Umetničko delo koje je ubilo svog tvorca

Umetničko delo koje je ubilo svog tvorca (Eyes Wide Shut – Stenli Kjubrik)

Ove 2019. godine, tačnije 7. marta 2019. godine, navršilo se dvadeset godina od smrti Stenli Kjubrika (Stanley Kubrick). Takođe, 16. jula 2019. godine navršava se i dvadeset godina od objavlјivanja njegovog poslednjeg filma Širom zatvorenih očiju (Eyes wide shut, 1999) zbog kojeg mnogi smatraju da je Stenli Kjubrik i umro. Povodom toga ovaj tekst je i napisan.

Mnoga umetnička dela promenila su svet. Ili makar pogled na svet. Neka od njih bila su ispred vremena u kojem su nastala, pa i nisu bila shvaćena na pravi način, ako su uopšte i bila shvaćena. Neka su bila predmet osude i linča baš zato što nisu mogla da budu dokučena, jer su bila nešto nepojmlјivo i nepoznato umu i spoznaji jednog mediokriteta.

Oduvek su umetnici bili ti koji su pomerali granice, izlazili iz okvira prosečnosti, zadirali u neke sfere koje su većini bile nedokučive i nedostižne i time nudili neke nove horizonte i vidike. Takođe, mnogi umetnici su zbog svojih dela snosili određene konsekvence. Bivali su cenzurisani, kažnjavani, proganjani, proterivani iz zemlјe, hapšeni i osuđivani a vrlo često i ubijani. U nekim prošlim vremenima to su obično bili pisci, filozofi i revolucionari koji su svojim delima i idejama odstupali od opšte prihvaćenih normi i principa po kojima većina funkcioniše i živi. Oni su svojim intelektualnim stvaralaštvom širili ideje i misli koje su vrlo često shvatane i tumačene kao štetne po masu i narod, pa su zbog toga vrlo često i tretirani kao protivnici sistema i države. I danas se to gotovo nije ni promenilo. Možda se danas lјudi ne šalјu na gilјotinu ili spalјuju na lomači zato što drugačije gledaju na stvari i život, ali cenzura i represija svakako da postoje. Intelektualna marginalizacija i eliminacija onih koji ne misle onako kako je poželјno i kako se od njih očekuje. Ili se primenjuju druge vrste mera kojima im se srozava i uništava ugled, blati i prlјa ime. To je oduvek bilo tako, ma koliko se tvrdilo da je društvo demokratično. I to će uvek postojati. U bilo kom društvenom uređenju i bilo kom delu sveta. Samo je pitanje stepena cenzure i represije koje će se sprovoditi. Uvek će postojati ono što će biti društveno neprihvatlјivo i nepoželјno, socijalno opasno i štetno. Tako da je takav vid funkcionisanja postalo normalno delovanje jednog državnog aparata i društvenog sistema.

Međutim, ovaj tekst se neće baviti samo društveno štetnim duhovnim i intlektualnim delima određenih pojedinaca čijom se cenzurom sprečava njihovo širenje, omasovlјenje i uticaj. Baviće se delima koja su bila opasna po život, u najvećoj meri svojih tvoraca. Čak i danas, u ovom modernom razvijenom svetu, takva dela postoje, koliko god to da zvuči neverovatno. Dela koja su možda i odgovorna za tragične sudbine, pa čak i smrt onih koji su ih stvorili.

Iz tog razloga osvrnućemo se na film koji je jedan od takvih ili barem tako izgleda. Na “Širom zatvorenih očiju”  poslednji film, jednog od najvećih režisera svih vremena Stenli Kjubrika. Svako ko je pratio i prati Kjubrikov rad dobro zna kakve je on filmove snimao. Da su u pitanju veliki filmovi koji pomeraju granice i postavlјaju standarde, da u umovima svojih gledaoca stvaraju konfuziju, stanje šoka ali i opčinjenosti, da imaju snažan uticaj na mase, da su to filmovi o kojima se priča i koji izazivaju kontroverze, da je gotovo svaki svojevrstan ekces i moralno diskutabilan. Dovolјno je setiti se Paklene Pomorandže (A Clockwork Orange,1971) koji je dugo godina u mnogim zemlјama nakon objavlјivanja bio zabranjen za emitovanje. Ili pak Lolite (Lolita, 1962) koji, kada je sniman, te sada već daleke 1962. godine, morao da bude predmet cenzure određenih scena, jer se bavio pedofilijom. Tu je kultni film Isijavanje (The Shining, 1980) koji je prilično uzburkao javnost kada se pojavio. Takođe, ne smemo zanemariti ni moguću insinuaciju koja upućuje na to da je snimak iz 1969. godine ne kome se  vide prvi koraci čoveka na Mesecu zapravo lažiran i da je delo Stenli Kjubrika koji je on režirao i snimio za potrebe NASE, a sve radi plasiranja priče i stvaranja lažne slike o moći Amerike, nacije koja je prva kročila na Mesec. Sve napred rečeno dovolјno govori o Kjubrikovim filmovima, o tome šta je sve kadar da snimi i režira i kakav to uticaj ima na čitavo čovečanstvo.

Suvišno je reći da je i njegov poslednji film Eyes wide shut uzburkao javnost i privukao pažnju. U pitanju je film čiju premijeru Kjubrik nije doživeo. Stenli Kjubrik je umro 7. marta 1999. godine, samo 5 dana nakon što je film navodno završen i predat produkcijskoj kući u cilјu plasmana i prikazivanja filma. Produkcijska kuća je pogledala film i Stenli Kjubrik umire 5 dana kasnije. Premijera filma bila je održana posle četiri meseca. Nakon toga kreću insinuacije o tome kako je film naknadno montiran, da je usledila neminovna cenzura i kako su iz filma izbačena 24 minuta, jer moćnicima iz filmske industrije nije odgovaralo to što film prikazuje. Navodno, Stenli je otišao mnogo daleko i prikazao nešto što nije trebalo da vidi publika i široke narodne mase (što može da bude istina imajući u vidu Kjubrikove prethodne filmove). A to nešto, što je bilo na tih 24 minuta, je zapravo nateralo tu „tajnu mračnu silu“ da ubije kontroverznog režisera iscenirajući njegovu smrt kao klasičan infarkt u snu. Postoje mnogi članci i mnogi snimci koji se bave tim temama. Kjubrikovom smrti. Nestalim minutima njegovog poslednjeg filma. Demistifikacijom, tumačenjem i analizom filma. Sad da li je sve to klasično spinovanje i marketinsška manipulacija ili u tome ima istine, to je već pitanje.

Ono što je mene žacnulo u čitavoj priči jeste sledeće: „Šta je to toliko šokantno prikazano na tih 24 minuta zbog čega bi neko možda bio ubijen? Zar nismo videli sve? Zar nas još nešto može šokirati u ovim dekadentnim vremenima?“ Meni to prosto deluje neverovatno. Možda su tih 24 minuta izbačena iz filma, zbog opscenih scena, ali mislim da Kjubirik zbog toga nije ubijen. Mislim da je produkcijska kuća nakon Kjubrikove smrti iskoristila prilku da film malo preuredi (ako je to uopšte i uradila), što sigurno ne bi mogla tako lako da učini da je kojim slučajem Kjubrik ostao u životu.

Kako god bilo, klonićemo se teorija zavera, a bavićemo se činjenicama.

Kao što sam već pomenuo, nije nikakva novina da su intelektualna dela mnogih umetnika, filozofa, teologa, revolucionara bila kobna po svoje tvorce kao i da su mnogi pojedinci stradali u ime ideja u koje su verovali i za koje živeli i borili se. Ima mnogo takvih primera kroz istoriju. Ako zanemarimo Isusa Hrista, koji je razapet na krst zbog ideala i vere koje je propagirao, neminovno moram da spomenem Sokrata koji je 399. godine pre Nove ere bio osuđen na smrt zbog toga što se smatralo da svojim govorništvom kvari narod, pre svega omladinu, i što nije verovao u iste ideale (bogove) u koje veruje država, pa je shodno tome popio otrov od kukute ne odstupivši od svojih principa i svoje filozofije.[1]

Đordano Bruno, italijanski filozof, astronom i okultist pogublјen je kao jeretik 1600. godine, jer su njegove ideje bile u suprotnosti za doktrinom katoličke crkve. U svoje ubeđenje i ideje ostao je dosledan do samog kraja, čak i kada je živ na lomači goreo.

Spaljivanje Bruna – Votson Hetson

Markiz de Sad poreklom iz francuske aristokratske porodice, književnik i ekstremni hedonist bio je čovek po kome je izraz „sadizam“ dobio ime. Najpoznatiji je po svom delu „120 dana Sodome“, romanu koji je prepun scena (seksualnog) iživlјavanja i mučenja, perverzije, obscenosti i ludila, i kao takav u potpunosti u suprotnosti sa opšte prihvaćenim društvenim normama koje su tada vladale. Markiz de Sad je u nekoliko navrata bio hapšen zbog propagiranja i praktikovanja onoga o čemu piše, da bi svoj život skončao 1814. godine u duševnoj bolnici.[2] U stvari najveći deo svog stvaralaštva je i nastao dok je bio u zatočeništvu. De Sad je pisao o lјudskoj seksualnoj izopačenosti, devijantnosti i umobolnosti i kao takav je i umro u ludnici. Nјegova dela i nakon protoka od 200 godina od nastanka i dalјe zgražavaju i šokiraju svoje čitaoce.

I u novijoj istoriji imamo primere kobnosti i fatalnosti intelektualnog stvaralaštva nad svojim tvorcima. Spomenimo neke od njih.

Salman Ruždi (Salman Rushdie) je 1988. godine objavlјivanjem svog romana Satanski Stihovi, koji se delimično bavi životom proroka Muhameda i prikazuje ga kao običnog čoveka, izazvao burne i nasilne reakcije i proteste muslimanske populacije širom sveta. Mnogi muslimani optužili su ga za bogohulјenje i uvredu za islam, da bi mu 1989. iranski verski vođa Ruholah Homeini izrekao fatvu, kojom je pozvao muslimanski svet na ubistvo bezbožnika i nevernika i ubici kao nagradu obećao 4 miliona dolara. Suočen sa pretnjama smrću i fatvom, Ruždi se skrivao gotovo čitavu deceniju uz pomoć britanske vlade i policije, retko se pojavlјujući u javnost. Godine 1998. tadašnji predsednik Irana Muhamed Hatimi povlači fatvu. Međutim, i danas mnogi verski ekstremnisti smatraju da se islamski zakoni ne mogu menjati i da je fatva za Salmana Ruždija i dalјe na snazi. Uprkos svemu Ruždi ostaje sekularista i snažan kritičar islamskog fundamentalizma, neprestano ukazujući na pogubnost svake, a naročito verske isklјučivosti. Time u javnosti postaje svojevrstan simbol odbrane slobode govora i izražavanja.[3]

Spaljivanje Ruždijeve knjige “Satanski stihovi”

Pjer Paolo Pazolini (Pier Paolo Pasolini) bio je italijanski filmski režiser, pisac, pesnik, scenarista, dramaturg, glumac, slikar, političar, novinar i kolumnista, jedan od najvećih intelektualaca Italije dvadesetog veka. Nјegov  šokantni, brutalni, erotski triler Salò ili 120 dana Sodome (Salò o le 120 giornate di Sodoma, 1975) koji je snimio na osnovu ranije pomenutog Markiz de Sadovog romana „120 dana Sodome“ i vremenski ga smestio u fašističku Musolinijevu Italiju, i dan danas izaziva stanje šoka i zgražavanja i predmet je kontroverze i posle 40 godina od njegovog snimanja. Pazolini je ubijen iste godine kada je film i snimlјen, pa mnogi njegovu smrt povezuju sa filmom ukazujući na to da je stekao mnoge neprijatelјe snimanjem samog filma imajući u vidu stepen perverzije, nasilјa i opscene koje film prikazuje[4]. Međutim, da svaka priča ima više verzija, potvrđuju i tvrdnje da je Pazolonijevo ubistvo izvršeno iz političkih razloga kao i da ima veze sa homoseksualnom prostitucijom.[5]

Drugi film koji ću spomenuti nije doneo smrt režiseru koji ga je snimio već smrt njegovoj trudnoj suprugi koja je brutalno ubijena na jedan ritualni način. Reč je o glumici Šaron Tejt (Sharon Tate) koja je bila u braku sa režiserom Romanom Polanskim (Roman Polanski) sa kojim je začela sina kojeg nije dočekala da rodi. Ubijena je 1969. godine u svojoj kući, tako što je izbodena noževima od strane kulta Menson porodica (Manson Family). Kult koji je praktikovao upotrebu psihodeličnih droga, orgijanje i zalagao se za međurasni rat navodno je ubio glumicu i njenog još nerođenog sina zbog filma Rozmarina beba (Rosemary’s Baby, 1968) koji je Polanski snimio godinu dana ranije. Film prikazuje trudnicu koja je začela dete sa đavolom i koja je trebalo da rodi Antihrista.[6] Da li su pripadnici Menson porodice počinili to ubistvo misleći da Šeron u svojoj utrobi nosi satanino dete baš kao što je Polanski u filmu to i prikazao pitanje je za polemiku.

Pojedina muzička dela kao vid umetničkog izraza su takođe bila sudbonosna po svoje tvorce isto kao što su to bile knjige i filmovi koje sam prethodno pomenuo. Ideje i filozofije se mogu plasirati i preko muzike, pa se samim tim može uticati na mase, kreirati mišlјenje, nametati stav, stvarati nemiri, izazivati bunt i nezadovolјstvo u lјudima. A muzika je zastuplјena svuda. Čujemo je sa svih strana. Čak i kada ne obraćamo pažnju, ona od nekud dopire do nas i kroz zvuke i melodije šalјe neke poruke i ideje, kojih možda u datom trenutku nismo ni svesni, a koje je naš um svakako registrovao. Shodno tome, proizilazi da je muzika kao takva prilično uticajna i moćna. Zato nije nikakvo čudo što je bilo više slučajeva tragične smrti muzičara koji si ubijeni zbog svog stvaralaštva i ideja koje su plasirali i propagirali svojim stvaralaštvom. Najpoznatiji od njih je svakako Džon Lenon (John Lennon) koji je ubijen od strane Majk Dejvid Čapmana (Mark David Chapman) 8. decembra 1980. godine. Čapman je ubio Lenona jer nije želeo da dozvoli da jedna muzička grupa (The Beatles) i Džon Lenon kao njen lider postanu popularniji, obožavaniji, pa samim tim veći i važniji i od samog Isusua Hrista. Čapman, iako veliki fan Bitlsa i Lenona, rešenje za taj „verski problem“ pronalazi u Lenonovom ubistvu, što samo govori o njegovoj psihičkoj nestabilnosti.[7]

Reči zbog kojih je Džon Lenon ubijen objavlјene su u članku „Kako Bitls živi? Džon Lenon živi ovako“ (How Does A Beatle Live? John Lennon Lives Like This) 4. marta 1966. u magazinu London Evening Standard:

„Hrišćanstvo će proći. Nestaće i smanjiće se. Neću da se raspravlјam oko toga. U pravu sam, što ću i potvrditi. Mi smo sada popularniji od Isusa. Ne znam šta će pre proći rokenrol ili Hrišćanstvo. Isus je bio u redu ali njegovi sledbenici (učenici) su bili raskalašni i obični. Po meni oni su iskvarili i uništili Hrišćanstvo.“[8]

Ovi primeri dovolјno govore o fatalnosti intelektualnih dela na svoje tvorce. Možda u pojedinim, gore navedenim, slučajevima nije potpuno očigledna i dokazlјiva ta fatalnost i tragičnost, ali svakako da postoji mogućnost za tako nešto. Ista je situacija i sa filmom Širom zatvorenih očiju. Ne može se sa sigurnošću tvrditi da je Kjubrik umro zbog svog filma i tih 24 minuta koji su izbačeni iz filma. Ako su uopšte izbačeni. Ja kao veliki fan Kjubrikovog stvaralaštva svakako da sam film pogledao više puta. Pročitao sam i Novelu u snu[9] na osnovu koje je film i snimlјen. Pogledao sam mnoge video snimke i pročitao mnoge članke koji se bave tim filmom. Sve su to pretpostavke i doslovno teorije zavere. Možda se takve priče i plasiraju da bi se skrenula pažnja na sam film. Takođe, lјudi često vide nešto što zapravo i ne postoji. U svemu se nalaze neki simboli, skrivena značenja, teorije zavere, misterije i tajne. Međutim, imajući u vidu ko je film snimio i režirao, ne bi me iznenadilo da u svemu ima istine. Svakako da je film šokantan i kontroverzan, da u sebi krije mnogo više nego što se da videti na prvi, drugi, treći i četvrti pogled, da otkriva mali deo nekih tajnih seksualno-religioznih obreda koje praktikuje svetska elita…

I stvarno kad se film pogleda i izanalizira, izgleda kao da nešto u filmu nedosteje, neka nit koja je prekinuta, koja ceo film povezuje u jednu celinu. Prosto rečeno, u filmu kao da postoji rupa, deo slagalice koji nedostaje i koji bi nam čitavu priču zaokružio i pojasnio. Možda je to tih 24 minuta. Možda i nije. Nekad je bolјe i efikasnije da neke stvari ostanu nedorečene. Tako će svaki konzument moći da da mašti na volјu.

Ipak, moje lično mišlјenje je da tu ima nečega, rukovodeći se geslom da ne postoje slučajnosti. Nije slučajno Kjubrik umro 5 dana nakon što je film završen i predat produkcijskoj kući. Možda ga niko nije ubio. Možda je stvarno doživeo infarkt u snu, što na simboličan naziv povezuje stvarnost i fikiciju, imajući u vidu činjenicu da je film snimlјen na osnovu novele koja u svom nazivu ima reč san. Ali nešto je moralo da izazove da srce stane ili prepukne. Stres ili neki drugi emocionalni okidač. Možda reakcija filmskih moćnika kada su pogledali film i videli šta sve film prikazuje. Možda saopštenje da će film biti cenzurisan. Ono što je sigurno, Kjubrik kao i svaki veliki umetnik uopšte, u fazi stvaranja svog dela, to delo proživlјava i živi, ono ga lomi, muči, kida na komade ali ispunjava i uzdiže. Umetnik zbog svog dela podnosi razne žrtve. Nekada male i beznačajne a nekada velike i tragične. Širom zatvorenih očiju je toliko jak i težak film da me ne bi iznenadilo da je ubio svog tvorca i tako opet povezao fikciju iz filma sa stvarnošću njegovog reditelјa. To samom filmu donosi još veću dozu misterije i podiže na još veći nivo nedokučivog. Izgleda da je žrtva koju je Kjubrik morao da podnese da bi njegov poslednji film ugledao svetlost dana i dobio svoju krajnju formu bila njegova sopstvena smrt. Na taj način on je sebe u potpunosti ugradio u svoj film. Čitav svoj život, znanje i iskustvo ali i vlastitu smrt. Podneo je krajnju žrtvu, u ime svoje božanstvene kreacije, krv i meso za poslednji film. Čak sam ubeđen kada bi kojim slučajem mogao da bira, da bi i sam odabrao takav kraj svoje odiseje na Planeti Zemlјi. Da umre za svoje delo dobro znajući da smrt tela ne znači ništa i da su ideje ono što je besmrtno.

za P.U.L.S.E: Miljan Ristić

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

[1] Branko Milić: Sokrat – Smrt filozofa (https://pulse.rs/sokrat-smrt-filozofa/)

[2] Norman Manea: From Socrates to Bin Laden (https://lareviewofbooks.org/article/norman-manea-from-socrates-to-bin-laden/#)

[3] Izvor: Vikipedija https://sr.wikipedia.org/wiki/Salman_Ruždi

[4] Norman Manea: From Socrates to Bin Laden (https://lareviewofbooks.org/article/norman-manea-from-socrates-to-bin-laden/#to-bin-laden/#)

[5] Benedetto Cataldi:Pasolini death inquiry reopened http://news.bbc.co.uk/2/hi/entertainment/4529877.stm

[6] Rosemary’s Baby Mythology Surrounding Rosemary’s Baby https://www.gradesaver.com/rosemarys-baby/study-guide/mythology-surrounding-rosemarys-baby

[7] Lynne H. Schultz- March 4th, 1966: The Beginning of the End for John Lennon? http://www.secweb.org/index.aspx?action=viewAsset&id=73

[8] http://www.beatlesinterviews.org/db1966.0304-beatles-john-lennon-were-more-popular-than-jesus-now-maureen-cleave.html

[9] Novela o snu delo je austrijskog pisca Artur Šniclera  koju je napisao je 1926. godine a koja se odigrava početkom dvadesetog veka u Beču. Kjubrik inspirisan ovom novelom snimio je svoj poslednji film (konstatacija autora)

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Toni
Toni
4 years ago

Zdravo, dobar je tekst, ali očekivao sam analizu… Kao da imamo samo uvod za nešto više o filmu, odredjena objašnjenja. Više sam saznao o drugim delima, što je dobro, ali o samom filmu očekivao sam više.

Miljan Ristić
4 years ago

Moje poštovanje Tomi. O filmu sam u više navrata pisao. U ovom tekstu sam se fokusirao na tu priču koja se vrti oko Kjubrikove smrti. Film svakako da zaslužuje jednu detaljnu analizu. Takvi tekstovi postoje. Pojedine sam čitao na srpskom ali i engleskom. Ja sam hteo da se bavim jednom drugačijom temom. Ako te zanima imaš jedan odličan tekst o filmu u PULSE-u. Evo linka: https://pulse.rs/poslednje-kontroverzno-kjubrikovo-ostvarenje-eyes-wide-shut/

Pozdrav!