Ulogujte se / Kreirajte profil

Ivo Andrić, paradoks o šutnji 1

Ivan Lovrenović dobitnik je prve bijenalne nagrade za književni esej “Midhat Begić” za 2007. i 2008. godinu, saopćeno je jučer iz P. E. N. centra u Sarajevu. Lovrenovic je nagradjen za esej ” Ivo Andric, paradoks o šutnji“, objavljen u Novom izrazu 39, januar-mart 2008

Dodjela nagrade predviđena je za 26. februar u Galeriji „Mak” Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu.
Žiri u sastavu: Hanifa Kapidžić-Osmanagić, predsjednica, i članovi Dejan Đuričković, Željko Ivanković, Čedo Kisić i Juraj Martinović, pročitao je četrnaest prispjelih knjiga eseja i pojedinačnih eseja te jednoglasno odlučio o nagrađivanju Ivana Lovrenovića, saopćeno je.

Bio je nekako tuđ čovek. Vera Stojić

Podudarilo se: isto je ono u što gledam s prozora stare naše varcarske kuće, i ono što čitam u prvoj rečenici Proklete avlije: “Zima je, sneg zameo sve do kućnih vrata i svemu oduzeo stvarni oblik, a dao jednu boju i jedan vid.” Dvadeseta mi je, studiram, izborio sam se da na predmetu srpska književnost pišem tzv. seminarski rad o „franjevačkom ciklusu”[1] priča Ive Andrića. Profesor – stari namćor Vice Zaninović, neka mu je duši prosto – sumnjičav je i nekako inzistentno odbojan: zašto baš to, ne može, toga nema na listi tema? Ne znam uvjerljivo objasniti, samo sam tvrdoglavo zapeo, pa on na kraju popušta, ali mi daje do znanja da će biti rigorozan… I evo me, utekao sam iz Zagreba u Varcar, gdje je te zime sneg zameo sve do kućnih vrata i svemu oduzeo stvarni oblik, a dao jednu boju i jedan vid, okupirao sam jednu od soba koje se zimi ne koriste, i sav se predao svome prvom ozbiljnom istraživačko-esejističkom radu. Rezultat je bio: tridesetak stranica teksta (iskucanoga kroz nekoliko indigo-kopija na tankom peliru a na tvrdoj biserici, koju mi je spremno posudio legendarni direktor mrkonjićke gimnazije Vojo Banjac). Bilo je u njemu svega i svačega, i Alberta Camusa, čijim sam se prelijepim „alžirskim” esejima i putopisima napajao te godine, i biblijskoga Propovjednika, u blizinu čijega sam se opasnog a ljekovitog skepticizma već bio primaknuo (pokazat će se – nepovratno). Izgorio je naivni taj tekst, zajedno s ostalim rukopisima i obiteljskim papirima u sarajevskoj katastrofi na Grbavici 1992. Ne žalim za njim, jer je od njega mnogo ljepši i trajniji osjećaj koji je pratio njegovo nastajanje, a njega mogu oživjeti i danas. Bio je sazdan, najprije, od intenzivnoga stapanja sa sintaksom i zvukom Andrićevih rečenica (bolje reći: rečenica Andrićevih likova), s idiomskim sklopovima, ritmovima i naglascima u kojima sam, uzbuđen, sluhom prepoznavao podudarnosti u jeziku kako je njime vladao moj djed, samo preobražene u čvrstu i domišljenu, otmjeno eliptičnu strukturu Andrićeva teksta. O tom jeziku-govoru najbolje svjedoči, a ionako mora biti spomenut na samomu početku, monolog fra Nikole Granića iz priče Čaša, u kojemu su se jezik i misao tako sjedinili, da predstavlja jedno od najsnažnijih Andrićevih artikulacijskih zgusnuća, istovremeno oživljujući pred našim očima jedan snažan ljudski lik.

Evo kako ide ta scena iz Čaše. Kad je bio mlad bogoslov, priča fra Petar, s dvojicom drugova je naumio da „ostave Red i da bježe u svijet”, ali mu „dođe neki išaret” da se ispovjedi starome fra Nikoli Graniću. Onome što je „kao svi Granići vukao odnekud tursku žicu”, a zvali su ga “Mumin”, jer „onakvog turskog tabijata nije bilo ni u turskom uhu, a kamoli među krštenim svijetom”. Nakon fra Nikoline besjede, mladić se „savio i spustio kao turski fenjer, i tvrdo i zauvijek odbacio od sebe pomisao o bježanju u svijet”. I još: „tada sam vidio kako korisno i dobro mogu da govore ljudi koji umiju da šute”. A ovako je govorio fra Nikola “Mumin”:

Nije tebi mjesto u svijetu i u Njemačkoj, nego u manastiru i u Bosni. Šta ćeš? Ovo je zemlja oskudna i uboga, tijesna i mrka, ni valija nije u njoj lako biti a kamoli raja i redovnik. U ovoj se zemlji jedna čaša vidi i bode oči kao najviša kula u nekoj drugoj. Kome je do toga da bude rahat i zenđil, nije mu se trebalo u njoj roditi ni zafratriti. Ovdje se dram radosti dušom plaća. A ti idi sad pa pitaj zašto je tako. Ili, još bolje, niti idi niti pitaj, nego sjedi gdje si i budi što si, jer je ludo ići i pitati drugog šta te boli, a mnogo pametnije sjediti i razgovarati sam sa svojom mukom. A ti misliš da ovakve kao što smo mi tamo u svijetu čekaju i neće da otpočnu teferič bez nas! E, moj Jusufe, nije to za nas fratre i Bošnjake. Jeste, ovdje te čeka kriva bosanska brazda i fratarska muka i sirotinjski bir i teška služba, a s druge strane, može biti, kolaj i svaka ljepota. Ali, šta ti vrijedi kad to nije tvoja strana! I da odeš tamo, ne bi ti ništa koristilo. Cijelog vijeka bi ostao ono što si. Ko te nikad ranije nije čuo ni vidio, samo kad te pogleda rekao bi odmah: Otkud ova fratrina ovdje? Gonite rđu tamo u Guču Goru, odakle je pobjego, i vežite ga za lanac sa kojeg se otkinuo! I da budeš bogat i silan i strašan, prvi među prvima, da ti niko ne smije riječ kazati, ti bi mu to u očima pročitao. Pa opet isto. Nego, sjedi gdje si, na svom mjestu i u svom svetom Redu. Pa ako baš mora da se griješi, griješi ovdje! Poslušaj mene, nećeš se prevariti ni pokajati. Vrijedi se prelomiti i pregoriti. Zar je mala stvar biti božji vojnik?

Za odnos između franjevaca i Bosne u ovome kratkom monologu zbijeno je na sintetski način sve što o tome odnosu valja znati. Upleo se i u moju sudbinu, ne znam kako ni koliko, ali upleo se sigurno. Kada za godinu-dvije stignem u Pariz, slijedeći nejasne ali divlje porive za „svijetom”, otkrit ću ubrzo da sam zaražen muminovštinom, i da je neizlječiva. Povratak bio je samo tehničko pitanje, sve ostalo nakon njega – slijed izabrane sudbine.

“Ivo Andrić […] proizvod je sinkretičke kulture Bosne” – tom naoko jednostavnom tvrdnjom počinje američki historičar Wayne S. Vucinich svoj rad Ivo Andrić i njegovo doba (Sveske Zadužbine Ivo Andrić 13/1997). Aliotvorena na pravi način, ta rečenica otkriva jedan beskrajno složen, u koječemu kontradiktoran, a nadasve plodotvoran emocionalni, spoznajni, formativni i inspiracijski odnos i proces.

Sinkretička kultura Bosne? U eseju Izolacionizam i njegovo prevladavanje[2] pokušao sam shematski predstaviti tradicionalnu strukturu bosanske kulturne situacije u osmanskome razdoblju. (Uz napomenu da je slika bosanske duhovne i kulturne situacije i u predosmanskome razdoblju obilježena snažnom crtom sinkretičnosti, samo na drugi način.) Parafraziram: slika bosanske kulture bitno je određena posebnom vrstom dualiteta: sfera visoke kulture obilježena je krajnjim stupnjem izolacije između triju religijskih i kulturnih entiteta (muslimansko–bošnjačkoga, pravoslavno–srpskog i katoličko–hrvatskog, uz četvrti, sefardsko–židovski), dok se u sferi pučke kulture ostvaruje međusobno dodirivanje i prožimanje. Na jednoj strani, dakle, u sferi visoke kulture, tri zasebne kulture (tri različite religije, od kojih je jedna – islam – državna, vladajuća, dok su druge u statusu podređenih, toleriranih, sa zasebnim, tuđim liturgijskim jezicima, svetri s duhovnim i političkim središtima daleko od Bosne, s različitim, često suprotstavljenim političkim interesima i stremljenjima). Na drugoj strani, u sferi pučke kulture: zajednički fond kulturnih modela i stvaralačkih zakonitosti (zajednički jezik, poetičke strukture i prosedei pučke književnosti, narodnosno porijeklo, cjelokupan folklorni supstrat, stanoviti oblici i običaji transkonfesionalne socijalne solidarnosti…). U ovu sliku horizontalnih planova valja uvesti i vertikale, to jest organsku jedinstvenost koja se uspostavlja između svake od pojedinih triju kultura i njenoga dijela pučke kulturne sfere. Pri tome je, opet, važno ne izgubiti iz vida one oblike, ma koliko skromne, u kojima pučka kultura djeluje “prema gore”, pozajmljujući trima izoliranim kulturnim tokovima ponešto od svojega duha integrativnosti. Kad se ovoj shemi doda još i dinamička komponenta povijesnih mijena (jer razdoblje traje cijela četiri stoljeća!), bivaju ukratko naznačeni obrisi jednoga vrlo kompliciranog historijskog i kulturnog procesa. Iz ovih naznaka trebali bi biti čitljivi i historijsko–interesni korijeni međusobnih etnokonfesionalnih antagonizama koji se u sve jačem intenzitetu javljaju osobito u drugom razdoblju turske vlasti — onome od kraja 17. stoljeća, odnosno nakon sloma turske ofenzive prema centralnoj Evropi i povlačenja Turske iz prekosavskih, prekodunavskih i prekodinarskih zemalja, kada Bosna postaje, i za cijela naredna dva stoljeća ostajeserhat Otomanskoga Imperija u Evropi. Historijski objašnjiv, tu je sadržan i korijen muslimanske omraze spram kršćanskog/hrišćanskog elementa, i korijen recipročnoga antiturskog i antiislamskog raspoloženja; tu leže i korijeni nepovjerenja i sukobljenosti na relaciji između pravoslavnoga i katoličkog svijeta.

Bosna je, pak – sve to, u dinamičkom totalitetu. A to sve u kulturalnom smislu je i šire od Bosne, ono se, u različitim modifikacijama i s prijelaznim zonama, prelijeva preko njezinih granica, i pretvara ju u neku vrstu kulturalne metafore koja “pokriva” sav ex-osmanski, balkanski štokavski areal. Austrougarska Bosna Andrićeve generacije, zadržavajući još dugo živom tu svoju tradicionalnu strukturu, postaje u procesu europeizacije i modernizacije još nešto, dramatično novo a koegzistirajuće sa starim, donoseći nastanak multikulturalizma u urbanim sredinama kao novi tip društvenosti, s osobito važnom novinom u vidu laicizacije kulture i književnosti. I to ulazi u sklop “sinkretičke kulture Bosne” kao Andrićevoga formativnog backgrounda.

Kad pred “unutarnjim okom” rastvorimo Andrićev opus onako kako se gleda slika ili atlas, s mogućnošću simultanoga uvida u cjelinu kompozicije ili krajolika, vidi se koliko je obuhvatna Vucinicheva konstatacija: kao duhovni baštinik sve Bosne, Andrić je i pisac sve Bosne. Kao nitko prije i poslije njega u cijeloj povijesti bosanskohercegovačke književne prakse, do danas. To se, u punoj konkretnosti, ovjerava u Andrićevome djelu na svim mogućim razinama – geografsko-regionalnoj, sociokulturnoj, etnoreligijskoj, jezičnoj… Tako, konvencionalno se kaže da su Travnik, Višegrad i Sarajevo mjesta Andrićeva odrastanja i mjesta njegove književnosti. To, naravno, jest tačno, ali treba uočiti kako gotovo da nema ni jednoga bosanskoga ili hercegovačkog kraja, grada, karakterističnijega geografskog pojma, lokalnih klimatskih osobitosti, čak pejzažnih valeura, koji se u Andrićevu opusu ne spominju i o kojima se uvijek ne govori s pouzdanim, skoro stručnjačkim znanjem i poznavanjem. Na to se nadovezuje Andrićev omiljeni postupak – diferenciranje likova po regionalnim karakteristikama (govor, običaji, oblačenje, mentaliteti…). Zatim, fascinantna je socijalna “mapa” bosanskoga svijeta iscrtana u Andrićevu djelu; ona je naprosto sveobuhvatna i ništa ne ostavlja nedodirnuto, neopisano, nepredstavljeno: institucije, odnose, likove i tipove, domaće i “strance”, profesije, zanate, običaje, uzraste, spolove, selo-grad… Piščeva pažnja s osobitim uživljavanjem trajno je okrenuta prema svim etnokonfesionalnim elementima toga mikrokozmosa. Zanimljiva bi po toj osnovi bila, na primjer, usporedba između znamenitoga romana Meše SelimovićaDerviš i smrt i proza Ive Andrića. Selimović je gotovo opsesivno fokusiran i ograničen na muslimanski svijet Bosne; Andrića zanimaju svi predstavnici toga civilizacijskoga panoptikuma – muslimani, pravoslavci, katolici, Židovi-sefardi, Osmanlije, Levantinci, austrougarski došljaci raznih zanimanja i sudbina…

Strogo govoreći, zapravo je Andrić jedini autor u povijesti umjetničkoga, respective književnog bavljenja svijetom Bosne, koji je – u gesti programski osmišljenoga i životno predanoga stvaralačkog nadnošenja nad taj svijet – nadišao njegovu okamenjenu unutarnju fragmentiranost i međusobnu izoliranost njegovih dijelova, te ga svojom mišlju i svojom stvaralačkom imaginacijom obuhvatio u svoj njegovoj kaleidoskopskoj cjelovitosti. Nitko u našoj književnosti taj svijet nije osjećao tako svojim kao Andrić – sav taj svijet. Taj osjećaj jest – ljubav, ali ga ne treba pojeftinjavati sentimentalno; on je mnogo jači, on je ambivalentan, oscilira od zanesenosti do odbijanja, od voljenja do mržnje i natrag, no nikad ne gubi intenzitet, ne prelazi u ravnodušnost. Pa, ako Vuchiniceva formulacija (“sinkretička kultura Bosne”) ima povijesnoga i kulturološkog utemeljenja, onda neće biti pretjerano ustvrditi da je Ivo Andrić u književnosti do danas ostao jedinim autentičnim izdankom i predstavnikom te kulture i takve Bosne.

U pismu prijateljici Zdenki Marković 14. 4. 1921. godine iz Rima, gdje službuje kao diplomat-početnik, Ivo Andrić piše: “Ozbiljno mislim da se vratim u zemlju i nastanim u Beogradu ili Splitu i ako još ne znam i ne vidim kako. Dotle ću ispisati sve ovo tursko i iracionalno što imam i onda ću se opet dati na stari posao.” Komentirajući ovo mjesto u biografskoj knjizi neprolazne ljepoteRani Andrić (Beograd-Sarajevo, 1980), Miroslav Karaulac će zapisati: “Ne mogavši da ostavi te predele mraka jer je, kako se vidi, od njih i primao tu svoju svetlost, Andrić će, kao što znamo, potrošiti ceo svoj ljudski vek na tome svome turskom i iracionalnom, ne stigavši nikad ni da ga se oslobodi ni da se više ikad konačno vrati na taj svoj stari posao.” Vidimo kako Karaulac, i sam pisac, k tomu siguran poznavalac Bosne i njezine tragične “mrke ljepote”, s jedva naslutivom a dobrohotnom ironijom fiksira ključni paradoks Andrićeve književne biografije. Ono što je mladomu pjesniku i piscu, u sred silne književne, umjetničke i političke dinamike poslijeratne Evrope, sloma mrske Austro-Ugarske i stvaranja žuđene jugoslavenske države, dinamike kojoj i sam generacijski i duhovno pripada, moglo u vlastitim očima izgledati kao prolazna preokupacija, nekakav jednokratni “dug” koji valja što prije otplatiti i zaboraviti, pokazalo se kao poziv i fatum – kao trajno i neiscrpno polje njegova književnog istraživanja i izražavanja.

Pa, ipak, upitajmo se metodično: je li to baš sasvim tačno? Što je, zapravo, pisac mogao misliti pod izrazom stari posao, kojemu bi se, eto, rado vratio, kao da i sam smatra da je daleko važniji, i u književnome smislu nekako na višoj cijeni od turskoga i iracionalnog?

Odgovor, barem okolišan, možemo naći u onome što je Andrić do datuma citiranog pisma objavio, i kako je kao pisac dominantno percipiran u očima suvremenika, a valjda i u vlastitim.

Poznato je da je Andrić u književnost unišao s poezijom; prve pjesme objavio je kao sarajevski gimnazijalac u Bosanskoj vili 1911. Pjesme (u stihovima i u prozi) narednih godina objavljivao je i u drugim časopisima (Vihor, Savremenik, Hrvatski pokret,Hrvatska njiva, Književni jug, Jugoslovenska žena i dr.), a već 1914. uvršten je sa šest pjesama u reprezentativni zbornik Hrvatska mlada lirika (Lanjska pjesma, Strofe u noći, Tama, Potonulo, Jadni nemir,Noć crvenih zvijezda). Svoj naglašeni interes za poeziju Andrić u tim godinama pokazuje i prevođenjem, s osobitom sklonošću za slovensku modernu (O. Župančič, I. Cankar, A. Aškerc, A. Murn, D. Kette i dr.), te za Walta Whitmana, kojemu će se vraćati godinama, i s Borivojem Jeftićem biti valjda prvi prenositelj Whitmanovih stihova u naš jezik. Već od prvih pjesama uBosanskoj vili može se vidjeti i to da Andrić počinje tražiti vlastitu formu i ritam, koju će pronaći u lirskoj prozi, i vrlo zrelo ostvariti u dvjema knjigama – Ex Ponto 1918. godine i Nemiri 1920. godine. Kroz cijelo to vrijeme, Andrić je preko kritičkih osvrta i članaka u periodici i preko javnih nastupa, te kao jedan od urednika Književnoga juga, živo prisutan u književnom životu. U društvenome i biografskom smislu, piščev portret valja dopuniti snažnom crtom “revolucionarnosti” u idejnom kontekstu antihabsburške “naprednjačke srpskohrvatske omladine”, iskustvima tamnice i internacije za vrijeme Prvoga svjetskog rata, te trajne privrženosti ideologiji “narodnoga jedinstva”. Ako bismo, dakle, htjeli pogađati što bi u književnome značenju pojma mogao biti taj “stari posao” kojemu Andrić 1921. godine čezne da se vrati, mogli bismo ovako sažeti: posvećenost lirskome izrazu i intenzivna duhovna pripadnost moderni. A da je i među suvremenicima figurirao na takav način, najbolje ilustrira emfatični usklik kojim je Miloš Crnjanski, valjda najsnažniji lirik cijele generacije, 1919. godine pozdravio Andrića povodom Ex Ponta: “U ovim zapisima što su pesme, u ovim pesmama što su zapisi čini mi se da počinje nova istorija naše duše… Ova je knjiga pisana njoj, jedinoj čistoj, i neporočnoj, večnoj uzdanici: mladosti. Nalazim da je tragično verovati u knjige, uopće verovati. Andrić veruje. No jedno je neosporno sa ovom knjigom: Andrić est arrivé.”

Starim poslom – lirikom meditativnom i ispovjednom, melankolijski osjenčenom, što u verslibrističkoj što u narativnoj formi, bavit će se Andrić cijeloga života, kao što je izašlo na vidjelo u posthumnim izdanjima njegovih sabranih djela, u rasponu od raznovrsnih zapisa što im je sam pisac dao naslov Znakovi pored puta, do tekstova u kojima se nađu čak i stihovi čiste ludičke inspiracije (Lili Lalauna, na primjer, napisana 1950. godine), ili solipsistički zapis u stihovima Ni bogova, ni molitava napisan 1973. kao možda posljednji Andrićev književni tekst uopće[3]. U taj dio njegova opusa, također, mogu se pribrojiti neki eseji (o Goyi, Franji Asiškome, Whitmanu, Heineu, Petrarci i dr.), te mnoge od proza koje i tematski i stilski svjedoče o tomu da je Andrić trajno imao potrebu da se ne utopi bez ostatka u svoju središnju tematiku (historija, Bosna, Balkan, Levant…), nego da se i odmakne od nje, makar povremeno, i nekako kao iz drugoga plana, a najuspjelije od tih proza (Jelena, žena koje nema,Letovanje na jugu,Žena na kamenu, na primjer) ravne su onome najboljemu što je napisao.

No, u trenutku Crnjanskijevoga oduševljavanja Andrićevim dolaskom povodomEx Ponta, već je crno po bijelu postojala, na stranicamaKnjiževnoga juga, najava posve drukčijega Andrića, pisca koji već suvereno, a tek na početku, vlada jednim sasvim specifičnim, samo svojim svijetom i postupkom. Bio je to pripovjedni fragment Đerzelez na putu (sv. 11-12/1919), što će slijedeće godine izaći u knjizi kao cjelovit prozni triptih Put Alije Đerzeleza. A kada 1924. izađe prva Andrićeva pripovjedačka zbirka, Pripovetke (između ostaloga, s remek-pričama U musafirhani, U zindanu, Ćorkan i Švabica, Za logorovanja, Mustafa Madžar, Rzavskibregovi, Ljubav u kasabi), bit će je moguće promatrati i kao razveden, skoro potpun “tlocrt” budućega velikog bosansko-balkanskog opusa, s osnovnim tačkama povijesne “topografije”, s glavnim likovima, motivima, situacijama, razdobljima. Kao i s već snažno i konzistentno oblikovanim odnosom spram povijesti u piščevoj svijesti, koji bi se mogao nazvati pesimističkim vitalizmom, i koji će se u budućim Andrićevim djelima izraziti u cijeloj gami različitih konkretnih manifestacija u nepreglednoj povorci likova, sudbina i situacija. Taj Andrić nije više, ili nije samo ni dominantno, Andrić moderne i svojih mladalačkih književnih uzora i zanosa. U njemu kao da se dogodio, i već slegnuo, veliki potres koji je potpuno promijenio unutarnju psihološko-emocionalnu ali i refleksivno-filozofsku konfiguraciju, što ju “na površini”, u piščevom tekstu, vidimo kao napuštanje lirskoga duktusa i govora u prvom licu, i priklanjanje “objektivistički” impersonalnom pripovijedanju. Ja, lirski hipertrofirano i monološki artikulirano, sklanja se iz Andrićeva teksta, prividno do nepostojanja, a glas se daje drugima, tekst postaje prostorom izrazite višeglasnosti. (O ovoj važnoj – ili najvažnijoj? – crti Andrićeve poetike još će biti govora.)

Izlažući Ljubi Jandriću[4] spominjani i mistificirani susret s Kierkegaardom, Andrić u jednom vrlo tvrdom izrazu sam opisuje glavnu stazu kojom se je tada već bio definitivno zaputio. Jest, kaže on, Kierkegaardu “dugujem rasuđivanje o strepnji, strahu i premoći zla” (a mi, njegovi potonji čitatelji, znamo koliko je to precizna i pogođena autorefleksija). Ali je kategoričan u odbijanju tvrdnji “nekih kritičara” da se u mladosti formirao pod utjecajem danskoga filozofa. “Priznaću vam – kaže svojemu pratiocu – narodna svest i epika imali su daleko snažniji uticaj na me.”

Kada se ispovijeda mladoj prijateljici kako je nestrpljiv da ispiše „tursko i iracionalno”, da bi se mogao dati na „stari posao”, Andrić zapravo opisuje vlastitu temeljnu dvojnost, gotovo bipolarnost, za koju, iz hladne retrospektive, vidimo da je potom magistralno obilježila cijeli njegov književni rad, čak i ljudski lik. Danas se, naime, može veoma dobro razaznati kako je Andrićev opus ispisao čovjek u kojemu su jednako snažno živjela, odbijala se i dodirivala – sve istovremeno – dva umnogome oprečna svijeta. Jedan – svijet modernističkoga individualizma i subjektivizma, intelektualističke i umjetničke samosvijesti, gotovo oholosti, svijet bez Boga, i snažni osjećaj pripadanja klimi južnoslavenskoga i evropskog književnog moderniteta… Omrznuta Austro-Ugarska u isti mah je veliko i kozmopolitsko, višejezično carstvo, s dobrim sistemom školovanja, u kojemu se uz malo povoljnih okolnosti i mnogo ličnoga dara, može s istim osobnim dokumentima krenuti iz višegradske zabiti “zemlji na ćenaru”, iz sarajevske gimnazije, a stizati po volji u Zagreb, u Beč, u Krakov, pa kada bi se „studiralo” samo u književnim kavanama i javnim bibliotekama tih gradova, bilo bi to itekako plodno formativno. U ovaj aspekt Andrićeve ličnosti i unutarnjega života spada i mladenačko revolucionarstvo na granici s anarhizmom, te žestoka mržnja na malograđanštinu koja tako odudara od kasnije konvencionalne slike o distingviranome piscu-gospodinu. Dokumenti takvih stanja mogu se naći u njegovim lirskim tekstovima, a još izravnije u sačuvanim pismima. Neka od njih objavio je Željko Poljak (Hrvatski književnik Ivo Andrić, Zagreb, 2002). Pišući prijatelju Vojku Durbešiću iz Višegrada u kolovozu 1913, Andrić se ovako iskaljuje: „Još da nema ovih knjiga bih izludio. Ovi gragjani me formalno – duševno – natiču na ražanj. Danas sam nervozan jače i ne mogu da pišem sve o njima samo ti velim da ih mrzim do kriminala. Mnogo sam puta premišljao – sjedeći s njima – kako bi bilo divno otrovati im vodovod da jednog dana pocrkaju svi upravo u času kad popuste iza ručka kaiš i posrknu vode. Ili im jedne noći deflorirati sve kćeri i svastike, krivonoge i mutave djevojke. Da se ne moram družiti dresiram svoja dva psa.” U drugome pismu, pak, piše: „Raskinuo sam, sad svejedno čijom krivnjom, sa svim prijateljima, prijateljicama, partijama, krugovima i nacijama. Rogjen u Travniku, nadležan u Sarajevu, odrastao u Višegradu. Ne osjećam privrženosti, jer me ne vežu lijepi spomeni (da mogu spalio bih sve prošlo, kao neki dan korespondencu) a ne stičem ljubavi, jer nemam skupocenih vrlina, koje društvo voli. Na duši nosim vijenac ‘od sedam glavnih grijeha’ i još od sedam drugih za koje mati Crkva nije nikad čula.”

Iste godine dvadesetjednogodišnji Andrić, međutim, piše (također Durbešiću) i ovo: “Ja nisam Ja! I niko nije on sam! I u samoći nisam više sam, jer u meni su svi dužnici i svi verovnici, jer me u ogledalu stalno čeka slika moga oca i jer u meni živi jasan glas matere moje. O, živi i pokojni u meni, teret su velik i neminovan su zakon, ali će ih osenčiti moja bela duša i oni će biti nešto, što je bilo, jer je ona jača i od živih i od mrtvih.” Na mnogo različitih načina može se čitati ovaj snažni meditativni tekst, no jedno je sigurno: on nam daje naslutiti da u toj “beloj duši” živi i jedan drukčiji svijet – predmoderni svijet starinskih patrijarhalnih vrijednosti, svijet šutnje i sporoga vremena, zatomljenih sudbina i nijemih tragedija, svijet u kojemu je individualna sudbina uvijek podređena tvrdim zakonima i duhu komunitarizma. To je onaj konzervativni i konzervirani svijet Bosne u kojemu se „dram radosti dušom plaća”, čijemu je istraživanju – sada već u posve impersonaliziranom diskursu, s flaubertovskimpismom kao trajnim uzorom – Andrić posvetio svoje najbolje energije, i koji mu se, zauzvrat, otvorio kao nikome, u svoj svojoj tamnoj magičnosti i neiscrpnosti ljudskih historija – kroz prizore stradanja i propasti, ali i kroz rijetke trenutke neslućene ljepote i duševnih uznesenja. Iz pisama što ih 1919. Andrić piše Alaupoviću, jasno je vidljiva ozbiljnost te fascinacije, togapripadanja, i posvećenosti. Iz Višegrada: „Ovdje u potpunom miru, pomalo radim neke nove stvari i promatram izbliza ovu našu Bosnu koja me uvijek iznenađuje novim čudima…” Iz Splita: „Žao mi je kad pomislim da izumire svakim danom naša stara čulna Bosna i nema nikog da zabilježi i sačuva mrku ljepotu nekadašnjeg života… A žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija…”

Dogodilo se, dakle, ovako: umjesto da fragment Alija Đerzelez na putu označi nekakav kratkotrajni ekskurs ili epizodu, pokazat će se da je njime Andrić već 1919. zacrtao – magistralu! Ne napustivši “stari posao” nikada posve, ali ostavivši ga u dubokom zasjenku. (I inače, smatrao je lirski dio svoga stvaranja “manje uspelim”, o čemu ima i posve eksplicitnih iskaza u zapisima i u razgovorima s Jandrićem, a Ex Ponto i Nemire za života nije dopuštao uvrštavati u izdanja izabranih djela.) Taj se prijelom podudario s još jednom, “vanjskom” promjenom: nakon ulaska u državnu službu, najprije kratko u Ministarstvo vera (1919. godine) a potom u diplomaciju (u kojoj mu je karijera od 1920. do 1941. išla blistavom stazom uspona), Andrić će uporno nastojati na što potpunijemu uklanjanju svoga privatnog života i osobe iz javnosti. Iz nekih njegovih eseja, iz zapisa Znakovi pored puta, iz rijetkih intervjua, moguće je jasno rekonstruirati i neku vrst njegova teorijskog creda – da je “sve u djelu”, da privatni i građanski život umjetnika valja strogo odvajati od njegovoga djela. Pomno iščitavajući ispovjedne, solilokvijske zapise u Znakovima pored puta, vidjet ćemo da se autor u neprekidnoj spirali stalno vraća na nezadovoljstvo sobom, na jaz između “tajnoga” i javnog života, na prokleti leitmotiv grižnje i kajanja zbog svega što nije uradio a trebao je, zbog svega onoga što je uradio pogrešno, zbog bola i nepravde koju je nanio, itd:

Čini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene bio napor živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale.

Živeti u strahu, u kajanju, u stalnom strahu od straha, ne moći oka sklopiti i ne moći dušom danuti, i pri svemu tome raditi i smejati se i razgovarati, to znači za ljude kao ja živeti i uspevati među svetom.

Ono što je nešto vredelo u meni i na meni bilo je redovno izvan moje volje i moga znanja i saznanja. Ono što sam bio, hoteći da to budem, takvo je da u većini slučajeva ne vredi mnogo, a ponekad čak ne služi na čast ni mom karakteru ni mojoj pameti, i bolje bi bilo da nije nikad ni bilo, ili da se bar može zaboraviti, kad se već ne može izbrisati.

Ti su zapisi uvijek sublimni, ali ipak daju jasno nazreti da nisu tek poetsko-meditativna uopćavanja, nego da su čvrsto povezani s konkretnim okolnostima života. Ni taj se momenat, dakle, ne treba isključiti iz cjelokupne geneze Andrićeva stava o odnosu privatne osobe i književnoga djela, kojega se tvrdo i zakleto držao do smrti. A svoje istraživače kao da je zaklinjao: “Posle naše smrti možete ispitivati i šta smo bili i šta smo pisali; za našeg života samo ovo drugo.” (Znakovi pored puta).

Još u tzv. međuratnom razdoblju, prije njegovih glavnih djela, Andrić je po knjigama pripovjedaka (1920, 1924, 1931, 1936) bio u književnoj kritici prepoznat i etabliran kao tvorac jednoga novog pripovjednog kanona, pri čemu se naglašavala plodna simbioza historičnosti tema i oslanjanja na tradiciju s jedne strane, te modernosti književnoga postupka s druge strane. Već tada je recepcija Andrićeve književnosti imala široki jugoslavenski karakter. Nakon Drugoga svjetskog rata i izlaska znamenitih romana (Travnička hronika, Na Drini ćuprija, Gospođica,Prokleta avlija), kao i novih knjiga pripovjedaka, te osobito nakon Nobelove nagrade za književnost 1961, Ivo Andrić je u najširoj javnosti, ne samo književnoj, stekao svojevrsni posvećeni status Pisca, čovjeka sjedinjena s književnošću kao sa životnim pozivom i majstorskim umijećem, i postao pojam zajedničke, jugoslavenske kulturne vrijednosti.

Samo su se još dva pisca mogla približiti takvom kulturnom i društvenom statusu: Miroslav Krleža i Branko Ćopić. Obojici je, međutim, nešto “nedostajalo”. Ćopić je po tiražama knjiga i po spontanoj popularnosti i neodoljivosti, zapravo, fenomen s kojim se nikada nitko ni prije ni poslije nije mogao mjeriti. No, svoj neiscrpni pripovjedalački i pjesnički dar, i rajsku toplinu svojega humora, osobine po kojima su se neki Ćopićevi tekstovi, osjenčeni suptilnom sjetom i slutnjom tragike, vinuli i do najviše estetske ostvarenosti (recimo, priče u Bašti sljezove boje), Ćopić je od početka do kraja ostvarivao u formatu pučkoga i dječjeg pisca, potpuno stran i dalek i u literaturi i u životu svemu što predstavlja društveni establishment i njegove rituale. To je ono što ga je razlikovalo jednako od Andrića i od Krleže. Krležu je, pak, u imaginarnom natjecanju za Državnog Pisca u odnosu spram Andrića hendikepirao njegov “elitizam”, što u dubinskoj projekciji zapravo može da se otčita kao paradigmatski način na koji je u vladajućoj ideološkoj percepciji bio prerađivan sukob između Andrićeva narodnjaštva i Krležinoga angažmana iintelektualizma. Za neku tanku ali ipak sasvim vidljivu dlaku, sistem (dakle, cijela piramidalna ideološka građevina – od vrha Partije i države, do školskoga sistema i sistema javnosti) davao je prednost Andriću; ipak je samo on u punome smislu riječi bioJugoslavenski Pisac. Taj vrlo zanimljivi paradoks – da jedna deklarirano revolucionarna, protugrađanska i antitradicionalistička ideologija prihvati kao svojega jednoga po svemu građanskoga pisca, pred drugim (književno jednako vrijednim, a mnogo produktivnijim) koji joj je ab origine ideološki istomišljenik i aktivni suradnik – to je tema za temeljitu kulturalno-politološku raspravu o elementima koji su ulazili u oblikovanje jugoslavenske kulturne politike i u stvaranje njezinih reprezentacijskih likova i ikona. Ovdje ću se zadržati samo na nekim momentima paralele Krleža – Andrić, kako bi se vidjelo i ono što ih razdvaja, ali i ono u čemu su – sasvim iznenađujuće za već okamenjeni stereotip “Andrić i Krleža kao antipodi” – slični, i to baš ideološki.

Zamalo pravi vršnjaci, Andrić (1892) i Krleža (1893) rođeni su obojica u Austro-Ugarskoj Monarhiji i u istom, hrvatsko-katoličkom nacionalno-konfesionalnom obiteljskom miljeu, no s golemim razlikama u povijesnom i sociokulturnom backgroundu s jedne, i u socijalno-egzistencijalnim okolnostima s druge strane. Bosna Andrićeva dječaštva i mladosti – vidjeli smo – zemlja je još duboko prožeta osmanskim naslijeđem, u ruralnim sredinama srednjovjekovno konzervirana, a istovremeno – izložena dramatičnim promjenama u intenzivnom procesu modernizacije i europeizacije. Posljednji izdanak u svojoj lozi, zarana ostao bez oca kojega nije ni upamtio, s majkom koja je prisiljena nadničiti po tuđim kućama da bi njima dvoma plaćala iznajmljenu prizemnu sobicu u sarajevskoj mahali i prehranjivala ih, Ivo Andrić će u najosjetljivijemu razvojnom dobu upoznati stravu neimaštine (nešto kasnije i bolesti koja je nasljedno harala u njegovoj obitelji) uz koju ne mogu da ne idu egzistencijalni strah i svakojake druge strepnje i uskraćenosti. Mnogo je njegovih meditativnih zapisa iz zrelih i starih godina koji svjedoče da je taj osjećaj nesigurnosti i strepnje bio popudbina koje se riješiti neće nikada, a mora biti da je sudjelovala i u donošenju životnih odluka kojima je Andrić nastojao izgraditi mirnu i sigurnu egszistenciju. Kad se o tim odlukama sudi s antipatijom, što se najčešće odnosi na njegovu diplomatsku karijeru u vladi kraljevske Jugoslavije i na ustupke i neslavne poslove što ih je morao raditi (primjerice, elaborat o albanskom pitanju koji je za potrebe Stojadinovićeve vlade sastavio 1939), to može biti razumljivo, ali dobija barem malo drukčijega svjetla kad se osvijetli podatkom o bijedi iz koje se valjalo otimati od malih nogu.[5]

Krleža u Zagrebu, Pečuhu i Budimpešti (u carskim vojnim školama) i Andrić u Sarajevu u gimnaziji, kao mladići, u isto vrijeme, napajaju se istim idejama. Vrijeme je poslije austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine, a prije Balkanskih ratova: Turska je vjekovni okupator, Austro-Ugarska crni vrag i smrtni neprijatelj, južnoslavenska politička integracija je san, narodno jedinstvo program, a Srbija sa svojom vojskom – oslobodilački i ujediniteljski Pijemont! I, što rade dva naša buduća najveća pisca tih godina – 1911, 1912, 1913…? Andrić ujedinjuje “srpsku” i “hrvatsku” omladinu (tada to u Sarajevu nije isključivalo i: muslimansku), piše pjesme, maturira i odlazi u Zagreb na studije (kasnije će u Beč i Krakov). Za to vrijeme, mladi Krleža već prvi put bježi iz vojne škole (1912. godine), i ilegalno prelazi u Beograd da se pridruži srpskoj vojsci koja se sprema u rat protiv Turske, zajedno s Bugarskom, Grčkom i Crnom Gorom, za oslobođenje “okupiranih nacionalnih teritorija”. Taj prvi pokušaj završava neslavno, povratkom u školu, ali već iduće godine Krleža ponovo bježi, i preko Pariza, Marseillea i Soluna stiže u Skopje, riješen da ne izostane iz povijesnih događaja u borbi za ujedinjenje južnoslavenskih naroda. Tu ga očekuje šok i otrežnjenje od pijemontskih iluzija o Srbiji: “U dimu i požaru bregalničke bitke (juna 1913.) mi smo naučili da je cinički makijavelizam malih balkanskih dinastija stvarnost, a partitura Lisinskog, ilirske fantazmagorije, đakovačka idila ili nostalgija za Prizrenom – da su pusta retorika.” (O nekim problemima Enciklopedije, 1953.) Doživljuje i lično razočaranje i poniženje, čak prijetnju strijeljanjem, jer je oficirima srbijanske vojske sumnjiv kao “austrijski špijun”. Od tada ideja političkoga ujedinjenja kod Krleže dobija sasvim drukčije obrise, pijemontski san ustupa mjesto kritičkom priklanjanju konceptu federalizma, a sve to nešto kasnije biva silno osvijetljeno i prožeto velikom, planetarnom idejom klasne revolucije.

Dok Krleža, dakle, žuri na jug u grotlo Balkana, Andrić, kao da se izbavlja od njega, sve krećući se na sjever, posjećuje katedre, kavane i biblioteke srednjoevropskih prijestolnica. A kada se, u prekidima studijskih boravaka, nađe u Višegradu kod tetke i tetka, sastavlja i šalje prijatelju – vidjeli smo – bijesne espistole protiv malograđana. Bez Krležinih konkretnih iskustava klaonice malih a žestokih balkanskih imperijalizama u Drugom balkanskom ratu, omađijan mitrinovićevskom mistikom naroda,rase i eposa, njegoševsko-meštrovićevskom kosovskom mišlju, Andrić u svome shvaćanju narodnoga jedinstva i ujedinjenja pod vodstvom Srbije neće doživljavati sumnje ni krize.[6] Do njih neće doći (ili ih on neće pokazati) ni nakon obavljenoga čina ujedinjenja, kada je stvarnost nove države već pokazala mnoga od svojih tvrdih i surovih lica velikodržavnoga unitarizma i primitivnoga šovinizma, pa ni u situacijama u kojima je sam nailazio na kajmakčalanski prijezir. (U svojim uspomenama Crnjanski je uSrpskom književnom glasniku 1929. godine, sjećajući se Andrićeva dolaska u Beograd 1920, zapisao: “Povlačeći se sve više u sebe, Andrić je sve više ćutao pri diskusijama [desilo mu se da mu je g. Miloje Milojević rekao: ‘To možemo da kažemo samo mi koji smo bili na Kajmakčalanu…!’”])

Historijski prevratno i burno doba, koje je za obojicu pisaca intimni i dramatični dio njihove mladosti, doba u kojemu oni aktivno sudjeluju nošeni vrelim idealima i vlastitim temperamentima, ostavilo je snažan trag u njihovim kasnijim djelima što su težila za formama velikih sinteza. (U Krleže, na primjer, monumentalni roman Zastave, u Andrića završna poglavlja Na Drini ćuprije, u kojima 1913. godine višegradski studenti i gimnazijalci debatiraju o oslobođenju od tuđinaca i o stvaranju zajedničke države pod vodstvom Srbije.) Taj biografski simultanitet s jedne, i tematska podudarnost u književnim djelima s druge strane, omogućuje da se, u razvijenoj komparativnoj analizi, vide i sve važne književne i ideološke razlike među njima.

U međuratnom razdoblju Krleža i Andrić, već profilirani i prepoznati kao vrhunski pisci, predstavljaju oprečnosti u svakom pogledu. Najprije na književno-poetičkom planu. Kod Krleže: načelo eksplozije, volja da se svijet pojmi, verbalizira i obuhvati u totalitetu. Riječ mati Čina! Tomu na vanjskom planu odgovara silna produktivnost i žanrovski diverzitet. Kod Andrića: princip implozije, paradoksalni “bijeg od riječi”; u riječ koja bi najradje da govori – šutnjom. “U ćutanju je sigurnost” – ispisuje svoju devizu vezir Jusuf uMostu na Žepi, pa onda i nju izbriše.[7] Tematska orijentacija − uglavnom na mikrokozmos Bosne, najzastupljeniji žanr – pripovijetka.

Krleža, osim što je u punom naponu stvaralačke snage, pišući i objavljujući jednu za drugom svoje najbolje knjige (drame, romane, poeziju, novele, eseje, putopise…), u ovome razdoblju je korifej intelektualne ljevice, dinamičan organizator i urednik znamenitih nezavisnih časopisa, jednom riječju – grandiozna figura književnoga života, i lijevoga pokreta. (Mnogo kasnije, u razgovorima s Jandrićem, sam će Ivo Andrić Krležinu pojavu lucidno ocijeniti pomogavši se Flaubertovom karakterizacijom Balzaca: “On je jak čovek koji je žestoko razumeo svoje doba.”) Andrić, pak, kao što već znamo, u ovom razdoblju ide stazom karijernoga diplomata, kao pisac dobija najviša priznanja, a potpuno je odsutan iz kulturne i političke stvarnosti. Nema ga u svim onim burnim i tragičnim događajima koji su obilježili razdoblje: politički progoni i procesi, atentat u parlamentu u Beogradu na Stjepana Radića i suradnike, šestojanuarska diktatura i njezine krvave posljedice, sve veći međunacionalni konflikti izazvani politikom Dvora, priklanjanje službene politike silama Osovine… Nema ga ni u žestokim teorijsko-ideološkim diskusijama i razračunavanjima u i oko književnosti, u kojima će Krleža najprije biti superiornim i angažiranim tumačem povezanosti estetskoga s materijalnim i socijalnim svijetom, a kada iz vrha komunističke internacionale dođu rigidne direktive o socijalističkom realizmu i apologija “tendencije u književnosti”, te kada dođu glasovi o montiranim procesima i čistkama u SSSR-u u kojima nestaju i članovi KPJ (mnogi od njih i osobni Krležini prijatelji iz mladih dana), on i Partiji baca rukavicu u lice, pokreće časopis Pečat i štampa slavni Dijalektički antibarbarus, koji je imao biti obrana umjetnosti i književnosti od svih barbarizama, u ovom slučaju osobito lijevoga. Njegove suradnike i pristalice Partija osuđuje na najstrašniji bojkot (“trockisti”, “revizionisti” – to su etikete zbog kojih se i glavom plaćalo!), a njega stavlja na led. Sam Tito, koji je prema njemu uvijek imao respekt, u legendarnom razgovoru u Šestinama 1939. godine neumoljivo rezimira njihov odnos pred sudbonosne događaje:Partija bez tebe može, a što ćeš ti bez Partije, to je tvoja stvar… U predvečerje velikoga potresa – ulaska Drugog svjetskog rata u Jugoslaviju, raspada države, njemačke okupacije i stvaranja Endehazije, Krleža tako ostaje sam na opasnoj čistini: komunistima je postao ljuti neprijatelj, nadolazeći ustaše u njemu vide crnoga boljševičkog vraga… Andrić, pak, u tim prijetećim godinama dobija službu u samoj vučjoj jazbini – u Berlinu (1939 – 1941). Na dužnost nastupa 12. travnja, nepunih pet mjeseci prije Hitlerova napada na Poljsku i početka Drugoga svjetskog rata. Čin mu je visok (“opunomoćeni ministar i izvanredni poslanik Kraljevskog poslanstva u Berlinu”), ali posao strahovito stresan a stvarni položaj praktično drugorazredan, jer kraljevska vlada ubrzo uspostavlja paralelne linije komunikacije s Berlinom, iz kojih on biva isključen. A dan nakon Hitlerova napada na Jugoslaviju, 7. travnja 1941. diplomatsko osoblje iz ambasade u Berlinu biva po međunarodnim konvencijama deportirano u neutralnu Švicarsku, s mogućnošću izbora: da idu u treće zemlje, ili da se vrate u Beograd. Andrić bira ovo drugo, i za cijelo vrijeme rata živi u Srbiji (Beograd, s povremenim boravcima u Sokobanji i Vrnjačkoj banji), skoro potpuno anonimno.

Tako su se obojica naših junaka našli, zapravo, u sličnome, katakombnom položaju. I jednomu i drugomu kao posljednji modus obrane vlastitoga integriteta, ljudskoga i književničkog, ostala je – šutnja. I oni je obojica sustavno i dosljedno prakticiraju. Rezultati te šutnje bili su po književnost izvanredni. Krleža je pisao svoj fascinantni dnevnik, te skicirao i ispisivao masu esejističkih, dramskih i proznih tekstova, a Andrić dovršio tri romana (Travnička hronika, Na Drini ćuprija i Gospođica). Postoje jake indicije da je baš u to doba napisao i poznatu kontroverznu prozu Pismo iz 1920. godine, koja je prvi put objavljena 1946. u sarajevskom Pregledu.

Poraz Hitlerove Njemačke i pobjedu saveznika, te kraj svjetskoga rata, i Krleža i Andrić dočekali su s jednakim osjećajem oslobođenja od najgore more (o tome nedvosmisleno govore njihovi intimni dnevnički zapisi iz toga vremena). Što se tiče stvaranja nove jugoslavenske države, federalne i komunističke, o intimi Ive Andrića, dojučerašnjega visokog diplomata Kraljevine Jugoslavije pod krunom Karađorđevića, ne možemo znati ništa, jer o toj intimi nemamo nikakva sačuvanog dokumenta. Možemo znati samo to da su pisac i nova stvarnost glatko i bezbolno sklopili sporazum: Andrić ju je lojalno prihvatio, ona mu se ubrzo počela obilato oduživati. S Krležom su stvari u prvi mah stajale, kao i uvijek, ambivalentno. Politički i ideološki, nova država bila je ono za što se on ne samo zalagao, nego čemu je svojim predratnim djelovanjem i sam nemjerljivo pridonio: federalizam kao načelo kojim se pravedno rješava nacionalno pitanje i nalazi politički izraz povijesno-civilizacijske plurimorfnosti, socijalistička revolucija kao način ostvarivanja socijalne jednakosti i prevladavanja teškoga nasljeđa prošlosti. Dakle: ni manje ni više, nego ostvarenje vlastitih ideala! S druge strane, pobjednike (svoje dojučerašnje drugove!) Krleža očekuje sa strepnjom. On poznaje taj svijet žestokoga ideološkog fanatizma, sada još ratnim trijumfom opijen, i vrlo dobro znade da mu nije sigurna glava na ramenima… S najvišega mjesta (po svemu sudeći, osobnom Titovom direktivom), međutim, sve mu je oprošteno, zaštićen je od eventualne odmazde pri ulasku partizana u Zagreb 8. svibnja 1945, te on, kao i Andrić, brzo postaje jednom od ikona nove jugoslavenske kulture. (Po političkim kuloarima i po književnoj čaršiji, doduše, trajno se potezala zamjerka Krleži što se nije pridružio partizanima, kao Nazor i Goran Kovačić, na primjer; Andriću se to nikada nitko nije sjetio predbaciti. Ništa nelogično: njega tamo, za razliku od Krleže, nitko nije ni očekivao.) Na službenome kulturno-političkom ikonostasu, dakle, Krleža i Andrić otada figuriraju podjednako. Razlike, one dubinske i trajne, dolazile su na svoje u alternativnim manifestacijama i paradoksima njihovih poslijeratnih karijera. Evo elipse koja, govoreći u slikama, sažima tu situaciju: komunistički monarh je šahirao s Krležom, s Andrićem nije nikada; Nobelovu nagradu, pak, nije dobio Krleža, unatoč silnoj i inzistentnoj Titovoj želji, nego Andrić, protiv njegove želje.

Polje u kojemu ovaj opis vrijedi, polje je društvene ikonografije i rituala, i polje književničkih biografija i njihovih privatnih odnosa, koje je trajno karakterizirala dijametralnost intelektualnih afiniteta, te uzajamna hladnoća, čak i odbojnost i neka vrst organske antipatije; Krleža ju je teško susprezao, Andrić je njome savršeno vladao. No, ako iza cijeloga tog slikovitog i katkad bizarnog kompleksa manifestativnih oblika zađemo u dublje slojeve značenja držanja dvojice velikih pisaca i amblematskih ličnosti jugoslavenske društvene scene, susrest ćemo se s otkrićem da njihovo pripadanje ideji, pa i ideologiji jugoslavenske kulture nije toliko divergentno kao što izgleda. O antipodima tu, u svakom slučaju, teško može biti govora. Davna njihova polazišta jesu različita: mutni a magnetični mitrinovićevski kult naroda, vere i rase, koji je Andrić, vidjeli smo, pod starost samo preformulirao u narodnu svest i epiku (kao svoje uzore), i Krležina utopija “južnoslovjenske civilizacije” i “povijesne magistrale bogumili – Križanić – Kranjčević”, imaju različito porijeklo i karakter s obzirom na znanstveno-filozofske koncepcije i socijalno-povijesne interpretacije iz kojih proizlaze, ali cilj i “vjera” su im zajednički: konačno prevladavanje loše povijesti kroz takvu političku i kulturnu integraciju na “južnoslavenskome narodnom reljefu” (Krleža) u kojoj će prestati razlozi za međusobno sukobljavanje, a biti otvorena mogućnost za rascvat nove kulture utemeljene na najboljim “našim” tradicijama, i autohtonim stvaralačkim potencijalima. Za Krležu gigantska drama Titova sukoba sa Staljinom i razlaza Jugoslavije i SSSR-a predstavljala je političko-ideološku pozadinu kakvu je samo poželjeti mogao. Na toj pozadini on je krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina stoljeća razvio svoje stare zamisli i formulirao ih u čitav “tertium datur” sistem; koncept nepodlijeganja ni Istoku ni Zapadu (koji će se, na makroplanu, tako dobro podudariti s Titovom političkom idejom nesvrstanosti). S jednakom energijom radio je na intelektualnom uobličavanju svojih vizija i na organizaciji konkretnih izvedbenih projekata. Tada nastaju njegovi programatski tekstovi neusporedive sugestivnosti (referati na kongresima književnika, eseji o hrvatskoj ranokršćanskoj sakralnoj arhitekturi, srpsko-makedonskoj fresci i bosanskome mramorju kao osnovi “autohtone naše” kulture i civilizacije, prolegomena za enciklopediju Jugoslavije, itd.), a istovremeno Krleža organizira znamenitu izložbu srednjovjekovne umjetnosti Jugoslavije u Parizu, i započinje pripreme za izradu ogromnoga projekta – Enciklopedije Jugoslavije. Andrić, pak, prihvaća se dužnosti poslanika Narodne skupštine Bosne i Hercegovine (iz travničkoga okruga), a zatim i poslanika u skupštini Jugoslavije, dvaput zaredom biva predsjednikom Saveza književnika Jugoslavije, a na nagovor intimnoga prijatelja, starog revolucionara Rodoljuba Čolakovića, pristaje postati i članom Komunističke partije. O svome jugoslavenstvu Andrić 1971. godine Ljubi Jandriću govori ovako: “Ja sam za slogu i bratstvo bio celog svog dugog veka. Ja sam bio za jugoslovenstvo još onda kad je Austro-Ugarsku trebalo oterati s našeg ognjišta. Mi, sarajevski gimnazijalci, bili smo protiv hegemonizma bilo koje vere i bilo kojeg naroda. (…) Ne bih voleo da liči na hvalu kad kažem da sam bio predsjednik naprednjačke srpskohrvatske omladine u Sarajevu. Mi nismo bili unitaristi, kako bi to nekom moglo da izgleda; pre bi se moglo reći da smo bili panslavisti i internacionalisti. (…) Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1941. godine, kad je Komunistička partija Jugoslavije u sve, pa i u to, unela marksističko shvatanje. Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1948, a i danas sam – i pre ću da umrem takav nego da pod starost menjam uverenja!”

Ni Andrić ni Krleža nisu morali pod starost mijenjati uvjerenja − na vrijeme su umrli. U mladosti, na početku Dvadesetoga stoljeća, svjedoci i sudionici “tjeranja Austro-Ugarske s našeg ognjišta” i nastanka južnoslavenske političke strukture koja će, uz kratku cezuru 1941-45, trajati do pred kraj toga čudesnoga i užasnog stoljeća, njima je ona uza sve krize koje je proizvodila i kroz koje je prolazila, izgledala kao konačna i trajna struktura. Napokon, ona je bila veliki, kulturno i jezično raznovrstan a ipak dovoljno integriran sociokulturni ambijent da bi njih dvojica u njemu figurirali kao apsolutne književne i kulturne veličine, kao svojevrsni amblemi te kulture, svaki u svojemu formatu, kako smo vidjeli. Veza je morala biti povratna: sigurno je da su i jedan i drugi taj ambijent držali i osjećali, makar i ne na posve identičan način, poželjnim razrešenjem i ostvarenjem historijskih južnoslavenskih političkih i kulturnih lutanja i traženja.[8]

Ni jedan od naših velikana nije, dakle, doživio ono što smo doživjeli mi: da vidi potpuni historijski slom svih koncepcija “narodnoga jedinstva” obnavljanih stoljeće i pol u različitim ideološkim projektima i političkim realizacijama. Slom taj nije bio izazvan izvana, kao u Andrićevom iskustvu 1941-45, što mu je moglo ostavljati iluziju o “svom narodu” kao o koherentnoj stvarnosti, nego iznutra, voljom voljenih naroda i krvavim radom narodne svesti, pri čemu se nasljeđe epike ponašalo kao praktični manual za činjenje najneljudskijih zločinstava. Da je mogao to doživjeti, Andriću bi se, kao i bilo komu od njegove generacije velikih pisaca, tek tada srušio sav svijet, upoznao bi jedan novi oblik “premoći zla”, jer bi bio doveden, pod potpuno “praznim nebom”, pred pitanje o smislu vlastitih uvjerenja, na koje ne bi imao nikakva odgovora. Najmanje onako uzvišenoga i heroičnog, kakav je imao 1941, pozivajući se na Hölderlina: “Pjesnik treba da ide s narodom.” Opisujući Jandriću tadašnji svoj izbor, Andrić kaže: “Sam sebi zadao sam tvrdu veru: poći ćeš i ti sa svojim narodom. Pre ćeš umreti nego uraditi drugačije! Pisac koji želi da piše o svom narodu mora biti zajedno sa njim. To je osnovni koren na koji se naslanjaju i njegova reč i njegovo delo.” U svjetlu našega iskustva iz 1991-95, kako to najedanput zvoni operetnom praznoćom i jeftinim patosom! Pitanje s kojim bi Andrić bio suočen tih, naših godina, bilo bi surovo jednostavno, a za njega nemoguće pitanje: s kojim ćeš narodom poći, kao sa svojim? Pogotovo: u Bosni! I moralo bi biti tako, da bi sa sleđujućim užasom otkrio kakvu je laž historija napravila od narodne svesti, i u što je pervertirala epika. U kakvu se povijesnu prašinu, konačno, sorilo njegovo jugoslovenstvo − svi njegovi politički ideali i cijeli njegov politički život!

Raspad jugoslavenskoga kulturnog prostora, te osobito etnonacionalna fragmentacija kulturnoga prostora Bosne i Hercegovine, na novi su način aktualizirali dva pitanja koja su se i u prošlosti postavljala – pitanje “pripadnosti” Andrića nacionalnim književnostima, te pitanje recepcije Andrićeva djela iz pojedinih nacionalnih perspektiva.

Postojanje jugoslavenskoga kulturnog prostora kao umreženoga sustava razmjene i komunikacije nije značilo i potiranje posebnoga identiteta nacionalno “jakih” disciplina, među njima na prvom mjestu – književnosti. Pogotovo nakon što je to, s porazom unitarističkoga modela u kulturi krajem šezdesetih godina, prestao biti ideološki program. Za slovensku i makedonsku književnost, pa potom i za književnosti nacionalnih manjina (“narodnosti”, kako se to tada zvalo) – albansku, madžarsku, talijansku i druge – kriterij razlikovanja bio je jasan: jezik. No, na prostoru “središnjega južnoslavenskog jezika” (hrvatskoga, srpskoga, hrvatskosrpskoga, srpskohrvatskoga, danas još i: bosanskoga i crnogorskoga), koji pripada četirima nacijama, uvijek se golema društvena energija trošila na utvrđivanje nacionalne pripadnosti važnih a nacionalno nedovoljno “jasnih” pisaca, i uvijek je u vezi s time postojala izrazito razvijena osjetljivost. Njezino porijeklo s jedne strane ide iz činjenice da je sami razvoj nacionalnih identiteta često bio presudno povezan s likovima i djelovanjem pojedinih književnika – nacionalnih ideologa i tribuna, koji su tako postajali zaštitnim znakom i esencijalnim dijelom nacije i njezine geneze, a s druge je strane ta osjetljivost povezana s načinom na koji se kod nas tretira nacionalna pripadnost pisca, kao vrijednost po sebi (viša i od književne, pa je mnogo važnije imati pisca nego čitati ga), i kao vrijednost koja je isključujuća, poput vlasničkoga prava, čiji osnovni smisao jest u tomu da nešto što je naše ne može biti ničije drugo, osobito ne onih što su nam najbliži… (Jasno je kako takav koncept dolazi u sukob s elementarnim načelom kulture, koje je načelo uključivanja, a ne isključivanja, načelo vrjednosno a ne vlasničko… No to je tema za neku drugu priliku.)

U srpsko-hrvatsko-(bošnjačko-crnogorskom) prostoru, gdje je jezik, dakle, bio i ostao veoma nepouzdan kriterij razlikovanja, zato problem utvrđivanja pripadnosti pisca često zna biti teška glavobolja za nacionalne ustanove i skrbnike, izvor nesporazuma i sukoba između dviju ili više nacionalnih sredina, a da bi ga se riješilo, mora se pribjegavati brojnim pomoćnim sredstvima i kriterijima (mjesto življenja pisca, suživljenost s određenom kulturnom sredinom, etničko/konfesionalno porijeklo, narječje kojim se najviše služio, privatno izjašnjavanje i opredjeljivanje pisca, i niz drugih, manje ili više indiskretnih podataka iz njegova građanskoga života). Često su i sami pisci pridonosili konfuziji i nesporazumima, izjašnjavajući se u toku života na različite načine.

U takvim okolnostima nije čudno da je književna čaršija uz Andrića zarana prilijepila etiketu nedosljednosti, sklonosti prerušavanju, ili bježanju od izjašnjavanja. U temelju takvoga shvaćanja leži uvriježeni “koncept” po kojemu o pitanju nečije nacionalne pripadnosti u nas u krajnjoj liniji ipak odlučuje njegovo etničko-vjersko porijeklo. Čak i u beogradsko-srpskoj kulturi, koja je od svih naših nacionalnih kutlura umjela biti najviše integrativna i asimilativna, i kojoj Andrić nesumnjivo pripada po mnogim elementima djela i života, te koja mu je najobilatije uzvraćala, uvijek je postojala nijansa stanovite nelagode i rezerve spram Andrića baš po tom starinskom etničko-konfesionalnom kriteriju. (“Katolički pop”, “jezuita”, “papin miljenik”, “fra Ivan-beg”, “don Ivo” – te i slične etikete u beogradskoj književnoj čaršiji, moćnoj i utjecajnoj, koja ga je u isti mah i protežirala, pratile su ga cijela života.)

Ako, međutim, stvar pogledamo iz perspektive samoga pisca, sve se mijenja; uviđamo, naime, da je on itekako dosljedan u žilavoj borbi za vlastiti identitet, kao i za pripadanje, samo što se njegovo poimanje identiteta i pripadanja nikako ne podudara s onim koje vlada u javnosti. Njegov osjećaj pripadanjasvojemu svijetu i svojoj kulturi, kao i njegov osjećaj identiteta, strukturiran je mnogo složenije i bogatije, pa i ambivalentnije. Najprije, što se tiče identiteta, u Andrića je od kolektivnoga aspekta uvijek naglašeniji egzistencijalno-individualni. Njega je u blistavoj melankoličnoj eksplikaciji ispovjedio u stockholmskoj besjedi, govoreći o identitetu kao ključnom antropološkom pitanju. (“Biti čovek, rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet.”) Baveći se predano svijetom koji je preostao da traje kao ostatak jedne fascinantne imperijalne civilizacije, baveći se tim silnim preplitanjima, civilizacijskim poliperspektivizmom Bosne, Balkana, Levanta, Andrić kao da je došao do specifične, skoro apatridske “filozofije identiteta”: Bosna i Levant kod Andrića postaju prostor više duhovni nego geografski, bez jakoga identiteta, virtualan, bez granica, prostor fluidnih egzistencija. I Andrića samoga, kad se pitamo o njegovom identitetu, čini mi se, najprije valja tražiti u području istovremenoga preplitanja i gubljenja identiteta. Toj igri i toj drami Andrić je posvetio mnoge svoje stranice i likove, a jedan od najsnažnijih svakako je doktor Kolonja iz Travničke hronike, s onom zapanjujućom epizodom u kojoj – u bosanskoj verziji Isusova puta na Kalvariju – doživljuje trenutak kozmičkoga prosvjetljenja izazvan ljudskim divljaštvom i ljudskom patnjom, i u ekstazi čovječnosti preobražava se − u drugoga. “Ja sam… Turčin… jesam Turčin, bolji od tebe”, deklarira on to svoje preobraženje, pretvara se na čas u gospodara postupaka ostrvljene svjetine, i spašava anonimnoga mučenika. To je isti doktor Kolonja, koji izgovara one gorke a uznosite riječi o ljudima sa granice: “To su ljudi sa granice, duhovne i fizičke, sa crne i krvave linije koja je usled nekog teškog i apsurdnog nesporazuma potegnuta između ljudi, božjih stvorenja, između kojih ne treba i ne sme da bude granice. To je ona ivica između mora i kopna, osuđena na večiti pokret i nemir. To jetreći svet u koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta…” I, konačno, to je isti onaj lik, kojemu pisac daje da citira kao svoj najviši uzor nikoga drugoga do − Dželaludina Rumija, i to da ne bude nikakve greške ni zabune, baš ono veličanstveno mjesto o identitetu: “Jer samog sebe ne mogu da poznam. Niti sam hrišćanin, ni Jevrejin, ni Pars, ni musliman. Nit sam sa Istoka ni sa Zapada, ni sa kopna ni sa mora.”

_______________________________________________________________

[1]Napomena o “Franjevačkom Ciklusu” i o “Velikoj fratarskoj drami”. Iz Bukurešta, kamo je po diplomatskoj službi premješten iz Rima, piše Andrić svojemu mentoru i prijatelju Tugomiru Alaupoviću 31. ožujka 1922. godine: “Mislite li u Bosnu? Sjećate li se naših razgovora o manastirima? Otkad želim da obiđem Fojnicu i Kreševo i da skupim štogod materijala, ali izgleda da je ta želja, tako skromna po sebi, za mene neostvariva, i moj san o velikoj fratarskoj drami izgleda da će i ostati san.” Prvu pripovijetku s temom o bosanskim franjevcima, U musafirhani, Andrić će objaviti naredne 1923. godine, a potom, u skoro pravilnom ritmu, još devet (U zindanu 1924, Ispovijed 1928, Kod kazana 1930,  Napast 1933, Trup 1937, Čaša 1940, U vodenici 1941, Šala u Samsarinom hanu 1946, Proba 1951). U prvim četirima glavni je lik fra Marko Krneta, u koji Andrić kao da je položio svoj “ontološki” pogled na bosanski franciskanizam. U pripovijetkama Trup,Čaša,Šala u Samsarinom hanu pojavljuje se u književno vrlo složenoj ulozi lika/pripovjedača/tumača fra Petar, na čijemu pripovijedanju ipogledu će Andrić napisati i svoje remek-djelo Prokleta avlija (1954). Kad se tomu pribroji tretiranje franjevačkih tema i likova u drugim djelima (prije svega u Travničkoj hronici), može se reći da je Andrić o ovoj specifično bosanskoj povijesno-civilizacijskoj pojavi stvorio jedinstven iako torzičan književni opus. Je li time bio ostvaren i njegov “san o velikoj fratarskoj drami”, ostat će nam nepoznato.

[2]Prvotno objavljen u sarajevskom Odjeku 1980. godine, potom u knjigama Skice, lajtmotivi (1986) i Labirint i pamćenje (1989); ponovljen je u prerađenom i proširenom izdanju te knjige pod naslovom Unutarnja zemlja – kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine(1998, 1999, 2004), koja je izašla i u prijevodima na njemački, engleski, češki i madžarski jezik.

[3]Mnogo je razloga da se ta pjesma, koja zvuči gotovo kao vlastoručni epitaf, ovdje navede u cjelini:

Ni bogova ni molitava!

Pa ipak biva ponekad da čujem

Nešto kao molitveni šapat u sebi.

To se moja stara i vječno živa želja

Javlja odnekud iz dubina

I tihim glasom traži malo mesta

U nekom od beskrajnih vrtova rajskih,

Gde bih najposle našao ono

Što sam oduvek tražio ovde:

Širinu i prostranstvo, otvoren vidik,

Malo slobodna daha.

[4]Ljubo Jandrić, Sa Ivom Andrićem, Beograd 1977; drugo, prošireno izdanje, Sarajevo 1982.

[5]„U meni je mirna misao: raditi, prestići ostale […] a u sebi živjeti svojim životom“ – piše Ivo Andrić prijatelju Milošu Vidakoviću još kao đak sarajevske Velike gimnazije, prije 1912. godine. (Radovan Popović, Životopis Ive Andrića, Beograd 1977.)  Ta rečenica, koju ispisuje gimnazijalac, kao da osvjetljava i objašnjava cijeloga Andrića kakvoga poznajemo – u životu i u književnosti.

[6]Stjecajem okolnosti Andrić će i u Prvom svjetskom ratu, za razliku od Krleže, ostati bez izravnih dodira s frontom. Zauzvrat, neće ga mimoići druga traumatična iskustva. Požurivši iz Krakova na jug nakon što je saznao za ubojstvo nadvojvode Franza Ferdinanda u Sarajevu, stigao je preko Zagreba i Rijeke u Split, gdje ga je 29. srpnja 1914. austrijska policija uhapsila kao pripadnika „nacionalno-revolucionarne omladine“.  Robijao je do 2. ožujka 1915. u Mariboru, a onda je interniran u Ovčarevo kod Travnika, gdje mu je majka služila kod župnika fra Alojzija Perčinlića. Kad je ovaj 1916. premješten u Zenicu, s njime su prešli Andrić i njegova majka. Pomilovan je 2. srpnja 1917, kada odlazi u Višegrad kod tetke i tetka.

 [7]O priči i o pričanju Andrić je razmišljao i pisao cijeloga života, a obično se kao paradigmatski njegov autopoetički tekst uzima govor što ga je održao na primanju Nobelove nagrade u Stockholmu 10. prosinca 1961. godine. No, u Andrićevim dnevničkim bilješkama iz 1942. godine otkriven je (i objavljen u Sveskama Zadužbine Ive Andrića br. 14/1998) jedan veoma neobičan fragment o pričanju, koji naspram stockholmske besjede stoji gotovo kao antipod, a tako snažno korespondira s paradoksom o šutnji. Evo toga odlomka u cjelini:

„Ja sam ih gledao (seljake u Sokobanji − op. I. L.) iz prikrajka i pomišljao na Fjodora Mihailoviča, na književnu slavu, na sudbinu štampane reči u svetu. A između svega u meni se širila moja stara misao o pričanju, o pričama i onima koji pričaju. To je bila složena misao, jedna od onih koje nas godinama stalno prate i koju nikad ne obuhvatimo celu, nego joj svaki put kad se javi sagledamo samo jednu od njenih strana. To je bio upravo niz misli vezanih jedinstvom predmeta:

1) Želja za pričanjem potiče iz jedne osnovne ljudske potrebe; lice kod koga se ta kobna potreba neodoljivo javi i koje joj popusti, dolazi neminovno u podređen i zavisan položaj prema onome kome priča i od koga očekuje razumevanje, odobravanje, ili sl.

2) U svakom pričanju ima nečeg neprirodnog, opasnog, štetnog i pomalo nedostojnog. Onaj koji priča, kao i onaj koji glumi, napušta na trenutak svoje ja, odriče se svoje ličnosti i potrebne, prirodne pažnje nad sobom, otkriva se, ostaje bez odbrane, i predaje se ćudima slučaja i tuđe volje.

3) Ono što smo jednom ispričali i kazali nije više u našoj vlasti i mi ne možemo ni predvideti šta će od toga načiniti tuđa volja i pamet, ili ćud slučaja, a pod našim imenom.

4) Stoga zdravi i mudri ljudi i ne pomišljaju da puste maštu i razvežu jezik i da kazuju ma šta što je izvan kruga njihovih neposrednih ličnih, porodičnih i društvenih interesa, a pričanje ostavljaju dokonim i nesmotrenim ljudima koji su lišeni urođenog obzira i vaspitanjem stečenog stida.”

 [8]U digresiji: ilustrativan je podatak da se sedamdesetih godina prošloga stoljeća baš u Bosni i Hercegovini moglo javiti posebno zanimanje za Krležu, koje je rezultiralo velikim projektom izdavanja njegovih sabranih djela u pedeset knjiga u izdavačkoj kući Oslobođenje, pod organizatorskom rukom Enesa Čengića. Andrićev odnos s Bosnom nije se nikada ni prekidao, a poslije Nobelove nagrade postao je još intenzivniji. Ukupan novčani iznos nagrade Andrić je, u dva navrata, darovao za razvoj biblioteka u Bosni i Hercegovini, pa je od toga novca formiran posebni Fond Ivo Andrić pri republičkoj instituciji zaduženoj za razvoj izdavaštva i bibliotekarstva. Ljubo Jandrić, književnik i upravnik te institucije, stekao je posebno Andrićevo povjerenje, često putovao s njime po Bosni i Hercegovini, i poslije Andrićeve smrti objavio vrlo zanimljivu knjigu razgovora Sa Ivom Andrićem (Beograd 1977, Sarajevo 1982). O stupnju recepcijske integriranosti Andrića u jugoslavenskoj kulturi govori podatak da su njegova posthumna sabrana djela u sedamnaest svezaka redovito izlazila kao izdanje udruženih izdavača iz Ljubljane, Zagreba, Sarajeva, Beograda, Titograda i Skoplja.

 

Pisac i pripadanje

Premoć zla

Tursko i iracionalno

Pisac sve Bosne

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *