Ulogujte se / Kreirajte profil

Džoni Štulić 1990. godine: Idemo ka totalitarnom svijetu, Orvelovom svijetu, gdje ćemo mi biti samo topovska hrana

Branimir Štulić Džoni, jedna od ključnih i kultnih figura ovdašnjeg rock’n’rolla, došao je još jednom iz Nizozemske da zatalasa, pokrene, iziritira, podsjeti, pomakne…

Kompletno beskompromisan i do besmisla uporan, valjda više nego ikada u skladu s jednim od svojih životnih načela pregnantno formuliranih u naslovu jednog od ključnih albuma “Ravno do dna”, odlučio je da još prije nego što je počeo snimati novu ploču cijelom svijetu pokaže i dokaže da je sistem mišljenja, na čijem je razvijanju tolike godine radio, doveo skoro do savršenstva.

Iako ga nije uvijek moguće razumjeti, iako je nemoguće s njim se uvijek složiti (ako niste on), teško mu je odoljeti, a još teže parirati. Ovaj intervju je njegov potpisnik doživio kao jedno od najtežih, ali i najzanimljivijih iskustava u ne više tako kratkoj karijeri profesionalnog slušatelja rock­ glazbenika.

U izvodu iz reda vožnje koji može poslužiti i kao bilježnica, ostalo je zapisano da Džoni trenutno čita tri knjige: “Upotreba imaginacije i zalazak zapada” ­ Elemirea ZoLle, “Struktura saraja (Azijatski despotizam kao tvorevina mašte na Zapadu u XVIII stoljeću” ­ Alena Grorišara i “O nastajanju i nestajanju” ­ Aristotela.

Ova posljednja rečenica bi trebala biti uvod.

Foto: Žika/Stav

Foto: Žika/Stav

Stav: Koji te osobni motivi nagone da svoj mozak toliko držiš u stanju hiperaktivnosti, da tražiš odgovore i na najbesmislenija pitanja koja ti ljudi postavljaju u svakakvim intervjuima koje ovih dana daješ?

Džoni: Mislim da je to, ako uopće imam osobnih motiva, želja za saznanjem, za istraživanjem, za dokučivanjem. I želja da pronađem odgovor na pitanje: što ja u svemu ovome trebam raditi? To je nulta točka. I te četiri stvari su nekakvi moji motivi.

Stav: Ne možeš poreći da si od početka karijere, blagodareći i pjesmama i onome što si pričao vukao etiketa sve do ultraljevičara. A u međuvremenu se toliko toga okolo promjenilo da…

Džoni: Da sam ostao na ljevici da bi ljevica došla na desnicu. Sve se ostalo oko mene promjenilo, što je inače fakt. Najveći ljevičari su postali najveći desničari. Četrdeset godina smo slušali zavijanje vukova, sada ćemo četrdeset godina slušati blejanje ovaca. I sad, što bih ja u svemu tome trebao raditi: da blekećem ili da zavijam? Što se od mene očekuje? Izgleda da moram napraviti takvu situaciju da se od mene očekuje da zavijam, ako već ne znam blejati.

Stav: Možda bi bilo logično da poslije “Pit i to je Amerika” sada napraviš nešto kao “Sergej i to je Azerbejdžan”, ne znam…

Džoni: Da, ali ako čovjek jednom napravi “Poljska u mom srcu”, ne treba sada raditi “Srbija u mom srcu” ili “Makedonija u mom srcu” ili… Dovoljan je princip. Kud bi čovjek inače tako stigao? Niti bi itko više vjerovao, niti bi to bilo išta značajno.

Nisam kriv što Azerbejdžan nije bio tak’ popularan k’o Amerika kad je ta pjesma nastala. Sad su svi počeli raditi pjesme o Rusiji da bi došli na njihov market, što je sasvim u redu. Ali ja nikad nisam imao pojma da bi trebao doći na iranski market ili na austrijski, poljski ni na američki market. Uostalom, “Pit i to je Amerika” i nije moj tekst, samo sam imao melodiju koja mi je sjela.

Inače, ja sam o Americi ne bih ni pisao.

Ne bih rekao da sam Mojsije

Stav: Planiraš osnovati Balkansku partiju rada. Hoće li ona biti transnacionalna?

Džoni: Samo ukoliko se složimo da jebeš zemlju koja Bosne nema. Ak’ to vrijedi, vrijedi i ovo. A puni naziv treba biti “Balkanska partija rada (goli kurac)”. Da se jednog dana, kad se gospoda uohole, bar sjete odakle su krenuli kad već ne znaju kuda idu.

Stav: Sve zajedno, i ideja i partija djeluju prilično neozbiljno.

Džoni: Tako je, da bi jednog dana sve to moglo pokazati se kao vrlo ozbiljno. Jer, kad bi sad bilo vrlo ozbiljno, onda bi vjerovatno na kraju bilo vrlo neozbiljno. Bila bi opća komedija, kao što je slučaj s mnogim dosadašnjim iskustvima tog tipa, ne samo kod nas. Ali neka ima bar malo humora u svemu tome, već će biti lakše.

Stav: Čudno je da se ti baviš radnicima, da se poistovećuješ s njima. Otkud to?

Džoni: Takva mi je pozicija u lancu reprodukcije. Tko ima u rukama ekonomiju, taj ima i vlast. Ja je nemam, pa sam dakle u istoj poziciji kao i bilo koji radnik. Ja i jesam radnik.

johnny_stav_191020151

Stav: U tome vidim tvoju želju da budeš Mesija, predvodnik.

Džoni: A jel’, kako si došao do toga, po čemu? Rekao sam ti što trebam ­ gole kurce. Ali bolje od sebe, jer su oni moj interes. Od gorih nemam nikakvu korist. Samo ću biti još gori, koji sam se kurac mučio u životu da budem gori. Moj interes su bolji od mene. Ja, bilo kao Mesija, bilo kao zadnji kurac, trebam boljeg od sebe. To je moj privatni interes.

Partija rada je vrlo časna organizacija, jer bez rada nema ništa. Ne potcjenjujem ljudski rad apsolutno. Ne bih rek’o da sam Mojsije. Ako moram to raditi, onda je to samo zato što netko mora skupiti nešto, organizirati, brinuti se da nema što nema. Za to treba kvalitetan kadar, a njega nema. I zato će cijela stvar ostat na papiru još najmanje pedeset godina.

Topovska hrana na dva fronta

Stav: Čemu tolika pretjerivanja?

Džoni: Namjerno pretjerujem da bi se stvari bolje vidjele. To je kao s lastikom. Kada hoćeš vidjetil je li negdje zarezana, moraš dobro je nategnuti da bi vidio gdje će puknuti prvom sljedećom prilikom.

Stav: Mislim da još nismo raščistili jednu stvar: jesi li ti marksist?

Džoni: Sada, kad su stvari ogoljele u ovoj zemlji i kad se preko noći poslije četrdeset godina društvenog vlasništva i nacionalizacije formiraju klase patrona­gazda i radničke klase i odjednom priča o potpisivanju godišnjih ugovora između njih, jesam marksist, vrlo veliki. Ali samo u tom smislu i ne dalje od toga.

Tko su patroni u ovoj zemlji? Oni koji bi inače trebali platiti za sve svoje kriminalne postupke u prošlih četrdeset godina. Sad su postali patroni dajući ljudima kost da se oko nje glođu, skidajući joj četiri nule. Što su založili za te četiri nule? Založili su zemlju i njenu slobodu! To su založili. To su kriminalci. A ja sam jedini čovjek u Jugoslaviji koji to govori, a svi ostali su sretni.

Pa nek’ im bude, ali nek se zna da je Johnny sumnjao u to. Od samog početka.

Stav: Kako ti gledaš na ulogu pojedinca u povijesti čovječanstva?

Džoni: Znam za tursku poslovicu, koja je univerzalna, da jedan čovjek vrijedi više od stotine ljudi i da stotinu ljudi ne vrijedi kao jedan čovjek, a ja Turcima generalno vjerujem. Druga stvar ­ znam povijest: znam da je sve ovo što sada imamo, ovaj razgovor koji se snima, radio, svjetlo, to je sve jedan čovjek, Tesla. Da nije bilo njega, mi bi sad bili u nekom drugom stadiju. Pogledajmo drugu Jugoslaviju. To je isto bio jedan čovjek. Nije bitno tko je bio iza, tko je bio pored. To je bio Tito.

Kad gledam glazbu vidim Johna i Paula, Beatlese. Da nije bilo njih, ja ne bi svir’o. Pojedinac? To nam je najviše falilo do sad.

Stav: Da li se slažeš s ocjenom da smo ovdje, u Jugoslaviji, sada generalno slobodniji nego ikad ranije?

Džoni: U nekom smislu jesmo, a u nekom smislu nismo. Jesmo utoliko što nas ima više koji smijemo razgovarati, pomišljati da nešto napravimo, a nismo utoliko što smo prije bili više svoji nego smo danas. Jer prije smo, pod Titom, imali svoju nezavisnost ­ kakva je bila, takva je bila ­čiji je on bio ja,ac, a s kim se on oko nje dogovarao manje je bitno…

Ali je to ipak rađeno laički i zbog toga smo mi sad u ovakvoj situaciji. Ak’ se ovako nastavi, tu nema ništa za nas. Idemo ka totalitarnom svijetu, Orwelovom svijetu, gdje ćemo mi biti samo topovska hrana za, ne znam, islamski ili afrički front, kako se već gospoda nagode. Kao što je otprilike, uostalom bilo i do sada, ali smo nekako više nastojali da imamo stvar u svojim rukama.

Volej a la Džoni

Stav: Koliko si bio ozbiljan kada si rekao: Ako rocku oduzmeš seks i politiku, zašto onda svirati? Stavljaš li tu politiku na mjesto droge u ono sveto trojstvo?

Džoni: Pa zato smo mi ljudi i napravili politiku da je imamo umjesto droge. Tamo gdje politika ne funkcionira, tamo droga vlada. Je li je to crkva, po Marksu, ili je to faktička droga, nije bitno, ali to je činjenica. I zato Amerika ima tako grozne probleme s drogom. Tamo nema politike.

Stav: I dalje o Zapadu misliš uglavnom isto, negativno. Kažeš da je i tebe pokvario, a ipak ostaješ tamo. Zašto?

Džoni: Ja taj proces ne mogu sprječiti. Što čovjek promatra, to postaje. Tu ne mogu ništa, kao što nitko od nas ne može. Možeš samo ne promatrati, a to nije rješenje.

Stav: Jesu li te i ranije ovoliko interesirale teme bez veze s glazbom­ ili je to stvar novijeg datuma?

Džoni: Ja sam se i počeo bavit’ muzikom zato što sam sve ovo imao u glavi i muzika mi je bila jedini način da to nekak’ kanaliziram, da dođem do objekata za komunikaciju. Nema čovjek inače s kim razgovarati. I sad nemam s kim razgovarati, a kamoli kad ne bih bio poznat. S kim bih mogao razgovarati? S kim? Stavili bi me u ludnicu! Da ne bi’ došao u ludnicu, moram razgovarati.

johnny_stav_191020152

Stav: Nekako mi se čini da ti s godinama narasta sklonost ka smatranju sebe za preteču svega postojećeg? Teško je naći bilo što u ovoj zemlji što se kronološki pojavilo poslije tebe, a da ne tvrdiš da je pod tvojim utjecajem?

Džoni: To je zato što imam bolje viđenje od drugih, pa znam. Ne zato da bih ja dobio išta poena na to. Sve što kažem može se vrednovati: dobro i loše, je tako nije tako, ali ja tako stvari vidim i tako mislim. Ali ova tvoja konstatacija stoji,­ a ako treba dokazati, možemo konkretno, točku po točku, ali neće biti mjesta za sve.

Stav: Na šta si konkretno utjecao u domaćem rock’n’rollu?

Džoni: A na što nisam?

Stav: Dobro, na što nisi?

Džoni: Nisam utjecao na Bijelo dugme kad se pojavilo, nisam utjecao na one prije Bijelog dugmeta, nisam utjecao na Grupu 220. Ali od kad sam se pojavio ­ utjecao sam na sve! I ne samo na rock’n’roll nego baš na sve. Možda ne na nogomet u tolikoj mjeri, ali sigurno i oni što igraju misle da bi trebali biti kao Johnny Štulić.

Stav: Postoji jedna točka koju relativno lako prelaziš i kada počinješ govoriti i ono što ne misliš. Svjestan si toga?

Džoni: Da. Kad govorim emocionalno onda sam takav, kad govorim logično onda sam onakav.

Stav: Ipak, u cijelom tvom novom medijskom nastupu vidim jednu vrlo veselu, obješenjačku žicu?

Džoni: Vrlo je vesela, da. A što nam drugo preostaje? Ne da se mi sad moramo svi veseliti, daleko od toga. Ali ako ispadne nešto veselo, daj da se svi nasmijemo pa će nam možda opet biti malo lakše. Jer ako nema šege i zajebancije, jebeš život.

Stav: Čini se da uživaš igrajući se sofizama. Da se uvaljuješ u teško razrješive logičke zavrzlame i da njima mučiš sugovornika, a nekad i sebe. Zašto?

Džoni: Zato što čovjek mora misliti da bi se izvukao iz te nemoguće situacije. Ako nije u nemogućoj situaciji on ne misli. A pošto se od mene očekuje da mislim, a i ne samo od mene, volio bih da svi ljudi misle, onda bih ja još više mislio, pa bi nam svima bilo zanimljivije. Zato se moram uvaljivati u te neke nemoguće situacije, to je isto fakt.

Sebi nisam čudan

Stav: Ne čini li ti se da si zatvarajući se u ovaj način mišljenja i ovaj krug tema suzio krug ljudi koji se zanimaju za tvoju muziku? I koliko ti je to u suštini bitno? Koliko ti je uopće stalo do toga da ljudi sada primaju tvoje pjesme na način na koji su ih primali ranije?

Džoni: Po svom karakteru sam emocionalno vezan za razumsko. Tako da nekako u svojoj biti ne mogu voljeti ono za što nemam interesa. Nisam jako pametan i kad ne mislim ­ pogodim, kada mislim,­ zajebem se. Ne misleći, ja sam mislio da je bolje da iza sebe imam pet tisuća ljudi koji me razumiju, nego pet milijuna koji me kupuju i ne razumiju. Nikad neću pogodit’ bilo kome, to je moja politika. Jer ja bih prvi to kupovao. Ja.

Stav: Koliko u svim ovim intervjuima koje daješ ovih dana razgovaraš s ljudima koji te pitaju, a koliko sa samim sobom? Čini mi se da se nikada ne daš kanalizirati.

Džoni: Znam samo to da ne želim da fasciniram druge, to mi nikad nije bila ambicija. Oduvijek sam govorio da bih bio sretan da imam najmanje od svih. Onda bi me ljudi bar pustili na miru. Prema tome, hoću da se i drugi obogate, da njima bude bolje, e onda će i meni puno bolje bit’. Jer kad je samo meni dobro, meni nije dobro, što će to meni?

Ne da ja idem za tim da svima bude dobro, idem za tim da me ostave na miru. A ostavit će me i pustit će me da prođem svojim putem samo ako su oni zadovoljni. Ja sam, ovak’ malo čudan čovjek, ali ako oni to vide i ne daju mi da prođem, šta onda meni drugo preostaje. Mali siroti provincijalac mora se snalaziti.

Stav: Misliš da si čudan?

Džoni: Jesam, malo, da. Sebi nisam čudan, čudan sam kad se kompariram s drugima. Onda vidim gdje mi je mjesto. Nisam ja budala, to bar nisam. Ali to ne znači da ne bih mogao biti budala. Nitko nije savršen. I dobro je da čovjek nekad bude budala, tim se više vidi kad nije budala. Tak’ da me to uopće ne smeta.

Koji put od sebe i radim budalu samo zato da se vidi da to nisam oduvijek bio i da tu ima i dobrih, pametnih stvari. Nitko ti ne zna koji put reći tako dobru, pametnu stvar k’o budala. To je stara stvar. Zato su kraljevi i imali lude. I Turci su to slično rješavali. Oni su Sultanu slali vezira koji mu je ljubio noge jer nije smio gledati ga u oči i govorio: “O Presvjetli, o Veliko Sunce, oni kauri, oni bijesni psi, oni nevjernici, zamisli, oni kažu da si ti pizda!” Tako to funkcionira na cjelom svjetu. S kravatom ili bez nje.

Stav: Na kraju, kako se ojsećaš u situaciji kada su stare pjesme bolje prihvaćene od ovih novih?

Džoni: Pa bolje išta nego ništa.

Stav: To te ne uzbuđuje?

Džoni: Ne. Uopće. Znam da će biti onako kako ja kažem. I ne samo to, kako kažem tako će i biti jer nema drugog izbora. Sasvim sigurno. A ono što sam ja mislio prije deset godina mnogi misle sada. Tako će za deset godina shvatiti da je i ovo bilo u redu. A onda će ponovo doći jebati me u mozak s istim stvarima.

Razgovarao: Vladimir Stakić (Stav, 1990.)

IndexHr

Fenomeni

TwitterGoogle+

Jedan komentar na tekst Džoni Štulić 1990. godine: Idemo ka totalitarnom svijetu, Orvelovom svijetu, gdje ćemo mi biti samo topovska hrana

  1. Pingback: Utovar nedeljom, 23. oktobar 2016. | Suština pasijansa™

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *