Ulogujte se / Kreirajte profil

Nulta tačka

Ima jedna tačka na tijelu, i ako je dodirneš, a ne mora čak ni da bude jako, čovjek puca. Ode u pizdu materinu. Shvataš? – pričala je Jelka, djevojka sa najboljim sisama koje sam ljubio.

A može da bude i na duši. I ne mora da bude dodir, može i riječ ili tako nešto. Raspadneš se! Kad gledam metu – gledam u zamišljenu tačku. Sve drugo isključim… Nulta tačka. U nju nišanim. Ona se rasprsne i “ubijem oko”, objašnjavala je Jelka, profesionalni strelac. Osvajala više nagrada u juniorskoj konkurenciji. Puška. Trostav.

Ej, ja znam bar deset aktova (stavova, šta li) više – rekao sam i zabio glavu među ta dva božanstvena brijega sa bradavicama boje maline, blago podignutim kao na vjetru…

Price 1

Šta vide okati?

Vidim da si gradski frajer. Mekušac. Jesi li kad pomuzao kravu? Zavrnuo vrat pijevcu? Jesi li kresao na slami, ako ništa drugo… To me pitala Jelka na prvom sudaru. Jedra, jednostavna i zabavna cura.

Mislila je ozbiljno. Nije mi dala “lijepe pičkice”, kako je tepala, sve dok nisam došao kod njenih na selo i pomuzao Žutu.

Taaako. Vuci između prstiju prema dole. Lagano dlanom masiraj, nek te mlijeko zašprica po zglobu. I pusti prste… Znaš ti to. Pa već si to radio samo na drugom “instrumentu” – cerekala se moja draga. Namuzao sam pola kante, nije šala.

E sad vidim da ćeš da ga staviš junače moj! – rekla je Jelka. I stavio sam, bogami. I danas se sjećam!

Jednu razmiricu je riješila tako što je prekinula sve odnose (baš sve) na čitavih mjesec dana dok nisam nacijepao nekoliko metara drva za nju i majku. Stari joj je bio paralizovan.

Dobićeš upalu mišića, ali ja ću da ih vratim na mjesto – rekla je Jelka. Zapravo, u prvi mah je trebalo da sjekirom otfikarim glavu pijevcu… Mora li to Jelka, jebem mu mater? Evo, nahraniću svinje – kukao sam. Sažalila se, i odoh na drva.

Vidim ja da ti moraš da očeličiš! Sprema se rat čovječe… Samo ti to vidiš – govorio sam i plivao, letio, plovio po njenom moćnom tijelu. Sve ja vidim – tvrdila je Jelka. U mom klubu već gađamo posebno mi, a posebno oni. Ma dal si ti uopšte kršten gradski dečko?! Požuri, malo je vremena!

Šta je još vidjela moja okata provincijalka?

Voliš da jebeš seljančice? Ma odmah sam znala!… Vidjela je da sam “neuhranjen”. Nabaciću ti pet-šest kila i malo razviti ramene mišiće. Imam zemlju pa je šteta da se zapusti. Biće od tebe nešto. A i ližeš divno – ko kuče. Ljubavi moja!

Vidim da ti komšije drže sastanke u ponoć. Pola zgrade ti se sastaje kad svi spavaju?! Gdje ti živiš čovječe?! – uzbuđena je. Sinoć sam virnula kroz špijunku. Sve ih vidim kako silaze. Garant idu na “partijski”. Znaš li ti da su svi u tvojoj zgradi poskidali prezimena sa vrata!

Jelka, odi u krevet, nemoj da mi bistriš politiku. Zamislio sam tačku i sad bih da je probodem – bunim se. Jelka se smije i navlači roletne… Što to radiš?! Profesionalna deformacija – kaže.

Izbor

Onda su pukle veze. Pa se nije moglo ići po gradu. Pa je Jelka kukala: Izlazi, šta čekaš?! Pa je Jelka klela: Izlazi, dabogda ništa ne povalio tamo!? Pa je Jelka molila: Ajdemo negdje. U svijet. Bilo gdje. Nema ovdje života…

Imao sam dom, mater i sestru i nisam izlazio. Čekao sam kao miš u rupi. A onda se svašta izdešavalo. Pa je rupa zazidana… I više se ništa mjesecima nije čulo.

Kad sam civilizacijski ponovo napredovao toliko da mi je sada ime u ličnoj karti bilo plus a ne minus, odnosno kad sam prebačen u opštoj razmjeni za boksove cigareta, brašno i tri kile teletine, odmah sam potražio Jelku.

Ali, Jelke nije bilo. Ni sela. Ni kuće… Doktor (kog sam znao iz prošlog života) reče da je selo spaljeno, otac joj izgorio u kući zajedno sa kolicima, stoka (blago – kako je Jelka zvala) pobijena, a ona i mater odvučene u zatvor (silos).

Tamo je Jelka zatrudnila. I mater joj zatrudnila… Pa je mater čim je puštena otišla u ostatak štale i objesila se. Jelka nije mogla da čeka, pa je probala sama da se “očisti”. Jedva joj spasili glavu… Nije htjela da me vidi.

Čim se oporavila otišla kod doktora: Sad sam dobro. Mogu li nešto da uradim za tebe – pitao je čovjek u bijelom. Možeš. Reži mi sise, šta će mi? (U silosu joj, kako sam kasnije čuo, spalili bradavice let lampom.)

Doktor je odbio. Jelka je rekla da joj onda ništa drugo ne preostaje nego da ode… I otišla je – u vojsku.

Važnost detalja

Nikada ne pucam u vojnika! Sem ako me napipa snajperom. To se ne pika. Niko to ne bilježi. Civili? E, to je već druga priča. Tako se unosi panika, to ima efekta. Zub za zub!

Ako neko pokuša da profura ovom ulicom, koja je linija fronta već godinu dana, odmah na nišanu vidim jel vojnik ili civil. Civili su stegnuti, nagnuti nad volanom, žele samo da što prije prođu. E onda sklopim ruke ovako, prst namjestim na obarač, podignem nišan i… nađem zamišljenu tačku.

Obično se gađa glava, jer prsa krije volan. U kolima se uvijek gađa vozač. Ostali su onda laka roba – priča Jelka, član tima za posebne namjene, u naselju koje je stalni front, podijeljen jednom ulicom… Novi momci je slušaju, došli i naši mediji, ali ne “skidaju” ovaj dio obuke.

Oni nemaju milosti. Neki dan tu su povaljali par pasa i mačaka jer su se zatekli na našoj strani. Na ovom ispustu je zaginulo bar deset ljudi zadnjih dana. Što na licu mjesta, što obogaljeno – priča Jelka.

Gledam pundžu koju je podigla. U tijelo koga više nema. Gledam je kao što ubica iz nehata gleda svoju žrtvu. Sa gađenjem prema sebi i sa užasom prema žrtvi.

Neki dan žena zalutala nasred ulice. A nikad ne znaš da li je sa eksplozivom gurnuta i na koju stranu – raportira Jelka. Jedan metak kroz oko. Kasnije, kad su došli ovi Unproforci da pokupe nedjeljno “sljedovanje” tijela sa ulica kažu: Dva pogotka u oko. Jedan direktno, a drugi s leđa kroz tjeme!… Znači dobra obučenost, i kod nas i kod njih – likuje Jelka.

Plačem, ali se ne vidi. Kao i svaki gradski dečko. Kad je prošla obuka, prilazim i pitam: Jelka, a djeca? Nadao sam se da neće odgovoriti. Šta djeca? – pogledala me samo jednom, ovlaš… Gađate li djecu snajperom? I Alija je bio dijete, samo je to rekla.

Ako ti se gadi, nemoj

Mnogo godina poslije, u gradu koji je spojio usamljene, izbjegle i ostale žive mrtvace, Jelka je otkopčavala grudnjak i rekla mi bez ljutnje: Ako ti se gadi, nemoj. Nije važno.

Tragovi nekadašnjih bradavica, nikad zacijeljene opekotine, stomak bez pupka. Ipak, kresali smo se tu noć na 11 spratu, polako kao bića koja se boje da ne povrijede jedno drugo… Digao ti se iz sažaljenja – kaže ona poslije. Ne može to iz sažaljenja, Jelka. Mora da si još dobra ženska – lažem mirno, kao neko ko je spreman da laže do kraja života.

Jelka prodaje svijeće u mjesnoj crkvi. Održava baštu ispred. Sve za hranu i spavanje… Ali, u crkvu ne ulazi.

Zavještala organe. Pluća i srce mogu, tako su rekli. Bubrezi “pukli” skroz. Materice nema, slezena  izvađena… Gledam mršavu i kratko ošišanu Jelku, sa crvenim rukama, licem koje je davno izgubilo oblost i postalo “kost u jednom potezu”. Samo oči iste. Ali bez vatre. Ništa više “ne vide”.

Živjećemo skupa. Treba neko da ti pere veš, da kuva. A ja neću biti sama – rekla je jednom… Opremili smo stan, obnovili namještaj. U jednom trenutku shvatim, nešto fali. Jelka, jebote, pa nemamo ni jedno ogledalo, kako ću se brijati?… Šta će ti? Ja ću da te počešljam izjutra i popravim dugmad, a ti mi reci ako zaboravim da stavim cvike. (Ima veliku dioptriju. Desno oko. Očni živac joj sasvim stanjen.)

U krevetu digne noge, stavi mi dlanove na leđa i šuti. Čeka da se ispraznim. Neće da šapuće bezobrazluke. Neće da se mazi. Kaže: Jaja će da ti se osuše, ako ih ne isprazniš.

Malo po malo, ljubi mi čelo. Probudim se, gleda me: Šta je Jelka? Jelde da nema smisla da stavim karmin dok radim u crkvenom dvorištu? – pita. Ujutro je pljesnem po dupetu. Ona zanjišti!… Malo podsjećanje na prošli život.

Nulta tačka

Jedno veče ležimo. Jelka mi šapuće: Šta bi htio? Čovjek ne razmišlja kad mu je dobro. Misli da je pobjegao od sebe… Pa, da uzmemo kakvo djetešce, Jelka. Ima ih toliko samih. Djevojčicu, recimo.

Šutimo. Ustaje, uzima cigaretu i upaljač, pokriva me, ljubne… Ide u kuhinju. Pokušavam da zaspem. Odjednom prasak, staklo. Skačem, trčim… Jelka!!!

Cigareta se još puši u pepeljari. Staklo na velikom prozoru razbijeno. Grubi obris tijela… Trčim dole, sprat po sprat. Mislim da vrištim, ali ništa se ne čuje.

Sjedim kraj nje. Dolaze ambulatna kola. Ljekar konstatuje smrt. Neki tip se mota okolo. Šta se joj vi? – pita. Piši, kaže svom kolegi, “vjerovatno samoubistvo”.

Nije, urlam, nije samoubistvo. Ubijena je!!!… Tip me gleda. Viče nekome: Daj pomaknite ga, nek tamo povraća!

Jedan, dva, tri

Naveče, poslije uspješnog dana  (Jeo. Bio na poslu. Nisam popio tabletu.) kad legnem, obavezno otvorim vrata od kuhinje. Vanjsko svjetlo baca sjenu sa prozora. Još se vidi obris tijela… Prozor je zastrt najlonom izvana i tako zatvoren, ali staklo nije dirano godinama. Nisam dao. Ulaz u staklo ramenom. Zgrčena rupa.

Ponekad, kad ne mogu da spavam, brojim korake. Jedan, dva, tri, četiri do praga, pa iskorak desno… pa jedan, dva, tri… Tu palim cigaretu i stavim je u pepeljaru.

Mrtvi se ne vraćaju, ali primaju posjete.

Za P.U.L.S.E  Skaramuš / Ex Filmofili

6 komentara na tekst Nulta tačka

  1. Anamnesis

    27/05/2010 at 16:58

    “… početkom devedesetih svršena je naša povijest i započelo je neko novo vrijeme, ono vrijeme u kojem ćemo postati gorko svjesni da nikada nećemo osvojiti svijet.

    Mi nikada nećemo vladati, nikada nećemo doista odrasti i više nikada nećemo živjeti u svome vremenu. Naše vrijeme je iskočilo iz zgloba i otišlo negdje mimo nas. Otišlo je tamo gdje su svi oni ljudi koji su umrli zajedno s njim…”

  2. Skaramush

    27/05/2010 at 17:29

    “Naše vrijeme je iskočilo iz zgloba i otišlo negdje mimo nas. Otišlo je tamo gdje su svi oni ljudi koji su umrli zajedno s njim…”

    Potpisujem Anamnesis! Osjecam. Znam.

    Uostalom, price i poezija se najcesce pisu za mrtve, a manje za zive.

    Tako u rijecima mrtvi ustanu, a zivi mogu da im kazu ono sto nisu stigli, a sto ih muci…

    I onda se covjek (na trenutak) osjeca lakse, kao kada pripali svijecu u crkvi.

  3. Amika

    27/05/2010 at 23:51

    Skaramush, izuzetno dobro. Isijava emocije i duboku proživljenost. Celovita priča sa “produženom” poentom koja fabulativni kraj vraća u dubine ličnog.

    Ovakve stvari treba potpisivati imenom, makar delom imena (i u sredini teksta…).

    Odlična osnova za scenario, još nekoliko sporednih ličnosti čije se sudbine preliću i “rimuju” sa dva glavna lika i sa dogadjanjima pre, u toku, posle… Scenario za koga bi verovatno bilo teško/nemoguće naći finansijera.

    I čvrsta struktura, retka u emotivno obojenim tekstovima, dokaz iskustva i pune svesti o tekstu.

  4. Bojan

    28/05/2010 at 00:26

    Uf, i ja kazem. Skaramus, za ovako nesto je potrebna ogromna hrabrost da se stavi na monitor, ovo je koncentrat zla koje se dogodilo.

    Kad god ovakvu pricu cujem (bez obzira na ime/prezime/pripadnost protagonista i ucesnika), shvatim koliko je glupo i nepristojno pricati o tako necemu sa stanovista posmatraca -utoliko mi je drago sto je Boban (nakon jednog trezvenijeg razgovora koji smo vodili sa hronoloske distance) izbrisao onu nasu glupu i nepotrebnu raspravu na slicne teme na jednom drugom topiku. Ne zato sto je neko od nas “u pravu” vise nego neko drugi oko ovoga-onoga, nego zato sto je OVAJ tekst pokazao uzas bez dioptrije.

    Slazem se s Amikom da bi ovako nesto bilo nemoguce isfinansirati kao film. Jer kod nas je (generalno “kod nas”) sad na redu guranje trauma pod kolektivni tepih, i igranje posmatraca po zgaristima. Do nove runde. Zacarani krug

  5. pilip

    29/05/2010 at 17:56

    Ostao si. To je najbitnije.
    Zapalicu i ja jednu (imaginarnu) i napravicu nekoliko koraka. Za sve.
    Jedan, dva, tri..

  6. pilip

    30/05/2010 at 16:40

    Povlacim svaku rec i slovo iz prethodnog komentara (koji slobodno moze i da se obrise. kao i ovaj.) i izvinjavam se Skaramusu ako sam ga uvredio istim. Zla i losa namera nije postojala.

    Jos jednom, izvini.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *