dela su nastala davno, u kulturi koja jedva nalikuje našoj, međutim ona su i dan danas bitna zato što dopiru u suštinu toga šta znači biti čovek. Možda se čini da dela autora poput Sofokla nisu relevantna za današnji svet koji se ne može porediti sa vremenom u kojem su oni živeli, ali to nije tačno. Dela opisuju univerzalno ljudsko stanje koje se nikada neće promeniti. Bojaće se smrti, vodiće ih emocije, želeće da budu voljeni, izgubiće dragu osobu… Vremena se menjaju, ali u svojoj osnovi čovek ostaje isti i zato i danas učenici u gimnazijama čitaju dela poput Kralja Edipa.

Što se filozofije tiče, tu čak nema ni nesuglasice. Sokrat se sa pravom smatra ocem filozofije. On je nije izmislio, ali ju je usmerio na ispitivanje čoveka. To koliko je bio važan ilustruje činjenica da se svi njegovi prethodnici nazivaju kolektivnim imenom “presokratovci”. Filozofija je menjala svet kroz istoriju, od buđenja ideje o obožavanju čoveka tokom renesanse do ideje o univerzalnom pravu glasa i jednakosti za sve tokom prosvetiteljstva. Filozofija je ono što oblikuje svet, a ona sama ima svoje korene upravo u Grčkoj, upravo u Atini gde su živeli i stvarali neki od najvećih umova čovečanstva. U ostalom, Alfred Nort Vajthed iznosi da je najbezbedniji opis celokupne Zapadne filozofije niz komentara na Platonova dela.

Sve se to oseća kada se poseti ovaj veličanstven grad. Dok se čovek šeta centrom Atine, čak i da ne razmišlja o tome, u nekom trenutku će ga pogoditi realnost. Zastaće i pomisliti: Ovo je mesto nastanka celokupne Zapadne kulture.

Centar Atine je prepun spomenicima usled duge istorije grada. Sa jedne strane možete videti neoklasično zdanje u kome se nalazi Narodna banka Grčke, ali prekoputa se naziru ostaci antičkih zidina koje su okruživale grad i štitile ga od napadača. Sedite u parku uživajući u hladu koji vas štiti od Sunca, okruženi nekakvim ruševinama. Nisu posebno obeležene, jer nisu deo klasične “turističke ponude” obilaska antičkih spomenika, ali su itekako značajne. Taj park, te ruševine od kojih se jedva može primetiti da su nekada bila građevina, ti niski zidovi koji vire iz korova, to su ostaci Platonove akademije.

Ah, ta čar Atine, gde je istorija u tolikoj meri sastavni deo svakodnevnog života da je u parku u kojem građani šetaju pse, roditelji decu dovode na igralište da se spuštaju niz tobogan i klackaju, a penzioneri igraju boćanje, jedno mesto od ogromnog značaja za istoriju filozofije. Mesto slično bilo kom parku bilo gde na svetu, a ipak neponovljivo.

No, ruševine nisu nemi svedoci prošlih vremena, ispred kojih se turista fotografiše i hvali prijateljima šta je posetio. One su svedoci istorije, koji imaju svoju priču. Ta akademija za koju se i ne naplaćuje ulaz nije samo niz zaboravljenih zidova. To je manje-više sve što je ostalo od mesta na koje su dolazile generacije Atinjana da uče. Na ovom mestu gde sada na klupi sedi jedan mladi par pre nekoliko vekova je možda sedeo jedan starogrčki Romeo, mladi Atinjanin koji je osećao neopisivu ljubav i koji je pohađao Akademiju kako bi naučio da bude dobar pesnik i iskaže svoja osećanja devojci koja mu se sviđa. Jedno mesto, jedna tačka u prostoru koja spaja niz različitih istorijskih perioda i priča.

Naravno, koji turista ili putnik se neće fotografisati u podnožju Akropolja. Sa današnjeg trga Monastiraki se pruža odličan pogled na Partenon. Savršeno mesto za selfi. Ali, još bolje mesto da se zastane, udahne, uspori i pogleda. Pred vašim pogledom se nalazi jedinstven prizor. Na vrhu brda se nalazi jedna od najpoznatijih građevina u istoriji, a teško da postoji osoba koja neće odmah prepoznati ovaj velelepni hram. Ispred njega se mogu videti skromni ostaci Hadrijanove biblioteke. Od kompleksa koji je nekada bio dugačak 120 metara, koji je imao sto stubova, prelepu baštu i bazen, danas je ostao svega jedan deo zida sa osam stubova. Od mesta gde su se čuvale na hiljade knjiga i gde su generacije dolazile da uče, prolazeći istim putem kojim sada  prolazimo, ostale su samo skromne ruševine. Dosta se promenilo od perioda kada su ovuda šetali ljudi u togama, do današnjeg dana kada tu prolaze turisti sa profesionalnim fotoaparatima kojima trgovci pokušavaju da prodaju sve, od narukvica, preko različitih suvenira, do voća. Prošlo je skoro 2.000 godina, a ovi stubovi su svemu tome nemo svedočili.

Eh, kada bi to bilo sve što se nalazi na jednom trgu. Dok stojimo na tom mestu i gledamo u Akropolj i biblioteku, sa naše leve strane se nalazi crkva podignuta u 10. veku. Sa desne strane se nalazi metro stanica, a svuda okolo su tezge i prodavnice. Vreme nikada ne zastaje, ma koliko mi to želeli. Fotografija koju će turista napraviti na ovom trgu sa predivnim pogledom ima dva cilja: da se pohvali pred prijateljima i poznanicima ili da pokuša da učini ovaj tenutak trajnim. Koliko god to želeo, ovo drugo neće uspeti. Generacije i generacije meštana, posetilaca i turista su prolazile ovuda. Za neke znamo, jer su ostvarili velika dela i ostali upamćeni, ali za većinu i ne znamo. Vreme se nikada neće zaustaviti samo zato što mi tako želimo, zato bi trebalo zastati i pogledati ove ruševine koje nisu samo spomenici davno prošlih vremena, već i podsetnici da će oni biti tu i nakon što naše vreme prođe.

Ja se danas šetam antičkom Agorom, ali na istom ovom mestu pre 2.500 godina stajao je moj vršnjak. Međutim, naši motivi su sasvim različiti. Priznajem, ja sam ovde da razgledam. Želim da vidim ovo mesto koje je poznato zbog svog značaja svakom ko voli istoriju. Moj vršnjak je ovde šetao da bi bio produktivan član društva. On je imao brojne privilegije, ali i obaveze zato što je bio Atinjanin. Morao je da učestvuje u javnom životu. Malo je smešno kada pomislimo da je nekima danas mrsko da učestvuju u javnom životu tako što će na svake 4 godine izaći da glasaju, a moj vršnjak je morao da učestvuje u svakoj odluci vezanoj za grad!

Atina je poznata kao kolevka demokratije. Ipak, njihova demokratija i naša demokratija se dosta razlikuju. Dok danas pravo glasa imaju sve punoletne osobe, u antičkoj Atini su to bili samo slobodni punoletni muškarci. Žene i robovi nisu imali pravo glasa, ali i samo pravo glasa se dosta razlikovalo od današnjeg. Tada nisu postojale stranke koje imaju svoj program za koji se glasa. Nema posrednika u parlamentu, već su se svi punoletni muškarci okupljali na obližnjem brdu na Agori, gde su direktno glasali i učestvovali u javnom životu.

Građani bi došli, seli na klupe i onda bi se postavilo najvažnije pitanje – “ko želi da se obrati okupljenima”? Svaka osoba je imala pravo da se obrati svim okupljenim ljudima, kaže ono što ima o određenom problemu, predloži nekakvu promenu ili se suprotstavi ideji nekog drugog građanina. Demokratija u Atini je funkcionisala na najdirektniji mogući način, svako je glasao o svemu. Svaka promena se ovako donosila, pred više hiljada okupljenih građana.

Moj vršnjak se možda upravo vraća sa nekog takvog glasanja i prolazi Agorom gde čuje da mnogi nisu zadovoljni rezultatom izbora. Istina je da nikada ne mogu svi biti zadovoljni. Aristotela je fasciniralo kako to da pobedu u diskusijama, bile one političke ili svakodnevne, pobedu ne odnose logički argumenti. On je zato napisao knjigu i izmislio čitavo polje studija – Retoriku.

Ja razgledam i tražim mesto gde bih mogao da sednem i odmorim, a moj vršnjak se, možda, vraćao sa glasanja, a možda nije voleo da glasa i protivio se tome da učestvuje u politici i prolazio je Agorom samo da bi kupio vino i masline jer ga je majka zamolila da to uradi. Danas je ostalo svega par porušenih spomenika i poneko drvo koje pruža hlad stotinama turista tokom vrelih letnjih dana, ali ovo je nekada bilo mesto puno života. Ovde su svi dolazili da bi kupovali, čuli novosti ili jednostavno slušali šta lokalni filozof ima da kaže o nekoj zanimljivoj temi. Svi građani su u nekom trenutku prolazili ovuda, a mi imamo pisane tragove o samo nekoliko njih. Na žalost, moj vršnjak nije među njima.

Možda je bio iz trgovačke porodice, možda, pak, iz porodice bogatih zemljoradnika, mogao je biti siromašan, ili je imao nekoliko robova, a verovatno je poznavao nekog nama poznatog Atinjanina. O njemu nećemo znati ništa, ali nas ipak jedna tačka u prostoru povezuje.

Naravno, ta tačka se dosta promenila. Da pejsaž nije isti nije nimalo iznenađujuće, ako imamo na umu da je prošlo nekoliko vekova. Većina zgrada koje su ga okruživale, sada više ne postoje. One koje su opstale ne izgledaju ni približno veličanstveno kao što su izgledale u njegovo vreme. Čak i taj najpoznatiji spomenik Atine, spomenik Svetske baštine, čak i sam Akropolj je samo bleda senka onoga što je nekada bio.

Kada su u pitanju hramovi koji se i danas nalaze na Akropolju, vidi se samo njihov osnovni oblik. Prilikom prolaska kroz Propileje, monumentalnu ulaznu kapiju Akropolja, ulazi se u jedno od najpoznatijih mesta na svetu. Mesta koje su posetili milioni ljudi. Pred nama se nalaze manje poznati hramovi poput hrama Atine Nike i Erehteona, ali i jedan od najpoznatijih hramova na svetu – Partenon.

Današnje zdanje je podignuto u drugoj polovini 5. veka pre nove ere. Izgradnja i dekorisanje je trajalo nekoliko decenija, ali danas je ostala samo ishabana građevina od belog mermera. Da, možda je danas lepo videti Akropolj i jak kontrast između belih ruševina Partenona sa njegovim upečatljivim dorskim stubovima koji koriste brojne optičke varke poput toga da se sužavaju ka vrhu ili da su stubovi na krajevima deblji od onih u sredini kako bi učinili građevinu monumentalnijom i vedrog plavog neba po kom je Grčka poznata. Ali, nema sumnje da bi bilo neopisivo lepše videti ga tek izgrađenog, kada je bio obojen!

Antička Atina koju ljudi zamišljaju, sa ljudima u belim togama koji šetaju pod vedrim nebom među građevinama od čistog belog mermera nije ni približna realnosti. Građevine poput Partenona su bile obojene. Sam hram moramo zamisliti sa obojenim skulpturama, jakom crvenom pozadinom i plavim ornamentima. Treba ga zamisliti sa visokim zidovima od kojih danas nije ostalo gotovo ništa i veličanstvenom kapijom kroz koju građani ulaze i ostaju bez daha jer se pred njima ukazuje Fidijeva skulptura boginje zaštitnice grada. Kada bi čovek prošao kroz ova vrata, video bi skulpturu Atine visoku više od 15 metara sa kožom izrađenom od slonovače i odećom pozlaćenom sa čitavom tonom zlata! Danas ovakav pogled možemo samo zamisliti, ali manja kopija se može videti u Arheološkom muzeju. Ah, kakav bi to samo prizor bio, kada bismo mogli da se vratimo u prošlost.

Međutim, i same ruševine imaju svoju čar, one nas privlače svojom misterioznošću. Napušteni oronuli srednjovekovni zamkovi, uništena rimska naselja, porušeni grčki hramovi, piramide iza kojih zalazi Sunce, megaliti koji stoje milenijumima – od romantizma pa nadalje su bili fascinacija brojnih umetnika. Jasno je i zašto. Posmatrajući ih, pogodi nas surova, ali ipak umirujuća realnost prolaznosti.

Danas sedim kraj Posejdonovog hrama na obali Egejskog mora nadomak Atine i posmatram zalazak Sunca. Svakako nisam prvi koji to radi. To je standardni jednodnevni izlet koji se nudi turistima u Atini. Neki, poput mene, ovde dolaze samostalno kao putnici. Drugi su dolazili mnogo pre nego što je ovo bilo “turističko mesto”. Na stubovima hrama se mogu videti uklesana imena putnika koji su ovde dolazili vekovima pre mene. Tada standardna praksa, danas vandalizam, ali koliko god to bilo destruktivno, ovakav čin nudi jedinstven način da ostavimo svoj trag u vremenu. Tu su imena brojnih putnika, a među njima je i Bajron. Da, možda sedim na mestu gde je sedeo jedan od najvećih pesnika u istoriji. Svakako gledam isti pejzaž koji je on gledao, pod istim suncem koje je i njega obasjalo i dišem isti vazduh koji je i on udisao. Možda je upravo ovaj prizor bio razlog njegovog zaljubljivanja u Grčku, onaj koji imam pred sobom, i koji pred sobom imaju svi posetioci koji su tu oko mene. Ko li su oni? Da li razmišljaju o ovome? Da li su svesni toga gde se nalaze? Mogao bih to i da ih upitam i započnem razgovor, ali onda bih izgubio ovaj trenutak. Trenutak koji ću pamtiti do kraja života, iako nemam nijednu fotografiju.

Davno kada je ovaj grad nastajao, po legendi, Posejdon i Atina su se borili za pravo da budu njegovi zaštitnici i da mu daju ime. Posejdon je svojim trozupcem udario zemlju i time darovao vodu stanovnicima grada. Međutim, sama voda je bila slana i neupotrebljiva. Atina je svoje koplje zabila u zemlju, savila se i posadila drvo masline. Ovaj poklon masline, simbola mira i prosperiteta, više se dopao kralju novoosnovanog grada i Atina je odabrana kao zaštinica. Grad koji će nositi njeno ime stvarno je procvetao, uprkos brojnim ratovima u kojima su Atinjani učestvovali. Kralj je napravio dobru odluku što je odabrao Atinu, jer je taj prosperitet koji je ona omogućila gradu doveo do napretka celokupne ljudske vrste. Od Atinjana smo dobili filozofiju, dramu, komediju, idealizovanu skuplturu, ljubav prema fizičkom zadovoljstvu i lepoti, demokratiju… Toliko toga što je danas relevantno, svoje korene može naći u ovom gradu-državi, a upravo zbog tog istorijskog značaja, Atina je mesto koje skoro svako želi da poseti.

Čak i da ne želi, svako treba treba da je poseti. Šetajući se kolevkom evropske civilizacije među ostacima tog slavnog perioda, čovek dosta nauči. Ne o istoriji, to nije toliko važno. Nauči dosta o sebi, tome ko je on zaista, šta želi da bude, vidi ruševine koje ga podsećaju na kratkotrajnost ljudskog života i na vremensku ograničenost. Nauči da ceni život, a sve što je potrebno da to uradi je da zastane, udahne duboko, uspori i razmisli.

Za P.U.L.S.E Miloš Todorović

Putopisi na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments