Ulogujte se / Kreirajte profil

Crno stado

Oduvijek bješe sitna i neugledna. Crna ovca u familiji koja je samo borike rađala, kršne i stasite. A ona, krhke građe i tankog vrata sa kojeg se, često nezainteresovano i odsutno, kao da mu u stvari i ne pripada, klatilo usko i pjegavo lice. Još da ne bješe tih očiju, krupnih i iskričavo zlatnih u dubini pogleda kojim bi se znala zagledati u vasionske horizonte, Janja bi prošla kroz život sasvim neopaženo. Mislili su svi. Oči su je spašavale od minimalizma, tog jedinog grijeha koji njena megalomanska porodica nije mogla da oprosti.

Od ranog djetinjstva tako. Uvijek nezainteresovana. Uvijek odsutna. Jedva se provukla kroz osnovnu školu. Sramota. Neoprostivo. Otac je odvodi u najbliži Resursni centar u kojem je rukovodilac dugogodišnji porodični prijatelj.

Evo vam je, neka čisti, bar to će umjeti, žensko je, kaže mu, a i neka vidi kako žive oni koje je sudbina osakatila, možda je to dozove i opameti.

Tih godina počinje da čita. Roni kroz literaturu u potrazi za čudnovatim likovima, za crnim ovcama literature. Traži svoje duhovno jato, u grozničavoj želji da pripadne negdje. I nekom. Upoznaje Džonatana Livingstona, Frenkija i Zui, Pinona i Mariju, Kvazimoda… Ali, paradoksalno, počinje da ih mrzi. Ne uspijeva da prođe kroz vrata afirmativne identifikacije.

U stvarnosti je još gore. Pitomce Resursnog centra u kojem radi, prezire. Koristi svaki slobodni trenutak da ih kinji i muči, zlurado im se podsmijava.

Na pragu šesnaeste počinje da sanjari o svom princu spasiocu. Koji će, nju, žabu neuglednu, jednim poljupcem pretvoriti u kraljicu. I gle čuda! Iste godine upoznaje Momira, Crnogorca koji ,,drma” beogradskim akademskim krugovima (danju, razumije se, noći su bile rezervisane za neke malo drugačije ambijente, no za njih će ona saznati tek mnogo kasnije, kad otkrije značenje nadimka  Macan kojim bješe zamjenjeno njegovo po rođenju ime, a koje je, možda, zvučalo pomalo sirovinski grubo istančanom sluhu beogradskih dama…). Maksimalistički Momir! U svakom pogledu. I baš u svakom sušta suprotnost Janjina. Doboga visok, crne guste kose i obrva, ma kao sa stranica Njegoševih da je skliznuo u njen krhki svijet. Jednom rukom bi znao da je ponese i zavrti na ulici, pred svima. Njeni u šoku. Očima ne vjeruju, misle nekakva kosmička neslana šala da je u pitanju. A nije bila. Ostali su u braku punih četvrt vijeka. Guliver i njegova Liliputanka za sve koji su ih znali i tako prozvali, postaše paradigma nove srećne bajke na pomolu XXI stoljeća.

Za one koji nijesu, paradigma unutrašnjeg pakla, Igoovog pariskog nakaznog podzemlja.

Nije bila borika koja će kršne borove da mu rađa. Prigovorili su joj to njeni mnogo puta. Ali istinski je počelo da boli tek kada je on počeo da radi isto. Njen princ gorostas. Noge mu je u lavoru prala! Ona, sitna i neugledna. Crna ovca i njegova sada.

Svetlanu je prvu rodila. Prelijepu i zdravu djevojčicu. Poslije nje su uslijedila ostala bezimena djeca. Nije želio imena da daje nakaznim potomcima. Ostavljao ih je bez riječi. U onaj isti Resursni centar iz kojeg je Janju jednom, a da to nije znao (jer nikad mu ne bješe ni ispričala) spasio. Izveo je iz sfere anonimnosti i načinio posebnom. Donosio ih uvijek noću dok su mu obrazi gorjeli od sramote. Da ne vidi ga ko od poznatih. Bilo ih je još četvoro. Janja je u bunilu gledala u njima onu istu djecu koju je zlarado mučila sitnim pakostima dok je i sama u Centru radila. Počinje da uviđa svu težinu svog mladalačkog obijesnog grijeha. Kao da oduvijek u dubini svojih očiju i duše, predosjećala je da baš njima istinski pripada, iako je tjelesno bila zdrava. Njena osakaćenost je bila duševne prirode. Samim tim još teža. Od straha ih je mučila vjerujući da ih time od sebe tjera, a priori  straha da im ne pripadne na samom kraju.  Samo uzalud. Sada su oni počeli njoj da se vraćaju, kroz njeno potomstvo. Oko za oko, zub za zub!

Porodični horor se prekida nakon rođenja četvrtog bezimenog djeteta. Macan napokon odlazi, uz put prosipajući pomije na jadnu Janju i njen nakazni okot. Pri tom, ne propušta priliku da sebe i svoj maksimalistički polni ud, zlatnim rogom nazove. Onim istim kojim je zlatno sjeme u bolesnu ovcu godinama prosipao uzalud, jer iz njega je samo bolestan okot iznikao. Još hrišćanski dodaje kako je bisere pred svinje prosipao! Metaforički, naravno. Da uvreda jače zaboli. Da spere sa sebe odgovornost, onako, pilatovski, u visokom stilu. Paradigma srećne bajke bješe okrenuta sa lica na naličje. Sva prljavština, godinama što se taložila i trulila, iscurjela je na svjetlo dana.

Samo jedno bjehu zaboravili. Prelijepu prvorođenu, Svetlanu. Igrala je košarku u Ukrajini, otišla je tamo odmah nakon završetka srednje škole. Ostala je tamo, u tuđini zaboravljena. Od oca koji je smatrao da je žensko dijete tuđa večera a i majke koja je sve češće silazila u odaje svog privatnog ludila, i sve duže u njima boravila.

U noći Macanovog neopozivog odlaska, sišla je sa namjerom da ih ne napusti nikada više. Da u njima živa se sahrani. Znao je on to. Nekad ju je volio. Ipak. Odlučio je da prekine agoniju. I zada joj taj završni udarac. Priznao je da se već odavno viđa sa drugom ženom. Da svi kažu kako uz njega bolje pristaje. Visoka je, on je zove Daliborkom (da dala bi mu borove nasljednike kakav je i on sam!)

Janji se ruši sve pred očima. U njima više nema onog iskričavog nekadašnjeg sjaja, nema ničega više. Samo praznina.

Ipak je Svetlana pronalazi. Nakon što je prestala da se javlja na telefon. Njoj može da zahvali za svoj život. Ako ikada uspije sebi da oprosti što joj nije bila majka. I što je dozvolila da zamijene uloge.

Zatekla je u užasnom stanju. Sama kost i koža. Zadah izmeta, urina, povraćanja… Buncala je neprestano, nije je čak ni prepoznala. Prebacili su je kolima hitne pomoći u urgentni centar. Snažan potres i bol, prouzrokovan Macanovom izdajom, manifestovao se kroz jaku nervnu groznicu, udario je potmulo svim snagama na njeno genetski programirano slabo mjesto. Reumatoidni arthritis, za samo jednu noć, poharao je njeno krhko tijelo. Najviše su stradale šake. Prsti su joj se izdeformisano pretvorili u groteskne izbočine koje sad na kandže liče. Skočni zglobovi takođe. Koljena i kukovi. Nakon njih su došle na red i oči. One njene, duboke i iskričave. Upale su u očne duplje i u njma se izgubile zauvijek. ,,Navjerovatnije će vremenom doći do potpunog gubitka vida, obazrivo joj šapuće doktor na izlazu iz sobe.

,, A sve mislim da nije do ovoga moralo doći, da sama je sebi dosta toga uradila, sama sebi najviše naudila”, dodaje skrušeno.

Nakon odlaska iz bolnice, odlazi da posjeti oca. Ne želi da govori o toj noći. Ni dan-danas. Čak ni sa mnom.

Zar joj je toliko godina dugih trebalo da shvati, da progleda onim svojim krupnim i dubokim očima… Pitala se Janja mnogo kasnije. A znala je već da morala je platiti za oholost. Za grijeh. Ne samo svojom već i Svetlaninom tjelesnošću. Nije za nju znala. Ni marila. Mislila je da je dovoljno što ju je, zdravu i pravu, rodila. Dok ona je sama nastavljala to zlehudo bitisanje u agoniji, tjerana i mučena jedino željom da svom princu spasiocu ostavi nasljednike, muške i zdrave. I visoke. Kao borove. Ona. Ubogo janje pashalno, prvo je morala i sama stradati, u stradanju religiozno počinje da diše, pamtila bješe da čula je te riječi odnekud. Ali zašto je i Svetlana morala postradati, Bože? Nju sad jedino sebi nije mogla oprostiti. Niti će ikad. Još sto puteva za Damask da poživi. Čula ga je tada. Kada su joj javili za nesreću. Glas koji je toplo, očinski nepoznato prekorio. Upitao je zašto goni njegovu najdražu djecu. Male uboge pale anđele. Zašto ih je onako surovo mučila dok je u Resursnom centru radila. I zar nije znala da On je došao zbog bolesnih, a ne zdravih? Eto, sada će znati. Kad  oboljeli su i ona i svi plodovi utrobe njene. Čak i Svetlana, prvorođena.

U automobilu su one noći pronađena tri tijela. Muškarac u kasnim četrdesetim, preminuo bješe na licu mjesta. Do njega tijelo mlade žene. I ono već beživotno. Na zadnjem sjedištu još jedno, djevojačko, smrskano. Ali koje i dalje pokazivalo je žilave znake života. Islednik na uviđaju prepoznaje sudiju Momira, od milošte zvanog Macan. I viđenu mu ljubavnicu. Samo ne, na zadnjem sjedištu, i kćer mu koja je otprilike istih godina.

,,Blago Andriji đe je poginuo, divna li ga…”, zbija neslanu šalu sirovi saobraćajac, još jedan u nizu Njegošev pitomac. Dok Janja okuplja oko sebe svoje crno stado. Svetlana će da im bude zvijezda vodilja. Njihov perpetuum mobile. Doduše, u kolicima je. Doživotno paralizovana. Ali zato joj duh  pokretniji nego ikad. Sve nas je vratila kući. Plakala od sreće dok nam je smišljala imena. Janja joj je prepustila svoju ulogu i tog puta. Ni slutila nije, onako slijepa i gluva za sve osim svoje ljubavi, koliko smo je boljeli. Svi mi, njena nikad zagrljena braća i sestrice.

Povukla je svu ušteđevinu iz Ukrajine. Nije mala za ovdašnje prilike. A i ubuduće ćemo se  već nekako snalaziti. Zajedno smo napokon. I to je jedino važno. U šali nekad kažu da sam ja ovan predvodnik našeg crnog stada. Iako sam najmlađi. Možda zato što sam minimaksimalistički spoj. Najorginalnija nadrealistička kreacija, kaže mi Svetlana, seja moja mila. Da bi me Salvador Dali zasigurno postavio u centar svog muzeja (da je imao sreće da me upozna). Još samo da se i Vama predstavim. Zovem se Zvjezdan. Bolujem od kraniosinostoze. Imam tijelo odrasle osobe a glavu djeteta. I svaki mi je dan ispunjen radošću i ponosom. Zato što sam drugačiji. Zato što sam poseban.

Za P.U.L.S.E Katarina Sarić

TwitterGoogle+

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *