Bitlsi su sve što vam je potrebno

Bitlsi su sve što vam treba. Zaplakali ste slušajući “poslednju pesmu” Bitlsa koja je izašla 53 godine posle njihovog zvaničnog raspada? Zarozali ste se kada ste videli spot na YouTubeu? Zahvalite trbušastom zabrađenom braši sa Novoga Zelanda, ovoga puta Džon, Pol, Džordž i Ringo nemaju veze. Ili imaju jako malo…

Pre skoro trideset godina (1994), preostala tri Bitlsa su se skupila u osvit projekta koji je trebalo da podrazumeva desetoepizodnu TV seriju i tri dvostruka CD-a (vinilno izdanje nije bilo u opticaju), koji prate nikada objavljene demo i alternativne snimke iz cele diskografske karijere, koja je, za divno čudo, trajala samo sedam godina.

Koji dan posle potpisivanja Dejtonskog sporazuma, na BK televiziji počelo je prikazivanje veličanstvenog projekta “Antologija”. Doduše, ovaj lapidarni i klišetizovan naziv je bio kompromis, jer je Džordž stavio veto na prvobitnu ideju da se serija zove “The Long and Winding Road”, jer, jelte, to je Polova pesma, a kako stvari stoje, tenzija između nekad najboljih drugara iz adolescencije, počinje od studijskih inovacija sredine šezdesetih. I zaista, videli smo do sad neviđeno, deset sati bona fides ugođaja pokupljeno odakle je moglo da se pokupi. I opet smo shvatili da su Bitlsi najbolji bend svih vremena, i to baš u deceniji brit popa.

 
I to nije kraj. Joko je poslala kasetu sa četiri Džonova demo-snimka iz perioda dok su živeli u Dakota zgradi (obod Central parka) gde je koju godinu ranije snimljena “Rozmarina beba” Romana Polanskog. Probrale su se tri pesme (“Grow Old With Me” je odbačena na samom početku jer se pojavljuje na Lenonovom album “Milk and Honey” iz 1984), od kojih je “Free as a Bird” biser alhemije spajanja Džonovog demo-snimka i Polovog i Džordžovog “mosta”. Producirao je majka Bitls pastiša, Džef Lin (ELO), koga je doveo Harison.
 

Spot je bio priča za sebe, eksperimentalni film koji sadrži pedesetak referenci na pesme Bitlsa. Milina. Na CD-u antologija dva, našla se pesma “Real Love”, ovoga puta već poznat Džonov demo gde su ostala trojica dodali prepoznatljiv bubanj, perkusije, bas i gitare i opet uz dijabetes ugođaj Džefa Lina. Dirljiv spot obaška.

Treći dupli CD je navodno trebalo da ima još jedan demo, za koji smo saznali pre neki dan. Baš “Now and Then” (“It’s All Because of You”), koju je, a ko drugi nego Džordž proglasio za “rabiš” i rekao “ajde ne moramo po svaku cenu”. Lirika nalaže da se naslućuje i odnos sa Mej Peng, ali i povratak Joko. Legenda kaže da je Pol onda predložio da se objavi sveti gral njihovih izgubljenih pesama, “The Carnival of Light”, avangardni eksperiment s kraja 1966. koji je on uradio za istoimeni hepening (preteča rejva). To znači da bi se taj isti deklarisao kao mnogo važniji inovator od Lenona, pa je taj imidž vraćen na “Yesterday” podešavanja.

Znači, Makartni Pole, budi sladak i snimaj saharinske pesmice, avangardu ostavi Džonu sa Joko. Na kraju, govorimo o periodu od pre tri decenije kada softverski nismo bili toliko napredni.

Tokom tih trideset godina, Bitlsi izgleda nikad nisu dobili potpuno, totalno i opšte prihvatanje, tj. prepoznavanje kao odskora Queen zahvaljujući jednodimenzionalnom biopiku “Boemska rapsodija”. Bilo je veličanstvenih epizoda, poput filma “Across the Universe” ili pozorišno-baletnog spektakla trupe Cirque du Soleil “Love” (2006), povodom kojeg je Žil (Džajls) Martin (sin svetog oca Džordža Martina) napravio megamiks koji je zaista bio zanimljiv eksperiment, danas dislociran i zaboravljen. “Backbeat”, dirljiv film o hamburškim danima benda; “Nowhere Boy”, biografski film o Lenonu momku; “Yesterday”, nepotrebna fantazija o značaju pesama Bitlsa.

Nažalost, svi ovi projekti su završili na granicama oblivije prosečnog ljubitelja. Čak i dokumentarac “Eight Days a Week” Rona Hauarda iz 2016. Remasterovana reizdanja poznijih albuma u superdeluks dolby ATMOS izdanjima sa stereoidnim miksevima mladog Martina su svakako bili kulturološki mini-fenomeni, međutim falio je veliki prasak.

Piter Džekson je izjavio da posle osvojenog “Oskara” za “Povratak kralja” nikada nije morao posebno da se trudi. Usledio je “King Kong”, “Lovely Bones”, produkciono i vizuelno fascinantni filmovi, ali bez strasti. “Hobit” trilogije se ni sam Džekson ne seća sa fokusom, ali je uskoro našao čime bi on i njegova producentska kuća (specijalni efekti) WETA mogli da se bave. Restauracijom.

Oduvek smo znali da se u ljubitelju bezbudžetnih slešer horora krije štreber koji se loži na muzeje. “Oni neće nikad ostariti” (2018). Piter Džekson ume da mimo svoje impozantne karijere napravi neka radikalna skretanja u stilu i žanru. Ovaj film je trijumf postmoderne, digitalizacije, ideje i poštovanja predaka. Džekson je od stotina sati nemog materijala iz Velikog rata iz BBC arhive i Kraljevskog vojnog muzeja u Londonu probrao materijal od oko sat i po i napravio čudo. Za početak, film Pitera Džeksona a ne još jedan od mnogih prigodnih dokumentaraca. Pre svega, trijumf zvuka. Pročišćeni audio-materijali autentičnih veteranskih svedočenja, ponajviše o trivijalnoj svakodnevici ali i o nama nejasnom romantičarskom zanosu odlaska u rat i borbe za ispravnu stvar. Onda, sredina filma je omeđena uvodom i epilogom koji kratko objašnjavaju genezu rata započetog na nekom tamo Balkanu gde je kriva neka mala, za Britaniju neposlušna Srbija.

Početak i kraj su u duhu klasičnog dokumentarca. Međutim, pravo blago su veličanstveno restaurirani delovi koji veličaju običnog vojnika. Koji udiše letalne gasove, ne pere se mesecima, oguglava na smrt i leševe, vrši veliku nuždu u improvizovanoj septičkoj jami. Sve je obojeno, sinhronizovano sa dodatim zvučnim efektima kao da se radi o ratu od pre koju deceniju. U ovom filmu se najbolje vidi šta je pošast ničije zemlje, užasi gangrene, pacova kao najbližih prijatelja i klanice konja, predivnih rasnih konja. Nema veze sa Bitlsima? Čitaj dalje…

Kompanija Dizni je 30. januara 2019, na 50-godišnjicu krovnog koncerta obnarodovala projekat “Get Back”, tada bioskopski film koji će predstavljati reviziju filma “Let It Be” Majkla Lindzi-Hoga o raspadu benda. Štaviše, ovaj melanholični uradak je odavno postao mitologija za sebe, pogotovo za gledaoce “zimskog bioskopa” Radio-televizije Beograd sedamdesetih i ranih osamdesetih.

Kako je pandemija smrsila konce celokupnoj industriji zabave, i ne samo zabave, Džekson je dobio mogućnost da eventualni bioskopski hit od dva sata, proširi na striming ivent epohe od osam sati. Plus IMAX bioskopsko prikazivanje celog koncerta na krovu. Anksiozni Makartni nije bio najsrećniji jer je svoja sećanja ove poluuspešne sesije za album, uglavnom bazirao na filmu koji je svedočio o nedvosmislenom raspadu kako benda tako i sistema. Međutim Džekson ga je osokolio puštajući mu nekoliko žovijalnih scena koje prate dinamiku benda koju nismo upoznali.

Audio-vizuelna restauracija je softversko-hardverski trijumf kompanije WETA koji je izmenio ustanovljenu percepciju o pojedincima u bendu za poslednja pola veka. Osam sati je raspoređeno na tri epizode, od kojih se prva čak završava klifhengerom kada nije izvesno da li će se uvređena mlada Džordž Harison vratiti na snimanje. Svedočimo tri nedelje geneze pesama od kojih su bar pet u vrhunskom kanonu benda, svedočimo ko je i koliko često prao svoju dugačku kosu, inače obeležje mita u sutonu. Svedočimo Joko koja štrika, a često i priča sa Lindom. Svedočimo očinskom odnosu Pola prema Lindinoj ćerci Heder, svedočimo pijenju enormnih količina čaja, svedočimo nekoliko engleskih doručaka. Pasivni Ringo kome je bitno samo da su braćale blizu, nervozni Džordž koji bi da završava bend tim pre i krene solo, dezorijentisani i poluprisutni Džon, uglavnom spreman za zezanje, i nedvosmisleni radoholičar i vođa benda Pol, kojem je i te kako stalo da održi dnevni posao – biti u bendu i raditi najbolji posao na svetu.

Svet je bio oduševljen i Bitlsi su opet potvrdili status najboljeg benda na svetu. Godinu dana kasnije u jeku AI šizofrenije, najavljena je “poslednja” pesma Bitlsa. Taj AI nije bio autotjun, nego Piter Džekson i njegov kreativni tim koji su uspeli da sa obične audio-kasete izdvoje klavir i glas Džona Lenona, očiste šum i prilagode savremenoj produkciji. Pesma je ona ista koju je Harison odbio pre skoro trideset godina kao nezadovoljavajuću. Ipak, ideja je bila predobra da bi se pustila niz vodu zbog sujete jednog pokojnika.

Međutim, da ne zanemarimo istinu, ova tri demo-snimka Džona Lenona iz neke 1978, plus-minus koji mesec, jesu tri demo-snimka u vreme kada mu je podizanje sina Šona bilo prioritet. Znači, nije bilo albuma, nije bilo koncerata, nije bilo čak ni druženja sa Polom, koja su bila učestala u periodu “izgubljenog vikenda” kada je raspojasani Džon bio u vezi sa Mej Peng (ličnom asistentkinjom Joko Ono koja ju je i provodadžisala da ostane u kontroli) i kada se opijao sa ortacima, i džemsešnovao sa Polom. Kako su se Džon i Joko pomirili baš na Polovu inicijativu (veče kada je Džon poslednji put nastupio, na koncertu Eltona Džona, a za poslednju pesmu izabrao baš “I Saw Her Standing There” koju je posvetio autoru, “bivšoj verenici, Polu”), porodica Lenon je uzela petogodišnji, veoma dekadentan neplaćeni odmor. Videti šta novinarka Džuli Burčil kaže o ovom periodu.

Znači, tri poluskuvane pesme ne baš vrhunskog kvaliteta jednog Bitlsa. Možda najvažnijeg, ali Džordž i Pol (i Ringo) ovde su bili izvođači radova. Doduše, jedino je “Free as a Bird” iz 1995. imala most koji peva Makartni (plus Harison), inače najproduktivniji Bitls od 1966. do raspada. Poslednja epizoda, “Now and Then”, i kao spot i kao pesma trijumf je Pitera Džeksona. Produkcijski, fenomenološki, sociološki i psihološki. Ringo i Pol su dodali svoj instrumentalni i prateće vokalni doprinos koji se skoro i ne čuje.

Povod je pre svega emotivni a onda i marketinški. Suze fanova su iskrene i nisu produkt isiljenog patosa. Malobrojni zajedljivi cinici, kao i autor ove Velike priče, verovatno su emotivno nezavršeni ljudi, jer ono što je najvažnije, ovo je poslednja pesma Bitlsa, snimljena 54 godine posle njihovog poslednjeg pojavljivanja u javnosti, avgusta 1969.

A spot tek, dirljiva bendžaminbatonovska priča u kojoj se overlapuju neki poznati i neki nikad viđeni snimci iz svih delova karijere Bitlsa tokom šezdesetih. I krajem šezdesetih, rokenrol je bio vitalan i neposredan način izražavanja (čiste iluzije da su promene moguće) koji je nestao u žrvnju pop kulture. Sagledati samo magnovenje šezdesetih ovaploćeno u karijeri i diskografiji Bitlsa u današnjem tehnocentričnom vremenu globalnog otuđenja i socijalne i geopolitičke nestabilnosti, izgleda kao usud uobrazilje vremena koje se više vratit neće…

Zato su nam Bitlsi možda danas potrebniji nego ikada. Jer njihova priča je najveća priča.

 

Aleksandar S. Janković

Izvor: Nedeljnik

Tekstovi o muzici na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments