Ulogujte se / Kreirajte profil

Kubrick i rođenje estetike

.

1. dio – Kosmologija

Kosmos, sveobuhvatni sklad, savršenstvo forme i zakonitosti vjerovatno spada u najranije misterije i žudnje ljudskog roda. Samo pitanje o kosmosu odnosno o porijeklu „sklada“ svakako je prvo filozofsko pitanje koje pronalazimo kod starih grka te je kosmos posložen za svakog individualnog mislioca na poseban način, po njegovim vlastitim pravilima i nahođenjima. Kosmologija kao ta rana filozofija pokušava da poveže osnovne postulate prirode, ona prati ritam biljnog i životinjskog svijeta, mladost, starost, rođenje i smrt. Taj ritmični ciklus vodi filozofa do pretpostavke o jednom vrhovnom načelu, jednoj supstanciji, bez obzira kakvo joj je ime i priroda, supstancija je ta koje se odražava u ravnoteži između dualnog karaktera suprostavljenih pojava.

Stanley Kubrick taj princip pronalazi u umjetnosti. Film 2001 Odiseja u svemirupriča jednu takvu filozofiju. Već početni čin Odiseje pokazuje savršeni sklad kosmičkih tjela, sklad punih, živih oblika u pokretu praćenih predivnom simfonijom Thus Spake Zarathustra (Richard Georg Strauss) koja veliča ono što oči percipiraju. Sve ovo već u uvodnom činu filma proždire i cijepa ljušturu svakodnevnosti, sije u čovjeka primarne osjećaje, budi ono nešto što je u njegovom dugo, duboko skriveno, ljubav ka estetskom, eros ka onome što je po sebi lijepo ma koliko njegova funkcionalnost i korist bila zanemarena. Kubrick poznaje ideju Pitagorejskog svemira, odnosno on iz nje izvlači svoj uvodni segment, on nam poklanja vizualni ideal stvarnoga, harmoničnog, uređenog sistema nebeskih tijela da bi mogao postepeno raditi pomak ka fiktivnom svijetu Arthur C. Clarke-a te veličanstvenu simfoniju koja je ustvari eter, koji uznemiren vlastitim kretanjem proizvodi najmoćniju od svih melodija, za ljudsko uho nepojmljivu.

Nakon posijanog sjemena ljepote počinje prvi čin „The dawn of man“, vraćamo se našim mislima u ono svjetsko, uobičajeno, pratimo primate u svom prirodnom stanju. Segment je minimaliziran (dok Clarke-ova knjiga prati misli i djela primata Moonwatcher-a) ovdje nema potrebe za razgovorima, pretjeranom radnjom, sve bi to bilo suvišno ovo je segment u kojem sjeme posijano u nama treba da proklija, i kao što pećinski čovjek dodiruje monolit te spoznaje (kako koristiti oruđe) tako i oni koji su uzeli da gledaju film počinju spoznavati da je ono što vidimo lijepo, razumiju taj osjećaj, pokušavajuga opisati, Kubrick to i podražava on ponovno služi Straussa kao audio podlogu ali taj prvi opis lijepog je ništa drugo nego huljenje, neuspjeli pokušaj poimanja šta se to pred nama odvija, zloupotreba onog novootkrivenog u sebi.

Zatim slijedi drugi segment naš uvod u fikciju. Sjeme ljepote je proklijalo i sada treba da pusti korjene i izdanak. Upoznajemo se sa sredinom koja nam je nesvakidašnja, manjak gravitacije, videopozivi (strani za ranije generacije gledatelja) hrana na slamku i objekti koji krstare prostranstvima svemira. Tu je naravno i glazbena podloga drugačija od one što smo je do sada čuli. Ali to nam ne smeta. Uho se već naviklo da je vizualni dio filma popraćen fantastičnom glazbom. Radnja koliko god bila monotona prikazuje nam da koliko god čovjek umno napredovao stvarao tehnološka čuda on je ipak stvorenje bazičnih emocija i konstantnih nedostataka, koliko god se tehnološki uzdizali uvijek će postojati nešto što ne razumijemo te će čovjek uvijek biti vješt grešnik. I naravno monolit, misterija na koju se sve više skoncentrišemo sve manje razmišljajući o skladu filma o jedinstvenom osjećaju probuđenom u nama već u samom uvodu u film. Lijepo po sebi postaje dio nas, navikavamo na njega i zašto bi ga uopšte htjeli tumačiti kada je pred nama taj ogromni monolit koji zadaje nevolje kad god se pojavi pred nama.

Treći segment unosi intenzivnu priču u koju se investiramo kao publika, simfonije u pozadini staju, ovaj segment manjka za istim, ali naravno sa razlogom, naše sjeme estetskog je izraslo u pozamašnu stabljiku sa pupoljkom koji čeka da se otvori, ne primjećujemo da nam i ovaj segment u dubini nudi ono isto što i prethodni da koliko god čovjek umno napredovao stvarao tehnološka čuda on je ipak stvorenje bazičnih emocija i konstantnih nedostataka, koliko god se tehnološki uzdizali uvijek će postojati nešto što ne razumijemo te će čovjek (i njegov rad) uvijek biti vješt grešnik. Svi znamo da nas na finalnom odredištu Jupiteru očekuje monolit i veliko otkriće, svi znamo da neko od članova posade mora preživjeti (ili bar HAL).

A onda se pupoljak cvijeta estetike otvara, i on nam priča potpunu suštinu Kubrickove kosmologije. Segment Jupiter and beyond the infiniteje dvadeset i pet minuta čistog užitka i tako dok prvi čin proždire ljušturu svakodnevnosti, ovaj pruža ono izvan toga, on pomjera granice percepcije, primarni ljudski osjećaji su budni, eros ka onom što je po sebi lijepo doživljava svoju ekstazu.

Iz toga se rađa osnovna misao za koju bi mogli reći da je Kubrickova kosmologija. Supstanca, fizički reprezentirana kao monolit je sama ljepota, za Kubricka prije svega je bio kaos a nakon kaosa rodila se harmonija, suštinska ljepota. Proces prelaska iz kaosa u „kosmos“ uslijedila je kao posljedica suštog dualnog sistema, lijepo je nastalo iz ništavnog, od sebe kao što su i gledatelji filma iz svog ništavila došli do istinske spoznaje.

Što nas dovodi do druge tačke ove rasprave, film „Paklena pomorandža“ i um koji bez promišljanja uočava i spoznaje istinsku prirodu lijepog te plovi beskrajnim prostranstvima umjetnosti ali o tom svemu neki drugi put.

Za P.U.L.S.E Arman Fatić 

Sledeći deo teksta

TwitterGoogle+

Jedan komentar na tekst Kubrick i rođenje estetike

  1. Pingback: P.U.L.S.E: Kubrick i rođenje estetike 1 | Fantom slobode

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *