Ulogujte se / Kreirajte profil

Leonardo Sciascia: Nepostojeći Borges

U određenom je smislu – upravo u borhesovskom smislu – sam Borges tako htio. Njegove usrdne prošnje za zaborav, za nepostojanje, za želju da bude zaboravljen, da ne želi više biti Borges, morale su, na određenoj točki, u ovoj situaciji u novinarstvu, polučiti vijest da Borges ne postoji. I evo kako to sažima Le Monde: ”Prema argentinskom desničarskom časopisu Cabildo, José Luis Borges ne postoji. U svojem zadnjem broju časopis tvrdi kako je Borgesa zapravo od glave do pete kreirala grupa pisaca, među kojima su Leopoldo Marechal (umro), Adolfo Bioy Cesares i Manuel Mujica Lainez, koji su, kako bi udahnuli život svojem liku, posudili drugorazrednog glumca Aquilesa Scatamacchia. I taj glumac, tvrdi urednik lista, utjelovljuje nepostojećeg Borgesaza masovne medije. Podvala koju je, navodno, otkrila Švedska kraljevska Akademija, zadužena za dodjelu Nobelove nagrade, spriječila je da lažni Borges bude nagrađen, precizira argentinski časopis koji se, ne znajući to, pravi Ajarom. Ali u koju svrhu?”

Izraz ”praviti se Ajarom” odnosi se na slučaj, u Francuskoj senzacionalan, Romaina Garyja, čije je samoubojstvo razotkrilo šalu – no koja za Garyja nije bila šala – odigranu na račun francuske inteligencije: posluživši se svojim mladim rođakom, Paulom Pavlovičem, i pripisujući mu pseudonim Emile Ajar, Gary je objavio četiri knjige koje nitko nije prepoznao kao njegove i koje su – kao da je posrijedi neki novi spisatelj, neko sjajno otkriće – imale velikog uspjeha. Usto valja pribilježiti da Le Mondov člančić pokazuje kako te ugledne novine i nehotice sudjeluju u Borgesovu nepostojanju prekrstivši ga u José, umjesto da mu kao prvo ime ostave Jorge, pod kojim je (po svemu sudeći u župi San Benito da Palermo, otkuda se i onaj kvart Buenos Airesa što ga se Borges uvijek sjećao i što ga je uvijek volio zvao Palermo) bio kršten i pod kojim je znan. Obraćajući pozornost na taj mali lapsus, pitanje koje Le Monde sebi postavlja – u koju je svrhu argentinski časopis izmislio Borgesovo nepostojanje? – nalazi odgovor što ga sam časopis, evidentno u nakani da kreira senzacionalan slučaj – ne bi znao dati. A odgovor je ovaj: vijest o Borgesovu nepostojanju jest invencija koja spada u red Borgesovih invencija, urod i dopuna Borgesova univerzuma, zavareno mjesto Borgesove kružnosti, njegova sustava. Bilo kome može pasti na um posumnjati kako bi invencija Borgesova nepostojanja mogla imati za autora samog Borgesa: mogla bi to biti kakva prečica što ju je smislio ne bi li unaprijed dosegao nepostojanje. Ako bismo se, naime, na čas pretvarali kako vjerujemo u otkriće da Borges ne postoji i da postoji samo glumac Aquiles Scatamacchia (Acchile Scatamacchia: ime kao iz commedia dell’arte!), što ga je angažirala grupa spisatelja da glumi nestvaran lik zvan Borges, mnoge stvari koje je Borges napisao i rekao pridobile bi smisao i vrijednost dokaza. I ne samo to: iz rečenog bi se, štoviše, mogle izvući neke rečenice koje bismo mogli smatrati ”omaklim glasom” (voce dal sen fuggita) nekog Achillea Scatamacchija pokadšto umorna od uloge Borgesa na koju je sada osuđen. Svagda je lako, uz stanovite povode za sumnju, konstruirati proces i donijeti pravorijek: zamislimo se nad svim onim što je Borges ponudio kao dokaz u korist vlastita nepostojanja.

Prije nekoliko godina odredio sam Borgesa kao teologa ateista. Valja dodati da je on teolog koji je učinio da se teologija stječe u estetiku, koji je u problemu estetike upio i iscrpio problem teologije, koji je učinio da ”diskurs o Bogu” postane ”diskursom o književnosti”. Nije Bog stvorio svijet, svijet stvaraju knjige. A stvaranje je na djelu: u magmi, kaosu. Sve knjige idu prema ”Knjizi”: jedinstvenoj, apsolutnoj. Prije svega, knjige su kao uzavrele ”akcidencije” u odnosu na ”supstanciju” u koju će se sliti i koja će biti Knjigom (”substantia sive deus”: spinozistički); i sve dok ne dođe do slijevanja, do fuzije, svaka će knjiga moći trpjeti varijacije, promjene – što znači da će biti različita u različitim epohama, u različitim naraštajima čitatelja, kod pojedinih čitatelja i pri ponovnim čitanjima svakog čitatelja. Knjiga nije drugo nego suma različitih gledišta na knjigu, interpretacija. Suma knjiga, sastavljena iz tih različitih gledišta, interpretacija, bit će Knjigom. I što onda mari što je čovjek pod imenom Jorge Luis Borges napisao deset ili dvadeset ili nijednu ako se ne zna što je uistinu napisao?

I neka tako bude od nas.

Leonardo Sciascia, Cronachette, Milano 1991, str. 161-163.

Preveo s talijanskog Mario Kopić

Filozofski magazin

TwitterGoogle+

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *