Ulogujte se / Kreirajte profil

Nepodnošljiva indiferentnost prirode prema čovjeku

Timothy Treadwell

Godine 2003. Timothy Treadwell i njegova djevojka rastrgani su i pojedeni od strane medvjeda sa kojim je par smatrao da ima prijateljski odnos. Kako je Timothy sve snimao, ostala je i snimka (audio, ne video) trenutka kada medvjed upada u šator i jede dvoje aktivista. Snimka nikada nije puštena u javnost, ali u dokumentarcu koji se bavi upravo ovom temom, Werner Herzog je prikazan kako sluša šestominutnu agoniju. U šoku, vidno uznemiren, rekao je vlasniku da takvu snimku treba što prije uništiti. [1] Premda je aktivistički par bio uvjeren da može ostvariti kontakt i prijateljstvo sa medvjedima, koje je potrajalo više od deset godina, priroda je na kraju otplesala svoj deterministički ples – u mjesecu oktobru medvjedi su agresivni jer traže sve više hrane prije zimskoga sna. Iz tog razloga par je pojeden. Bez obzira na njihovo uvjerenje o prirodi prirode. Priroda je ostala indiferentna prema njihovim željama, uvjerenjima i, konačno, patnji i bolu. Stoga Herzog kaže:

What haunts me is that in all the faces of all the bears Treadwell filmed, I discover no kinship, no understanding, no mercy. I see only the overwhelming indifference of nature. To me, there is no such thing as a secret world of the bears. And this blank stare speaks only of a half-bored interest in food. But for Timothy Treadwell, this bear was a friend, a savior..

Razni new age, spiritualni, pa i religijski pokreti stalno naglašavaju jedinstvo sa prirodom. Prihvaćam jedinstvo u smislu da smo dio prirode koja čini jednu cjelinu, ali oni ne ciljaju na to. Oni tragaju za uzvišenim odnosom sa prirodom, komunikacijom, univerzalnom ljepotom, kozmičkom pravdom i suosjećajnosti. Čini se kao da priroda, van mehaničkih i očekivanih procesa, ne uzvraća na taj poziv. U ovom tekstu ćemo se baviti indiferentnosti prirode prema čovjeku..

Evolucija, naturalizam i dezintegracija

Dezintegraciju pojma čovjeka iz zasebne životne forme u sastavne elemente pomiješane sa elementima ostalih životnih formi na planeti Zemlji, u drugoj polovici 19. stoljeća, pokrenuo je engleski naturalist Charles Darwin. Možda se do tada činilo da smo, posebnim nebeskim proglasom, odvojeni od ostatka živog svijeta, pa i svemira, ali nakon tog čina Darwin nas je vratio među granje velikog životnog stabla u kojem je sve povezano. Život je kontinuitet.

U isto vrijeme u Francuskoj naturalist Emile Zola u pjesmi Doute piše o prirodi kao nečemu “bezosjećajnom, bezličnom i nesposobnom da suosjeća sa ljudima” [2]:

And the azure dome that regards earth

Contemplates, indifferent, its misery and shame,

Care little whether the divine rays

Are a new torment in the night of man.

Idiferentnost prirode biti će posebno naglašena u njegovom kapitalnom djelu Germinal, a ista ta indiferentnost postati će jedan od elemenata naturalizma u književnosti.

Sličnu indiferentnost prirode spram čovjeka nalazimo u kratkoj naturalističkoj priči Stephena Cranea The Open Boat u kojem je autobiografski prikazana borba čovjeka sa činjenicom da priroda ne mari za njega.  To se posebno ističe u citatu:

If I am going to lose my life to the sea—if I am going to lose my life to the sea—why was I allowed to come this far and see sand and trees? Was I brought here merely to have my nose dragged away as I was about to taste the holy food of life? [3].

Stoljeće fizike, rata i egzistencijalizma

Paralelno neslaganju naroda u društveno-političkim pitanjima, a zatim eskalacijom u obliku dva velika rata koji su Europu dvadesetoga stoljeća zavili u crno, u stopu je pratilo suštinsko neslaganje između dvije najveće znanstvene teorije dvadesetoga stoljeća; opće teorije relativnosti, determinističke teorije koja je objašnjavala praktički čitav makrokozmos, te kvantne mehanike, probabilističke teorije koja se koncentrirala na pitanje mikrokozmosa. Obje teorije nastale su u vremenu pred početak Prvog svjetskog rata, a iskristalizirale su se pred sam početak Drugog svjetskog rata.

Opća teorija relativnosti je nastavila tradiciju klasične mehanike – tradiciju zakona fizike neovisnih o ljudima i objektivne realnosti. Kvantna mehanika je početno ulijevala malenu nadu da bi čovjek mogao postati dio zakona prirode i svojom svijesti imati bitan utjecaj. Ubrzo je takva nada isparila i ostala je samo mehanistička kvantna mehanika koja se odvija neovisno od ljudi i njihovih želja.

Albert Einstein

Nove teorije potvrdile su ono što je vrijedilo i ranije: ukoliko su atmosferski uvjeti takvi da grom udari u točku prostora u kojem se nalazi dijete koje se nevino igra sa svojom loptom, grom neće mariti za posljedice i moral tog čina. Proces će se odviti poštujući zakone fizike. Priroda ne zna za koncepte dobra i zla, te, po prirodnim zakonima, koje smo spoznali, ne postoji mehanizam da našim idejama i moralnim sudovima utječemo na njeno ponašanje. Utjecati možemo samo sa pravilima igre koje je ona satkala (npr. staviti gromobran na krov kuće). Stoga ne čudi da je Albert Einstein, most između teorije relativnosti i kvantne mehanike (prva je u potpunosti njegova kreacija, dok je drugoj udario temelje), bio u potpunosti determinist po pitanju zakona fizike i života.

“I claim credit for nothing. Everything is determined, the beginning as well as the end, by forces over which we have no control. It is determined for the insect as well as for the star. Human beings, vegetables or cosmic dust, we all dance to a mysterious tune, intoned in the distance by an invisible player.” – Albert Einstein, 1929. [4].

Nikada čovjek, u svojoj povijesti, nije pred sobom imao toliko širok skup dubokih zakona fizike kao početkom dvadesetoga stoljeća. Zakona fizike koji su išli od beskonačno velikoga svemira do beskonačno malene elementarne čestice. I dok su se fizičari, vodeći međusobne bitke po pitanju čija je teorija bliža istini i kako ujediniti zavađene teorije, razvrstavali po savezničkim i fašističkim zemljama, pripremajući se za neizbježni vojni sukob, u Francuskoj je budući Nobelovac, koji Nobelovu nagradu nikad nije primio, Jean-Paul Sartre, provodio dane razmišljajući o bešćutnom odnosu prirode prema čovjeka, kanalizirajući svoje misli u svojevrsni literarni manifest ateističkog egzistencijalizma – Mučninu..

Sloboda je preskupa da bi bila isplatljiva

The total amount of suffering per year in the natural world is beyond all decent contemplation. During the minute that it takes me to compose this sentence, thousands of animals are being eaten alive, many others are running for their lives, whimpering with fear, others are slowly being devoured from within by rasping parasites, thousands of all kinds are dying of starvation, thirst, and disease. It must be so. If there ever is a time of plenty, this very fact will automatically lead to an increase in the population until the natural state of starvation and misery is restored. In a universe of electrons and selfish genes, blind physical forces and genetic replication, some people are going to get hurt, other people are going to get lucky, and you won’t find any rhyme or reason in it, nor any justice. The universe that we observe has precisely the properties we should expect if there is, at bottom, no design, no purpose, no evil, no good, nothing but pitiless indifference. – Richard Dawkins (1995).  [5].

Ako se priroda ponaša točno na način kako otkriveni zakoni fizike nalažu, ako je čovjek dio kontinuiteta života objašnjen u sklopu Darwinove teorije, uronjen duboko u determinističke zakone prirode, kome se obratiti za pomoć u takvom indiferentnom Svemiru? Čovjek od vjere zna odgovor. Ali ako od Boga nema nikakvog konkretnog odgovora, u smislu djelovanja kroz prirodu na poželjne događaje pojedinaca, te ako će se stvari odviti prateći zakone fizike i u okviru ljudskih ograničenja teorijom evolucije, kakvu utjehu ima čovjek koji se utapa i vapi, ne toliko za spasom duše, koliko za konkretnom pomoći? Slijedeći to mišljenje, čovjek će biti suočen sa idejom da je “Bog” samo jedna od apstrakcija koje je sam čovjek izgradio (kao moral, dobro, zlo, itd.) i naći će se pred hladnom i surovom prirodom u kojoj nikakva esencija, koja je već unaprijed dana na inteligibilnom nebu, ne postoji.

Tada nastupa tjeskoba, odnosno mučnina.

U kratkom djelu Egzistencijalizam je humanizam, nastalom odmah nakon Drugog svjetskog rata, Sartre prigovara ateističkim profesorima 18. stoljeća koji su kirurški odstranili pojam Boga, a sve vezano za taj pojam (kao moral, način ponašanja, razlikovanje dobra i zla) zadržali. Sartre ne želi da se samo tumor ukloni, nego i njegove metastaze – stoga zahtjeva da egzistencija prethodi esenciji, odnosno da nikakve moralne norme ne postoje na inteligibilnome nebu, već svaki čovjek mora sam za sebe definirati. Sve. To povlači i odgovornost za sve. Čovjek više nije neki promatrač, nego je odgovoran za svaki svoj potez i svaku odluku. [6]

Jean – Paul Sartre

Međutim to povlači i fundamentalnu slobodu. Jer je u potpunosti odgovoran za svoj život i svoje moralne sudove, dok preživljava u prirodi koja je indiferentna prema njemu. Njegova budućnost je neizvjesna. Sloboda više nije izbor ili iluzija. Čovjek je osuđen da bude slobodan (Biće i Ništavilo, 1943.).

Stoga ne čudi da je J.P. Sartre jednom prilikom izjavio da je “ateizam dug, težak i okrutan posao.” [7] Sloboda je preskupa i gotovo sigurno vodi u tjeskobu. Iz tog pogleda je razumljivo da toliko malo ljudi danas prihvaća – bilo da su u pitanju ateisti ili teisti –  “sve konsekvencije jednog koherentnog ateističkog stajališta”, kako li je Sartre opisao ateistički egzistencijalizam u djelu Egzistencijalizam je humanizam..

Bog kao lijek za indiferentnost prirode

Bog ostaje kao jedini mogući oslonac protiv indiferentnosti prirode i jedina utjeha. Ali pitanje je kako? Evolucijska psihologija sve više napreduje u svojim objašnjavanjima ponašanja čovjeka kroz okvir teorije evolucije – uzroci nekih “ljudskih osobina” se tako nalaze u najtrivijalnijim procesima koji su nam bili potrebni da bi preživjeli i reproducirali se. Fizika, kao fundamentalna znanost, ne dopušta ponašanja koja variraju iza strogo verificiranih zakona. Ukoliko  bi se takvo što dogodilo, to bi bio jasan znak da je netko intervenirao – no takve se stvari ne događaju. Ni u vrijeme kada svaka osoba ima svojevrsni detektor (npr. kamera na mobitelu).

Postoje pokušaji da se Boga ukomponira kao supernaturalno biće, koje je stvorilo zakone prirode, i ima slobodu intervenirati unutar zakona prirode – ali tako da ga ne primijetimo. No takvi pokušaji, za sada, nisu donijeli uvjerljive rezultate. [8]

Postavlja se pitanje da li je veći pesimizam tvrditi da Bog ne postoji i da smo preostali sa indifirentnom prirodom ili da Bog postoji, ali da je i on jednako indifirentan kao i priroda – barem što se našeg ovozemaljskoga života tiče..

Nemogućnost spoznaje kao krajnja otuđenost

Zatvoren u uredu Instituta za Fiziku u Zagrebu, teorijski fizičar Antonio Šiber pokušavao je dokučiti  koliku je količinu policikličkih aromatičnih ugljikohidrata i ostalih karcinogenih supstanci iz dima cigareta u sebe unio dok je završavao posljednje poglavlje SF romana Problem promatrača u kojeg je ugradio krajnje pesimističan pogled, ne samo na stvarnost, nego i na zakone fizike. Njegova priroda nije samo indiferentna prema nama, već je i indiferentna prema svakoj težnji da ju opišemo prirodnim zakonima. Da išta osjeća, priroda bi se mogla grohotom nasmijati prema čovjeku koji, ionako svjestan besmislenosti svoga postojanja, pokušava barem razumjeti zakone prirode koji ga determiniraju – ali priroda ga je napravila na takav način da ga je vlastitim zakonima ograničila, tako da ni ne može spoznati stvarne zakone prirode, već samo biti interpretator onoga što vidi u okviru osjetila dobivenih milijardama godina evolucije.

Svakodnevna indiferentnost prirode održava se u poglavlju koje govori o umirućem čovjeku koji čeka rezultate lota. Čitav je život igrao loto jer je osjećao posebnu vezu sa Svemirom i znao je, ali baš je znao, da mu je Svemir poslao te brojeve i da će ih jednom izvući. Znao je da priroda ima poseban odnos s njim. Dok mu je umirući mozak ispuštao koktel kemikalija, u nastojanju da se nekako spasi, naš anti-junak je ostao do kraja uvjeren da će doći njegovi brojevi. Umro je sa tom idejom. Bez da je ikada ostvario ikakav poseban odnos sa Svemirom. Sve je bila iluzija. [9]

U bitci lutrijske šanse 1:59 325 280 i osjećaja jednoga čovjeka, pobijedila je teorija vjerojatnosti.

I moramo naći način da to podnesemo.

Za PULSE Mate Jagnjić

.

REFERENCE

[1] Grizzly Man (2005), http://www.imdb.com/title/tt0427312/

[2] Philip D. Walker. Germinal and Zola’s Philosophical and Religious Thought, p.15 (John Benjamins Publlishing Company, Amestardam, 1984).

[3] Stephen Crate. The Open Boat, p.9.

[4] “What Life Means to Einstein: An Interview by George Sylvester Viereck” The Saturday Evening Post (26 October 1929), p. 17.

[5] Richard Dawkins. River Out of Eden: A Darwinian View of Life, p.132 (Weidenfeld & Nicolson, London, 1995).

[6] J. P. Sartre. Egzistencijalizam je humanizam (Veselin Maleša, Sarajevo, 1964).

[7]  John Lennox. Gunning for God: Why the New Atheists are Missing the Target, p.12 (Lion Hudson, Oxford , 2011).

[8] Nathan Hallanger. God’s Action in Nature’s World: Essays in Honour of Robert John Russell (Routledge, London, 2016).

[9] Antonio Šiber. Problem Promatrača, p.150-151 (Jesenski i Turk, Zagreb, 2008).

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *