Ulogujte se / Kreirajte profil

Paralelni svijet Fride Kalo

Čudno je to prijateljstvo između Melanholične i Dugokose, svakoga dana su se viđale, a kada se rastanu nastavljale su komunikaciju beskrajnim telefonskim razgovorima. I uvijek im je nedostajalo vrijeme (prema kojem je Melanholična bila uzdržana) da još po nešto jedna drugoj kažu. A, jednom kad su se dublje pozabavile svojim porijeklom njihov odnos je postao jasniji. Sa babinih strana pripadale su istom plemenu. I tako su počele da vjeruju u genetiku i predodređenost, što ih je dovelo do zaključka da je svevišnji veoma plemenito postupio kada ih je spojio, posle svih nevjerovatnih događaja koji su prethodili njihovom susretu. Ali o tome neki drugi put! Da li su se svađale? Skoro svakodnevno, ali, kako su bile slične strukture ličnosti i ljutnja ih je držala oko pola sata, kako bi izmjerila Dugokosa, a onda bi tražile jedna drugu…

Naravno, voljele su i istu kafanu, u samom centru velikog, bučnog grada, ali njima nekako stranog. Prosto, nije moglo drugačije, nijesu u sebi našle dovoljno ljubavi prema njemu, jer su obje čeznule za tajanstvenim prikazama planinskih vrhova, kao i za plamtećom mogućnošću veličanstvene prirode.

E, pa, u toj kafani u kojoj su imale svoj sto i svog konobara, koga je Dugokosa srčano prezirala, jer je vjerovala da Nekome dojavljuje da su tu, a žbirove nikako nije voljela. Melanholična je uvijek gledala kroz njega i čudila se žestini drugaričine ljutnje. Još je taj isti konobar produbljivao Dugokosinu netrpeljivost zajedljivim primjedbama da se zna njihova narudžbina – tri krigle piva od kojih će jedna ostati nepopijena. Htjele su one i da ga jednom zbune i naruče kafu i sok, ali pivo je ipak pivo, i do danas to nijesu sprovele u djelo…

persona1-500x286

Kafana mladosti Melanholične, gdje je u boemskom zagrljaju u mislima napisala svoje najbolje priče, a u stvarnosti upoznala sve što u tom trenutku u velikom gradu, umije da misli, piše, slika, glumi… Studenski dani,  pa dugogodišnja pauza, i na kraju povede i Dugokosu na mjesto njenog odrastanja.

Dugokosa nije imala takva iskustva. Ona je svoju mladost protraćila u pogrešnim, kako sama veli, religijsko – filosofskim učenjima, vježbajući duh i skupljajući mantre kao leptire. A onda je nastupio u njenom životu spokoj hrišćanstva pa i mogućnost sjedenja uz pivo u kafani sa Melanholičnom.

Starosjedeocima kafane bile su neobične, ali one ni sa kim od njih nijesu pričale, nijesu htjele ni da ih neko časti pićem, iako je tu bilo finih ljudi poput razbarušenog, rasijanog naučnika atomske fizike, ratnih novinara; smirenog, usamljenog, vrhunskog pjesnika koji je uvijek iz sebi znanih razloga nosio čudnu kapu. Sumnjičavi konobar je ozbiljno mislio da sa njima nije sve kako treba zbog uvijek nepopijenog trećeg piva. Riješio je situciju ubijedivši sebe da su njih dvije sujevjerne, pa je uvijek prilazio sa različite strane njihovom stolu i postavljao ( konstatovao) identično pitanje: možda se nedao Bog bave magijom, pa im to pivo nešto znači u tim njihovim ritualima? Ali on nije mogao poznavati cjelinu njihovog bića, a kako ga je Dugokosa i mrko gledala on se malo i za sebe plašio, što ga i dalje nije spriječilo da Nekoga obavještava o njihovom dolasku.

Treće pivo bilo je za samo njima dvijema vidljivu i raskalašnu Fridu Kalo. Dolazila je prelijepa u vatrometnoj eksploziji svojih suknji i podsuknji, njišući visećim minđušama kao zvonima sa crkve Santa Maria della Salute. Melanholična i Dugokosa su bile potpuno opčinjene Fridinom svjetlošću, koja se izlivala iz njenih očiju, da bi u svojoj umjetnosti prekoračivala i sam prag sopstvene smrti. Plakale su nad njenim životom, opravdavale njenu ljubav prema gromadnom i netaktičnom Dijegu i zanesenost uglađenim, mislećim, a ipak promašenim Trockim.

Da drama ovog klana bude potpuna, Melanholična je imala svog Trockog, a Dugokosa Dijega.

Žena koja je od sopstvenog bola i patnje napravila jasnu prepoznatljivost, obrazlažući je svakim korakom kojim će potonje generacije moći zakoračiti, zavoljela je pivo i ove dvije neobične Duše, pokušavajući da iz svog iskustva spriječi njihova dalja emotivna posrnuća…

Dok je gledala u sjetne oči Melanholične i nadurena usta Dugokose, zveckajući minđušama i popravljajući cvijeće vječnosti u kosi, reče im : „ Pričajte!“

„ Ja volim Trockog“ prošaputa Melanholična. „On stalno besjedi o povjerenju kao preduslovu budućeg života, ali ništa ja njemu niti on meni, uistinu ne vjeruje. Možda mi ne vidimo kako treba put? Sumnja je stalno prisutna kod nas. Nekad naiđu, neočekivano, vrtlozi ljubavi, pa zatim mračni periodi ćutnje i bezrazložne ljutnje koji se pretvaraju u osobene monologe razočarenja. On je veoma obrazovan i cijenjen, on je kao „dobroćudni đavolak“, isuviše je u dosluhu sa bogovima, može ga zadesiti i  propast ako blagovremeno ne dobije znak koji bi ga zaustavio, ili da on sam napravi nešto pred čime će se ljudi „zaustaviti.“ Takav je i u ljubavi, kao da ga nešto u jednom momentu okrene naglavačke i neslućeno skrajne slućeno. Ne umijem pronići u takav svijet dalje od oškrinutih vrata, koja sam ja za njega bila širom otvorila, ali, on je postavio onaj teški kamen iza njih, da budu samo otškrinuta, što priznaćeš Frida, nije lijepo i prosto je kukavički“, završi Melanholična.

4e8d1295-7026-4e17-9f37-b1d1088243a4

„ Draga moja, Trocki je uvijek Trocki. I tvoj je sigurno nevjernik, politički angažovan, uvijek dotjeran kako priliči gospodinu, bez suvišnih pokreta, tiho zbori da bi ga svi dobro čuli jer do svojih riječi drži više no do tuđih. Ne znam kako ti, koja niti si ukalupljena niti voliš takva obličja, imaš volje i hrabrosti da razvaljuješ njegova okićena vrata, iako znaš da će se on , možda, prije pokloniti zlatnom teletu nego nekoj ljubavi. Ja znam tebe, Melanholična dobro, tvoju energiju i duh. Ti bi svog Trockog povela na sam vrh piramide, odnosno, svijeta. Ne sumnjam da ne bi tamo i stigli. Ali, šta bi bilo i da stignete? Tvoj pogled bi opet tražio atome ljubavi po univerzumu, razdvajao i spajao nebo i zemlju, jer osim konačne Istine gdje smo svi mi Ljubav, ti ništa drugo i ne tražiš. Ja sam sa svojim Trockim stigla do vrha piramide u Mexicu, ili kako ga mi od milja zovemo „ El De Effe“, i bi mi dosta za cijeli život. Iako, mogu ti reći, osjećala sam se gore – kao vrhovno božanstvo. Ti znaš da postiji nada za vraćanjem božanskih obličja, isto kao što i ja znam kako ti posmatraš majku zemlju. Vidjela sam ti u zenicama da je ona za tebe tijesto, da se može oblikovati po sopstvenoj želji: djeca mogu da prave kolače od blata, hljepčiće; znam da možeš od komada glinenog tijesta napraviti neko lice. Da Melanholična, možda bi bilo bolje da su ti dali ime Zvončica.“ „ Zvončica? Ti to misliš da me prepoznaju po zvuku kad dolazim među ljude, ah, Frida, ti hoćeš da me oportunisti sgaze.“ „Ne, ne, tebe bi prije spalili novim tehnološkim sredstvima, ali vidjećemo..“, zagonetno se nasmija Frida.

„ A Ti?“ okrenu se Dugokosoj, skupljajući svoje guste obrve. „ Pa, tu ti je sve jasno. Bar Dijega znam! Manipulator, posesivan, preljubnik, sa smislom za humor čime me je i osvojio. I, naravno, divila sam se njegovoj umjetnosti.“Sve znam!“, naduri usta Dugokosa. „ I ja sam mom sve pravdala, borili smo se za istu stvar-revoluciju! Od mene je tražio svaku misao, čak i o drugim muškarcima, a on bi bez ikakve griže savjesti zadovoljavao tjelesni dio sebe pravdajući se da je to umjetničko nadahnuće. Niti je shvatao ženu, niti je to želio. Nije nalazio uzvišenim da se posveti nekoj i da se izbori za stepenicu više koja je iznad čarnosti. Voljeti takvog čovjeka gore je nego ići bos po trnju. Mogla sam ga ljubavlju vječnosti voljeti, ali on nije mogao da se za takvo nešto žrtvuje. Na oltar ljubavi stavio je malo nadahnuća ali neslobodni razum ga je stalno vodio dalje.“ „ Znam, znam, ali on, Dijego, možda, ipak, može pokazati ljubav“, smirivala ju je Frida.

„ Pa tvoj Dijego pokazao je ljubav prema Tebi, morbidnu kakav je i sam bio, tako što ti je kad su te spalili uzeo djelić pepela da bi te utisnuo u neku sliku. Nije shvatio da ni talenat, ni mogućnost voljenja nijesu prelazni. Možda si Ti imala snage za svog Dijega, ja za mog nemam.“

Razigrana Frida se nasmija. „ E, pa drage moje vaše zatečeno stanje je da volite onda kad vam vrijeme nije, ali to je skoro uvijek tako. Samo istinski slobodni ljudi smiju tu vatru da priznaju sebi i drugima.“

„ I, šta da radimo, upita zaneseno Melanholična?“ „ Morate tražiti“, reče Frida. „Morate zaboraviti pogled koji ste zapamtile u očima onoga koga ste najviše voljele. Morate zaboraviti sve: ne možete više bježati od sebe, i iz sebe, u nečiji zagrljaj, a da pritom ne postanete taj neko „drugi“ i samim time ne nestanete u poroznosti sopstvenog života,“ reće Frida i ode svojim putem snoviđenja da završi sliku nad slikama.

ogledalo

Melanholična pogleda ka prozoru gdje je jedan obični semafor zaustavljao i puštao život.

Dugokosa duhom odletje prema zapadnoj Veneciji u nadi da će se snijeg brzo otopiti.

Zapanjeni konobar je ponovo morao da razmišlja , i treće pivo je bilo popijeno. Možda se, ipak, ne bave magijom. Sve jedno – vrijeme je da javi Nekom da kreću.

Melanholična i Dugokosa su zatvorile Veliki krug. Imale su jedna drugu i sopstvene krugove… Poklopiti se ili preklopiti potpuno sa nekim krugom ne smiju sebi dozvoliti, Frida ih je naučila od svojih predaka, jer bi to onda značilo njihovu potpunu smrt. Zato nije loše naći se ponekad izvan njega.

Sa Fridom će sljedeći put pričati o umjetnosti, a ona će do novog susreta završavati svoju sliku nad slikama. Možda im je i pokaže, toliko se bore da spasu svoj duh i sačuvaju svoju „rastrganu normalnost“.

Eto radosti i nade. Stiže nova Ljepota.

 za P.U.L.S.E: Olga Blažova Gajin – Vlašić

Jedan komentar na tekst Paralelni svijet Fride Kalo

  1. Anja Weber

    06/04/2014 at 11:17

    Frida i Dijego..duga priča koja traje ceo jedan život..Frida i Trocki..pokušaj bega..od Dijega..Bipolarno biće koje isijava iz sebe neverovatnu ljubav; jedna je upućena ka čoveku; a druga ka slikarstvu..Umetnost, islikana reč i crna/bela golubica su višestruki simboli u Fridinoj Plavoj sobi u roditeljskoj kući. Melanaholija, tuga i s one strane neverovatna radost stvaranja..koja uzdiže Fridu izvan svih zemaljskih paralela u transcedentan svet koji nam je poklonila u slikama..Učenje od predaka..je arhetipski moćno..Sjajan omaž Fridi..Olge Blažove..poetika plave sobe kroz pesmu bića žene umetnika..

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *