Quantcast

Ulogujte se / Kreirajte profil

Notes on “Notes on camp”

Sve je kemp ili ne-kemp. I time je opisan svijet.

susan sontag photo peter hujar

‘Ništa u prirodi ne može biti kemp.’ (S. Zontag)  Kemp stoji kod glasovite hegelijanske preferencije: draži mi je makar i nevješt i otrcan potez duha nego čitava priroda i njene forme, ma kako čudesne i dražesne bile. Duh je pompezan i megalomanski – na strani duha je ono proizvedeno, artificijelno što se nadmeće sa prirodnim. Duh ovdje koristimo uslovno – ne više u nekom hegelovskom smislu, kao nešto što je bolje od prirode, što je nadilazi i u konačnici obuhvata. Duhovno je u nedostatku boljeg izraza – ono proizvedeno, industrijsko. Industrijsko vs prirodno. Kemp je uvijek proizvod urbanosti. On je daleko od neposrednosti prirode – ali teži za njenom naivnošću kao farsom.   Ljudski svijet je farsa prirode. Kemp je u tom smislu – neprirodan, protivstavljen prirodi, protivprirodan, izvorno queer.

Nadilaziti prirodu – ne radi se više o tome. Radi se o davanju prednosti vještačkom. To je stvar senzibiliteta. Kemp znači ‘vidjeti svijet kao estetski fenomen‘ (S. Zontag). Korišćenje riječi ‘duh’ u prethodnom paragrafu sada se razotkriva kao farsa. Duh, razum, logos – muške osobine – ono što izdvaja čovjeka od životinja, božanska iskra, sada ustupa pred intuicijom, osjećajem. Intuicija – nešto ‘žensko’. Drevni stav: muškarci imaju the brains, žene – the looks. I intuiciju. One samo osjećaju, imaju predosjećaje, idu kroz život naoružane samo sa ‘sviđa mi se’, ‘ne sviđa mi se’. Kemp je u tom smislu ‘ženskast’. Moreover, on je parodija ‘ženstvenosti’.

foto milicakolaric.comfoto milicakolaric.com 2

Muško-ženska polarizacija. U svijetlu gore navedenog, brak je simbol uma koji rukovodi emocijama. Brak kao prosvetiteljska ideja. Kemp je nešto suštinski nemuževno, iako je opterećeno muževnošću kao farsom, na isti način na koji je opterećeno ženstvenošću. On je nemuževan jer ne haje za muške principe, za mušku čast, za muške vrijednosti, za intelekt. U kempu nema ničeg interesantnog za muškarca. Kemp je dyke’s business.

“Kemp je vizija svijeta kroz prizmu stila – ali naročite vrste stila. To je sklonost ka pretjeranom, ka tome ‘da-stvari-budu-ono-što-nisu’ (S. Zontag). Kemp je svojevrsna dekonstrukcija jer se dramatično ne zanima za ontološko-antropološka pitanja. Umjesto hardcore ontologije on stavlja hardcore estetiku.  Le style c’est l’homme même. I to je sve. Kemp se ne zanima za to da li postoji ljudska priroda, šta je ljudski identitet, itd. Identitet – to je uvijek neka uloga, neki dekor. U pogledu tako ozbiljnih stvari, kemp je površan do subverzivnosti. ’Sve je movie’ (Tom Gotovac).

Kemp estetika radikalno i teatralno razoružava identitet čak i pola. Muško i žensko su role-play, ne priroda. Kemp je aseksualan. Zontag govori o jednoj vrsti kemp navade:to watch stag movie without lust. Gotovo kantovska nezainteresovanost.  I seksualnost je oblik estetike. Kemp je bespolan. Priroda ne trpi bespolnost. Uvijek ta težnja da se bespolnost vidi kao oblik feminiziranosti. (Muškost je izgleda jedini pravi pol.)  Pederstvo kempa je u oku posmatrača. Kemp je ironija spram seksualnog konzumerizma svijeta. Kada Vorhol od Campbell’s soup cans pravi umjetničko djelo – od objekta konzumacije pravi nešto ‘nezainteresovano’ – work of art – to je temeljna kemp strategija. Zasićenost Campbell supom postaje umjetnički kod. U jednom trenutku sve je supa- registri i registri, rafovi i rafovi supe. Supa postaje noćna mora. Kemp, generalno, isto postupa sa seksom. ‘Seks je najveće ništa svih vremena’ – objašnjava nam Vorhol.

Andy Warhol Campbell Soup

Seks se uvijek nameće svojim smećem – u meta-kemp maniru lamentira Šopenhauer. Kemp od smeća pravi dragulje. Kič seksa postaje umjetnost kempa.

Politika i kemp: ‘Kemp je umjetnost koja sebe predstavlja kao nešto ozbiljno, ali ne može, uopšte uzev, biti uzeta ozbiljno jer je prosto ‘too much“ (S. Zontag) U tom smislu, ozbiljne frivolnosti, kao kemp figura može biti smatran Vladimir Žirinovski, ruski političar i pukovnik ruske armije. Kada u predsjedničkoj kampanji obećava muškarcima besplatnu votku a ženama ljepši veš, kada evropskim i američkim političarima poručuje da puše kurac, kada jednogodišnjeg sina princa Vilijama i Kejt Midlton nazove ‘krvopijom’,  kada ustvrdi da Ameriku nastanjuju pederi i drkadžije, kada u okviru mjera smanjenja populacije ozbiljno preporučuje da se uvedu bonovi za seks, kada u  tv programu objašnjava ženama da su one te koje muškarce sprječavaju da se ostvare i da je uvijek kada  muškarac ženi izjavi ljubav u pitanju laž (‘Sva zla počinjena u svijetu su krivica žene’), kada  novinarku na pres konferenciji nazove pomahnitalom lezbejkom koju treba silovati, kada obilazi ratište u Bosni i slika se sa snajperom – tu imamo sve sastojke kempa- bizarnost, pretjeranost, opscenost, ekces u oblandi smrtne ozbiljnosti. Ozbiljnost je to što od pretjeranosti čini kemp. Neki Šešeljevi govori takođe imaju jedan kemp senzibilitet – jednu vrstu kemp estradnosti. Što je zajedničko kemp estetici i radikalno desnim političkim nastupima? Hardcore.

Diktatori su uvijek bili skloni kempu. Rezidencija Viktora Janukoviča je više ličila na kuću u kojoj bi živio Liberače nego ozbiljni i konzervativni, proruski predsjednik. Zlato po zidovima, namještaj u stilu secesije, bijeli, lakirani klavir koji bi pristajao nekoj kabaretskoj sceni u Las Vegasu (what happens in Vegas, stays in Vegas…),  vaze i lampe u stilu Art Noveau,  Faberžeova jaja, kolekcija oldtajmera u garaži, bidermajer namještaj, spavaća soba u stilu Luja XIV, you name it. ‘The hallmark of Camp is the spirit of extravagance’ (S. Zontag).

Camp attitude: being a jerk. Žirinovski, Šešelj, Alen Ginzberg. “Ne dopadaš mi se“. Okrenula je glavu i odbila da se upozna samnom. “Šta!“ Rekoh uvređeno. “Šta, ti govnarska budalo!“ To je privuklo pažnju ostalih. “Šta, ti narcisoidna kučko! Kako možeš tako da se postaviš kad me čak ni ne poznaješ“, nastavio sam žestokim i mesijanskim glasom, najzad nadahnut, dominirajući celom sobom.“ (odlomak iz Ginzbergove pjesme: ‘In Society’)

Diktatori su uvijek bili skloni kempu. Zašto ova rečenica ne bi mogla da glasi: diktatori su uvijek bili skloni kiču? Kič je nešto partikularno – lampa, skulptura, pjesma. Kemp je totalitaran kao režimi koji ga obožavaju.  Moć obezbjeđuje kiču da bude kemp – jer moć čini stvari ozbiljnim. Kemp je ‘neukus’ moći. Kič je predmet, kemp je stil. Kemp teži da postane potpun – kroz držanje, kroz ukus, kroz način ophođenja. Kič je objekat koji u kempu postaje dio cjeline i tako biva ‘opravdan’. Kemp usvaja i boji čitavu ideologiju – no time je demaskira i iznutra podriva jer kemp nije ideologija već estetika koja preuzima masku ideologije. Kemp je ono pretjerano u ideologiji, ono subverzivno –ono što dovodi do krajnje konsekvence, tj. do besmisla. U svoj mrtvoj ozbiljnosti npr. nacističke ideologije – ono ‘kemp’ je subverzivni momenat ‘komičnosti’ – Hitlerova histerična gestikulacija,  prenaglašeni kemp maskulinitet vojnika na propagandnim posterima – skoro kao farsa ili opskurni fag porno strip, njemačke domaćice sa osmjehom i plavim uvojcima koje rađaju dok se on bori (vizuelna paralela sa posterima američkih domaćica u reklamnim kampanjama 50tih i 60tih u SAD-u,  koje su evidentno kemp). Hitler je u pop kulturi ne samo figura zla već i figura komičnosti od Čaplinovog ‘The Great Dictator’ preko skečeva Monty Pithon-a.  Kemp je sjaj poražene ideologije. Mjesto gdje se ono što je počelo kao ideologija degeneriše u karikaturu.  Poznatu formulu Hane Arent ‘banalnost zla’ ovdje možemo preformulisati u‘komičnost zla’. Kemp je jedan od  načina da se svijet izbori sa zlom.

film The Great Dictator

Kič je, prosto rečeno, promašaj. Kemp je postizanje suprotnog efekta. Npr. horor film koji umjesto efekta straha izaziva efekat smijeha – film koji je toliko  loš da je  dobar. Kič je nešto filistarsko, sitno, partikularno. Kemp je nešto pompezno i megalomansko. Epohalni kič je, gotovo uvijek, kemp.

Kemp izbjegava i lijepo i tragično. Lijepo i tragično, po S.  Zontag, su obilježja tzv. high culture. Kemp nije čak ni kod momenta komičnog. Mnoge stvari su komične ali nisu kemp. Kemp senzibilitet bi se najprije našao kod tragikomičnog. Tu smo opet kod momenta ‘suprotnog efekta’. Tragikomičnost – nešto što želi biti ozbiljno razotkriva se kao farsa, kao pretjeranost. Otuda – efekat komičnosti.

Kvantitet kiča prelazi u kvalitet kempa.

Kemp ne poznaje tragiku. On je drugo djetinjstvo – sa naivnošću i okrutnošću djetinjstva, sa nevinošću i egoizmom. Kemp je pretvaranje tragičnog u estetski fenomen. Nešto kemp  subzistira u navadi da se npr. samoubistvo posmatra kao nešto romantično. Kemp nije samo drugo djetinjstvo – kemp je i drugi high school.

za P.U.L.S.E: prof. Vladimir Vujošević

Crnogorska alternativna kultura

 

Jedan komentar na tekst Notes on “Notes on camp”

  1. Pingback: Sve je kemp ili ne-kemp. I time je opisan svet. | Beograund

Ostavite komentar

Vaša uneta email adresa neće biti javno vidljiva. Obavezna polja označena su *