Lelujave društvene uloge u filmu “Trokut tuge” – Ruben Ostlund ne boji se zaorati tamo gdje ne idu ni najprogresivnije tanjurače a plodovi su definitivno slatkogorki i katarzičnog efekta. 

U kasnu prohladnu ljetnu večer na 28. Sarajevo film festivalu u kinu nadomak Alipašinog polja pogledala sam ovogodišnjeg laureata Cannesa, neobični i nadasve probitačni film Trokut tuge, švedskog genijalca Rubena Ostlunda. Prerano je Rubena usprkos osvojene dvije Zlatne palme koje već drži u buketiću proglašavati jednakim recimo instituaciji kao što je Ingmar Bergman no ako ovako potenteno nastavi pred njim je filmski Panteon. 

Neki dan moju zanesenost ovim filmom pokvarila je tužna vijest da je glavna ženska zvijezda filma, Charlbi Dean, 32 -godišnja prekrasna glumica i manekenka, vrlo dobra u ovoj roli, uslijed misteriozne kratke bolesti preminula. 

Deanova tumači nehajnu no britku manekenku koja skupa s partnerom propituje sve ono što Ostlunda zanima, klasne i spolne uloge u društvu, no kako taj opis djeluje suviše birokratski i time zlokobno zastrašujući želim odmah napomenuti da je to vrlo duhovit i povremeno nezaustavljivo bizaran, krajnje inovativan film. 

Trokut tuge označava po riječima iz filma onaj ružni trokut na čelu koji se stvori zbog pretjerane brige te tako kvari najbitnije na jednom modelu, a to je vanjska savršena prezenca. A iako smo daleko od modela, svi mi volimo biti lijepi, priznali ili ne. 

U filmu Rubena Ostlunda dvoje posve lijepih manekena začudo uz Tik tok i selfije ima i opsesiju razračunavanja s definitivnim i određenim i sigurno je da time u filmu ulazimo na teritorij gdje je sve moguće. 

Ako ste ljubitelj začkoljastih sinopsisa i filmova za koje ne znate gdje će vas odvesti, kao na primjer prosječna epizoda genijalnih Simpsona, Trokut tuge je za vas. I ne odustajte od potrage za art blagom samo zato što su vam klasne i spolne podjele demode a naziv art odbojan. Ostlund te podjele sublimira, prekraja i opet spaja pa tako muško postaje žensko, žensko muško a čistačica toaleta CEO na jednom pustom otoku. 

Kako u životu ipak sve nije moguće, uglavnom, iako nikad ne reci nikad, role se na kraju vraćaju na svoje izvorno mjesto uspkros jednom sasvim malom ubojstvu ili možda pokušaju ubojstva. Nema tu mjesta za smjernu Agathu Christie, niti za Csi tehnologiju, Ruben je iz drugog filma. Zainteresiran je za raskrinkavanje postmodernog svijeta i vraćanje na prvobitne postavke koje su ujedno opet ispred tog spomenutog modernog. 

Metafora svijeta ovaj put je jedan uskoro nasukani brod gdje caruju bogati Rusi koji prodaju govna (sjajni Zlatko Burić), divni manekeni koji pucaju selfije kao prdeže (nadarena Charlbi Dean) te dosadom okupani preostali bogatuni koji iz dokolice žele mijenjati klasne uloge. 

Kad nastupi oluja nad olujama na scenu stupa najuzbudljiviji , gotovo barokno operetni dio filma koji uz ravnodušnu akciju nudi obilje izmeta, povraćotine i zalilanih hladetinastih pudinga. Pripremite se, polijećemo. 

Nasukani na otoku bogataši će se pokazati nesposobnima za preživljavanje dok će oni iz podzemnih kabina, tzv govnočistači postati njihovi otočni nadređeni zbog sposobnosti ovladavanja prirodom. Ta idealno zamišljena zavrzlama super je dosjetljiva i humoristična a uključuje prevrtanje klasnih ali i spolnih uloga pa će čistačica postati i madam koja za sex iskorištava filozofirajućeg manekena koji pokazuje slabost jednog malog komarca. 

O kraju nećemo, iako već jesmo jer spojlati je loše. Film traje dva i pol sata no dva i pol uzbudljiva sata. 

Ruben Ostlund je poslije Turista i Kvadrata po meni napravio najzabavniji ali nikako i najgluplji film.  Čovjek je to koji se zna i umije zezati. Ipak ostaje i vrsni filozof postmoderne kako god to strano zvučalo.Jedan je od definitivno najplodnijih i najutjecajnjih aktualnih sineasta. Ne boji se zaorati tamo gdje ne idu ni najprogresivnije tanjurače a plodovi su definitivno slatkogorki i katarazičnog efekta. 

Preokrenite očima na ovaj preokrenuti film, sve je moguće i da vam zjenice ispadnu od razrogačenja. 

GLEDATI!

za P.U.L.S.E: Ivana Perić

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  Film, Ivana Perić, Ruben Ostlund, Trugao tuge