Quantcast

Ulogujte se / Kreirajte profil

Danilo Kiš

891537_kish-3

Jedan veliki i nevidljivi pisac
Milan Kundera

Čitam “Poslednje pribežište zdravog razuma” i već imam utisak da sedim u jednom bistrou, blizu Trokadera, pred Danilom koji mi govori onim svojim moćnim i hrapavim glasom. Među piscima moje generacije koji su živeli u Parizu tokom osamdesetih bio je možda najveći. Najveći i najnevidljiviji. Boginja Aktuelnost nije imala nijedan razlog da upravi reflektore na njega. “Ja nisam disident”, pisao je. Slobodno je putovao između Jugoslavije i Francuske. Za boginju Aktuelnost Danilo, dakle, nije bio interesantan. “Jedan pisac bastard, pristigao niotkud”, pristigao iz zemlje koja se u Londonu i Parizu teško identifikuje na geografskoj karti. Zato što je “svet Jevreja Centralne Evrope potonuli svet… smešten u prostor stvarnog-nestvarnog”. Ipak, taj nepoznati “potonuli svet” Centralne Evrope (posebno Jugoslavije) bio je, u vreme njegovog života, između 1935. i 1989, centar evropske drame, mesto njene maksimalne koncentracije: jedan dugi rat protiv nacista (pravi rat, ne “otpor”), holokaust (koji se ticao pre svega Jevreja Centralne Evrope), komunistička revolucija, Teror, pobuna protiv staljinizma, konfliktna bliskost dve civilizacije, one Istočne Evrope i Zapadne Evrope.

Sve Kišove knjige protkane su ovom ogromnom istorijskom dramom. Svejedno, mnogi drugi pisci ostavili su dragocena svedočanstva. Ali, Kiš je bio jedini koji je umeo da pretvori ovu dramu u veliku poeziju; opsednut politikom, nije nikad žrtvovao opštim mestima politike nijednu rečenicu svojih romana. “Sa jedne strane Orvel, sa druge maestro Nabokov”, piše dalje. Nije imao ništa protiv ideja Orvela, ali kako je mogao da voli 1984, roman u kome ovaj veliki tužilac totalitarizma svodi ceo život samo na političku dimenziju, isto onako kako su to radili svi Mao Cedungovi u svetu? Danilo je znao da je “jedan ljubavni sonet – lep ljubavni sonet – kamen u baruštini novogovora. Majušno ostrvo na koje se može stati nogom”. Protiv ideologiziranog i uniformnog sveta zvao je u pomoć komični, bujni, poletni rečnik Rablea. “Nažalost… ovaj viši tonalitet francuske literature, koji je počeo sa Vijonom, nestao je.” “Viši tonalitet francuske literature!” Kako dobro rečeno! Francuska, pre no što ju je upoznao, bila je za njega (kao uostalom i za mene) pre svega nacija Rablea, nacija mašte, zemlja gde su nadrealisti dugo “istraživali nesvesno, snove”. Sigurno nije tamo gde su ti isti nadrealisti počeli potom da pevaju u horu i da stoje mirno na himnu slobode. Kada je shvatio da je pogrešio, postao je još verniji Rableu, mašti, nadrealistima koji su dugo “istraživali nesvesno, snove”. Pred univerzumom politike, Danilo je tvrdoglavo, silovito ostajao pesnik. Zato je uvek znao da uhvati, unutar istorijske drame koja ga je opsedala, ono što je bilo najbolnije: sudbine zaronjene od početka u zaborav; tugu tihih tragedija; mučnu ljubav prema ljudima bez imena i bez groba. Mislim na najjači lik u njegovim knjigama, na oca koji je umro u koncentracionom logoru. Čovek kome je Danilo bio privržen kao nikom drugom i kog je izgubio dok je bio dete, čuvajući po neku tek razumljivu uspomenu na njega.

561

Pedeset godina nakon horora Istorije (nacizam, staljinizam), svuda čujem kako se govori o moralnoj obavezi da se ne zaboravi. Ali o kom pamćenju govorimo? O onom tužilaca i sudija? O onom koje pretvara istoriografiju u “kriminografiju”? O onom drugom pamćenju koje čuva ljudsku bitnost iz prošlosti? O onom pamćenju umetnosti, romana, poezije? Jadno je čovečanstvo koje želi da učini Ajhmana besmrtnim, a spremno je da zaboravi Danila Kiša.

Le Monde, 12.10.1999.

Poslednji susret sa Danilom Kišom
Klaudio Magris

407447_38F135

Kišovo je delo neka vrsta svetog prikazanja ludila ovoga veka, njegovog ukusa krvi, blata i laži, izmešanih sa suzama žrtava. Miliona žrtava čiji je on neumoljiv i neutešan svedok. Grobnica za Borisa Davidoviča, ta optužba staljinizma, grandiozna je slika ne samo užasne klanice veka, već i istorije kao laži, kao plagijatora života. Poezija, koja se tome odupire, nastaje iz pietas i pamćenja, istovetnog s poezijom. Ona se i rađa iz pamćenja, kao u grčkom mitu u kojem je Mnemozina majka muza. U savremenom svetu sveto prikazanje postaje nužno i groteska; ono je sinteza racionalnosti i ludila, istovremeno apsolutno egzistencijalno i prikriveno operetsko. Kiš je s pesničkom snagom predstavio zastrašujuć totalitarizam savremene istorije, danteovsku i nadrealnu mòru, u njenom hiperrealizmu i njenoj užasavajućoj racionalizaciji. U Peščaniku(1972), posvećenom uništenju Jevreja (čija je žrtva i njegov otac, stradao u Aušvicu), on je rukom dodirnuo užas, što je malo koji od pisaca znao da uradi, jer lagano uvodi čitaoca u spiralu tog užasa, tako da se čitalac, i ne primetivši, malo pomalo identifikuje sa rušilačkim mehanizmom, sa ubicom koji ispituje i muči žrtvu.Peščanik je nesumnjivo njegovo remek-delo. Retko je jedna knjiga uspela da izrazi tu strahovitu, podmuklu sposobnost zla da raste u svakom od nas, da postane naša priroda. Ali i Enciklopedija mrtvih (1983) – da ne govorimo o ostalim delima – čudesan je tekst takođe, koji u sebi sadrži svet a u isto vreme dolazi iz nekog drugog sveta.

5221-danilo-kis

Danilo Kiš je bar bio pošteđen toga da vidi Suboticu pod skorašnjim bombama. Nikada neću zaboraviti naš poslednji susret i lekciju iz gospodstvenosti i samopouzdanja koju sam od njega dobio. Bili smo u Budimpešti na književnim susretima i novinari su ponavljali jedno te isto pitanje: šta sada piše? A Kiš, na francuskom: “Rien. On a déjà fait, on a déjà écrit”. Ta sloboda – toliko retka među piscima – od mahnite želje za pisanjem, za činjenjem, za neprestanim dokazivanjem jednima i drugima sopstvene vrednosti i sopstvene vitalnosti, neprocenjiv je dar, potvrda samopouzdanja ličnosti koja ne robuje svetu, uspehu, rezultatima; ta vladarska samodovoljnosti dostojna kralja ili nomada lutalice. Ko ovako govori potvrđuje sebe sama dok se ironično poništava i izražava u impersonalnom obliku (On a déjà écrit): spasava svoje Ja suočen licem u lice s njegovim raspadanjem. Kiš je, u tom trenutku, govorio o vrednosti literature poričući svaku njenu idolatriju i to kao neko ko živi do dna čak i na pragu smrti.

La Repubblica, 12.10.1999.
Prevela Mirjana Miočinović

 

Princip
Milan Milišić

Hommage a Danilo Kiš

Svaki je čovjek dužan da na sebe primi bol i muku svijeta i drugih ljudi, da podijeli njihovu sudbinu. Nikola Berđajev: Duh i realnost

A ti Danijele zatvori ove riječi i zapečati ovu knjigu do pošljednjega vremena: mnogi će pretraživati, i znanje će se umnožiti. Knjiga proroka Danijela, 12, 4

* * *

U književnom životu sreo sam dvojicu čije su norme obavezivale i strašile, čije je ludilo bilo opojan program i lijek duši; zračili su skromnost i detinjsku vedrinu; ali i gordost, nekakvu mračnu brigu za tekst koja u njih bješe uvijek nešto više od brige za literaturu; obojica su me grdili i nasmijavali ostavljajući mi da sam tumačim nježnost grdnje i grkost smijeha. Obojica sa istim imenom starozavjetnog proroka; ne pomišljam da će ovaj, koji je sad mrtav, ubuduće biti manje sa mnom.

Ne htjede obrok od jela careva; ako mu je dar bio darovan za svoj se moral morao izboriti; sam.

Bio je visok, nije stajao čvrsto na zemlji.

Bješe mu dato da razumije utvaru i sne, a čemu je trebalo mudrosti da bude bolji od vrača i zvjezdara.

Pred likovanjem svakidašnjice očitovala se njegova nepokornost; brinući za zajedničko spasenje nije držao važnim misliti na vlastito.

U svojim stanovima doimao se kao gost, kao da mu od stana dostaje posjedovanje adrese.

Nigdje nije bio u tuđini osim u svojoj tuđini, u onom rasipajućem svijetu što ga je sabio u sebi.

Površno je udisao zrak; neumjereno duhovnost, i dim.

Rekao je: za pisca ne postoji alibi, nikad, nikakav, niučemu.

U onomu što ga se ticalo iskazivao je sasvim nekršćansku strast, a sad kad razmislim vidim da je bio siroti monah.

Kad bi udario rukom o stol, stol se lomio; ne od snage udarca, već od snage njegova uvjerenja.

Radio je predano za Nekoga tko ne trpi laž. Prst je njegov na retku knjige bio kao mač, i bio je tad strašan u licu kao anđeo Gospodinov. Teško je tom nemilosrdnom sucu, tom eksterminatoru kontrafe, prispodobiti dobrohotnost i naivnost, ženskost i mekoću živog Daniluške.

Koliko je mogao pomagao je drugima; koliko je mogao odmagao je sebi.

Žene i tekstovi koje je on voljeo zauvijek su dobivali nešto svečano od njegove ljubavi.

Pio je ma koje smeće jer mu je drugo bilo preče od užitka; jedne noći odlučio je da se opija vodom. Nisam se usudio okusiti tu vodu da ne iskušavam, bez prijeke potrebe, izvjesnost.

Za jednim će stolom mnogi lagati, domišljati se kako bi našli što da mu zabave; ali ne mogahu naći pogrješke. Sudili su ga po zakonu Medskom i Perzijskom ali on je bio uvjerljiviji od lavova; jer nije učinio zla.

I riječi svemoći bit će još u ustima careva zemaljskih a Danilove će biti zapisane u knjigama.

Bio je blizak Istoku i Zapadu; bio je užasnut i pobijedio je užas; sada je u kući čiji su prozori otvoreni.

S neizdržljivom osjetljivosti, s bolnom potrebom preciznosti, D.K. je bio čist anakronizam; neka vrsta zalutalog viteza iz vremena kada se plemstvo mjerilo samo poletom duha i uzvišenošću cilja. Usuđujem li se ufati da je možda anticipirao neke buduće ljude o čijoj dobroti, žestokoj istinoljubivosti, i duševnosti, teško da možemo imati stvarne predodžbe?

Da sam mu mogao što ukrasti dok je bilo vremena, izabrao bih njegov dar za neozbiljnost gdje je ozbiljnost bila preuzetna, ruganje sebi, hranjivu krepost smijeha.

Od onoga što nam je Danilo namro učit će se; što je Danilo činio razumjet će se. U tomu, prednost onih što su ga poznavali i voljeli nikakva je. Ako u prednosti ne brojimo sjetu što ih je dopala da je među se razdijele.

Dubrovnik, 23.10.1989.
Književne novine, br. 785 od 1. novembra 1989.
(Milan Milišić, pesnik i prevodilac, prva žrtva bombardovanja Dubrovnika, 05.10.1992)

dado-peintre-danilo

Moj balkanski učitelj
Aleš Debeljak

Danilo Kis

Balkan nije samo brdovit poluotok u jugoistočnoj Europi, bez prirodnih granica sa zapadnom Europom i imena što mu ga je, početkom XIX stoljeća, dao njemački geograf August Zeune, koji je, pak, išao tragom jednog ranijeg turskog kartografa. Tijekom protekla dva stoljeća, obilježena ratovima i nasilnim pomicanjem granica pod pritiskom Habsburškog, Otomanskog i Jugoslavenskog carstva, i te kako potpomognutim zapadnim silama, Balkan je također postao zgodna metafora. Postao je metafora za stanovitu forma mentis, za necivilizirani i primitivni mentalitet, koji ne podliježe utjecaju suvremene misli, mentalitet čije metastaze mogu zahvatiti “zdravu'” civilizaciju u svijetu globalnoga kapitalizma.

Balkanizacija neke zajednice danas je pretežno uvrjedljiva riječ i označuje narcisoidnu fragmentaciju velikih kolektiva na sve manje frakcijske skupine koje se uporno potvrđuju u krvoproliću i okrutnoj mržnji, u lukavoj moralnoj nevinosti i ritualnom zazivanju duhova pradavnih plemena. ‘”Europski” način života i razmišljanja nije izravno uporabljiv ovdje, na Balkanu. Gdje je, međutim, to ‘”ovdje”? Počinje li na južnoj strani terase hotela “Esplanade” u Zagrebu, kao što je Miroslav Krleža, vodeći suvremeni hrvatski pisac, otvoreno primijetio? Treba li doista tražiti njegov prag u prljavim gastarbeiterskim krčmama oko bečkoga Južnog željezničkog kolodvora, kao što malograđanski tabloidi u Austriji žestoko napadaju iz dana u dan? Počinje li Balkan na južnoj obali rijeke Kolpe (Kupe) koja razdvaja Sloveniju od Hrvatske, kao što većina slovenske javnosti, po svojemu običaju, bahato priznaje?

danilo_kis

Crta odvajanja stabilnog i uređenog društva od plemenskih strasti samo je prividna. Moguće ju je zaobići ako pratimo potrebu zajednica da svome identitetu iznova daju smisao u neprestanomu previranju, iako su posljedice tih promjena primjetne s obiju strane crte razdvajanja. Suvremeni “image” Balkana nastao je, naime, kao rezultat višestrukih konceptualnih promjena, dok su priče kolonizatora sa Zapada o onima drugima, različitima i samosvojnima, često išle ruku pod ruku s potragom za domaćom, etnogenetski izvornom i nadmoćnom protuzapadnjačkom kulturom balkanskoga “Barbarogenija”.

kis2

Postoji, pak, kulturna tradicija koja dopušta snažan protok ideja, stajališta i simbola putem jezičnih i etničkih granica – tradicija kozmopolitizma. Ta je tradicija između dva svjetska rata možda bila slaba, no sadržavala je povijesni avangardni pokret s pravim balkanskim zaokretom, Zenitizam; tužaljke za izgubljenim uvjerenjima u djelima srpskoga pisca Miloša Crnjanskog; proročki glas slovenskoga pjesnika Srečka Kosovela; elegantne meditacije na temu prolaznosti vremena u poeziji hrvatskoga autora Tina Ujevića; žestinu fatalističkoga prihvaćanja zle kobi u djelima Ive Andrića, što ga jednako svojataju Srbi, Hrvati i Bošnjaci. No nitko od tih pisaca nije tako silovito potaknuo moju grozničavu maštu kao djelo Danila Kiša.

kiss1

Danilo Kiš (1935. – 1989.), pisac beletristike, plodonosni prevoditelj, karizmatični bonvivan i protukomunistički disident, bio je estetski osloboditelj od jarma zagušljivoga realizma. Njegovo je kulturno naslijeđe bilo prožeto židovskom, srpskom i madžarskom tradicijom jer je pisao na raskrižju austro-ugarske i balkanske baštine, prihvaćajući određenje ‘”posljednjega Jugoslavena'”, što je označavalo njegov neprestani otpor nacionalističkom ekskluzivizmu. Mene je, pak, vodilo njegovo ništa manje značajno priznanje, prema kojemu je upravo pisac pozvan podržati egzistencijalnu potrebu koja može i treba odbaciti zavodljive obmane o “slobodnom protoku” internacionalizma. Pisac, čiji je dom u njegovu materinskom jeziku, svjestan je toga da jezik nije samo sredstvo komunikacije. Ono je, umjesto toga, metafizički svjetonazor. Ako taj “slobodni protok” internacionalizma polazi od toga da se netko u potpunosti može osjećati kao u svojemu domu u nekoj transnacionalnoj društvenoj klasi, čiji su zahtjevi usmjereni odbacivanju neposrednih etničkih i kulturnih veza u ime odanosti toj zajednici, onda sam želio vjerovati da je moguće ostati odan temeljnim područjima intimnoga zemljopisa, povijesti i zajednice, čak i tada kada se njeguju veze s globalnim kulturološkim pokretima. Definirajući oboje – krutost nacionalističkoga zurenja u vlastiti pupak i bezbrižan besmisao “globalne pripadnosti” – nastojao sam slijediti koncentrične krugove identiteta koji polaze od predodžbi o samome sebi, uronjenom u zajedničko iskustvo, a šire se preko lokalnih, nacionalnih i regionalnih identiteta.

Taj se identitet otkriva jedino onim posebnim pogledom koji ima snagu preobrazbe, kada nagriza lokalno uvriježene opise svakodnevnoga življenja i postupno ih pretvara u priče univerzalna značenja. Pogled je to majstora, umjetnika i pisaca u čijim radovima zrelo razmišljanje putuje u istome odjeljku kao i predanost odabranoj zajednici koja se razlikuje od nečije etničke i jezične skupine. Toj je kozmopolitskoj perspektivi doista potreban nečiji individualan odabir jer nadilazi organski utemeljeno članstvo. Iziskuje odabrano članstvo u neuhvatljivoj zajednici u kojoj imperativ biti human nije samo zadano pravo nego i odgovornost. Ono što može zaštititi sve nas koji želimo sudjelovati u načinu života gdje zamisao o zajedničkoj humanosti još nije potpuno nestala, možda je samo slaba nada da kritičko stajalište spram pomodnih ideologija istodobno nudi i otpor nepromijenjenomu stanju i sprječava nas da fatalistički ne prihvatimo zlo kao neotuđivi vid iskustva.

schulz-kis

Za mene je Danilo Kiš bio pisac-junak. Zahvaljujući svojemu moralnom ustrajavanju na tomu da je pitanje logora, Auschwitza i Gulaga, središnje pitanje za pisce XX stoljeća; svojim lirskim postupcima koji podjednako odgovaraju snatrenjima nad litanijom o provincijskim željezničkim postajama i uzdrhtalosti tjeskobne duše; svojom tvrdnjom da je kič neuništiv kao plastična boca; svojemu rezigniranu, iako ne i defetističkome, poimanju činjenice da su njemu, koji je proveo drugu polovicu svojega života u dragovoljnu izgnanstvu u Parizu, rasprave suvremenih francuskih intelektualaca bile poznate dok su rasprave o njegovu domaćem okružju ostale strane njegovim francuskim kolegama; svojemu upornom uvjerenju da književnost potječe iz sveukupnosti bića, a ne samo jezika, što ga je čvrsto privezalo za njegov srpski i/li hrvatski jezični idiom unatoč lažnim ugodnostima francuskoga, jezika usvojena za potrebe svakodnevnoga življenja u izgnanstvu; svojemu načelnom stajalištu židovskoga apatrida koji ne može biti nesvjestan razarajućih posljedica šovinističkoga uzdizanja jedne “odabrane nacije” na razinu metafizičke ideje koja opravdava sva sredstva svoje zaštite; sveukupnoj narativnosti svojega života i rada, Danilo Kiš za mene predstavlja najplemenitije postignuće balkanske imaginacije.

slika-Rani-jadi-Danilo-Kis-385457x640

Prvi sam put otkrio Danila Kiša tijekom osamdesetih kada mi je, kao studentu slovenskoga Sveučilišta u Ljubljani, Jugoslavija bila veći dom, baš kao i Kišu. Susret s njegovim pričama bio je nešto poput otkrića dok mu djelo još nije bilo kanonizirano. U osvit pojavljivanja njegove zbirke kratkih priča, Grobnica za Borisa Davidoviča (prvo izdanje 1976. godine; dvije godine poslije izdavačka kuća Harcourt Brace Jovanovich objavljuje engleski prijevod knjige), dolazi zapravo do bučnih nesuglasica oko prave uporabe književnih metoda. Kiš je podvrgnut javnome uništavanju i mučenju komunističkih pajdaša, što je konačno ubrzalo njegov odlazak iz zemlje, te odlazi u izgnanstvo u Pariz. Ja sam pošao u izgnanstvo za njegovim knjigama. Nakon dva desetljeća još uvijek sam sretno udomaćeni građanin. I dalje crpim snagu od Kiša, nikada više nego u tom pre-apokaliptičkom svijetu u kojemu male europske teme o nacionalnim podjelama i razdvojenost između ‘”nas” i “njih”, što ih prati, poprimaju zastrašujuću globalnu inkarnaciju u američko-britanskom ratu u Iraku. U takvim vremenima promišljati slobodu kao riznicu osjećaja zajedništva, dakako, znači utonuti u literarno sanjarenje. Imaginacija, pak, pruža takvu utjehu te ne mogu a da ne sanjarim o svojemu učitelju.

new_pa2

U svojemu djelu, osobito u priči Enciklopedija mrtvih (prvo izdanje 1983.; Farrar, Strausd i Giroux objavljuju engleski prijevod 1989.), Danilo Kiš koristi metaforu stanovite slobode. Tamo gdje je Danilo Kiš, tu je, dakako, i Jorge Luis Borges. Upravo je Borgesova metafikcijska strategija navela Kiša na usklik da se sva književnost dijeli na “onu prije Borgesa i onu poslije njega”. Ova je tvrdnja upitna, no ostaje činjenicom da je Borges presudno utjecao na Kiševo literarno posezanje za dokumentima, kronikama i činjenično–utemeljenim izvorima. Na zasadama istina svakoga od njih, Kiš je stvorio književna djela najvećega estetskog dometa. Borges je skovao metaforu o knjižnici, čiji je cilj bio postati svemirom. U njegovoj naslovnoj priči iz 1941. godine knjižnica Babel je golema jer sadrži beskonačnost svih prošlih, sadašnjih i budućih događanja. Borgesova predodžba o knjižnici ujedinjuje prošlost, sadašnjost i budućnost. Borgesova je knjižnica neograničena baš kao i strah ljudi koji na urednim policama s knjigama uzalud traže objašnjenje kaosa.

Kiš je bio zadivljen, ali ne i zadovoljan. Odabrao je oštru, strastvenu i, nesumnjivo, polemički bogatu interpretaciju ovoga tropa u svojoj Enciklopediji mrtvih. Prvo, Kiševa je enciklopedija bitna knjiga u toj knjižnici, otvorena samo onima koji su već mrtvi. Drugo, načelo je odabira na djelu čak i u zajednici mrtvih, jer Kiševa knjižnica ne obuhvaća one čija su imena već zaslužila da se nađu u nekoj drugoj knjizi, leksikonu ili knjižnici. Ljudi koji nisu dospjeli ni u jednu Tko je tko knjigu, svoje su jedino priznanje tako našli u pravoj enciklopediji mrtvih, enciklopediji bezimenih, slučajnih prolaznika, najbližih susjeda. Taj metodološki postupak nije ništa drugo doli slavljenje izjednačene moći smrti. Na stanovit način, to je sablastan podsjetnik na zanemareno načelo slobode, bratstva i jednakosti.

Ne tvrdim da u vrijeme stalnih društvenih previrbi Kiš igra samo ulogu dobrohotna službenika čiji je posao olakšati patnju. Uostalom, patnja nas navodi na razmišljanje, razmišljanje može prijeći u razboritost, a razboritost čini život nekako podnošljivim. Ono što govorim jest da to korjenito podrivanje fantazije jednakosti čini Kišev originalan doprinos shvaćanju suvremenoga ljudskog položaja: jednakost mrtvih i dalje je obilježena konkretnim društvenim odnosima, koji označuju ljudsko proživljeno iskustvo. Drugim riječima, različita politička uvjerenja i odvojeni društveni statusi prate pojedince nakon smrti.

Portret Danilo Kis 1

Logika unošenja stavaka u enciklopediju povezana je s nekom vrstom hermeneutike ljuštenja. Mreža događaja, uspavanki što ih pjevaju pokojnici, rodbina i svadbeni gosti, poštari hoda laka poput pera i otresite mljekarice, mreža svih onih koje su pokojnici viđali, poznavali ili mirisali – beskonačna je. No, nije li to neuvjerljivo rečeno? Mreža u koju je pojedinac uhvaćen tako je uostalom široka da doslovce obuhvaća čitav svijet jer svatko, prije ili kasnije, križa svoje putove s onim tko je bio u doticaju s pokojnikovim poznanikom. Budući da se mreža širi kako bi obuhvatila rodbinu i rodbinu rodbine te poznanike i slučajne prolaznike, pretpostavka od koje se polazi u enciklopediji mrtvih jest krajnje oslobađajuća: daje nam znati kako smo povezani sa svim živim i neživim, kao i s ljudima, na ovome svijetu. Taj labirint, ta nevjerojatno zamršena priča sastavljena od poveznica, vodoravnih i okomitih, taj labirint toliko je prostran da sam, tijekom mojega prvog čitanja Kiševe priče, imao uzbudljiv osjećaj sličnosti s onim iznimno točno iscrtanim zemljovidom Engleske, koji je u biti sama Engleska, kao što Josiah Royce piše u knjizi Svijet i pojedinac (1899.). Njegova je karta zaželjela dobrodošlicu stalnom ponavljanju ad infinitum jer svaka karta Engleske mora sadržavati sebe samu i tako progresivno umnažati svoj vlastiti izgled.

danilo

Kiševa enciklopedija, međutim, predstavlja mnoštvo koje je uvijek već tamo. U sjajnu Kiševu tumačenju, tehnika gomilanja stavaka doživljava preobrazbu od linearnosti pisanoga zapisa, koji određuje zakonitosti u našemu svakodnevnom govoru i kronološkom životu, do istodobnosti mnogih odsječaka života koji donosi patnju pokojnicima. U nekoliko rečenica, cijela je individualna povijest zgusnuta, sažeta i opisana; opisana je ne samo u zamornoj perspektivi podataka o rođenju, naobrazbi, bračnome stanju, promjenama adrese i zaposlenja, nego prije s umjetničkom senzibilnošću, koja pretpostavlja poziv na ambiciozne ideale, cjelovito biće.

foto1

Mallarméov tajni projekt “Knjiga” isijava kroz tu neispunjenu želju da se opjeva cjelovitost postojanja, da se živi cjelovitost pjesme. Ta apsolutna knjiga, koja je bila abstractum za njezina autora, dala je naslutiti da jezični instrumenti i uvjeti europske metafizike u doba kada su jedino vrijedile “poezija i ekonomija”, kako Mallarmé dogmatski primjećuje, još uvijek nisu bili dostigli točku u kojoj bi moguće bilo prihvatiti izazov na način drukčiji negoli apstraktan. Mallarmé, budimo sigurni, nikada nije napisao svoju Knjigu. Međutim, njegova maksima da svatko i sve što se događa na ovome svijetu mora jednoga dana dospjeti u tu Knjigu doživjela je ne samo estetski lijepu nego i društveno osjetljivu naknadu pod drhtavim perom Danila Kiša, mojega balkanskog učitelja.

Danilo-kis---fotografije-1582

Priča o učitelju i učeniku

od praških svitanja i plavkasta sumraka,
teška poput smrti goluba u nedjeljnu ispraznost,
od izblijedjele knjige koju se ne usuđujem otvoriti
jer napamet znam da oponaša svemir,
od simetrije od četrdeset godina i šest knjiga
što ih napisa moje višestruko ja u trenucima očaja,
od ljubavi, od prašine u dvorištu, od pjesama pročitanih
u jednome jedinom dahu, od dva ili tri neologizma,
od strpljenja i discipline, što mi kapaju u pluća,
od nemoći i gorkoga okusa ponavljanja,
od vjere u trideset i šest mudraca,
od prve lekcije iz Talmuda,
od maglovitih vizija i propalih aluzija,
od vječne samoće i jednaka ponosa,
od hrabrosti i ševina beskorisna pjeva,
od neugodnih sjećanja na mit o Pigmalionu
danas življi no ikada, od priče
utkane u nečiju tuđu priču i možda čak manje
uspješnu od one originalne, koja je sama po sebi samo
loša kronika jedne legende nastale radi
nebrojenih trenutaka, od arogancije učitelja
slijepog za istrošene metafore i povjerenje studenta,
od slutnji i gluposti, od igre što je pročitana
knjiga igra sa mnom, od učiteljeva ustrajavanja na tomu
da mora osjetiti žarku bol taštine ako
želi održati lekciju o njezinoj opasnosti,
od odraza i sjena u sobi bez zrcala,
od razboritosti i prigušenih glasova iz prošlosti ne mogu
napisati priču o kojoj će odsad godinama sanjati
čovjek toliko posvećen čitanju i pisanju
kao ja sam. Ne znam hoće li taj čovjek opet biti ja.

Aleš Debeljak, Eurozine, 01.07.2004.

Original in English
Translation by Renata Šamo
Contributed by Nova Istra
© Nova Istra
© Eurozine


2 komentara na tekst Danilo Kiš

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *