Nepoznati život vuka

Slika koju danas imamo o vuku proizlazi iz naše kulture i nije baš pozitivna. Vuk je u prošlosti demoniziran i omrznut iz više razloga. Srednjo­vjekovne priče opisuju ga kao vraga, a poznata bajka Crvenkapica prikazuje ga kao proždrljivca. Postoje i priče o vukodlacima u kojima stvorenja vučjeg obličja predstavljaju najveću opasnost koja dolazi iz šume. Vuk je zvijer, okrutan i agresivan, ubija stoku, nevinu janjad i ljude.

Ubijanje vukova poticalo se diljem Europe, a dolaskom doseljenika i u Sjevernoj Americi. To se smatralo svojevrsnim opravdanim ratom. Ljudska bića uzela su si za pravo uvođenje moralnog reda i na osvetu, pokazavši time tko je gospodar prirode.

U Engleskoj je do XV. stoljeća većina vukova istrije­bljena, u Škotskoj su bili prisutni do XVII. stoljeća, a u većini zapadne Europe vuk je istrijebljen u XIX. stoljeću. Danas se polako vraćaju u Europu, no iako njihov broj raste, još uvijek ih ne poznajemo dovoljno dobro. Razlozi za to su mnogi, a glavni je taj što je vrlo teško promatrati vukove u divljini budući da su vrlo inteligentni i obdareni snažnim osjetilima. U zatočeništvu se pak njihovo ponašanje mijenja.

Usprkos tomu, postoji mnogo terenskih istraživanja koja otvaraju mogućnost za otkrivanje prave prirode vuka. David Mech, stručnjak i autoritet za vukove, napisao je: “Vjerojatno je najjača osobina ovih stvorenja njihova sposobnost da se emocionalno vežu za druge jedinke.” Među svim socijalnim primatima, vučje povezivanje i međusobno brižno ponašanje odmah je do ljudskog. Primjer za to je njihovo ponašanje prema starijem članu čopora koji je imao slomljenu čeljust; hranili su ga prožvakanom hranom sve dok nije ozdravio. Isto je zapaženo u ponašanju prema vukovima koji su bili bolesni ili stari. Među vukovima postoje nježne veze; prirodoznanstvenik Jamie Dutcher primijetio je da gaje duboke osjećaje kao npr. tugu. Naime, nakon iznenadne smrti člana čopora, vukovi su se na šest tjedana prestali igrati, iako su inače znatan dio vremena provodili u igri. Vukovi se vole igrati, a za igru im često i ne treba društvo, jer im je igralište prirodni okoliš, a često im i lepršajuće pahulje snijega donose oduševljenje. Zabilježeni su slučajevi igre vuka s vranom i međusobnog natjerivanja bez ozljeđivanja.

Prirodoslovac Adolf Murie, koji je proučavao vukove na Aljasci, o njihovom je karakteru napisao:

“Druga karakteristika vukova je njihova odbojnost prema sukobu.” To zaključuje na temelju priče o vuku kojega su uznemiravala dva psa u međusobnoj borbi. Vuk je došao do psa napadača i počeo ga povlačiti za rep. Murie je bio uvjeren, nakon što je pregledao mnoštvo arhivskih zapisa, da “u Sjevernoj Americi nijedan vuk, osim vuka koji je bolovao od bjesnoće, nikada nije namjerno napao čovjeka”.

Barry Lopez u svojoj knjizi Vuk i čovjek sugerira da se između vuka i njegova plijena odvija neobična komunikacija. Primijećeno je da nedvojbeno postoji trenutak zurenja između predatora i plijena, što je protumačeno kao čin razmjene informacija. Lopez ovo naziva razgovorom o smrti i u tome prepoznaje određeni “sveti red”: ceremonijalni čin razmjene mesa lovine za poštovanje prema njezinom duhu. To govori u prilog tome da svako stvorenje ima svoju ulogu i svira svoju dionicu u simfoniji prirode.

S engleskog preveo: Krešimir Andjel
Autor: Miha Kosir

Nova Akropola

AUTORSKI PROFIL

Tekst je priredilo i prenelo uredništvo portala P.U.L.S.E. Stavovi izneti u tekstu nisu nužno i stavovi koje zastupa redakcija.

5 3 glasova
Ocenite članak
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments