Smisao života jednog psa

Koga podržavate u trenutno aktualnom ratu (među inima koji se istovremeno vode širom svijeta)? Jeste li na „pravoj“ ili „krivoj“ strani povijesti, i hoćete li to ikada saznati, odnosno – tko će vam to uopće potvrditi, te što vi lično imate od toga? Smatrate li da je korona virus prirodnog porijekla ili je pobjegao iz laboratorija, možda čak i namjerno ubačen među stanovništvo svijeta? Mislite li da će izbori u vašoj državi biti namješteni, ili će se odvijati po demokratskim pravilima? Vjerujete li da je demokracija zaista demokracija, ili je prava demokracija nešto sasvim drugo? Mogli bismo nizati pitanja do pitanja, a ja ću vas tek upitati: štogod, i u štogod vi vjerovali, što imate od toga kad jednom – po pozivu prirode ili metafizičkog entiteta – preselite na „bolji svijet“? Čemu sva vaša životna opredjeljenja i borba za njih, čak i kad se ona svode tek na „u se, na se i poda se“, kad vas u konačnici glođu crvi ili uživate u anđeoskoj glazbi, ili vriskovima palih duša iz pakla? Možete li išta više učiniti da se stvari na svijetu koji ste napustili – vjerojatno ne baš svojom voljom – odvijaju u smjeru za koji ste se zalagali? Konačno, tko će, i hoće li vas uopće pamtiti po idejama za koje ste izgarali, borili se, moguće i život skončali rad njih? Zbog čega mislite da ste, boraveći među ljudskom braćom, vi – a ne oni – bili u pravu glede niza stvari o kojima ste imali divergentna mišljenja, i hoće li vam itko od potomaka odati za to priznanje, te konačno, da se vratim na početak – što vi od svega toga imate poslije svoje smrti? Etička su to pitanja, nerazdjeljiva između društvene i individualne etike svakoga od nas.

“Stvari koje budu učili u školi biće irelevantne kada im bude 40-50 godina. Ako žele očuvati posao i razumjeti svijet, moraće stalno iznova da se prilagođavaju i to sve brže i brže.”,

citira autorica Yuval Hararijevu misao, u članku „Budućnost rada u doba tehnološke revolucije“, pa uopćimo li to do krajnjih granica, van sfere same tehnologije, što će svakom pojedincu ovoga svijeta ostati kad nakon silnih prilagođavanja novim kontekstima života (od tehnoloških do političkih) napusti društvo, prepustivši gomilu novim prilagodbama, promjenama mišljenja, stavova i svjetonazora uvjetovanih mijenama paradigmi, uslovljenih promjenama novih spoznaja o svijetu i društvu? Još jednostavnije, u čemu je smisao življenja – smisao (ukupnost vrijednosti i svrhe čega), a ne svrha (ono čemu se teži, što se želi postići, cilj) – to su sasvim različite stvari. Svrhu bira sam čovjek, smisao pak ne, jer on sadrži vrijednosni sud djelovanja, prečesto van domene trenutne ljudske prosudbe. Znamo li da je do danas „oko 117 milijardi pripadnika naše vrste ikada rođeno na Zemlji“, pretpostavljate li o koliko njih možete naći podatke u pisanim artefaktima prošlosti, enciklopedijama ili znanstvenim studijama kojima raspolažemo? O skoro zanemarivom broju osoba, dok se ostalima gubi trag – kao da nikada nisu postojale – povratkom u ništavilo iz kojega su se i pojavile proživjeti svoj minorni vijek u odnosu na ljudsku povijest. Još jednom ponavljam, u čemu je smisao pojedinačnih ljudskih života, ne samo u okviru životnog vijeka njihovih već i epohe u kojoj su živjeli, da ne govorim o starosti planete ili svemira, čak?

Pođimo od činjenica sjećanja i totalnog zaborava. Zašto, primjerice, svijet pamti Platonova „trabunjanja“ o ljudskoj spoznaji (zanemariti ću ostala njegova filozofska razmatranja) – daklem, i samog njihova autora – a ne i slična nekog vašeg dalekog pretka, moguće i vas samih u perspektivi? Zarad čega vi, koji s antičkim filozofom nemate direktnog, rodbinskog, prijateljskog, moguće ni intelektualnog srodstva, znate njegovo ime unatoč njegovih „lupetanja“ o nekoj spilji, sjenama na zidu gledanjem kojih zaključujemo o svijetu u kojem živimo („Timej“), a vas koji cijeli život bulaznite o bogu, anđelima, paklu i raju u kojem vas moguće očekuje četrdeset djevica, neće – uz mirijade zaboravljenih, svedenih na kosture u nepoznatim grobovima – pamtiti baš nitko živ, sem moguće nešto direktnih potomaka dok i oni ne potonu u močvaru zaborava, svedeni na puku statističku brojku gomile „mrava“ koji su nastavali zemljinu oblu? Teško je to reći, naći objašnjenja, zbog čega se – unatoč naizgled naivnim Platonovim razlaganjima – njegovo ime provlači kroz vjekove koji ustrajno zaboravljaju ogromnu većinu „djece“ ove planete. Jasno, aposteriori – kad i od Platona ostane „prah i pepeo“ ništa drukčiji od vašega – je relativno lako naći objašnjenja, ali dali i smisao? U čemu je individualni smisao njegov (i vaš, dakako), njegova satisfakcija da dobije potvrdu kako je bio u pravu, da mirno ode s pozornice svijeta kad se zastor spusti na njegov život? Ako nas sve zajedno, ka neumitnom kraju nosi „Rijeka“:

Bez izvora i bez sliva, bez obala

i bez ada,

bez pritoka, bez brzaka, ravnodušna

kao stijena,

niti prava, niti kriva, bez režima

i bez pada,

sve nas nosi struja njena – nesmiljeni

tok vremena.,

nakon što („Pozornica“):

Kad završi igra,

raziđu se glumci,

gledatelji odu

svak’ na svoju stranu.

 

Svi akteri skupa,

vratit će se domu

iz kojeg su došli –

natrag u nirvanu.

 

A ovdje će scena

promijeniti izgled,

primjeren za neke

igrokaze nove.

 

Sasvim drugi glumci

i publika nova,

sanjati će u njoj

posve druge snove.

 

Neka strana lica

tavaju sad binom,

gledatelji ini

zadovoljstvom zrače.

 

Ti, tek možda nekom

samo maglen privid,

imao si rolu na “daskama”

koje – život znače.,

bina na kojoj ste bivstvovali – odigravši dodijeljene(?) uloge – promijeni scenografiju i glumce koji igraju neki drugi komad u kazalištu života, neke od njih pamtimo, a druge tek kao anonimne statiste opisujemo pukom brojkom nekada postojećih? Pokušajmo to shvatiti, znajući da nas u pozadini, kroz vijekove opstojanja prati neodgovoreno pitanje – smisao svega, u čemu je?

Pokušavši se uhvatiti u koštac sa nepotpunom – blago rečeno – spoznajom svijeta oko sebe, kao i relevantnošću ono sitnoga što je spoznao, Platon postavlja naizgled naivnu prispodobu spoznajnih moći čovjekovih s opisom njihova boravka u zamišljenoj pećini, na čijim zidovim defiliraju tek sjene po kojima ljudi izvode zaključke o svijetu, a kad spoznaju da je to samo iluzija koju stvara zasljepljujuća svjetlost izvana, te pokušaju doznati samu suštinu stvari izašavši na svjetlo dana, uviđaju da su uslijed ogromne svjetlosti koja ih zasljepljuje u tome potpuno onemogućeni. Shvaćaju da su vječno osuđeni živjeti oslanjajući se tek na privid neke suštine koja postoji izvan pećine, biti koje tek sjenke promiču po stijenama špilje u kojoj su vječno zarobljeni, da su – moguće – i oni sami tek sjenke nekih suština koje nikada neće spoznati. Kad se malo razgrne, na prvi pogled naivna poredba filozofa, vidimo da on ustvari govori o nesposobnosti apsolutne spoznaje istine o stvarima i pojavama, koje su u svom „originalnom izdanju“ negdje izvan moći ljudskog poimanja. Jer, „Istina“ („Istina je bog“, Gandhi)

Ono što jeste onakvo kakvo jeste,

i nikakvo drugčije ne može biti.

Ona je bog. K njoj bezbrojne, samotne ceste

vode. Sto ruku rašomon-Šive, ka jedinstvenoj biti.

mora postojati, unatoč našoj nesposobnosti da je spoznamo.

Pomaknimo se sad jedno dva milenija u budućnost, u naše vrijeme, i razmotrimo što o spoznaji kažu dvojica čija imena će se – za razliku od naših – također vjekovima pamtiti. Gödel Kurt i Heisenberg Werner. Prvi, matematičar, kaže da u matematici uvijek postoje tvrdnje za koje se ne može – u okviru dane terorije – dokazati jesu li istinite ili lažne (teoremi nepotpunosti). Dobro, reći će neki, matematika je apstraktna znanost, a ne jedan filozof se pita koliko ona većinom svojih tvrdnji ustvari korespondira sa stvarnošću, ali onda se javlja kvantni fizičar – onaj drugoimenovani. Došao je do zaključaka (teorijski opravdanih a praktično neopovrgnutih, sasvim usklađenih s realnim svijetom), koje nazivamo relacijama neodređenosti. Prema njima je, primjerice, nemoguće istovremeno, apsolutno točno odrediti položaj i brzinu neke čestice, jer svaki takav pokušaj eksperimentalne spoznaje jedne od ovih veličina dovodi do remećenja druge. Mjereći udaljenost Mjeseca metodom radarskog odraza elektromagnetskih valova od njegove površine, mi toliko malo djelujemo na njega da o tome niti ne razmišljamo. Međutim, mjereći položaj elektrona – obasjavajući ga svjetlošću – naš je učinak na njega toliki da mi ne možemo istovremeno točno odrediti njegov položaj i brzinu. Određujući jednu od ovih veličina, našim djelovanjem smo onu drugu toliko promijenili da je možemo doznati tek s nekom većom ili manjom greškom, to većom što točnije znamo jednu od njih. Mada te čestice postoje neovisno o nama, spoznaja njihovih karakteristika slama se na Heisenbergovim relacijama! Daklem, što tvrde matematičar i fizičar? Isto što i Platon svojom „naivnom“ prispodobom: spoznaja suštine stvari, Kantove „stvari po sebi“ – pod kojom smatramo ono što postoji neovisno o subjektu spoznaje – za nas je zauvijek nemoguća! Stvar po sebi – „predmet“ koji ne promatramo – ima drukčije osobine no kad ga gledamo! Jeli Kant onda ipak bio u pravu? Koliko to utječe na relevantnost slike svijeta koji nas okružuje?

Jasno je kako je materijalistima bitak („ono što jest“, dok je biće„konkretna realizacija bitka u stvarnosti“) isto što i materija, idealisti pak ga identificiraju sa duhom, i prečesto se gubeći u pokušaju nalaženja odgovora na, za materijaliste sasvim besmislena pitanja. Recimo, kako čovjek može doći do suštine doživljaja plave boje (neba, primjerice). Pa, jer ne mogu naći logični odgovor na to pitanje, sve se više zapetljavaju u metafizički idealizam, da bi na kraju konstatirali ljudsku nesposobnost da prodre do suštine bića, do stvari po sebi. Materijalisti s takvim pitanjima – čini se na prvi pogled – ne bi trebali imati problema, a odgovor o spoznaji stvari po sebi oni sukcesivno rješavaju napretkom znanosti kroz stoljeća prošlosti i izgledne budućnosti ljudske vrste. „Stvari“ postojeće u svemiru – to je jedna od općih činjenica koja i omogućuje razvoj znanosti – međusobno djeluju. Sve interreagira sa svime na ovaj ili onaj način (u fizici o tome govori tzv. zakon akcije i reakcije), pa od dva međusobno djelujuća tijela uvijek jedno – zavisno za koje se odlučimo – možemo smatrati receptorom, prijemnikom prijenosnika interakcije od strane drugog tijela. Jasno je da taj pojam ima svojstvo simetričnosti; oba tijela su u svojoj osnovi receptori u odnosu na ono drugo. Vrhunski receptor razvijen biološkom evolucijom (a kasnije i onom duhovnom te socijalnom) je čovjek. S obzirom da sebe i prečesto doživljava kao centar svemira (maknuvši iz te točke boga), često zaboravlja da svemir ne djeluje samo na njega, već postoji i recipročno djelovanje čovjeka na okolinu. Običnom čovjeku to postaje sve jasnije u pogledu onečišćenja okoliša i klimatskih promjena nastalih upravo njegovim utjecajem na svoj planetarni habitat. No, kao što smo vidjeli, to su već primjetili kvantni fizičari, shvativši da u svoje teorije i eksperimentalna očekivanja moraju uključiti i povratno djelovanje istraživača (i/ili i njegove aparature) na proces koji proučava.

Bjelodano je, sa stanovišta rečenoga, kako su Platonova „bulažnjenja“ – makar samo intuitivno – za razliku od onih mirijade anonimusa, imala neki rezon potvrđen u stvarnosti, čime možemo objasniti pamćenje njegova imena temeljem genijalne anticipacije filozofa. Sve to ima neku objektivnu svrhu (ne u smislu teleologije, već u kontekstu svrhovitosti pojedinačnih života, što određuje sama jedinka), gradnje građevine znanosti ciglu po ciglu (kvantni fizičari su se u razvoju teorije vodili upravo Platonovom filozofijom), ali kakav je smisao svega za konkretnu jedinku – slavnog Platona ili bilo koje anonimno biće – i dalje nam izmiče. Svoju svrhu si mogu sam zadati; da otkrijem neku novu životinjsku vrstu, ili osvojim ženu u koju sam se zaljubio, primjerice, ali s konteksta „onostranosti“, mog nestanka sa svijeta, kakav je smisao toga? Mnogi će reći da je smisao ljudskih života u održanju i promicanju vrste kroz vrijeme; u redu, izrodili ste djecu, ona su izrodila svoju, ova pak svoju – ali jeli vam poznat smisao svega tog djelovanja tijekom vaših života, e da biste završili (za razliku od Platona) posve zaboravljeni, a niti filozof nije imao satisfakciju upoznati doprinos ugradnje vlastite cigle u neku cjelinu koja se gradi generacijama i generacijama?

Spoznaja je odavno definirana kao relativna i usto asimptotska; rekli bismo filozofskim rječnikom – postepeno, beskonačno približavanje istini, shvatimo li je kao sve obuhvatnije znanje nespoznatljive „stvari po sebi“. Kant se rodio pred gotovo 300 godina te je – kao uostalom i svi mi – bio dijete svojega vremena, u velikoj mjeri ograničen njegovim dostignućima i svjetonazorom. Neupitno je, ako nismo idealistički solipsisti ili ne smatramo svijet snom nekog boga:

Kad Bog sklopi oči, mrak je,

a mi smo njegov san.

No, što li jesmo – kada svane dan?

Ako Bog tad otvara svoje oči,

jesmo li tek utvare protekle noći?

da možemo usvojiti njegovu definiciju „stvari po sebi“ kao postojeće izvan i neovisno od promatrača. Ali, promatrač se upravo tako naziva jer uspijeva prodrijeti u suštine stvari koje opaža, a za to su mu na raspolaganju sredstva o kojima königsbergški filozof nije mogao ni sanjati. Stoga, čak i ako možda čovjek nikada neće moći intuitivno, u jedan beskrajno mali trenutak svojom percepcijom obuhvatiti sve osobine nekog „bića“ (konkretnog predmeta i pojave) on ga svakako može sve dublje spoznavati. Zar ta spoznaja i ne tjera čovjeka da ustraje na putevima znanosti i umjetnosti, umjesto da se prepusti spoznajnom, defetističkom očajanju?

Sve je to lijepo, znanstveno i filozofski secirano i obrazloženo, ali nas neprestano progoni pitanje o smislu naših života; jesu li oni samo poput zrnca pijeska koje sudjeluje u stvaranju plaže, ni samo ne znajući što plaža uopće jeste, a kamoli da može sagledati svoju ulogu u izgradnji nečega o čemu ni ne zna da postoji. Jeste li se ikada upitali o smislu života svojeg psa? Mislite li da je to posve deplasirano pitanje, iznenadili biste se kada bi vam netko (ja?) servirao zaključak kako je sasvim istovjetno vašim propitivanjima vlastitog smisla, s tom razlikom što pas ima sreću da je nesposoban u to se upuštati. Moguće je smisao obojice (i mrava, mačaka, miševa, ptica ili antilopa) naprosto život sam, ali… Dok u pasa ne možemo primijetiti nikakvo evolucijsko kretanje u smislu promjene svijeta koji obitavaju, dotle čovjek to pokušava, trsi se, nosi se sa zaprekama, gubi ili pobjeđuje, ne znajući u stvari zašto? Da, zbog čega? Radi odgovora na sve veći broj parcijalnih upita, jednako ne znajući odgovora na ono suštinsko, koje mu stalno izmiče? Nije li vaš pas sretniji, naprosto živeći, i ne mučeći se suvišnim pitanjima na koje – jednako kao i mi – ne bi za svoga života doznao odgovor? Znadete li vi moguće nešto što ja ne znam?

P.S.

Kao uvjereni materijalista (to je filozofska, a ne potrošačka kategorija), odbijam odgovor vjernika da smo svi mi naprosto pioni u božjim planovima, o kojima samo On zna kakvi su. Moguće se u konačnici sve svodi na isto, naše neznanje o svrhi i smislu, no ja apriori – zarad ljudskog dostojanstva u koje sam uvjeren da postoji – odbijam ropske, vjerničke odgovore. Makar ih, tražeći vječno, nikada neću doznati. Uostalom – za razliku od vjernika – ne očekujem nikakvu naplatu svojih uvjerenja (sem odgovora na pitanja koja postavljam), mada se oni zaklinju da im naplata nije ni na kraj pameti. A oprost grijeha i vječni život, što li je nego plaća koju oni očekuju? Veliki „idealisti“, koji drugima predbacuju materijalizam u najvulgarnijem obliku!

za P.U.L.S.E: Ladislav Babić

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments