De-evolucija Evropske unije

Bilo je posve cinično i izvan dodira za parlament Europske Unije (EU) odjednom, nakon 80 godina, kriviti Sovjetski Savez za početak Drugog svjetskog rata. Nije bilo mudro iz mrtvih podići argumente okružujućih okolnosti početka tog najvećeg rata čovječanstva do sada. Historičari su se složili, povijest je odavno napisana i dobro dokumentirana, te se kao takva nalazi u našim udžbenicima povijesti već decenijama. 

 

Opasna izjednačavanja komunizma sa nacizmom

 

Nema svrhe da današnji političari istočnog krila EU (sa vrlo uočljivom, saučesničkom tišinom centralne Europe) ponovno oživljavaju ‘argumente’ po pitanju povijesne krivnje. Oni za to nisu mandatima ovlašteni, niti su kvalificirani, a napose to se od njih i ne očekuje. Jedino što je ovim putem uspjelo jeste činjenica da se golem broj intelektualaca vratio iščitavanju Alberta Camusa, poglavito njegovoj definiciji Europe ‘kao zajednice krize smisla’.

Nacistička Njemačka, imperijalni Japan, Mussolinijeva Italija i njihovi sateliti (podržani od  ‘korisnih idiota’, tada znanih kao kvislinzi) bili su isključivi krivci. Ovo je univerzalno prihvaćeno bez izuzetka. I danas je sve to prošlost. Hajde da to ostavimo tamo, a ne u 21-om stoljeću, koje ima niz višestrukih izazova, koji još čekaju na naše adekvatne odgovore.                

** ** ** ** ** ** ** **

Upakovani u sopstvenu miopiju ekonomskog egoizma i fobiji od ‚previše stranaca’ (überfremdung phobia), Europljani zapravo ukopavaju sami sebe u defanzivnu samoizolaciju. Dok nisu u stanju konstruktivno angažirati svoje susjede (iako nisu baš prikladno zaštićeni oceanima kao što su to neke druge imigracione zemlje), Europljani konstantno privlače nekvalificirane migrante iz tako destabiliziranog bližeg inozemstva. Sjedinjene Države, zemlje Zaljeva, Daleki Istok, Australija, Singapur, u zadnje vrijeme čak i Brazil, Indija, ili Angola – su golemo profitirali od visoko obučenih pridošlica, dok Europa nije u stanju prepoznati, očuvati, zaštititi i promovirati svoje visokoobučene imigrante.

Naprosto, europska povijest tolerancije i drugosti (otherness) je previše kratka za takvo što, dok je ostavština ukorijenjenog straha duboka, trajna i osebujna. Samodestruktivne nakane naspram susjeda i razuzdana mržnja kod kuće stalno ojačavaju. To pretvara Europu u skup oštro polariziranih i fragmentiranih društava, naizgled oko povijesnih pitanja i identiteta, ali zapravo oko generacijskog i tehnološkog jaza, vizije i spremnosti za iskorak ka budućnosti.

Jedna od posljednjih epizoda dolazi iz nedavne politikantske i izrazito nepovijesne inicijative, da se izjednači komunizam sa nacizmom. Vođena opsesivnom rusofobičnim impulsom, ova miopijska kratkoročna računica mogla bi dovesti do katastrofalnih dugoročnih posljedica – prvo  i najviše od svega za slavensku istočnu i jugoistočnu Europu, kako i za rasijanu skandinavsku Europu, ili cinično tihu centralnu Europu.

Više je nego jasno da je povijesna pomirba na kojoj danas Europa počiva – antifašizam.  Ovo i ovakvo naslijeđe je donijelo pomirbu i prosperitet – nezapamćen u povijesti ovog kontinenta. Iznenadno izjednačavanje komunizma i nacizma je najbolji i najbrži način da se temelj Europe uništi jednom za svagda. 

Jedno je ipak sigurno, Europa predvođena EU je u ozbiljnoj moralnoj i političkoj krizi ubrzane de-evolucije. Sada ćemo to pobliže razmotriti. 

 

Una hysteria importante ili jedna bitna histerija 

 

Povijest Europe je priča o malim histeričnim/ksenofobičnim nacijama, tradicionalno osjetljivim na etničke probleme, jezik, religiju i drugačija ponašanja. Ako je ovo istina, onda se pozivamo na događaje prije i poslije tridesetogodišnjeg rata i naročito na Europu poslije Napoleona. Politička karta današnje Evrope je zapravo bila zamišljena u kasnom četrnaestom vijeku, i polako je evoluirala u svoj današnji oblik. 

Prvobitno, neosporan i neusporediv pred-vestfalski poredak katoličanstva, omogućio je ujedinjenje i standardizaciju feudalnog socio-ekonomskog i vojno-političkog sistema širom Europe. Kako god, u ovoj zreloj fazi, takav univerzalni svijet Svete Rimske imperije i Cezaropapizma (Caesaropapism) ubrzan od političkih entiteta koji su bili eksplicitno konfrontirajući ili implicitno (odbacujući) snishodljivi, ideološki (Tridesetogodišnji rat kulminira Mirom Vestfalije) ili geopolitički (velika geografska otkrića i pomjeranje centra svijeta prema zapadu). Ranim kolonizacijama, dvije iberijske sile Španija i Portugal, bili su prvi entiteti koji su se pojavili, praćeni Francuskom, Holandijom, Engleskom i Danskom. (Belgijom, također, iako se prvobitno pojavila kao tampon-zona, strateška dubina, takoreći kao kontinentalni produžetak Engleske radi sprečavanja naroda Centralne Evrope, Holandije i Skandinavskih zemalja da dođu do otvorenog mora, što kasnije postaje strategija Francuske za balansiranje Britanije i zadržavanje Danske i Pruske). 

Zahvaćeni uzavrelom Francuskom revolucijom koja teži stvaranju nacionalne države, ovi kolonizatori, koji su bili smješteni na atlantskom boku Europe, uspješno su se prilagodili konceptu nacionalne države. Značajno je to da je proces stvaranja nacionalne države bio sproveden na osnovu jezika, budući da su religijski razlozi poraženi jednom i zauvijek Mirom Vestfalije[2]. Svi narodi koji pričaju portugofonskim dijalektom u jednoj državi, u drugoj hispanofonskim, u trećoj frankofonskim dijalektom, i tako dalje[3]. Ovo odsijecanje je bilo lako za periferni dio Europe, za takozvane stare kolonizatore na atlantskom boku Europe, naročito Portugal, Španiju, Francusku, Englesku, Dansku, Holandiju i Švedsku.

Iako je geopolitički poražena kod kuće, u Francuskoj, i ideološki ograničena kroz Bečki kongres i njegov instrument – Svetoj alijansi istočnih konzervativnih dvorova, sama ideja nacije-države ostala je privlačna. Obje teokratske federacije tog vremena (habsburško i otomansko neteritorijalno načelo) neminovno su nagrizale dvije ‘kemijske preteče’: sekularizam (prosvjetiteljstvo) i teritorijalnost. Kada je revolucionarne 1848. svrgnut glavni čuvar feudalizma i rimokršćanskog tradicionalizma u Europi, Meternih, potisnuti koncept dobio je dodatni poticaj. I, revolucionarna romansa se nastavila …

Zanimljivo je, da je samo stvaranje centralno-europskih nacionalnih država zapravo potpomogao sam Napoleon III. Ujedinjenje Italijana je bilo njegovo, gotovo opsesivno, namjerno djelo (kako je odrastao u Nici sa italijanskim Carbonari revolucionarima koji su se borili protiv papske i habsburške kontrole nad sjevernim dijelovima današnje Italije). Nasuprot tome, ujedinjenje Germana pod Velikom Pruskom bio je njegov nenamjerni nestašluk, sa dva naknadno nastala ‘nusproizvoda’: modernom Austrijom (jezgro njemačkog govornog područja okupljeno na ruševinama moćnog multinacionalnog i višejezičnog carstva) i modernom Turskom (tursko jezgro na ruševinama moćnog multikulturalnog i multi-lingvističkog carstva).

Usprkos tome što je geografski u srcu Europe, Švicarska je i dalje ostala izuzetno stabilna tampon zona: veoma militarizirana ali defanzivna, opsesivno neutralna, gospodarski sveprisutna, a ipak financijski tajanstvena, ona predstavlja jednu konfederativnu državu koja se sastoji od dvije suprotne verzije zapadnog kršćanstva, od tri naroda i četiri jezika. Odsutna iz većine modernih europskih vojno-političkih događaja, Švicarska je ukratko terra incognita.

Povijesno gledano, proces pokrštavanja Europe koji je poslužio kao alat opravdanja (ili zastrašivanja i korupcije, takoreći) za umirenje osvajačkih plemena, koja su srušila Rimsko carstvo i dovela do kraja antičkog doba, išao je na dvije paralelne staze. Rimska kurija/Vatikan vodila je jedan od njih svojim čekićem: Svetim rimskim carstvom. 

Drugi je vodila grupa rusofonskih slavenskih Kaganata, koji su primili (pravoslavno ili pravo/autentično, tzv. istočno) hrišćanstvo od Vizantije, i poslije njenog pada, preuzeli su misiju pokrštavanja dok su formirali svoju prvu državu – kijevsku Rusiju (i nakon toga, svoje prvo povijesno carstvo). Tako su, na istočnom kraju Europe, Rusofoni stoljećima živjeli u dobrom stanju, i u skoro hermetičkom svijetu univerzalizma: jedno carstvo, jedan poglavar, jedna religija i jedan jezik[4].

Sve između Centralne Europe i Rusije je Istočna Europa, prilično jedna povijesna novost na političkoj karti Europe. Samo formiranje sadašnjeg oblika atlantske Europe datira iz 14-15. stoljeća, centralne Europe iz sredine kasnog 19. stoljeća, dok je savremena Istočna Europa počela da nastaje između kraja Prvog svjetskog rata i raspada Sovjetskog Saveza – znači, manje od 100 godina, u najboljem slučaju, nešto više od dvije decenije u većini slučajeva. Nije ni čudo da dominantna politička kultura istočne Europe odjekuje strahom i odražava duboko nesigurne male nacije. 

Zarobljeni i uznemireni, mali su teritorijalno, demografski i imaju manjak prirodnih resursa i pristupa otvorenim (toplim) morima. Uostalom, imaju i manjak kulturno-povijesnih vertikala i dugoročnih politika koje uzimaju u obzir veće strategije. Istočni Europljani ističu svoju državnost i suverenitet tek odnedavno, tako da, često nisu sigurni na kojoj su strani historije. Dakle, oni su odveć beskompromisni, užurbani i skeptični, skoro neuralgični i ksenofobični, često sa zaglušujućim prizvucima.

Stvaranje države-nacije (na jezičnoj osnovi) u perifernoj atlantskoj Europi i Skandinaviji, kao i u centralnoj Europi bila je relativno uspješna priča. Međutim, Istočna Europa je u više navrata pretrpjela zastoje, koji su kulminirali na Balkanu, Kavkazu i Bliskom istoku. Ista nesreća desila se i u centralnom ili baltičkom dijelu istočne Europe[5].

 

Održavanje centra slabim

 

Još od Vestfalije, Europa je održala unutrašnju ravnotežu sila tako što je svoje osnovne dijelove držala slabim. Periferne sile poput Engleske, Francuske, Danske, (rane Švedske i Poljske, koje će kasnije biti zamijenjene) Pruske i Habsburgovaca, i na kraju Osmanlija i Rusije pritisnuli su i očuvali centar kontinentalne Europe kao svoje igralište. U isto vrijeme, oni su nastavili sa proširenjem svojih posjeda preko oceana ili, kao Rusija i Osmanlije, zemljanim putevima dublje u Aziju i centar MENA teritorije[6]

Kada se pojavila kraljevska Italija i imperijalistička Njemačka, geografsko jezgro se stvrdnulo i po prvi put je počeo vojno-politički pritisak na periferije. Ova nova geopolitička stvarnost izazvala je veliku sigurnosnu dilemu. Ta dilema je trajala od Bečkog kongresa 1814. do Potsdamske konferencije 1945. godine, koja se još jednom ponovo aktualizirala sa uništenjem Berlinskog zida: Koliko Njemačkih i Italija treba Europi da bi sačuvala svoj unutarnji mir[7] i ravnotežu? Kao par koji je zakasnio, centralni Evropljani su se suočili sa vanjskim svijetom koji je bio izvan njihovog domašaja, jasno podijeljen na sfere utjecaja isključivo između atlantskih Europljana.

Pojednostavljeno rečeno, može se reći iz perspektive europskih zaraćenih strana da su oba svjetska rata bila vođena između snaga statusa quo i izazivača ovog statusa quo. Konačni epilog u oba rata je, da je atlantska Europa uspjela da skrene pažnju centralnih Europljana sa sebe i svojih ogromnih prekomorskih posjeda na Istočnu Europu, i napose Rusiju.[8]

Da navedemo jedan od najslikovitijih primjera; Imperijalna post-Bizmarkova Njemačka je pažljivo planirala i ambiciozno grupirala svoje trupe na granici sa Francuskom. Nakon atentata na austrijskog nadvojvodu u Sarajevu (28. juna 1914.), Europa je tehnički imala casus belli – s obzirom da je međusobna objava rat između svih strana ubrzo uslijedila nakon atentata kao i neposredni austrijski ultimatum Srbiji. Međutim, prvi oružani sukob nije se desio na jugoistočnom frontu, kao što se očekivalo – između istočnih zaraćenih strana, kao što su Austrija, Srbija, Rusija, Osmanlije, Grčka, Bugarska, itd. Prva vojna operacija u Prvom svjetskom ratu zapravo se odigrala na suprotnom, sjeverozapadnom krilu Europe – nešto što je došlo tek mjesecima kasnije. Bio je to njemački prodor belgijskih Ardena.

Sve između Centralne Europe i Rusije je Istočna Europa, prilično jedna povijesna novost na političkoj karti Europe. Samo formiranje sadašnjeg oblika atlantske Europe datira iz 14-15. stoljeća, centralne Europe iz sredine kasnog 19. stoljeća, dok je savremena Istočna Europa počela da nastaje između kraja Prvog svjetskog rata i raspada Sovjetskog Saveza – znači, manje od 100 godina, u najboljem slučaju, nešto više od dvije decenije u većini slučajeva. Nije ni čudo da dominantna politička kultura istočne Europe odjekuje strahom i odražava duboko nesigurne male nacije. 

Zarobljeni i uznemireni, mali su teritorijalno, demografski i imaju manjak prirodnih resursa i pristupa otvorenim (toplim) morima. Uostalom, imaju i manjak kulturno-povijesnih vertikala i dugoročnih politika koje uzimaju u obzir veće strategije. Istočni Europljani ističu svoju državnost i suverenitet tek odnedavno, tako da, često nisu sigurni na kojoj su strani historije. Dakle, oni su odveć beskompromisni, užurbani i skeptični, skoro neuralgični i ksenofobični, često sa zaglušujućim prizvucima.

Stvaranje države-nacije (na jezičnoj osnovi) u perifernoj atlantskoj Europi i Skandinaviji, kao i u centralnoj Europi bila je relativno uspješna priča. Međutim, Istočna Europa je u više navrata pretrpjela zastoje, koji su kulminirali na Balkanu, Kavkazu i Bliskom istoku. Ista nesreća desila se i u centralnom ili baltičkom dijelu istočne Europe[5].

 

Održavanje centra slabim

 

Još od Vestfalije, Europa je održala unutrašnju ravnotežu sila tako što je svoje osnovne dijelove držala slabim. Periferne sile poput Engleske, Francuske, Danske, (rane Švedske i Poljske, koje će kasnije biti zamijenjene) Pruske i Habsburgovaca, i na kraju Osmanlija i Rusije pritisnuli su i očuvali centar kontinentalne Europe kao svoje igralište. U isto vrijeme, oni su nastavili sa proširenjem svojih posjeda preko oceana ili, kao Rusija i Osmanlije, zemljanim putevima dublje u Aziju i centar MENA teritorije[6]

Kada se pojavila kraljevska Italija i imperijalistička Njemačka, geografsko jezgro se stvrdnulo i po prvi put je počeo vojno-politički pritisak na periferije. Ova nova geopolitička stvarnost izazvala je veliku sigurnosnu dilemu. Ta dilema je trajala od Bečkog kongresa 1814. do Potsdamske konferencije 1945. godine, koja se još jednom ponovo aktualizirala sa uništenjem Berlinskog zida: Koliko Njemačkih i Italija treba Europi da bi sačuvala svoj unutarnji mir[7] i ravnotežu? Kao par koji je zakasnio, centralni Evropljani su se suočili sa vanjskim svijetom koji je bio izvan njihovog domašaja, jasno podijeljen na sfere utjecaja isključivo između atlantskih Europljana.

Pojednostavljeno rečeno, može se reći iz perspektive europskih zaraćenih strana da su oba svjetska rata bila vođena između snaga statusa quo i izazivača ovog statusa quo. Konačni epilog u oba rata je, da je atlantska Europa uspjela da skrene pažnju centralnih Europljana sa sebe i svojih ogromnih prekomorskih posjeda na Istočnu Europu, i napose Rusiju.[8]

Da navedemo jedan od najslikovitijih primjera; Imperijalna post-Bizmarkova Njemačka je pažljivo planirala i ambiciozno grupirala svoje trupe na granici sa Francuskom. Nakon atentata na austrijskog nadvojvodu u Sarajevu (28. juna 1914.), Europa je tehnički imala casus belli – s obzirom da je međusobna objava rat između svih strana ubrzo uslijedila nakon atentata kao i neposredni austrijski ultimatum Srbiji. Međutim, prvi oružani sukob nije se desio na jugoistočnom frontu, kao što se očekivalo – između istočnih zaraćenih strana, kao što su Austrija, Srbija, Rusija, Osmanlije, Grčka, Bugarska, itd. Prva vojna operacija u Prvom svjetskom ratu zapravo se odigrala na suprotnom, sjeverozapadnom krilu Europe – nešto što je došlo tek mjesecima kasnije. Bio je to njemački prodor belgijskih Ardena.

[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.

[2] Da budemo precizniji: Vestfalija je otišla izvan čistog primirja, mira i pomirenja. Ona je iznova potvrdila postojanje zapadnog hrišćanskog ummeta. Jednostavno, ona je samo stavila van zakona uplitanje u zapadne vjerske poslove ograničavanjem, u to vrijeme, (interpretativno) apsolutne Papske moći. Tako gledano, Vestfalija nije bila prvi međunarodni instrument o vjerskim slobodama, već trijumf zapadnog Evangelističkog jedinstva. Ovo isto jedinstvo kasnije je dovelo do jačanja zapadnog hrišćanstva i njegove prevlasti na više kontinenata.

[3] Svi moderni evropski jezici koji se danas uče u školama, bili su nekada davno, zapravo politički i geografski kompromis vodećih lingvista, koji su kroz usvojene konvencije stvorili standardni jezik prikupljanjem različitih dijalekata govorenih na području te novonastajuće nacije-države.

[4] Pribilježeno u jednom od mojih ranijih spisa, navodi se: “(…) rana ruska država se proširila na sjever, sjeveroistok i istok, postižući fizičke granice svog dosega prelaženjem Beringovog moreuza (i prodajom ruske Aljaske SAD-u 1867. godine). Do kraja 17. i početkom 18. stoljeća, Rusija je počela da se sistematski uvlači u europske vojno-političke teatre. (…) U međuvremenu, europsko univerzalističko carstvo je nestalo. To su osporili izazivači (kao Rišelijeova Francuska i drugi, geopolitički, ili Luterani/Protestanti- ideološki) i fragmentirali u haos već suočenih monarhija, očajnički pokušavajući da postignu ravnotežu kroz dinamično balansiranje. Sličan politički proces će uticati na rusko univerzalno carstvo samo do kraja 20. stoljeća, nakon raspada Sovjetskog Saveza. (…) Još ne u potpunosti prihvaćena u evropski kolektivni sistem, Meternihova Sveta alijansa, imala je čak pristup u negiranom post-Versajskom sistemu, Rusija još nije bila ignorirana kao druge periferne europske sile. Osmanlije su, nasuprot tome, bile negirane iz svih sigurnosnih sistema do samog stvaranja NATO-a (Republika Turska). Kroz preventivnu podjelu Poljske uoči Drugog svjetskog rata, i uspješne kampanje drugdje u istočnoj Europi, boljševička Rusija je proširila i svoju teritoriju i svoj uticaj na zapadu. (…) Rani sovjetski period Rusije okarakterisan je izolovanim bilateralnim sigurnosnim aranžmanima, npr. sa Nijemcima, Fincima, Japancima, itd. Dani poslije Drugog svjetskog rata doveli su regionalni kolektivni sistem Varšavskog pakta u postojanje,  da bi se održali komunistički dobici u Europi i da bi se efikasno suprotstavili geopolitički i ideološki sličnim, ranije formiranim blokovima, predvođenim SAD-om. Osim Nixon-ovog ponovnog prilaska Kini, raspad Sovjetskog Saveza bio je završna faza u progresivnoj fragmentaciji ogromnog Kinesko-sovjetskog komunističkog bloka (koji je dominirao euroazijskom kopnenom masom sa svojom masivnom veličinom i centralizmom), puštajući Rusiji da se pojavi kao nasljednik. Iznenadni ideološki i teritorijalni raspad Sovjetskog saveza, bio je praćen kulturalnim šokom i građanskim neredima, bolnom ekonomskom i demografskom krizom i brzim širenjem nejednakosti. Sve to spojeno je sa ponižavajućim ratovima na Kavkazu i drugdje, od kako su centripetalne i centrifugalne sile integracija ili fragmentacija ušle u oscilirajuću igru. Između 1989. i 1991. godine, komunistička vladavina približavala se kraju u zemlji i izvan nje i Varšavski pakt zvanično se raspao. Nakon toga, Gorbačov-Jeljcin-ova Rusija doživela je veće geopolitičke promjene  od bilo kojih drugih većih snaga modernog doba. Ipak, tandem Gorbačov-Jeljcin uspeo je da se rebrandira na domaćem i na međunarodnom planu – svaki je dobio svoj vlastiti brend votke (…).” (Vertikalizacija historijskih iskustava: sigurnosne konstrukcije Europe i Azije – Strukturne sličnosti i razlike, Crossroads – makedonski žurnal za vanjsku politiku , 4 (1), str 111-112, M-MFA 2008)

[5] Mnogi bi rekli da, poslije vrhunca osmanskog vremena, agresivni upad Atlantske Europe sa svojim konceptom nacionalne države, zajedno sa opsesivnom kontrolom i životnim prostorom (Lebensraum) nadzornog pogona centralne Europe, pretvorili su zemlje blagih i tolerantnih ljudi, s tim ključnim intelektualnim  koridorima razmijene jugoistočne Evrope i Bliskog istoka u moderno bure baruta – Balkan. Miroslav Krleža je primijetio: „Ljudi su ti koji su pretvorili naše dobro prase u prljavu i lošu svinju.“

[6] U svojim kontrarevolucionarnim danima, španskim govornim područjem Meksika je vladao Maximilian Habsburg vođen rojalistima. Ipak, kao još jedna zanimljiva činjenica služi to da je prvi granični sporazum ikada potpisan od strane Meksika sa bilo kojim od svojih susjeda bio onaj sa carskom Rusijom (pogranicno razgraničenje se proteže preko današnje zapadne obale Kanade i američke savezne države Vašington).

[7] U vrijeme Bečkog kongresa, bilo je gotovo desetak italijanskih država i više od tri desetine germanskih entiteta – 34 zapadne njemačke države + 4 slobodna grada (Kleinstaaterei), Austrija i Pruska. Zaključak konferencije u Potsdamu su samo tri germanske (+ Lihtenštajn + Švicarska) i dvije italijanske države (+ Vatikan).

[8] Zašto se SAD pridružila atlantskoj Europi protiv centralne Europe u oba Svjetska rata? Jednostavno, udruživanjem sa centralnom Europom bi značilo vojno-političku eliminaciju atlantske Europe jednom za sve. U tom slučaju, SAD bi se suočila sa uključenjem prije ili kasnije sa jedinstvenim europskim, konfrontacijski-moćnim blokom ozbiljne strateške dubine. U tom slucaju, Amerikanci bi izgubili mogućnost da budu jedini preostali, Savršeni balanser. Tu ulogu ‘tasa na vagi‘ SAD je naslijedio od propadajuće Britanske imperije.

[9] Farsa ili ne, istorija 1914. gotovo se sama ponovila do poslijednjeg detalja u ranim 1990-ih. A, to nije bio prvi put. 25 i ponovo 75 godina nakon 1914 – što znači da 1939.  skoro iskopirala događaje 9/11 u 1989. Stoga novembar 1989. godine bio je treći put da su zapadne granice centralne Evrope ostale netaknute, dok je do dramatičnih promjena došlo na istoku. Osim Anšlusa istočne Njemačke od strane zapadne, granice tamo u 1990. nominalno su ostale iste, ali mnogi bivši susjedi srednje Europe nestajali su jedan po jedan, za dobrobit te iste centralne Europe, sa političke karte istočne Europe.

 

Ur-fašizam: Tišina i žurba EU

 

Onaj tko ne želi govoriti o kapitalizmu, trebao bi zauvijek šutjeti o nacizmu” – rekao je slavodobitno Max Horkheimer. Bila je to jasna i često ponavljana linija ovog glavnog arhitekte frankfurtske filozofske škole – jednog od najuticajnijih misaonih centara XX. stoljeća. Ova škola mišljenja bila je tolerantna i prilično saosjećajna (opraštajuća) spram zapadnih društava. Što je najvažnije, frankfurtski mislioci su zasigurno bili fizički najbliži ideološkim i geopolitičkim rasjepnim linijama podjela nakon Drugog svjetskog rata.

Čak se i Heideggerovski bjegunac, Herbert Marcuse složio s ovim. Njegova “represivna tolerancija” vjerojatno je bila najbolji pokazatelj mogućeg samozarobljavanja zapadnog društva, ako ikada neko u budućnosti pokuša opasno i nehistorijsko izjednačavanje nacizma i bilo čega drugog, s komunizmom. Nažalost, ta budućnost de-evolucije počela je pljuštati 1990-ih: Upravo će to isto poimanje Umberto Eco nazvati ur-fašizmom 1995., osjećajući hladne vjetrove s istočnog boka EU i vrlo ciničnu šutnju prešutnog odobravanja iz centralne Evrope.

 

Kad jaganjci utihnu

 

Nitko ne vlada nevino” legendarna je dijagnoza Simone de Beauvoir o pravoj (makijavelističkoj) prirodi političkog ponašanja. Međutim, nacistički krivac; mirno programirani koncentracioni logori, nemilosrdne invazije i neviđene razmjere patnje cijele Europe, ne spadaju u ovu kategoriju. I nikada neće spadati. Ovo kolosalno zlo treba svoje ime, svoju kategoriju i našu jasnu besmrtnu referencu za njega.

Dakle, onaj tko nije spreman govoriti o imperijalizmu (prije svega) atlansko-srednje Europe, kolonijalizmu, kao i o rasizmu koji ih je obično opravdavao, ne bi trebao govoriti niti o ‘pravim’ europskim vrijednostima. Ili, što se toga tiče, učiti bilo koju lekciju Istok i Jugoistok Europe.

U krajnjoj liniji, prije bilo kakvog razmišljanja o izjednačavanju, trebali bismo otvoreno govoriti o Francuskoj u Alžiru i Indokini, Italiji u Libiji i Eritreji, Holandiji u Indoneziji, Španiji u Latinskoj Americi (i kući s Frankom), Njemačkoj u Namibiji i više puta diljem Europe, Britaniji na toliko mjesta i u toliko vremena, itd.

Štaviše, jedini (i) organizirani i trajni otpor u Europi, okupiranoj od nacista, prije i tokom Drugog svjetskog rata napravili su komunisti. Ovu nepobitnu činjenicu mnogi na istoku Europske unije danas doživljavaju kao neugodnu istinu, koju – anti/intelektualnim akrobacijama i šutnjom središnjeg EU-saučesništva – treba sakriti pod tepih.

Ta antifašistička borba ne uključuje samo Sovjetski Savez i Jugoslaviju – dvije zemlje koje su preuzele daleko najteži teret paneuropskog otpora i oslobođenja – nego i druge domoljubne pokrete; I francuske, grčke, italijanske i španske komuniste. Naravno, jedine dvije zemlje koje su se bez ikakve izvanjske pomoći same oslobodile od nacizma bile su dvije istočnoeuropske, a ujedno i dvije pretežito slavenske zemlje, Sovjetski Savez i Jugoslavija.

Dakle, izjednačavanje komunizma s nacizmom duboko vrijeđa sve žrtve, ali više od toga negira antifašističke temelje moderne Europe, a istovremeno je duboko antislavensko. Jasno je da negacije nacističkih užasa – a svako izjednačavanje je početak takve nehistorijske i rasističke negacije – počinjene u logorima i drugdje u okupiranoj Europi, nisu samo antisemitske. One su, prije svega, antislavenske!!

 

Nije sloboda OD, Slobodom se zove ZA

 

Nažalost, većina popularne atlantističke literature i filmova koji elaboriraju teme Drugog svjetskog rata pristrasne su i dovode u zabludu kada govore o ulozi Crvene armije i općenito ne poštuju ogromne patnje sovjetskih i jugoslavenskih naroda u to vrijeme.

Neke od stalno impliciranih zabluda su da su SAD i Britanija jednako podijelile teret Drugog svjetskog rata sa Sovjetima. Čak je i britanski veleposlanik iz Drugog svjetskog rata u Moskvi, Sir Stafford Cripps  – u mnogim depešama koje je poslao – optuživao svoju vladu za fatalistički defetizam, nedostatak hrabrosti i izbjegavanje svake borbe. Kako se to događa, sam Staljin je vikao na Churchilla kada je britanski premijer u avgustu 1942. otišao u Moskvu da ga dočeka: “Gubimo 10 000 vojnika dnevno (jednog  u 8 sekundi!!, prim. aut.)… Hoćete li pustiti da sami vodimo cijelu borbu?

U odnosu na veličinu državnog teritorija iz 1939. i sadašnje stanovništvo unutar njega, najveći broj žrtava u Drugom svjetskom ratu imala je Poljska – 18%, Sovjetski Savez -15%, Jugoslavija -12%, III Reich/Njemačka+Austrija – 10%. Usporedbe radi, Atlantski rub je stradao na sljedeći način: Francuska – 1,3%, Velika Britanija – 0,9%, SAD – 0,3%. U žrtvama, to izgleda ovako: 36 miliona na istoku (uglavnom civila), naspram milion i 200 hiljada u atlantskoj Europi, uključujući američke vojnike.

Ruski i jugoslavenski front – kao jedina dva fronta trajno organiziranog vojna otpora na kontinentu – suočili su se s gotovo 90% ukupnih njemačkih snaga raspoređenih u Europi. Obećavajući da će otvoriti drugi, zapadni front još od 1941., anglo-američka vojska se na kraju uspjela iskrcati na Siciliju (čudom joj je – iz svoje zatvorske ćelije – kod talijanskog sela, pomagao Don Lucky Luciano, jedini veliki šef američke mafije koji će umrijeti prirodnom smrću,), ali tek u septembru 1943.godine.

U to vrijeme Titovi partizani su već okončali većinu svojih kritičnih ofanziva (pružajući istovremeno snažnu podršku albanskim i grčkim domoljubima), dok su Sovjeti pobijedili u najvećim i najkrvavijim bitkama Drugoga svjetskog rata. Sve te koloslane bitke vođene su isključivo na sovjetskom tlu; Moskva, Staljingrad, Lenjingrad i Kursk – pri čemu posljednja predstavlja najveću bitku ikada zabilježenu u povjesti čovječanstva.

Također autohtono, talijanski antifašisti – organizirani od progresivnih domoljuba i okupljeni u Garibaldijevim brigadama – značajno su rušili Dučeovu vlast u Italiji.

S druge strane, anglo-američki „blitzkrieg“ uz talijansku ‘čizmu’ pretvorio se u blamažu. Njemačke snage brzo su zamijenile talijanske fašističke falange koje su kapitulirale, i lako su odbili saveznike. Zapadna kombinirana vojska stići će do Rima tek u julu 1944. Naposljetku, u vrijeme invazije na Normandiju u ljeto 1944., o sudbini nacizma u Europi već je odlučila istočna i rusofonska Europa.

Pokušavajući odgovoriti zašto je takozvana angloamerička antifašistička intervencija u Grčkoj i Italiji bila tako spora, anemična i zakašnjela, mnogi znanstvenici tvrde da ona nikada i nije bila namijenjena borbi protiv nacista, već da osujeti snažne autohtone ljevičarske antifašističke snage, te da ih vrati na željenu ideološku orijentaciju i atlantistički geopolitički kurs.

Konačno,

Ime ruže? Pa, crvena je.

Oprostite, ali tako je. Eco je samo zabilježio eho.

 

Rekontekstualizacija Ukrajine – Povratak od „Nismo znali“

 

Tko ne želi govoriti o kapitalizmu, neka zauvijek šuti o nacizmu” – citirao sam prije nekoliko mjeseci na ovim stranicama zapadnonjemačkog filozofa i sociologa Maxa Horkheimera, koji je raspravljao o pogubnim, ciničnim i apsolutno nepotrebnim pokušajima izjednačavanja komunizma i nacizma, fašizma i antifašizma.

Mnogi su odbacili taj zaključak, rutinski ga nazivajući još jednim intelektualnim alarmizmom (lažnom uzbunom). Ali, pogledajte nas sada: na korak smo od nuklearnog uništenja.

Tačnije, u tom tekstu, također sam posudio misao od još jednog mislioca frankfurtske škole, Herberta Marcusea o samozarobljavanju zapadnog društva. Još 1960-ih godina on je označio kao „represivnu toleranciju“ ako netko ikada u budućnosti bude razmišljao o opasnom i nehistorijskom izjednačavanju nacizma i bilo čega drugog, s komunizmom. Nažalost, ta budućnost de-evolucije zapljusnula nas je do 1990-ih i očitovala se u dekontekstualizaciji zajedno s psihologizacijom, koja je u konačnici  kulminirala trenutnom željeznom stegom Covid-19 i binarnim kategorizacijama u Ukrajini. L’avenir est comme le reste: il n’est plus ce qu’il était (budućnost više nije ono što je bila), kako je ironično primijetio Paul Valéry.

Umberto Eco – u svom ur-fašizmu iz 1995. godine,  naravno nije mogao vidjeti kako je cijeli svijet zarobljen zbog jednog patogena, jednoj istini o tomu, te jednom jedinom rješenja o njemu za sve (poput mantre o eskalaciji kao jedinoj soluciji za Ukrajinu), te napose suzbijanju svake rasprave o tome. Ukratko: depolitizacija kao najkraći put do diktature. Tada, sredinom 1990-ih, Eco to nije vizualizirao, ali je dobro slutio kuda bi to moglo, ali nikako ne bi smjelo ići: banalizacija naših važnih sadržaja brutalno će nam uzvratiti udarac – na primjer, pokretanje emocionalnog naboja umjesto elaboracije dokazivim te provjerom činjenica. Pogledajte samo brzo propadanje razrađenog, stotinu godina starog, zajednički dogovorenog humanitarnog prava i žive kulture ljudskih prava i sloboda, te njihovu degeneraciju u legalizirani i institucionalizirani rasizam – prvo u domeni rada i drugih ekonmskih prava, te u migracijama, a sada i u upravljanju izbjeglicama. (Imunitet stada – što se neumorno propagira putem medija, neumitno okončava samo u jednom; Lojalnosti krda. Od pandemije do plundermije, od razgovora do binarizacije. Tridesete su snažan podsjetnik: Od paljevine Reichstags-a do Kristalne noći, i dalje, dalje.)

Evo nas danas; 77 godina nakon slavnog Dana pobjede, u borbi (opet) s nevidljivim neprijateljem u sebi. Stoga su antifašistički temelji moderne Europe njena najbolja živa zdanja: – Nurnberška načela, Povelja UN-a i duh Helsinkija danas su aktuelniji više nego ikad. To nije naš (politički) izbor, to je jedini način da preživimo. Sigurno je svaki pokušaj izjednačavanja, početak zaraze. A imunofašizam (dekontekstualizirajući, akulturan, a time i dehumanizirajući) bio on iz 1930-ih ili 2020-ih, uvijek počinje šutnjom. Šutnja je i prihvaćanje i saučesništvo. Uzaludan je samoutješni izgovor; Wir wussten nicht (bili su to drugi, ne mi).

Da bismo to spriječili, treba ponovo pogledati najrelevantnija poglavlja naše bliske povijesti. Ili, kako je veliki mag EU-a Jean Monnet znao reći: ‘ako imate nerješivu dilemu – proširite kontekst‘.

 

No llores porque ya se terminó, sonríe porque sucedió[3]

 

Zapravo, 1930-e su bile pune javnog divljenja i čestih službenih posjeta Hitleru, rođenom u Austriji. Nije  to bilo rezervirano samo za britansku kraljevsku obitelj (npr. Edward VIII), već i za mnoge istaknutije osobe s obje strane Atlantika (npr. Henry Ford). Do 1938. u Münchenu, ovaj ‘duh Locarna’ je potvrđen u praksi kada su francuski predsjednik Daladier i britanski premijer Chamberlain (Atlantska Europa) zajedno posjetili Njemačku i dali ustupke – praktično odriješene ruke – Hitleru i Mussoliniju (Središnja Europa) za dobitke u istočnoj Europi (Istra, Čehoslovačka i šire). Ni atlantska Europa nije se protivila učvršćivanju Središnje Europe prije Münchena: paktu Hitler-Mussolini i apsorpciji Austrije, nakon velike podrške nacizmu u Austriji od dobro obrazovanih i dobro informiranih 719.000 članova Nacističke stranke (gotovo trećina tadašnjeg ukupnog austrijskog biračkog tijela), kao i velikog kruga simpatizera. Na referendumu koji su austronacisti organizirali mjesec dana nakon Anschluss-a (priključenja), 99,7% Austrijanaca glasalo je ‘Da’ za aneksiju.[4]

Ribbentrop-Molotovljev sporazum o nenapadanju između Berlina i Moskve, samo godinu dana nakon minhenske sramote – 1939. godine (uključujući odredbe o Finskoj, baltičkim državama i Poljskoj), Staljin je očajnički pokušao preduhitriti neumitno: Bilo je to strašno nekontrolirano širenje Srednje Europe na Istočnu Europu i približavanje Rusiji, nešto što je već uveliko blagoslovila i potaknula Atlantska Europa.

No, treba imati na umu da su za sam cilj lebensraum politike (karakter i veličina prostora potrebnog germanofonima da nesmetano žive i napreduju) Židovi, Romi i biheviorističke manjine bili neteritorijalna prepreka. Međutim, Slaveni i njihove slavenske države u istočnoj Europi bili su glavna teritorijalna meta „konačnog rješenja“ Središnje Europe predvođene Hitlerom. Stoga, nije ni čudo otkud toliki upliv pete kolone među Slavenima. Za ubrzanje i ujednačavanje cilja lebensrauma bio je potreban jedan kvisling kao premijer u Norveškoj, a slavenske kvislinške elite bile su nastanjene u svakoj od tada velikih slavenskih država – korisni idioti u Poljskoj, u Ukrajini, u Čehoslovačkoj, u Jugoslaviji, u Bugarskoj itd.

Ovo poglavlje bi definitivno bilo jedno od mogućih mjesta za temeljito ispitivanje, ako želimo marljivo elaborirati zašto su Atlantska i Skandinavska Europa surađivale s nacistima, dok su se istočna i rusofonska Europa protivile i žestoko odupirale.[5]

Oko 300 godina Rusija i Osmanlije – kao nijedna druga europska zaraćena strana –ogorčeno su vodili niz ratova oko kontrole nad Crnomorskim platoom kavkaškim visoravnima – sektorima, koje su obje strane (osobito Osmanlije) smatrale geopolitički ključnim za svoje pozicije. Ipak, ni jedna strana nikada nije napredovala na bojnom polju, da bi ozbiljno ugrozila postojanje druge. Međutim, Rusija je nekoliko puta doživjela takve napade iz Europe. Tri su od njih bili kritični za sam opstanak Rusije, a četvrti je bio prilično poučan: Napoleonski ratovi, Hitlerov Drang nach Osten (širenje prema Istoku), takozvana ‘kontrarevolucionarna’ intervencija,[6] a i na kraju, kratki ali duboko ponižavajući rat s Poljskom (1919-1921)

 

U nedostatku prihvaćanja, potraga za strateškom dubinom

 

Nije ni čudo da je 1945. godine, kada su Sovjeti – sa preko 25 miliona uglavnom civilnih žrtava (praktično, istrebljenje cjelokupnog stanovništva u mnogim dijelovima zapadnog Sovjetskog Saveza: uništeno 70.000 gradova, 32.000 industrijskih poduzeća, kao i preko 65.000 km željezničke pruge), podnijeli daleko najteži kontinentalni teret rata protiv nacizma – na krilima svojih tenkova i ideologije stigli u Srednju Europu i odlučili tu ostati.[7] Proširenje njihove strateške dubine prema zapadu-jugozapadu i jačanje njihove prisutnosti u srcu Europe[8], bilo je – sa moralne točke gledišta, isto što i američko sa zapada – klasična okupacija. Ipak, sa geopolitičkog stajališta to je bila jedina moguća opcija koju je Staljin kao nemilosrdna osoba, ali izvrstan geostrateg, savršeno razumio.

Samo brzi pogled na geografsku kartu Europe pokazuje da su nizinska područja zapadne Rusije, Bjelorusije, Ukrajine i istočne Europe praktički neutvrdljiva i neodbranjiva. Njihova topografija izlaže metropolitansko područje i grad Moskvu izuzetnoj ranjivosti. Dakle, geostrateški diktat je, da u nedostatku bilo kakvog dubokog kanjona, ozbiljnog grebena ili planinskog lanca, jedina zaštita bude ili ogromna stacionirana vojska (skupa i prijeko potrebna u drugim krajevima ove goleme zemlje) i/ili proširenje strateške dubine.

Doista, želimo li uistinu elaborirati zašto su Atlantska i Skandinavska Europa bile toliko poslušne spram nacističke Srednje Europe, te uglavnom pasivno stajale po strani, dok su se istočna i rusofonska Europa (isključivo) žestoko opirale i borile, trebali bismo ispitati financijski, moralni, demografski i političko-vojni omjer troškova i koristi u Drugom svjetskom ratu. Posljednje, naglo i dugotrajno doba hladnog rata spriječilo je bilo kakav sveobuhvatan znanstveni konsenzus. Nepristrasan, deideologiziran i objektivan pogled na Drugi svjetski rat sistemski je obeshrabrivan. Sovjeti su dosljedno izjednačavali nacizam i imperijalizam, dok su SAD, sa svoje strane, izjednačavale fašizam i komunizam. Do danas nemamo potpunu saglasnost o uzrocima i posljedicama događaja u godinama prije, tokom i nakon Drugog svjetskog rata[9]

Stoga je paradoks – poricanje holokausta je kazneno djelo – dok sve druge važne stvari oko nacizma i njegovih glavnih europskih žrtava; Slavena i njihove države su privremeni, po dogovoru, savitljivi  i podobni za periodično političko preuređivanje i trivijalizirana tumačenja.

Isto vrijedi i za uporednu analizu gospodarskog učinka Istoka i Zapada West.[10] Npr. Nadaleko hvaljena i slavljena Trumanova, Marshallova pomoć Zapadnoj Europi nakon Drugog svjetskog rata:

Ovo je izvorno trebala biti američka naknada Sovjetima za ogroman teret koji su podnijeli tokom Drugog svjetskog rata – financijska pomoć koju je Roosevelt više puta obećavao Staljinu, ali ta pomoć nikada nije isporučena poslije njegove smrti u proljeće 1945.godine? Nepojmljivo opustošen od strane nacističke Njemačke, Sovjetski Savez obnavlja sam sebe i istočnu Europu, dok je umjereno oštećena Zapadna Europa, te netaknuta neutralna Skandinavija – uključujući Njemačku – dobila ogromnu, ideološki uvjetovanu, financijsku pomoć[11].

U suštini; ako Europu rastavimo na njene složene povijesne komponente, sa sigurnošću se može reći sljedeće: Epilog oba Svjetska rata u Europi bio je poraz Srednje Europe (izazivača status quo-a) protiv Atlantske Europe (branitelja statusa quo). Sve to uz relativno odsutnu, neutralnu Skandinavsku Europu, Istočnu Europu koja je više objekt nego subjekt ovih megakonfrontacija i konačno s promjenjivim uspjehom rusofonske Europe.

Naposljetku, vratimo se francusko-njemačkom ponovnom zbližavanju nakon Drugoga svjetskog rata.

Očito, to je bilo mnogo više od priče o potpisivanju sporazuma između dvije zemlje. To je uistinu označilo konačno i odlučujuće pomirenje dviju Europa, Atlanske i Srednje. Europa je odbranila status quo na kontinentu, ali je ubrzo izgubila svoje prekomorske kolonije. Kada se to shvatilo, put za ‘ujedinjavanje’ jednako oslabljenih protagonista u neposrednoj blizini bio je širom otvoren. Ovo je puno značenje Elizejskog približavanja iz 1961.

Zašto je danas važna detrivijalizacija, depsihologizacija, rehistorizacija i rekontekstualizacija? Ovo stoga što naše daljnje pojednostavljivanje ojačava binarizaciju, a to je neminovan put u eskalaciju bez povratka. Nisu više u pitanju (samo) principi, već naš puki opstanak.

[1] IFIMES – Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, Slovenija, ima specijalni savjetodavni status pri Ekonomsko-socijalnom vijeću ECOSOC/UN, New York, od 2018.godine.

[2] U prijevodu: “Nismo znali”. Ovo je bila tipična fraza negiranja i izgovora koju su koristili mnogi Nijemci i Austrijanci nakon 1945. kada ih se suočavalo sa masovnim zvjerstvima i počinjenim ratnim zločinima u Drugom svjetskom ratu. 

[3] Često citirani navod Gabriel García Márqueza; sa izvornog španskog: ‘Ne plači, jer je gotovo, nasmiješi se, jer se dogodilo‘. 

[4] U svom poznatom radu, Rolf Soderlind navodi: “…za razliku od drugih zemalja koje su okupirali nacisti u Drugom svjetskom ratu koji je uslijedio, Austrija je prihvatila invaziju 12. marta 1938. s entuzijazmom koji je iznenadio Nijemce i koji još uvijek utječe na zemlju. Uloga žrtve, koja je postala suučesnik u Hitlerovim zločinima protiv čovječnosti bila je tabu tema desetljećima nakon rata u Austriji… Uostalom, Hitler je rođen u Austriji, za koju povjesničari vele da je početkom stoljeća bila kolijevka nacizma. Hitler je samo ponio ideje sa sobom u München i kasnije u Berlin.” Nije ni čudo da je neproporcionalno veliki broj Austrijanaca, uključujući ratne zločince poput (Adolfa) Eichmanna i (Ernsta) Kaltenbrunnera, aktivno sudjelovao u sustavnom istrebljenju slavenskih naroda, Jevreja, Roma i drugih rasno ili politički ‘nečistih’ segmenata, mahom s europskog istoka. “Austrijski nacisti, koji su se brzo pokazali još brutalnijim od svojih nemilosrdnih njemačkih gospodara, izašli su na ulice dan nakon invazije kako bi zastrašili, pretukli i opljačkali uglavnom Jevreje, ali i kako bi se obračunali sa socijaldemokratima i komunistima — svojim političkim protivnicima.” – opisuje Soderlind. „Ovo nije bilo po Hitlerovoj naredbi. Bio je to spontani pogrom. Među Austrijancima je bilo popularno napadati Jevreje“, kaže Gerhard Botz, profesor suvremene povijesti na Univerzitetu u Beču. O tome je američki novinar Shirer izvijestio: „Prvih nekoliko sedmica ponašanje bečkih nacista bilo je gore od svega što sam vidio u Njemačkoj,” i zaključuje: „bijahu to prave orgije sadizma.” Dan nakon toga, već 13.marta 1938., Jevreji i drugi rasni ili politički ‘nepodobni’ bili su prisiljeni ribati pločnike i čistiti oluke austrijske prijestolnice, elegantnih kafića kojima se diljem svijeta divio kao pozornici za klasičnu glazbu, tananu umjetnost, mudru ljudskost i blistav primjer barokne arhitekture. „Dok su radili na rukama i koljenima, a nad njima motrili jurišni vojnici prijeko i nadmeno, gomile običnih građana su se okupile da im se rugaju”, napisao je Shirer. Dok je nacistička stranka bila zabranjena u poslijeratnoj Austriji, većina veterana nacista bili su visoko obrazovani ljudi koji su pronašli novu karijeru u politici i vladi. Profesor Wolfgang Neugebauer kaže: „Nisu mogli smijeniti cijelo vodstvo, jer tada država više ne bi mogla funkcionirati. Čak i u prvoj vladi socijaldemokratskog (i jevrejskog) kancelara Brune Kreiskog 1970-ih, četiri ministra bili su bivši nacisti… Kancelar Franz Vranitzky u govoru u parlamentu 1991. postao je prvi austrijski čelnik, koji je priznao da je njegova zemlja bila sluga nacizma.“ Zanimljivo je da su se njemački i austrijski čelnici više puta ispričavali Izraelu (ili općenito Jevrejima), ali ne i narodima istočne Europe, koji su bili daleko najveća žrtva nacista. Rasvjetljavajući podrijetlo bogatstva Srednje Europe, Neugebauer priznaje: ‘“Tek 1995. (vrijeme kada su se sve tri slavenske višenacionalne države raspale i nestale s karte, op. aut.) Austrija je počela plaćati odštetu preživjelima žrtve austrijske nacističke agresije.” Na isti način, Njemačka – koja se smatra europskim gospodarskim čudom – u biti nadmoćni Miteleuropejac koji je uvukao svijet u dva razorna svjetska rata, serijski je neplatiša, koji je četiri puta u 20.stoljeću dobio oprost duga (1924., 1929., 1932. i 1953). npr. pismom Londonskog sporazuma o njemačkim vanjskim dugovima (Londoner Schuldenabkommen) preko 60% njemačkih reparacija za kolosalne zločine počinjene u oba Svjetska rata oprošteno je (ili velikodušno reprogramirano) od strane njihovih bivših europskih žrtava (uključujući golem pritisak da na ovakav oprost pristanu i razorena Grčka i Jugoslavija). Apsurdi – ili objašnjenje zašto je i tko danas bogat – se nastavljaju: ratom netaknuta i neutralna Švedska će kratko nakon kraja rata početi da dobiva izdašnu Maršalovu pomoć, koju niti jedna od totalno razorenih istočnoeuropskih, pretežito slavenskih, zemalja neće. 

[5] Jedan od mogućih razloga bila je činjenica da su se atlantističko plemstvo, bogataški klanovi i dinastije miješali i ženili s onima iz srednje i skandinavske Europe. To je bilo tek sporadično u slučaju istočne Europe, a potpuno izostalo u slučaju rusofone Europe. 

[6] Oružani nemiri koji traju šest godina, uvelike je financirala i inspirirala Zapadna Europa kao otvorenu intervenciju za „promjenu režima“. Došla je u vrijeme mlade, nemušte boljševičke Rusije, a zatim je preplavilo zemlju, dovodeći nepodnošljive razine patnje i gladi, sve do slučajeva kanibalizma, posebno u Ukrajini. Ova intervencija kolektivnog Zapada odnijela je pet milijuna života uglavnom civila i na kraju postavila pozornicu za ‘crveni teror’ – sovjetski zaokret ka opskurnoj autokratiji.

[7] Isto vrijedi i za atlantsku (anglo-francusku i američku) dugotrajnu okupaciju Srednje Europe, koja je uz sovjetsku bila jedino jamstvo za punu i odlučnu denacifikaciju središnjih sektora kontinentalne Europe.

[8] Političko-vojnim dogovorom postignutim na teheranskoj i Jaltskoj konferenciji (1943.), i konačno sporazumom Potsdamske konferencije (1945.), SAD, Britanija i Sovjetski Savez jednoglasno su se složili smanjiti veličinu Njemačke za 25% (usporedivo s veličinom od 1937.), ponovno stvoriti Austriju, te obje podijeliti na četiri okupacijske zone. Europski dijelovi sovjetskih granica prošireni su prema zapadu (sve do Kalinjingrada), a Poljska je kompenzirana teritorijalnim dobicima u bivšoj Istočnoj Pruskoj/Njemačkoj. Amerikanci i Britanci su u Potsdamu jednoglasno potvrdili, uključenje triju baltičkih republika u Sovjetski Savez još od prije Drugog svjetskog rata. Praktično, Rusi su uspjeli eliminirati Njemačku iz istočne Europe (i njenog pristupa središnjim i istočnim dijelovima Baltika), te je smjestiti bliže atlantskoj Europi.

[9] Nažalost, većina popularne atlantske literature ili filmova koji razrađuju teme Drugog svjetskog rata su pristrani i pogrešni o ulozi Crvene armije, i općenito su bez poštovanja prema golemim patnjama sovjetskih i jugoslavenskih naroda u to vrijeme.   

[10] Uspoređujući i suprotstavljajući gospodarski domet Istoka i Zapada, mnogi su zapadni znanstvenici 1950-ih i 1960-ih tvrdili da je sovjetski društveno-ekonomski model superiorniji od njegovog zapadnog arhikonkurenta. Svemirska utrka supersila obično je bila najčešće citirani argument za ovu tvrdnju. Uistinu, nekoliko desetaka sovjetskih pobjeda u svemirskim utrkama bile su toliko veličanstvene da ih je bilo nemoguće sakriti, kao što bi ideološka izreka sugerirala. npr. prvi satelit u orbiti (Sputnik 1, 1957.); prva životinja, prvi čovjek i prve žene u orbiti (Laika 1957., Gagarin 1961., Tereškova 1963.); prvi boravak u svemiru preko 24 sata (Titov, 1961.); prve slike tamne strane mjeseca (1959.); prvi uređaj koji je izradio čovjek koji je ušao u atmosferu drugog planeta i ostvario meko slijetanje na Veneru i odatle poslane slike (Venera 4, 1967.; Venera 7, 1970.); prva šetnja svemirom (Leonov,1965); prva svemirska postaja (Saljut, 1971.); prva sonda koja je ikada sletjela na Mars (3. ožujka 1971.); prva svemirska postaja sa stalnom posadom uključujući i najduži boravak u svemiru (Mir, 1989.-99.), itd.   

[11] Saveznička pomoć Sovjetima bila je sve samo ne milosrđe. Američka oprema i naoružanje (važno, ali ne i relevantno za konačni ishod na Istočnom bojištu budući da predstavlja samo 3% ukupne sovjetske ratne proizvodnje) plaćano je u zlatu, ključnim sirovinama i američkim dolarima tijekom mnogih desetljeća – zaključeno je tek 2006. Komentirajući o američkom Lend-Leaseu SSSR-u, u lipnju 1941. Harry Truman je citiran na stranicama New York Timesa govoreći: “Ako vidimo da Njemačka pobjeđuje u ratu, trebali bismo pomoći Rusiji; i ako ta Rusija pobjeđuje, treba pomoći Njemačkoj i na taj način pustiti ih da se pobiju što više…

Prof. dr. Anis H. Bajrektarević

dugogodišnji šef katedre i profesor međunarodnog prava i globalnih političkih studija sa sjedištem u Beču, Austrija. Pored više od stotinu radova objavljenih u preko pedeset zemalja svijeta i prevedenih na dvadesetak jezika, objavio je sedam knjiga na temu geopolitike, energije i tehnologije za europske i američke izdavače. U pripremi mu je knjiga Nema Azijskog vijeka (No Asian century…).

Profesor je urednik njujorškog stručnog magazina GHIR (Geopolitika, Povijest i međunarodni odnosi), kao i član uredničkog odbora nekoliko sličnih specijaliziranih časopisa na tri različita kontinenta. Njegova deveta knjiga ‘EU – Genesis, Institutions, Instruments’ (EU – Geneza, Institucije, Instrumenti) izlazi u februaru 2022.   

Ranija verzija ovog teksta je do sada objavljena u preko trideset zemlja na četiri kontinenta svijeta. Sa engleskog originala: De-evolution of Europe: The Equitation of Communism with Nazism prevela mag. Lela Draganić (adaptirala mag. Selma Aljović)

Izvor: Ifimes

Tekstovi o politici na portalu Pulse

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Stanislava Puric Kirovski
Stanislava Puric Kirovski
1 month ago

Engleska verzija