Optika starog svijeta. Jedna od zbunjujućih zagonetki iz povijesti staroga svijeta velika su znanja iz astronomije. Iznimno točni kalendari, precizno poznavanje kretanja nebeskih tijela, naznake da su znali za Jupiterove mjesece i Saturnove prstenove nevidljive golom oku, nevjerojatno točno predviđanje pomrčina i drugih astronomskih pojava mnoge navode na zaključak da su za dostizanje tih znanja nužno morali koristiti teleskop i različite optičke naprave. No, takav zaključak službena arheologija ne prihvaća s obrazloženjem da ne postoji ni jedan izravan materijalni ili pisani povijesni dokaz koji upućuje na to da su stare civilizacije posjedovale dovoljno znanja iz optike i tehničke vještine za izradu teleskopa ili drugih optičkih naprava. Općenito, velika većina antičkih svjedočanstava smatra se nepouzdanim izvorima, uzima ih se kao priče, pogrešne interpretacije, i općenito ih se ne uzima kao objektivni dokaz. Ipak, broj takvih svjedočanstava je prevelik da bi se mogao zanemariti.

Povijesni izvori

Postoji veliki broj povijesnih podataka o antičkim autorima koji su napisali djela o astronomiji, optici i zakonima svjetlosti. Najpoznatiji su Euklid, Eudoks, Hiparh, Klaudije Ptolomej, Eratosten i Arhimed. Nažalost, gotovo ni jedno od tih djela nije u cijelosti sačuvano, no bezbroj fragmenata, citata i navoda ovih djela nalazimo kod kasnijih autora. Većina tih radova smatra se samo teoretskim i filozofskim raspravama bez ozbiljnog znanstvenog utemeljenja.

Također, postoje zapisana svjedočanstva o praktičnoj upotrebi zrcala, stakla te kvarca u optičke svrhe. Aristotelov učenik Teofrast daje najstariji sačuvani tehnički opis paljenja vatre pomoću stakala i zrcala. Filostrat u djelu Život Apolonija iz Tijane navodi kako su brahmani svoje svete vatre palili Sunčevom svjetlošću.

To nisu jedini dokazi poznavanja i korištenja optičke tehnologije u antici. U rimsko doba bile su poznate i prilično raširene staklene kugle, male trbušaste posudice s vrlo uskim grlićem. Ispunjene vodom, koristile su se kao povećala. U svome djelu Prirodna pitanja Seneka kaže: Ma koliko sićušna i nejasna, slova se doimlju većima i jasnijima kada ih se promatra kroz staklenu kuglu ispunjenu vodom. Slične posude koristile su se u medicini za paljenje rana. Rimski povjesničar Plinije u svojoj Prirodnoj povijesti navodi kako liječnici smatraju da se rane koje se moraju spaliti, najučinkovitije spaljuju pomoću kristalnih kugli postavljenih tako da presijecaju put Sunčevim zrakama.

Među najbrojnija svjedočanstva o korištenju optičkih naprava spadaju ona koja se odnose na upotrebu konkavnih zrcala. U sačuvanim arapskim izvorima, očito prenesenim iz starih grčkih izvora, navodi se da je čuveni svjetionik iz Aleksandrije, visok preko sto dvadeset metara, imao na vrhu konkavno zrcalo koje je danju reflektiralo Sunčevu svjetlost, a noću fokusiralo svjetlost upaljene vatre, stvarajući snop svjetla koji se mogao vidjeti iz velike daljine. Zahvaljujući ovom zrcalu mogli su se danju promatrati brodovi na velikoj udaljenosti. Naime, osoba koja stoji u žarištu konkavnog zrcala može vidjeti jako udaljene predmete.

To nije jedini primjer korištenja velikih zrcala. Jedna od najpoznatijih priča vezana je uz rimsku opsadu Sirakuze 212. g. pr. Kr. Prema pisanoj predaji, Arhimed je pomoću sustava zrcala zapalio rimsko brodovlje ispred grada. Ovu priču mnogi suvremeni autori odbacuju kao nevjerodostojnu jer najstariji sačuvani tekst o tome potječe tek iz 2. stoljeća.

U antičkim tekstovima postoji navod koji upućuje na postojanje naprave slične teleskopu. Rimski povjesničar Polibije u knjizi Povijest između ostalog raspravlja o metodi prenošenja poruka na veliku daljinu što bi modernim rječnikom mogli nazvati oblikom vizualne telegrafije. Nakon podrobnog opisa metode dodaje: “…osim ovih pravila, nužno je da oba čovjeka zadužena za signalizaciju imaju teleskope (dioptran) opremljene s dvjema cijevima (duos aulischous), kako bi čovjek koji šalje signal kroz njih vidio… čovjeka koji mu mora odgovoriti”.

Ovaj je citat već desetljećima predmet spora između protivnika i pobornika teorije o antičkim teleskopima. Spor se vodi oko toga kako točno ­prevesti dva pojma koja se spominju u tekstu: dioptran i duos aulischous, zbog čega se ovaj tekst odbacuje kao potvrda antičkog posjedovanja teleskopa.

Drevne leće

Jedan od glavnih argumenta za tvrdnju da drevni narodi nisu poznavali teleskop je nedostatak dokaza o poznavanju vještine brušenja stakla za izradu učinkovite teleskopske leće. No, postoji cijeli niz arheoloških nalaza koji upućuju na to da su postojali i znanje i tehnologija za izradu takvih leća.

Najstarija pronađena leća potječe iz Egipta. Kip kraljevskog službenika iz V. dinastije (2680 g. pr. Kr.) imao je oči izrađene od para precizno izrađenih plankonveksnih leća. Tijekom Starog kraljevstva umetanje takvih leća u oči statua bila je gotovo redovita praksa.

Vještina brušenja konveksnih i konkavnih leća bila je poznata i na području Sredozemlja još od minojskog doba, oko 1500. g. pr. Kr. Knosos, Efez i Troja u različitim su razdobljima bili središta proizvodnje kristalnih leća. U arheološkim iskapanjima u ova tri grada pronađeno je više od stotinu konveksnih i četrdeset konkavnih leća.

U knjizi Kristalno Sunce autor Robert Temple opisuje brojne arheološke artefakte od kvarca i stakla koji po obliku i načinu obrade vjerojatno jesu leće.

U svojim istraživanjima Temple je u muzejima diljem Europe pronašao preko četiristo pedeset izložaka koji bi mogli biti leće različitih namjena, a ­uobičajeno se klasificiraju kao ukrasni predmeti, dijelovi nakita i slično. Da se radi o lećama, a ne ukrasnim predmetima, govori činjenica da su svi podrobnije proučeni. Izmjereni primjerci konveksnog su oblika i povećavaju od 1,5 do 4 puta, što upućuje da su ciljano izrađeni za upotrebu u optici.

Jedan od najpoznatijih primjeraka je takozvana Layardova leća, nazvana tako po britanskom arheologu A. H. Layardu koji ju je 1849. godine pronašao pri arheološkim iskapanjima u babilonskom gradu Nimrudu. Smatra se da potječe iz razdoblja vladavine Sargona II. iz 7. st. pr. Kr. Najprije se smatralo da se radi o ukrasnom predmetu, no kasnija mjerenja optičara pokazala su da se radi o leći. Preciznost izrade i optička svojstva pokazuju veliko umijeće i jasnu namjeru da se izradi leća specifične namjene. Jedan od autora istraživanja naveo je u svom izvješću da njezin oblik i veličina ukazuju da je bila namijenjena nošenju ispred očiju i namjerno obrađena tako da povećava predmete prilikom rada koji zahtjeva preciznost. Naknadnim proučavanjem utvrđeno je da je rub leće obrađen tako da se može umetnuti u okvir.

Među arheološkim ostacima iz antičkog razdoblja postoje primjerci koji ukazuju na moguću primjenu leća kao povećala. Pronađene su brojne minijature za koje neki arheolozi tvrde da se tako sitni detalji ne bi mogli izraditi bez korištenja leća. Pri iskapanjima u Sumeru otkriven je veliki broj natpisa na cilindričnim pečatima koje su arheolozi mogli čitati samo uz pomoć povećala. Heinrich Schliemann u knjizi Troja zadivljeno opisuje filigransko umijeće lemljenja mikroskopski malih komadića zlata pri izradi nakita. Tijekom iskapanja na lokalitetu u egipatskom Abidosu pronađen je nož s drškom od slonovače iz predinastijskog razdoblja (3300 g. pr. Kr.) koji je bio ukrašen mikroskopski sitnim rezbarijama. Pojedini detalji nisu bili veći od milimetra, a arheolozi su za čišćenje rezbarija morali koristiti povećalo i vrh pribadače.

Najstariji grčki tekst koji spominje stakla za paljenje je Aristofanova komedija Oblaci, prvi put izvedena u Ateni 423. g. pr. Kr. U razgovoru između Sokrata i Atenjanina Strepsijada iznosi se način kako izbrisati sudsku presudu zapisanu na voštanoj tablici.

Sokrat: Reci, dakle, što je?
Strepsijad: Jesi li kod ljekarnika vidio lijep, proziran kamen kojim možeš zapaliti vatru?
Sokrat: Misliš li na kristalnu leću (hyalon)?
Strepsijad: Da.
Sokrat: Dakle, što je?
Strepsijad: Da stanem tim kamenom na sunce, daleko od činovnika dok ovaj piše presudu, mogao bih učiniti da se sav vosak na kojemu ju je ispisao rastopi.

Također, Plinije u svom djelu Prirodna povijest navodi izgubljeno Ciceronovo izvješće o primjerku Homerove Ilijade pohranjene u orahovoj ljusci. U istom djelu spominje umjetnika Kalikrata koji je od bjelokosti izradio modele mrava i drugih sitnih stvorenja čiji su dijelovi tijela bili gotovo nevidljivi golom oku.

Čemu je služila svaka pojedinačna leća nikad nećemo saznati, ali očito je da je njihova upotreba bila relativno raširena i uobičajena. Iako nije pronađen ni najmanji ostatak teleskopa, dalekozora ili prikaz drevnog Grka s naočalama, na temelju antičkih tekstova i arheoloških ostataka čini se sasvim mogućim da su antičke kulture mogle izraditi teleskop. Dovoljno je, makar i slučajno, postaviti dvije leće jednu ispred druge na odgovarajući razmak. Ako to prihvatimo kao mogućnost, zagonetna astronomska znanja antičkoga svijeta dobit će razumljivije objašnjenje.

Auttor: Branislav Vukajlović
Izvor i citati: Robert Temple Kristalno Sunce

Izvor: Nova Akropola

Tekstovi o istoriji na portalu P.U.L.S.E

  antika, Astronomija, Istorija, Nauka, Nova Akropola, Optika