Arhitekte u muzici

Arhitekte u muzici – Pink Floyd su verovatno najpoznatiji arhitektonski rokenrol bend. Postoji mnogo primera ličnosti koje su stekle afirmaciju na poljima koja i nemaju mnogo veze sa profesijom za koju su se školovali, a u takvim slučajevima često se dešava da te dve vokacije utiču jedna na drugu tako da iz te simbioze nastaju potpuno nove ideje, novi kreativni oblici i čitavi žanrovi. Kad sam nedavno pisao o uticaju arhitekture na muziku, palo mi je na pamet da pronađem i nekoliko primera poznatih svetskih (i domaćih) muzičara arhitektonske struke. Rezultat je tekst koji sledi.

Iako sam prvo pomenuo Pink Floyd, priču će zapravo otvoriti Janis Ksenakis (1922-2001), naturalizovani francuski umetnik grčkog porekla, koji se paralelno i podjednako uspešno bavio muzikom i arhitekturom. Kao blizak saradnik Le Korbizjea, učestvovao je u projektovanju nekoliko značajnih postmodernističkih objekata, a za njegovo najznačajnije delo smatra se paviljon Filipsa na Svetskoj izložbi (Expo) u Briselu 1958. godine. Ksenakis je ostao upamćen pre svega kao jedan od najznačajnijih avangardnih kompozitora, stvarajući eksperimentalnu muziku inspirisanu arhitekturom i eksperimentalnu arhitekturu inspirisanu muzikom, a razvio je i sopstveni sistem dijagramske transkripcije muzike, kakav će kasnije (u svojoj psihodeličnoj fazi) koristiti i Pink Floyd.
 
 
Iako je Ksenakis verovatno jedini umetnik koji je ostavio značajan trag i u muzici i u arhitekturi, daleko od toga da je bio prvi koji je istovremeno bio i arhitekta i muzičar. Čuveni renesansni slikar, vajar, arhitekta i izumitelj Leonardo Da Vinči bio je i vrstan muzičar i konstruktor muzičkih instrumenata. Glavni autor američke deklaracije nezavisnosti i treći američki predsednik Tomas Džeferson po profesiji je bio arhitekta, a upamćen je i kao veliki poznavalac i ljubitelj muzike i dobar muzičar. Danijel Libeskind, jedan od najistaknutijih arhitekata današnjice, kao dečak je emigrirao u SAD iz Poljske osvojivši stipendiju za studiranje muzike; Libeskind je bio izuzetan virtuoz na – harmonici.
 
 
Sredinom šezdesetih godina prošlog veka na studijama arhitekture na Vestminster univerzitetu u Londonu upoznali su se Rodžer Voters, Nik Mejson i Ričard Rajt, koji će ostati okosnica Pink Floyd sve do početka osamdesetih. Pink Floyd su bili jedan od prvih rokenrol bendova koji je obraćao pažnju na dizajn pakovanja albuma, binsku scenografiju i osvetljenje jednako koliko i na samu muziku, a u tome su im svakako pomogla znanja stečena na fakultetu. Iako su se vrlo brzo u potpunosti posvetili muzici (Rajt je napustio studije da bi upisao muzičku akademiju, a Voters je kratko radio u projektnom birou), arhitektura je ostala značajan činilac njihove ikonografije, bilo kao motiv na omotima albuma, izbor koncertnih lokacija ili u vidu specijalno projektovanih konstrukcija za potrebe turneja. Nik Mejson je 2012. postao nosilac počasnog doktorata iz oblasti arhitekture, za zasluge u promociji profesije. Poznajem dosta arhitekata na koje su Pink Floyd uticali na ovaj ili onaj način, a iskreno moram da priznam da su odigrali posrednu ulogu i u mom izboru životnog poziva.
 
 
Desetak godina nakon Pink Floyd, budući članovi grupe Talking Heads, Dejvid Birn, Kris Franc i Tina Vejmut, takođe su se upoznali na studijama arhitekture u Providensu, Rod Ajlend. Za razliku od Pink Floyd, Talking Heads nisu zasnivali svoj vizuelni identitet na elementima arhitekture, već su se radije služili arhitektonskim metaforama u tekstovima pesama. Nakon raspada benda, Dejvid Birn je počeo više da eksperimentiše sa povezivanjem arhitekture i muzike, o čemu sam već ranije pisao.
 
 
Art Garfankl, polovina folk-rok dueta Simon & Garfunkel, možda je najpoznatiji kao muzičar ali zapravo predstavlja pravi primer savremenog polimata. Garfankl je diplomirao arhitekturu, zatim istoriju umetnosti, da bi potom magistrirao matematiku (iz koje ipak nije dovršio doktorat), a nakon muzičke karijere proslavio se kao pesnik i glumac, nominovan za Zlatni globus. Mada to nekome može zvučati neverovatno, muzički satiričar i parodista i uopšte jedna od najnekonvencionalnijih pojava muzičke scene osamdesetih Uvrnuti Al Janković stekao je zvanje mastera arhitekture na državnom politehničkom univerzitetu Kalifornije. Kao i kod Libeskinda, Jankovićev glavni instrument je harmonika.
 
Arhitekte-muzičari mogu se naći u najrazličitijim žanrovima. Na primer, engleski pop-soul muzičar Sil završio je studije arhitekture nižeg stepena i radio u struci nekoliko godina pre nego što se probio u svetu muzuke. Popularni reper i glumac Ajs Kjub, jedan od rodonačelnika gangsterskog repa, takođe je završio arhitektonske studije nižeg stepena, na tehnološkom institutu u Feniksu, Arizona. Gitarista Nikolas Goden, vođa francuskog elektro-rok benda Air, studirao je arhitekturu na prestižnoj arhitektonskoj školi u Versaju, dok je klavijaturista Kris Lou, polovina pop dueta Pet Shop Boys, arhitekturu studirao u Liverpulu i iza sebe ima jedan manji realizovan projekat. Još jedan diplomac studija arhitekture nižeg stepena je i Stiv Heris, osnivač i vođa sastava Iron Maiden i jedan od najuticajnijih bas gitarista hevi metala, koji je ovu oblast diplomirao na koledžu u Lejtonu, a pre ozbiljnijeg ulaska u muzičke vode radio je kao arhitektonski tehničar u Londonu.
 
 
Fenomen arhitekata u muzici nije vezan samo za svetsku scenu. Tragično preminula Margita Stefanović, klavijaturistkinja čuvenog art-rok grupe Ekatarina Velika, bila je jedan od najboljih studenata svoje generacije na arhitektonskom fakultetu u Beogradu. Poznati kompozitor i vođa ansambla Balkanika Aleksandar Sanja Ilić takođe je arhitekta po vokaciji, kao i njegov kolega iz grupe, perkusionista Papa Nik (pravim imenom Veljko Nikolić). Nikola Kostić alias Lee Man, arhitekturu je studirao u Londonu, a nesuđeni arhitekta je i Peđa Vranešević, suosnivač avangardnog sastava Laboratorija Zvuka.
 
 
Tokom svog boravka na arhitektonskom fakultetu, sretao sam mnogo kolega koji su se istovremeno bavili i muzikom (na kraju krajeva, i sâm sam bio u toj priči), ali je malo ko od njih u muzici napravio nešto zaista vredno pomena, sa izuzetkom Nikole Radakovića Džonija, gitariste i jednog od ključnih članova grupe Negative, i Damira Živojnovića poznatog kao D.Z. Rooster, koji je predvodio kultni pančevački bluz bend Roosterblues, a s kojim sam imao prilike da radim sintezni projekat u grupi…
 

Milan Mirković

PerpetuMMobile

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Душко Јевтовић
Душко Јевтовић
3 years ago

Заиста необичан чланак који нам открива податке о музичарима који су студирали архитектуру, волели је и користили на различите начине у песмама, концертима и омотима албума. Напоменуо бих да су Сајмон и Гарфанкл, на албуму “Мост изнад узбуркане воде”, једну песму посветили архитекти Френку Лојду Рајту. Такође подсећам да грамофонска плоча “Желео бих да си овде” групе Пинк Флојд, осим музике, употпуњује утисак зналачким сликама на омоту: а) руковањем два човека на пустој улици, од којих један гори у пламену, правећи се да је све у реду; б) провидном црвеном марамом коју ветар носи преко траве између два реда дрвећа. Марама ношена ветром уноси напетост и ремети мир зеленила и поветарца. Догодило се нешто непремостиво, што се мора издржати, што ће оставити трајан ожиљак у срцу, а ми се правимо да је све у реду, да је мир непомућен иако нас очајање прождире. Склад музике и њеног видљивог представљања на овом албуму достигао је свој врхунац. (О овоме пишем у једном делу своје књиге која је у поступку објављивања.)

Anton
Anton
3 years ago

Odličan članak!