”Boginje sa Žítkove”, Kateřina Tučková

(Tučková, Kateřina, Boginje sa Žítkove, Fraktura, Zagreb, 2016.)

Svijet magije oduvijek je povezan sa ženskim bićima o čemu najbolje svjedoče usmena književnost i povijesni zapisi o progonima vještica. Strah od nepoznatog, neznanje, strogo patrijarhalno društvo, ljubomora i zavist učinili su da se sve tada neobjašnjive pojave protumače kao djelo Sotone, odnosno njegovih štićenica, žena koje su se navodno bavile čarobnjaštvom i vračanjem. U usmenim predajama svih slavenskih naroda javlja se lik vještice, žene s natprirodnim moćima koje koristi da našteti ljudima. Malo je pisanih tragova vezanih uz slavensku religijsku povijest, ali osobine vještice posjeduje ponajprije lik Babe Jage (poznate još kao Baba Roga ili Baba Zima). Ona je moćna čarobnica koja je živjela skrivena u šumi u kući postavljenoj na vještičju nogu, a bila je ograđena ljudskim kostima i lubanjama. Najčešće se prikazuje kao ružna, slijepa ili poluslijepa starica (Brkić Vučina 2013:10). Prema Gajiću u slavenskoj mitologiji vještice su žene koje za života vlastitom voljom ”prodajom duše đavolu” steknu natprirodna svojstva. Zlo se ogleda u njihovoj ružnoći, starosti i neprikrivenoj okrutnosti, ali se ljudima mogu prikazati kao mlade ljepotice (Gajić 2011:140).

Neobrazovane, ali pametne žene koje su svoja znanja o liječenju travama prenosile s generacije na generaciju vrlo su često bile predmetom progona jer su im se pripisivala razna zlodjela. Takve su žene bile daleko ispred svog vremena, a vješticama se postajalo i zbog mnogo manjih ”prijestupa”. Neposlušna i prkosna žena za muškarca nije mogla biti ništa drugo doli vještica, svoju nemoć pred njom mogao je opravdati isključivo ”đavoljim poslovima”.

Na području Bijelih Karpata, na granici Slovačke i Češke nalaze se najljepši planinski krajolici Europe koji su krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća proglašeni zaštićenima i od Češke i Slovačke. U tim su izoliranim krajevima na području Kopanica živjele žene, takozvane boginje koje su znale liječiti ljude travama, tretirale su mnoge psihičke poremećaje, a vjerovalo se da su mogle utjecati na vremenske prilike te su se bavile ljubavnom i crnom magijom. O njihovoj tradiciji, povijesti i potresnoj sudbini govori nam Kateřina Tučková u romanu Boginje sa Žítkove.  Tučková je rođena 1980. godine u Brnu gdje je završila studij češkog jezika i književnosti te povijest umjetnosti. Godine 2014. doktorirala je povijest umjetnosti na Karlovu sveučilištu u Pragu. Kao književnica predstavila se 2009. godine romanom Progonstvo Gerte Schnirch koji je bio nominiran za nagradu Jiříja Ortena i nagradu Josefa Škvoreckog, a osvojio je nagradu publike Magnesia Litera za 2010. godinu.  ”Boginje sa Žítkove” najprodavanija je knjiga u Češkoj 2012. godine, a osvojila je brojne nagrade. Knjiga je prevedena na ukrajinski, poljski, makedonski, rumunjski, njemački i druge jezike te se prema njoj snima film.

U priči o boginjama sa Žítkove Tučková spaja povijesne činjenice, tradiciju s fikcijom koja podrazumijeva ljubavnu priču, spletke, međusobnu ljubomoru, kletvu, ubojstvo te odnos dvaju političkih režima spram ovih neobičnih žena. Naime, za vrijeme njemačke okupacije u Čehoslovačkoj je djelovao odred SS Hexensonderkommando ili posebni odred koji se bavio istraživanjima vještica i vračanja, a osnovao ga je Heinrich Himmler, jedan od najmoćnijih ljudi nacističke Njemačke. Prema njihovim tvrdnjama boginje sa Žitkove zapravo su dokaz da su na tim prostorima, i širom cijele Europe, živjela stara germanska plemena jer su neki običaji ukazivali na to da je očuvana tradicija zapravo ostatak poganske germanske tradicije:

Za najizrazitije obilježje kojim se razlikuje tijek uobičajenog tjednog života praćenih subjekata od režima uobičajenih katoličkih vjernika smatramo poštovanje četvrtka kao dana u kojem se ne provodi nikakva veća aktivnost. (…) znamo da su četvrtak poštovali naši preci kao dan posvećen bogu groma i munje Donaru – otuda i naziv Donnerstag..

(Tučková 2016: 279).

(…) Kad sam Hexenwese Fuksenu upitao zašto su u noći proljetne ravnodnevnice otišle u šumu na izvor, također mi je odgovorila da je to u svrhu magijskog liječenja. Opisala je ritual čišćenja i poštovanja izvora vode te pranje zimskih nedaća s tijela noćnom kupelji u izvoru.

Mislimo da je bliska veza praćenih subjekata i vode ostatak očitovanja starogermanske gnoze koja je također naglašavala znanje prirodnih misterija, potrebne rituale sačuvale su i izvodile upućene svećenice.

.

(Tučková 2016: 280)

.

Dakle, u geopolitičkom smislu nacistima je njihovo postojanje svakako išlo u prilog. U kolovozu 1944. godine na granice Čehoslovačke dolazi sovjetska vojska koja zemlju oslobađa 1945. godine. Na vlast dolaze komunisti odnosno Komunistička partija Čehoslovačke koja je vladala od 1948. – 1989. godine. Na žene s Bijelih Karpata sada se gledalo kao na prijetnju. Kako je uopće bilo moguće da je vlast u ovim nepismenim ženama koje su živjeli u izoliranim planinskim predjelima vidjela toliku opasnost? Iako su bile nepismene boginje su bile kao neka vrsta šamana, kako je i sama autorica napomenula i ljudi su ih stoljećima posjećivali tražeći pomoć jer su uistinu vjerovali da imaju posebne moći liječenja. Komunistički režim slao je agente tajne policije da istraže kakvu pomoć te žene nude, koliki je njihov utjecaj na ljude i koliko zapravo zarađuju. Trebalo je vrlo malo vremena da ih izbrišu s lica zemlje.

Junakinja romana, Dora Idesova, zadnji je potomak boginja sa Žitkove, iako nikad nije usvojila njihova umijeća. Ona se školuje i svojim znanstvenim radom želi razotkriti tajne koje obavijaju žitkovske boginje. Od ranog tragičnog djetinjstva živi sa tetkom Surmenom, boginjom koja je Doru i njezinog maloumnog brata Jakoubeka uzela k sebi nakon brutalnog obiteljskog zločina.  Surmena biva optužena za zlodjela koja je počinila svojim nadnaravnim moćima i poslana u psihijatrijsku ustanovu gdje je mučena do smrti baš kao srednjovjekovne vještice koje su osuđivane na lomaču. Dora kroz arhivsku dokumentaciju u slučaju ”Surmenova” otkriva detalje ovakvih progona. Roman je do određene mjere dokumentaristički, a spisi koje Tučková u romanu predstavlja su fikcija koja se temelji na stvarnim spisima a izmijenjeni su imena aktera i mjesta događanja. Tučková je u roman unijela i dva stvarna novinska članka koja se bave češkim boginjama te na taj način pojačala osjećaj istinitosti. ”Boginje sa Žitkove” vrijedno je povijesno svjedočanstvo, proza koja je svoju autoricu istaknula kao jedno od vodećih imena suvremene ženske proze.

Tučková je u romanu opisala brojne običaje i vjerovanja. Iznimno zanimljiv je opis boginja koje se spremaju brati ljekovito bilje:

U noći 23. 6. 1942. Surmenova je unatoč policijskom satu i prijekom sudu organizirala sastanak sa svrhom skupljanja ljekovitog bilja. (…) Zubringer AH-12 izjavio je da su se na obronku prisutne žene skinule i nage skupljale bilje do otprilike četiri sata ujutro.

Na osnovi dubljeg istraživanja na terenu može se zaključiti da je ovakva aktivnost na danom području u noći Svetog Ivana uobičajena jer se vjeruje da biljke ubrane između ivanjske ponoći i zore imaju najveću moć. Navodno se djelovanje biljaka pojačava ako ih beru mlade djevice kojih mora biti devet i trebale bi biti gole..

(Tučková 2016:266).

Prema narodnim vjerovanjima na Ivandan priroda poprima magijske moći i ”vještice” upravo tu noć ubiru plodove koji će im priskrbiti moći za ostatak godine.

”Boginje sa Žítkove” je roman o čudesnoj ženskoj snazi, o skrivenoj povijesti Češke, drevnim silama i onom iskonskom u nama. On nas podsjeća na vremena u kojima je tradicija bila na izdisajima i na režim koji je takvu tradiciju zatro do korijena. ”Boginje” se mogu promatrati i kao roman kojemu ne nedostaje nijedan element uzbudljivog trilera tako da u njemu mogu podjednako uživati prosječni čitatelj željan dobre priče kao i zahtjevni čitatelj kojem je slojevitost teksta neophodan element teksta.

Proza Kateřine Tučkove vrlo se lako može klasificirati kao feministička. Jedan od dva muška lika u romanu (ako izostavimo agente tajne policije dva politička režima koji su zapravo samo ime ne papiru) je izrazito negativan. Dorin otac, Matyáš Ides, alkoholičar je i ubojica kojem Tučková nije dala pravo glasa. Takvom se nijemom liku u čitateljevoj mašti nadodaju i neke druge osobine te se pojačava osjećaj tajanstvenosti i jeze.  Drugi lik, Dorin brat Jakoubek rođen je kao dijete s posebnim potrebama, njegova je uloga pasivna tako da romanom suvereno vladaju moćni ženski likovi. Suvremena ženska proza danas je izrazito snažna, a Kateřina Tučková svojim talentom stoji rame uz rame s Ljudmilom Petruševskom, Tatjanom Tolstoj, Rumenom Bužarovskom, Slavenkom Drakulić i mnogim drugim značajnim imenima svjetske književnosti.

Za P.U.L.S.E Magdalena Blažević

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

.

1. Brkić Vučina, Mirna, Noćno lice žene, Synopsis, Mostar, 2012.
2. Gajić, Nenad, Slovenska mitologija, Laguna, 2011.

  Boginje sa Žítkove, Kateřina Tučková, Književnost, Magdalena Blažević