Idoli i transrodnost u pesmi Moja si

Novo „talasanje”

 

Iako to nije bilo najpresudnije po istoriju i razvoj rokenrola na jugoslovenskim prostorima, ne treba zaboraviti da se domaći muzička rok scena razvijala od ’60-ih nadalje u doba samoupravnog socijalizma. Uticaji zapadnjačke razvijene pop, pank i rok muzičke scene bili su široko rasprostranjeni zahvaljujući radijskim i televizijskim programima, pa su od strane nastajuće buntovne rok generacije preuzimani i rekontekstualizovani prema „domaćim” društvenim i kulturnim prilikama i potrebama, poprimajući lokalne odlike.

Izvođači popularne muzike nisu bili previše sputani cenzurom, niti primorani da svojim stvaranjem slede državne političko-ideološke matrice (što se pak, zanimljivo, za umetnost možda ne bi moglo reći) ali se ipak nije moglo potpuno slobodno govoriti o temama poput homoseksualizma i transsksualizma, što uvodi u rok poetiku tek generacija Novog talasa osamdesetih godina.

Moglo se, izvesno je, prema izvorima o razvoju rok fenomena na ovim prostorima, i pre tih ’80-ih provokativno misliti, pevati i vizuelno izražavati u medijima, čemu na primer, svedoči dosta materijala iz biografije Bijelog dugmeta, benda koji je obeležio ’70 godine muzičke scene Jugoslavije (počev od sadržine nekih pesama sa izrazitim erotskim nabojem, do provokativnih omota albuma sa jasnim seksualnim aluzijama) ali nije bilo, sem u tabuiziranim razgovorima u vanmedijskoj društvenoj sferi, toliko prostora za teme preispitivanja sopstvene seksualnosti.

Premda, možda, medijska cenzura u ondašnjoj državi ipak nije bila tako strogo rigorozna prema komercijalnoj muzici, sem u retkim situacijama (npr. kada je frontmen grupe Zabranjeno pušenje, Nele Karajlić, zbog izjave na koncertu: „Crko Maršal!” (marka zvučnika, primedba T.J.) bio privremeno pritvoren) „duh vremena” se poprilično oslobađajuće na ovu temu izrazio u pesmama rok grupa tek nakon smrti Josipa Broza Tita, štaviše, spontano, i sa današnje perspektive pomalo ironično, prve naznake aktualizovanja ove teme idu naporedo sa Titovim poslednjim godinama života: „Pola godine pre Titove smrti, na radiju se zavrtela stvar o dečaku koji voli druge dečake.

Sledeće, 1980. godine, Oliver Mandić je snimio legendarni tv-šou „Beograd noću” i ostao upamćen kao prvi muškarac jugoslovenske muzičke scene koji je nastupao in drag.“ (Rosić 2004: http://leksikon-yu-mitologije.net/boys/).

Promena političkih, a samim tim ustala lagano menjanih i društvenih i kulturnih prilika nakon nestanka označitelja komunističke jugoslovenske društvene klime, ipak jeste bila unekoliko podupiruća i podsticajna za još energičniji, haotičniji i burniji razvoj do tada već uveliko oformljene i dosta slobodne, buntovne rokerske estetike, pa se početak osamdesetih, na fonu tih uzburkanijih društvenih prilika, obeležava „talasavo” ekspanzivnim samoosvešćenjem mladih generacija, a konkretno, na muzičkom planu, otklonom od ikonografske jugosimboličke rok inžinjerije Bijelog dugmeta.

Potreba rok bendova da svojom rok poetikom i estetikom implicitno i eksplicitno još drastičnije naglase svoje već dobro utvrđne pozicije buntovnika, disidenata koji oddaraju od svake unapred određene konvencije „dečaka“, finih momaka, raspojasano je buknula u Novom talasu ponajviše u u Beogradu (i u Zagrebu se, naporedo, pojavio jedan reprezentativni predstavnik Novog talasa, Prljavo kazalište), stvorivši sada jedan nov gradski kulturni identitet koji se. premda kratko trajući, Novi talas se proširio po jugoslovenskom prostoru i nametnuo brzo kao novi, osvežavajući pravac u odnosu na prethodnu „pastirsku” rok fazu Bijelog dugmeta.

Čak i onda kada ne tematizuju same društvene okolnosti u svojim pesmama, Idoli, Električni Orgazam i Šarlo akrobata, na originalan, nov način, reaguju, izražavajući pritom senzibilitet svoje generacije i energiju svog vremena, u kom se i mogla uvesti u rok liriku i tema prihvaćenosti fenomena homoseksualnosti i transseksualnosti u druptvu.

PRE TRI DECENIJE: VIS Idoli. foto: goranka matić

 

Odbrana i poslednji dani (cenzure)

 

Idoli su ipak bili „žrtve” cenzure, premda, zanimljivo, ne zbog tematike pesama, u kojima su često vrlo ironično, sofisticirano, ili pak malo otvorenije provokativno dodirivali „škakljiva” politička i društvena pitanja, već zbog spoljašnjih činilaca, kao što su nazivi i omoti albuma.

Zbog skorašnje Brozove smrti tenzije su stvorene za ideju članova grupe da singl ploči 1980. daju ime „Maršal“, a zbog omota sa kontroverznom crkvenom amblematikom, sa kojom su često koketovali, što u jednom još uvek dosta kontroverznijem društvu, nije moglo biti shvaćeno drukčije nego kao skrnavljenje tradicionalnih sakralnih vrednosti, zabranjen je omot prvog albuma iz 1982, „Odbrana i poslednji dani“.

Namera članova benda Idoli bila je da se te 1982, kada je izašao album, na omotu nađe slika freske Beli Anđeo, što je naišlo na oštru reakciju štampe i diskografske kuće koja je odbila da izda album. Zamenjen je ipak u istom stilu Idolima svojstvene raznolike „koketerije” sa pravoslavlnim simbolima, slikom odežde Svetog Nikole, predstavljene na omotu tako da, pažljivo pogledavši, neke podebljane linije mogu i da referišu uglastim ukrštanjem na kukasti krst, kao amblem nacističkog, totalitaristizma režima.

No, ni tu, ipak, nije bio kraj aluzija, jer je naziv albuma ispisan ćirilicom Miroslavljevog jevanđelja, i taj omot je, paradoksalno, prihvaćen bez većih nesuglasica, možda upravo stoga što aluzija nije bila tako jasna za širu javnost, što bi ipak, izvesno je, bila slika čuvene mileševske freske. Pojava ovakvih znakova i njihova medijska (ne)prihvaćenost pokazuje da njihova upotreba nije puka provokativna besmislica, hir buntovnih dečaka koji subverzijom pokušavaju da privuku medijsku pažnju.

I izjave* članova benda u onovremenim, a i kasnijim intervjuima da su osvrtom na pravoslavlje zapravo želeli da se podsmehnu licemerju, potvrđuje priču urbane generacije beogradskih momaka koja, premda ne ugušena potpuno insistitucionalnim mehanizmima, ipak nije bila potpuno rasterećena svih klišea, stega aktuelnih okolnosti, pa se na to sve odgovaralo nekim vidom alternativne mejnstrim rok estetike koja je konstruisala stvarnu sliku senzibiliteta generacije osamdesetih putem koncerata, svirki u SKC-u i ostalim javnim dešavanjima muzičkog tipa koja su, pomalo neoavangardno, podrivale svako klišetirano, kanonizovano ili lažno moralno stanovište.

Na tim je stvaralački koncept Idola savršeno reprezentovao albuma „Odbrana i poslednji dani“. Oslonivši se na priču o disidentskom junaku Pekićevog istoimenog romana, Andri Gavriloviću, želja Idola da ostvare interdiskurzivnu vezu ostala je slabija, jer se sa poetikom pomenutog književnog dela dodiruje samo na opštem fonu, putem simboličkog lika pojedinca koji se suprotstavlja režimskim represijama, ne hajući za sopstvenu sudbinu, a i pitanje je koliko je kljiževna podloga bila šire poznata.

Ova literarna „maska” ipak nije promakla u literaturu upućenijim ondašnjim, ali i današnjim fanovima Idola i kvalifikovala ih je uvek, uz veoma kvalitetne tekstove ovog albuma, kao osobene rok poete koje nude intelektualizovan i ozbiljniji pristup temama putem mnogih jezičkih veštih pogravanja i ostavljanja prostora za ambivalentna tumačenja pesama.

 

ON bi voleo biti DEVOJKA

Fotografija: Goranka Matić

Ne zadržavajući se ovom prilikom duže i značajnije na istorijatu grupe Idoli, da bi se pristupilo jednoj od najinteresantnijih pesama ovog rok sastava ipak je bilo neophodno osvetliti domaće prilike u kojima ova grupa nastaje, kao i šta sve od poetičkih i vanpoetičkih elemenata prati njeno delovanje na muzičkoj beogradskoj rok sceni. Samoosvešćeni mladi stvaraoci mogli su prvi put otvoreno postaviti problem seksualnog opredeljenja i polnog i rodnog identiteta i sa takvom tematikom postati i ostati popularni.

Umetnički diskurs još uvek ostaje najslobodnije i najšire a, svakako i neosporivo, najkreativnije polje izražavanja ove kompleksne problematike, što pesmu „Moja si” čini, shodno vremenu nastanka, jednom od najzanimljivijih i najprovokativnijih pesama Idola. Nisu Idoli u usamljeni u tome, ali jesu osobeni, jer pomenuti Mandićev tranvestitski nastup jeste bio samo artističko-scenska ikonografija i koreografija.

No, i ta pojava i reakcija gledalaca na nju (zvali su masovno uredništvoda otkažu pretplatu) dovoljno svedoči koliko publika nije bila spremna da prihvati takav fenomen makar samo u domenu „maske“ nastupa. Ipak, kao u slučaju sa omotom Idola, to govori i o tome da je vizuelna predstava bila mnogo skandaloznije shvatana nego jezički uobličena.

Pesma „Moja si“, sa albuma „Odbrana i poslednji dani“, tematizuje problem transrodnosti, preciznije ‒ tema ovog neobičnog, (pseudo)narativno struktuiranog teksta je priča o haluciogenoj viziji mladića koji priželjkuje (metamorfozu u) biće ženskih polnih i mentalnih karakteristika, i „najlakše [se] čita kao pubertetski samoerotski transvestit-šou dečaka u kupatilu (Matić 2014: http://leksikon-yu-mitologije.net/boys/).

I pre pojave pesme „Moja si” Idoli otvaraju novo poglavlje sličnom temom atipične seksualnosti i još jednim tekstom, nastalim iste te 1981. godine, „Retko te viđam sa devojkama”. I po rečima Gorana Bregovića, koji je, po sopstvenom svedočenju, retko prihvatao ulogu producenta, prvi singl album Idola, na kom se našla ova pesma, prepoznao je kao „nešto novo” zbog muzičkih kvaliteta, ali i zbog teme, jer se nije moglo tako lako o tome govoriti.

Medijski „bum” koji su Idoli doživeli posle prvog singla mogao bi govoriti suprotno od onog što poručuje cenzura prvog albuma, jer nije cenzurisana pesma sa prvog singla prethodećeg albumu, pesma koja vrlo sugestivno tematizuje problem prihvaćenosti homoseksualca u društvu.

Stihovi „Retko te viđam sa devojkama / a viđam te svaki dan […] Oko tebe su dečaci, / ali jedno ipak znaj, / glasine se brzo šire, / a kad puknu, tu je kraj**” jasno u ovoj pesmi, uobličenoj u dijalog homo i hetero glasa, aludiraju na društveno neprihvatljivu transparentnost homoseksualnosti.

Odgovor na pitanje kako je veći revolt izazvala vizuelni, a ne tekstualni koncept pronalazimo možda, u Idolima (barem na albumu Odbrana i poslednji dani i prethodećim singlovima) svojstvenom kvalitetu tekstova, ostvarenom kako u ironiji i aluzivnosti uz ovu pesmu, tako i uz sve ostale artističke postupke ispoljene u drugim tekstovima, koji su uvek otvarali prostor za kolebljiva i otvorena tumačenja, ili se pak onda, kada se jasno naziralo šta se nalazi u podtekstu, kao u slučaju ove pesme, ništa nije moglo konkretno dokazati nijednim stihom, jer samo naznačuje i podstiče na zapitanost o „poruci”, a takođe i nameće pitanje ozbiljnosti autora tekstova prema iznetom sadržaju.

Često pomalo hermetičnih stihova („Senke su drugačije”, „Kenozoik”, „Moja si”), upravo stoga Idoli dosežu do statusa književnopoetskog kvaliteta i, uprkos brojkama prodatih ploča, ostaju (na prvim izdanjima bar) nekomercijalni na komercijalnom tržištu, pa je u tom smislu pesma „Moja si”, kao jedna od najmanje razumljivih, očuvala svoju hermetičnu zagonetnost i za mnoge današnje slušaoce i time ujedno i dokazala da je moguće pretpostaviti da je cenzura izostajala jer je recepcija tekstova često bila manje ili više otežana, što nikako nije bilo obeležje manjkavosti, već suprotno, kvaliteta, jer u pluralitetu muzičkih grupa i njihovih pojedinačnih radova ili drugih muzičkih projekata, uvek su se izdvajali, i kao najreprezentativniji predstavnici žanra (i podžanrova) nametali oni koji su narušavali i prevazilazili žanrovske opsege.

Muzika Idola ipak, sigurno je, doprla je do odabrane publike koja je razumela sve intencije autora tekstova, ali možda baš zbog prividnog neozbiljnog scenskog „kostima” četiri upeglana dečka od kojih dvojica ne znaju da sviraju” i koji imaju „teme širokog spektra (od politike, preko gej kulture, do ljubavi i seksa” i čija je „nedefinisana muzička orijentacija (od premekanog popa, do nečega bliskog panku” (Skrozza 2010: http://www.vreme.com/cms/view.php?id=912751), nije uvek bila ozbiljno i ispravno shvaćena.

*Iz intervjua sa Vladom Divljanom o nacionalnim i verskim simbolima koje su subverzivno u tekstve uključivali, kao i odnosu prema opštim konvencijama: „U to vreme je tako nešto smatrano politički nekorektnim, i nismo snimili nijedan televizijski spot za ploču, iako smo za prethodne pesme snimali i po pet spotova. Pojavilo se mnogo članaka tipa „Čemu sve to?”, uz naslove kao što su „Rok uz miris tamjana”.

U našoj pesmi „Hoćeš li sa mnom na ples“, pojavljuje se i motiv pesme „Igrale se delije”. Moram da kažem da je u to vreme nazovi srpski nacionalizam imao drugačiju konotaciju, predstavljao je vrstu otpora građanskog društva prema zvaničnoj ideologiji.” (Stavrić 2003: http://www.nin.co.rs/2003-07/17/29888.html)

 

Jedna mogućnost odgonetanja značenja pesme „Moja si“

 

Čitava pesma izgrađuje se aluzivnošću, simultanošću i asocijativnošću, postupcima koji je, uz neobične figure i pesničke slike, čine hermetičnom, kompleksnom, kako na značenjskom, tako na formalnom planu. Mnoštvo nejasnih pesničkih slika

(„crvenom kosom glavu pokriva”), neobičnih poređenja („ko tvrdo jaje bili su mu svi”) i metafora („obećanja lunatičkih riva”)

mistifikuje značenje, ostavljajući čitaocu/slušaocu prostora za dočitavanje, tj. spajanje jezičkih poveznica rasutih po tekstu u vrlo upečatljivim izrazima kojima se značenje ipak može donekle osvetliti i dosegnuti, sa, naravno, uvek mogućim reinterpretacijama, i ta semantička otvorenost, neiscrpnost i nezavršenost teksta govori o kvalitetu, ma koliko se na prvi pogled činio previše namerno obesmišljenim u svoj hermetičnosti.

Maglovite naznake da je reč o osobi muškog pola koja ima noćne doživljaje nesvesnih, (polu)oniričnih imaginacija o svojoj transformaciji u žensko biće ne govore ništa određenije, ali suština modernističke i savremene poezije i jeste u tome da izaziva efekat i doživljaj neobičnošću, postupkom, namernim nejasnoćama, oneobičenim izrazom, postupkom, a nemogućnost recipijenta da razume već pri prvom čitanju i da imenuje ono neobično što doživi čitajući pesmu jeste izazov za prodor u umetnički svet i „nagradu” u vidu mnoštva neiscrpnih značenja koja iznova privlače na čitanje i tumačenje.

U svoj „abnormalnosti”, iznenađujućim efektima i začudnosti, možemo samo pokušati da zahvatimo što više od mogućih značenja ovog modernističkog teksta. Ovakvo ređanje slika u pesmi „Moja si” umnogome podseća na avangardnu ideju nadrealista da pokušaju da konstruišu umetnički svet „prepisujući” logiku svesti, koja uvek počiva na simultanom, naporednom nizanju misli, često i bez prave kauzalne veze između njih, kao krhotine elemenata koji skupa mogu činiti reflektor podsvesnog, unutrašnjeg, onog najskrivenijeg, ali i najslobodnijeg i najmaštovitijeg u subjektu.

Kumulacija simultanih pesničkih slika počinje od uvodnog motiva, tradicionalnog toposa puta i simbolike koju on automatski priziva u svesti recipijenta, poznavaoca šireg kulturnog a ne samo literarnog konteksta. Putovanje kao čin (samo)spoznaje, postavljanjem ovog motiva na početak, umnogome određuje i kretanje recipijenta kroz pesmu, može (ali i ne mora, jer je tumačenje ove pesme jednako neobičan i „nesiguran” put kao put junaka o kome je reč) biti putokaz, naznaka za dalje tumačenje.

Iako nam se iz trećeg lica daje samo informacija o mladiću koji „na konju stoji sam”, implikacije čitave prve strofe dovoljno jasno poručuju da je u pitanju kretanje na put jer „Od njega se svi opraštaju / I njega dugo, dugo gledaju”, ne može se neopozivo tvrditi koje je značenje reči opraštanje, dok se i dalji tok pesme ne sagleda, ali je izvesno već na samom početku da je slika polarizovana na usamljenog putnika, mladića, i na njemu suprotan množinski subjekt „oni”, od kog se mladić uklanja.

Težnja ka samoostvarenju iskazana stihovima druge strofe komplementira topiku puta kao iskustvenog saznavalačkog voljnog čina do sopstva jer mladić „sve više zna da je ostao / svoja jedina i prava prilika” i voljni momenat je potenciran i u stihovima „isuviše dugo je voelo/ za stvarno podne što je želeo“. Podne asocira na zenit odlučnosti i vrhunac želje za samoostvarenjem, što, kontekst nam govori, podrazumeva otuđenje i osamu, nužnost je otkloniti se, ali samo se naznačuje otklon, ne govori se direktno o tome da li se subjekt sam odvaja, ili je pak opraštanje nametnuto netrpeljivošću drugog prema neobičnoj pojedinačnosti.

Ipak, potenciranje zamenice „svoj”, sa neminovno arhaičnim prizvukom opozicije svoje-tuđe, ovde možda više, uz subjektovo izražavanje potrebe da bude voljen, vodi zaključku da je pozicija odbačenog ipak vezana za mladića i da mu, samim tim, pripada svojstvo slabog pojedinca u isključenosti iz zajednice kojoj samo prividno pripada, dok se nekim „svojstvom“ ne suprotstavi mnoštvu i postane zajednici „tuđ“.

Ipak, opozicija svoje-tuđe je prisutna i na unutrašnjem planu, i u mladićevom doživljaju sebe, svog tela, tj. polnih i rodnih karakteristika, u neskladu je telesno sa duhom, jer on u ogledalu umesto svog vidi žensko telo, kome je, kao željenom, fiktivno uobličenom odrazu, i upućen uzvik „Moja si!”, pa se sopstveni podvojeni identitet doživljava kao duhovno, unutrašnje i žensko „svoje“, zarobljeno u spoljnom i materijalnom obličju, „tuđem“ telu. Iako u pesmi ima i naznaka homoseksualnosti, refrensko ponavljanje „Moja si” i slika ženskog lika u ogledalu ipak više upućuju na destabilizaciju polnih i rodnih svojstava subjekta.

Da je ova raspolućenost centralnog junaka pesme ključni tematski fokus, potvrđuje to što identitet mladića i nije potpuno profilisan – iskazano je samo ono što je vezano za njegovu seksualnost („on bi voleo da ga vole drugovi”), i sa tim povezana isključenost iz društvene zajednice („od njega se svi opraštaju”, „ostao svoja jedina i prava prilika”), kao i nezadovoljstvo sobom zbog odbačenosti („da voli sebe, da se izmeni”), samorefleksija i samosvest o odabiru da se nezadovoljavajuće stanje promeni (ma koliko je diskutabilno da li se išta zaista „dešava” sa mladićem) i da se dođe deo željenih rezultata („nema razloga za kajanje”), uz eksplicitni, upravnim govorom preneseni mladićev „unutrašnji” iskaz volje da poimanje sebe kao ženskog bića bude praćeno i spoljašnjim, polnim oznakama („on bi voleo biti ta devojka”).

Ovime je samo nagovešten tematski potencijal, ali on uključuje i još činilaca. Čitalac/slušalac se zato jedino može postaviti u poziciju interesenta sakupljača znakova koji, jedino kao udruženi mozaični delovi , mogu projicirati ukupno značenje.

Fotografija: Goranka Matić

Lirski subjekt ove pesme nije ipak sam mladić sa problemom polnog i rodnog identiteta, već se priča o njemu saopštava u jednoj narativno uobličenoj priči, koja kao da se odvija u trenutku čitaočeve/slušaočeve recepcije, za šta je svakako zaslužno dosledno (sem u rečenicama koje su retrospektivni „skokovi” u prošlost mladića) korišćenje sadašnjeg vremena, tzv. pripovedačkog prezenta.

Posmatračka instanca ostaje neimenovana, pa se može sa izvesnošću reći da je neutralni glas koji priču konfiguriše zapravo poetski konstrukt lirskog subjekta posrednika zbivanja koji nam, tradicionalnom terminologijom korišćenom za narativne tekstove, priču predočava u tzv. „trećem licu“, govoreći van sveta zbivanja, dok se narativni lirski subjekt kao identitet te neutralne instance ne oformljuje ni na koji način, sem što mu je poverena uloga pripovednog glasa.

Pošto je pesnički tekst u pitanju, treba se zadržati na ovoj pomisli da se u intrepretaciji može primeniti terminologija naratologije. Nimalo neosnovan, odabir ovakvog pristupa je zapravo pokušaj detaljnijeg osvetljenja mogućeg značenja specifične strukture pesme, ali i zarad pokušaja rekonstrukcije moguće motivacije Vlade Divljana, autora ovog teksta, za ovakav postupak.

Osvrnuvši se već na činjenicu da samo najuspeliji tekstovi komercijalne muzike dosežu nivoe književnoteorijske interpretacije, može se s pravom postaviti i pitanje o lirskom subjektu u tekstovima bendova, o odnosu „lirskog ja“ sa „izvođačkim ja“.

To pitanje nas vraća na pesmu „Moja si” – nespecifično bi za medijsku sliku benda bilo iz pak uvek specifično konotovane subjektivne pozicije „ja” govoriti o seksualnosti, sem u slučajevima kada su intencije teksta takve da se tim efektom nešto namerno postiže (npr. postupcima parodije ili ironije, uz neminovnu provokativnu notu), jer bi to odmah impliciralo paralele sa izvođačem/-ima. Tim pre što saznajemo da su u intervjuima i osamdesetih i kasnije članovi Idola izjavljivali „da su kroz muziku obrađivali ‘sopstvene frustracije’” (2010: http://www.vreme.com/cms/view.php?id=912751), sporno bi zaista i bilo uobličiti u prvom licu iskaz o viziji mladića da se pretvara u željeno telo ženske osobe.

Ovako uobličena, pesma „Moja si”, sa posrednikom koji narativizuje i povremeno, naizmenično sa likom mladiča, fokalizuje dešavanje, priča je o „Drugom“, priča o „On“, a ne „Ja“ identitetu, o nekom namerno sakrivenom imenu, čija je sudbina, iz intencija teksta zaključivši, data kao slika nekog prosečnog savremenog mladića koji ne može da iskaže otvoreno problem seksualnosti i time mučen, dolazi u stanje na granici svesti, u nezadrživom prodoru podsvesne želje da sebe ostvari potpuno odabacujući prirodom nametnute, polne, ali i kulturološki nametnute, rodne oznake maskuliniteta.

Tako se funkcionalno oblikuje poetski svet ovog diskursa, bez mogućnosti povezivanja sa izvođačem, a, uslovno rečeno tako nazvan, narativni postupak postiže sličan efekat kao i u modernoj prozi u trećem licu, efekat jake i stalne bliskosti instance koja za recipijenta posreduje, reflektuje ovde veoma izlomljene, alogične, simultane i uzročno-posledičnih veza umnogome rasterećene slike unutrašnjeg previranja junaka.

Ako u formi narativizovan, ritam je ipak ono što ovaj diskurs (onda kada ga čitamo, a ne slušamo kao rok kompoziciju) određuje poetskim. Svaka pesnička slika čini jedan grafički u jednom retku smešten smisaono zaokruženi iskaz, što prati i vokalnu interpretaciju koja segmentovano svaki red naglašavajući izvodi, a ritam se ostvaruje se, sem referenom, tim emfatičkim uzvikom mladića „Moja si!” i variranjem dužine stiha (heterosilabičnim) asonancama, aliteracijama, anaforama.

Druga nesumnjivo muzička komponenta, koja je i u pisanoj formi prepoznatljiva kao pesma, jeste deo teksta liturgijskih kanonskih oblika, Tropara Vaskrsa i još jedne pesme koja se izvodi nedeljom na liturgiji u sećanje na Vaskrs, koji se u ovoj pesmi Idola javljaju u vidu crkvenog pojanja u pozadini glasovno-muzičke osnove, simultano sa glasom izvođača. Ako je, na primer, kađenje scene pre stupanja Idola na binu bilo deo provokativnog performansa, a omot albuma „Odbrana i poslednji dani“ slikovna kontraverzna implikacija odnosa grupe prema crkvenoj (i nacionalnoj) tradiciji, u ovoj pesmi se pojanje popova i simbolika crkvenih pesama potpuno uklopilo i u značenjski kontekst.

Motiv vaskrsenja u vezi sa labilnom psihom i nekoherentnim samoodređenjem identiteta mladića koji ima viziju svog preobraža u žensko je rekontekstualizacija, zapravo personalizacija tog hrišćanskog motiva, pri čemu se vaskrsenje posmatra u ovom kontekstu kao obnovilačko rađanje, preporod duha u novoj telesnoj formi, simboličkom smrću maskulinog principa i vaskrsenje tela i duše u željenu formu femine, samožrtvovanje i stradanje tela zarad uskrsnuća u idealno zamišljenoj predstavi Drugosti, devojčinom liku koji mladić izmenjene svesti vidi u ogledalu umesto sopstvenog odraza.

Fotografija: Goranka Matić

Na ovu mogućnost interpretiranja refunkcionalizovane simbolike vaskrsenja se nadovezuju i simbolične prostorne opozicije gore-dole, kao i motivi Anđela Čuvara i motiva neba i nebeskog, oba pozajmljena iz hrišćanskog motivskog registra. Uopšte je motiv Anđela Čuvara u najširem kulturnom kontekstu moguće često sresti „ispražnjene” transcedencije, tj. pomen Anđela Čuvara je, ušavši u klišetirani, frazeološki korpus, izgubio primarno značenje i simboliku.

Ovde, možda, prateći intencije teksta, od pojedinačnih motiva ka celokupnosti mogućeg spektra značenja, pojava Anđela ostaje tradicionalnije shvaćena. Anđeo, se, ređe u starozavetnoj a češće novozavetnoj knjizi, pominje kao posrednik Jahvea/Gospoda, kao glasnik njegove volje.

U donekle sličnom svojstvu se, opet uz neminovnu reinterpretaciju prema personalnom senzibilitetu dotičnog mladića, i njemu svojstvenoj subsvesnoj orkestraciji pojavama i pojmovima, Anđeo, subverzivnim koloritom označen kao crn, što je još jedna odlika ličnog doživljaja, donekle demonizovanog, ovde simbolički nadnosi, kao okrilje sigurnosti u onostranom, nad opozitnim empirijskim, uznemirujućim svetom, u kom je, polno-rodnim oznakama uzrokovana anksioznost i autodestrukcija.

Pritom se, uz motiv crnog krila Anđela, komplementarni simbolični prostorni odnos uspostavlja i pomalo inverzivno: „donji svet“, koji je uzrok frustracije, pojavom Anđela nadilazi se tim tamnim, crnim a zaštitiničkim krilom glasnika-reprezenta „gornjeg sveta“. Ovakav odnos sugeriše, zbog crne boje, i smrt i premda bi se susret(i) sa Anđelom zbog svesti ovog mladića, ako bi se psihološka motivacija dosledno pratila, mogli motivisati na različite načine, ovako izokrenute odnose i asocira dvojako na spasenje i smrt, i objedinjeno, spasenje smrću.

I motiv nebeskog prostora, koji je moguće interpretirati kao hitanje neslobodnog subjekta ka otvorenom i prostranom u najširem smislu, semantizovanim prostorom posredovanog, seksualno i polno-emancipatorskog koncepta, ipak se ovde konkretizuje i sužava zbog svekolike hrišćanske amblematike, jer kretanje prema nebeskom jeste nužnost na putu stradanja neželjene telesnog obličja ka vaskrsenja duše u novoj, sebi jedino prihvatljivoj konturi ženskog tela.

Na pitanje koje su i mediji u vreme nastanka ove pesme postavljali, „Čemu sve to?”, odgovor, pored vantekstovne, spoljašnje motivacije u vidu izjava članova benda, daje i unutrašnja motivacija same pesme – neblagonakloni pogled na ovu temu nije samo proizvod represivnih društvenih normi o izgledu i ponašanju jedinke koji treba da budu u skladu sa polnim odlikama; poznato je i da je stav crkvenih lica uvek dogmatski određen prema pojavama nestandardne seksualnosti, pa misli i postupci mladića koje pratimo u pesmi jesu izobličeni kolaž znanja o kodeksima osporavajućih instanci, nastao zbog potisnutih strahova od reakcija društvene, ali i crkvene zajednice.

Ova mogućnost značenja kroz intertekstualne reference na biblijske motive i simbole, neobično je, ali vešto ostvarena, no, samo je jedna od varijanta tumačenja, jer neki drugi elementi pesme skreću semantički pravac i ka drugim mogućnostima. „Donjom”, ovozemaljskom semantikom tumačeno, varijetet značenja se može promeniti tako da nesposobnost da iznese teret polne i rodne podvojenosti odvodi labilnog junaka pesme u suicidni čin.

 

Finalni deo pesme, poslednja strofa, obiluje je aluzijama na smrt lišenu dimenzije vaskrsnuća, a blagi „prelaz” bi možda bila slika iz stiha „neka mu blista zamak nebeski”. Ne baš tipičan za hrišćansku motivski korpus, slika nebeskog zamka može asocirati ne samo na kraljevanje, raskošnost, ali i na neku vrstu zatvorenosti, hermetičnosti, ali takođe možda i sigurnosti, stabilnog utvrđenja, pa se može i dovesti u vezu sa samoopredeljenjem ka oslobađajućem „gore”, no, izvesno je da se signalizuje lagano gubljenje veze sa hrišanskom simbolikom.

Tome u prilog ide i važna konkretizovana prostorna odrednica – kupatilo je svakako prostor lišen uzvišenih značenja, prostor je intime, ličnog telesnog, fiziološkog, i ton ove pesme tom lokalizacijom dešavanja jasno „opada” ka ovozemaljskom kontekstu, svetu savremene svakidašnjice. U tom ključu onda, uz sliku razgovora sa odrazom u ogledalu iz kog „u kupatilu on prima poruke”, može se s pravom zaključiti da je u pitanju psihopatološka motivacija, motiv ludila koji će kulminirati samoubistvom.

Pojačano prisustvo crvenog kolorita to možda naznačuje. Stihovi „krvave kadine mirisne groznice” „crvenom kosom glavu pokriva”, „ružinim uljem sad je pomazan” mogu da budu metaforičke oznake za krv usled samoranjavanja, sakaćenja, i to najpre, u svetlu centralne tematike, delova tela koji ukazuju na maskulinitet, što stih „na telu nema više tragova” semantički podupire, jer se tragovi mogu shvatiti i kao obličje muškosti koje se u ogledalu i može videti kao rušilački element imaginirane, idealizovane ženske konture.

I nimalo nevažna referenca na to da „na hijacint mu koža podseća” aludira na nešto drukčiju, još u tradiciji sretanu seksualnost. Hijacint je ime za dragi kamen narandžasto-crvenkaste je boje, ali aziv se pojavljuje još u literarnoj i mitskoj tradiciji, ime je mitskog homoseksualnog junaka Hijacinta, Apolonovog ljubavnika, pa tom referencom na nešto drukčiju, ali za značenje pesme teme podsticajnu tradiciju, ostaje i sada udvojena motivska aluzija.

Metaforički se ti sugestivno koloritni elementi kao što su boja hijacinta, crvena kosa i ružino ulje mogu vrlo plastično shvatiti, kao zamena za stvarnu sliku tekuće, po telu rasprostiruće krvi, ali motiv pomazanja i pokrivanja glave ostavljaju prostora i za povratak tradicionalnim i simboličkim značenjskim potencijalima.

Pomenuto u finalnoj strofi, ružino ulje može da uputi i na hrišćanski obredni čin pomazanja pri primanju svešteničkog čina, koji simbolički gledano i jeste sticanje novog identiteta, u odricanju od svetovnog života i potpunog priklanjanja duhovnom putu, što je praćeno i nominalnim oznakama, dobijanjem monaškog imena pri zaređenju i odricanjem od starog, svetovnog.

Pomazanje se ipak se ne sreće samo u hrišćanstvu, čijeg je obreda sastavni deo sveto ulje, često i sa ovim sastojkom, ali to može i biti, uz podsećanje na motiv prethodne strofe i pomen zamka, uputnica ka obrednim ustoličavanjem kraljeva u antičkoj kulturi, na čiju se glavu, kao i ovde u pesmi („crvenom kosom glavu pokriva”) mazalo sveto ulje, što, opet, i u antici jeste bila takođe privilegija i onih koji stupaju u sveštenički red.

Ključna je, pritom, važnost obrednog u ovoj simbolici, prevođenje iz jednog u drugi položaj, status, zadobijanje novog identiteta, pri čemu se svojstva ličnosti pre obreda makar modifikuju ili potpuno odbacuju. U slučaju mladića iz pesme, transformacija bi, opet rekontekstualizujući tradiciju, osim plana duhovnog, obuhvatila i plan telesnog, polnog, pa se ovom simboličkim ukrštanjem nekoliko različitih izvora o obrednom činu pomazanja, opet ojačava, osavremenjuje i ujedno komlikuje značenjski čvor.

Fotografija: Goranka Matić

Narativnim prezentom kao konvencijom predočavanja događaja, ova poetski uobličena događajnost čini se aktuelnim i dinamičnim trenutnim zbivanjem, ali je ostalo enigmatično ostaje li odabir glagolskog vremena samo konstruktivni čin dinamizovanja zbivanja poetskog sveta ili se njegovom upotrebom upotrebom namerno mistifikuje da li je reč o pojedinačnom, celovitom događaju ili se on ciklično ostvaruje, a sve prezentovano je samo zajednički sadržalac tipičnog mladićevog ponašanja, jer slika Anđela Čuvara koji „noću dolazi” (podvukla T. J.) ne mora nužno označiti i neko kontinuirano svojstvo subjektovog iskustva u susretu sa transcedentnim.

Ni sugestija da je reč o noćnom zbivanju nije samo po sebi dovoljna uputnica da je mladićevo snatrilačko iskustvo na granici svesti ne samo trenutni, već kontinuirani noćni standardni čas u kom se odvijaju neobične mentalne aktivnosti, koje bi se mogle medicinski objasniti. Tom kontinuitetu u prilog jedino svedoči i jedna vremenski bliska pesnička slika – „obećanja lunatičkih riva (=obala, primedba T. J.)”

„Obećano” je u ovom kontekstu polje željenog, a ono se, sputano u stvarnosti svakodnevice, jedino ostvaruje u izlasku iz sfere svesnog, u osobenom iskustvu mesečarenja, halucinaciji koja se medicinski i može definisati bolešću, preciznije, specifičnim oniričnim doživljajem, stanjem svesti u kome subjekt nevoljno čini izvesne radnje.

Tako i vremenski plan, zajedno sa prostornim učestvuje u umnožavanju značenja, konstruiše ambivalentnu sliku, ostavlja mnoga pitanja namerno višeznačnim i(li) nerazjašnjenim, pa ne možemo zaključiti da li je težnja mladića „da proba sebe da se izmeni” konstantno stanje koje ga dovodi do noćnih, mesečarnih ili uopšte, frustracijom uzrokovanih halucinacija, ili se pak odlučio na neku vrstu aktivističkog čina, poput pomenutog sakaćenja tela i suicida, koje bi dovela do specifično percipirane „promene” na sebi i u sebi, i time izvelo iz stanja agonije.

 

Moja si (i) danas

 

Jedan, izvestan i konačan zaključak o pesmi se i ne može zaista formulisati, jer nas kružno vraća na ista preispitivanja o značenju, upravo tim narastajućim potencijalima vešto skopčanih najrazličitih, i ne na prvi pogled lako povezivih tradicionalnih motiva, u osavremenjenom kontekstu, sa psihološkim modernim pogledom na ljudsku složenu psihu, koja se dodatno destabilizuje zbog društvenim konvencijama konzervativno tretiranog fenomena spornog seksualnog i polnog i rodnog identiteta.

„Koketiranjem” sa pravoslavnom, hrišćanskom simbolikom ostvarena je subverzivna, ali nikako vulgarizovana nota, i, zamerajući se samo jednoj, ali ne i jedinoj, ideološkoj dimenziji, kojoj je implicirno stalno, uz druge tekstove i aranžman albuma bila upućena, pesma „Moja si” u sebi je sažela koherentni u mnogo čemu prevratnički i kompleksan muzički i kulturni fenomen Novog talasa, koji se, kao što ova i mnoge druge pesme ovog benda, a i drugih „novotalasnih” izdigla na nivo umetničkog energičnog bunta vala osamdesetih prema opštoj društvenoj „klimi”, koja, kao ni danas nije imala sluha uvek za nestandardne polne i rodne izgradnje identiteta.

Jedinstvena, i danas primamljiva za slušanje zbog muzičkih kvaliteta, ali i dosezanja značenja, aktuelna je u savremenom kontekstu svojom temom i dana, kada se mnogo slobodnije, čak često i na granici ukusa i uz neku izokrenutu perspektivu propagiranja homoseksualnosti, transseksualnosti i transrodnosti kao medijskog trenda, a ne kulturološkog i socijalnog fenomena koji iziskuje toleranciju i razumevanje, omogućavanje prava na slobodu opredeljenja bez sukoba sa represijom sredine.

Uz sve tako često inverzivno i neukusno prikazano u medijima, pesma „Moja si” zaista deluje kao vrlo kultivisan, originalan i artificijelan umetnički tekst koji pruža poetski oplemenjenu, ali svakako drugačiju vizuru ovog problema.

Fotografija: Goranka Matić

**Tekst ove i pesme „Moja si” je, u nedostatku pisanih izvora sa tekstovima Idola, naveden i prilagođen prema tekstu pesama ove grupe na sajtu http://tekstovi.net/2,1253,36679.htm .

 https://www.cupavakeleraba.com/2016/05/18/problem-transrodnosti-u-pesmi-moja-si-grupe-idoli-ii/  .

*Autor pesme „Moja si“: Srđan Šaper, jedan od osnivača benda „VIS Idoli“

Autorka: Tijana Janković

Izvor: Čupava keleraba

tekstovi o “Idolima” na portalu P.U.L.S.R

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Djordje Lukic
1 year ago

Sve ste rekli a nista kazali bravo.

Zar se Idoli ne bave slobodom u oba pravca jedan pun starih vrednosti i arhetipa a drugi kontrastno tome, novim i razlicitim nacinima poimanja identita u (tad novom) danas vec starijem drustvu? Zar se ne nalaze u sredini u kojem je jednako zabranjeno i jedno i drugo, i iz same sredine salju vapaj za greskama i sa jedne i sa druge strane? To je valjda ono sto samim ti alegorijski i cini coveka, koji sa jedne strane nasledjuje a sa druge stvara. Moje misljenje je da celokupna energija ovog benda pokusava da usmeri na sadasnjost i kako doci do ultimativne sredine, odnosno istinske slobode.