Dogvil – Stoicizam i Milost

Dogvil  je film iz 2003. godine danskog režisera Larsa Fon Trira, režisera često okarakterisanog kao enfant terrible savremene kinematografije. Snimljen je na engleskom jeziku, a glumačku ekipu čine glumci iz raznih zemalja.  Glavnu žensku ulogu, simbolično nazvanu Grejs (Milost) tumači svima poznata Nikol Kidman, dok glavnu mušku ulogu, Toma, tumači Pol Betani. U sporednim ulogama se pojavljuju i dvije glumačke dive iz nekog prošlog vremena: Loren Bakal, jedna od najvećih zvijezda zlatnog doba Holivuda (filmovi Duboki san (1946), Imati ili nemati (1944) itd.) i Hariet Anderson, zvijezda ranih radova Ingmara Bergmana (filmovi Ljeto sa Monikom (1953), Kao kroz staklo (1961) itd.).

Film se smatra prvi dijelom, za sada, nedovršene trilogije „Amerika – zemlja mogućnosti“. Drugi film te trilogije je Manderlej (2005), dok treći dio još nije snimljen. Film je eksperimentalna drama i snimljen je na ogoljenom setu, na tlocrtu zabačenog imaginarnog američkog gradića Dogvila. Na samom setu je postavljen oskudan broj objekata scenografskog aranžmana, dok je većina toga ostavljena gledaocu da dogradi i zaokruži u mašti.

Kroz naratora gledalac često dobija impresije o malim i čulnim detaljima Dogvila. Kroz duge i u nedostatku bolje riječi, sofisticirane rečenice opisan je miris jabuka u obližnjem voćnjaku, sijenka koju baca crkveni zvonik, mjesečina koja čas otkriva čas razotkriva Dogvil.

Film počinje posjetom nepoznatog gosta uspavanom i osiromašenom gradiću koji je smješten u doba Velike Depresije u SAD-u. Grejs, bježeći od gangstera, slučajno sreće Toma koji je uvjerava kako će dobri ljudi tog gradića biti više nego sretni da joj pomognu u nevolji.

Tom je samoprozvani moralni učitelj Dogvila. Mlad čovjek koji smatra da bi postao veliki pisac, samo da ima inspiraciju, i rudar ljudskih duša samo kada bi imao savršen primjer na kome bi ilustrovao sva svoja dosadašnja otkrića, samo kada bi našao savršenu ilustraciju. Kada bi se samo ilustracija sama pojavila… Kada bi pala sa neba ili izašla na vidjelo iz rudnika srebra!

“Život mi je uništen! Ja sam darovit, pametan, odvažan… Da sam normalno živio, mogao sam postati Šopenhauer, Dostojevski…”

-Ujka Vanja, Anton Pavlovič Čehov

On predlaže, na sastanku sa svim stanovnicima Dogvila, da pomognu Grejs da se sakrije i sugeriše mogućnost da ona postane dio njihove zajednice, u zamjenu za simboličnu pomoć koju bi Grejs pružala svim stanovnicima, podjednako.

U početku,  većinom se žitelji odnose prema Grejs saosjećajno i kada posljednji otpor u vidu voćara Čaka popusti, Grejs postaje gotovo punopravni član zajednice. Međutim, kada se pojavi i najmanja nelagoda u vidu postera na kojima vlasti traže Grejs, oni odlučuju da mora postojati jasna kompenzacija za njihovu dobru volju. Ubrzo Dogvil pokazuje svoje pseće lice. Nomen est omen.

Sve počinje malim, gotovo neprimijetnim zlostavljanjima i sitnim pakostima. Grejs preuzima na sebe teret tuđeg zla, tražeći opravdanje za sve postupke koje oni vrše nad njom. Postaje kao kamila koja nosi sav teret i traži još da ponese.

Otkriću vam tri preobražaja duha: kako se duh pretvara u kamilu, a kamila u lava, i naposljetku lav u dijete. Mnogo teškog ima za duh, za jaki duh, duh voljan da nosi, koji je pun strahopoštovanja: njegova jakost ište ono što je teško, i što je najteže. Šta je teško? tako pita duh voljan da nosi, i to pitajući pada na koljena, kao kamila, i želi da ga dobro natovare. Šta je najteže, recite mi, heroji? tako pita duh voljan da nosi, – da bih to uzeo na sebe te da uživam u svojoj jačini. Zar nije ovo: poniziti se, da bi se nanijelo bola svojoj oholosti? Pustiti svoju ludost da blista, i time se izrugivati svojoj mudrosti? Ili je ovo: rastaviti se od svoga djela kad slavi pobjedu? Penjati se na vrletne bregove i iskušavati iskušitelja? Ili je ovo: hraniti se žarom i travom saznanja, a istine radi trpjeti glad u duši? Ili je ovo: biti bolestan, a bolničare ne primiti, ni drugovati sa gluhima koji nikad ne mogu čuti šta hoćeš? Ili je ovo: zagaziti u prljavu vodu ako je to voda istine, i ne goniti od sebe hladne žabe i tople krastavice. Ili je ovo: voljeti one koji nas preziru, i pružati ruke prema sablasti kad hoće da nas zastraši? Sve to što je najteže uzima duh voljan da nosi na sebe: kao što natovarena kamila hita u pustinju, tako hita on u svoju pustinju.

Tako je govorio Zaratustra, Fridrih Niče

I Grejs i Tom pokušavaju da ne izgube iz vida zlatnu nit tuđe ljudskosti. Pojavljuje se mjesečina koja otkriva Dogvil, ali ipak u naborima tame ostaje mogućnost da na dnu te nečovječnosti ima nešto čovječno. Grejs pokušava kroz svoj stoicizam i svoju mentalnu gimnastiku kroz čiji oštećeni okular ona nalazi sebe bar djelimično krivom. Tom pokušava dobronamjerno ali ipak sa distance i ne učestvujući, većinom kroz tuđu (Grejsinu) patnju. Ima fine ironije u samom imenovanju lika: Tomas Edison Džunior, kao paralela sa „lažnošću“ mnogo poznatijeg i stvarnog istorijskog lika, Tomasa Edisona. Stanovnici Dogvila, kada osjete da mogu činiti pakosti, a da ne budu kažnjeni, a da žrtva prihvata njihove postupke, postaju sve razjareniji.  Javlja  se jedan demonski paradoks u kojem Vladar kažnjava Roba vjerujući da je Rob to zaslužio samom činjenicom što je Rob. To rade čak i iz nekog uvrnutog, invertovanof osjećanja pravde. Kako bi zadržali osjećaj da je svijet pravedan i svakome daje ono što on zasluži jer duboko ili ne toliko duboko u sebi misle kako zaslužuju mnogo bolje od tog Bogom zaboravljenog mjesta, te da će kroz kažnjavanje onog ko zaslužuje kaznu, zauzvat dobiti svoju nagradu.

Nakon neuspiješnog bijega u kamionu za jabuke, stanovnici okuju Grejs u lance (insistirajući da to nije kazna, nego predostrožnost!). Stalna silovanja postaju sastavni i pridodani dio već postojećim poniženjima koje trpi, međutim, kako Grejs gubi ljudskost u očima ostalih, na to se gleda kao što bi se, po riječima naratora, gledalo na čobanina i ovcu. Kada Tom osjeti u jednom trenutku i kod sebe sumnju da bi mogao to isto učiniti, ne mogavši se pomiriti sa iskušenjem, odluči da iskušenje poništi kako bi, u svojim očima, ostao isti onaj savršeni čovjek. Kao pustinjak koji se bori sa iskušenjima tako što ta iskušenja nego pobjeđuje nego udaljava daleko od sebe, iza neprobojnih zidova pješčanih dina. Tom odlučuje da pozove broj koji je dobio od gangstera i predaje im Grejs.

Ispostavlja se da su gansteri koji su na početku filma tražili Grejs bili dio „bande“ kojom rukovodi njen otac i da je ona pobjegla od njega ne želeći da ima išta sa njim i optužujući ga da je arogantan. Pa ipak, on je nalazi da uzvrati istu optužnicu. Govori kako je Grejs najarogantnija osoba koju je sreo, da oprašta ljudima samo zato što smatra da oni ne mogu ispuniti najveće ideale, koje ona ljubomorno čuva za sebe. U nizu posljednjih scena se nalazi bitna tema filma: kritika stoicizma.

 U svojim razmišljanjima o Gandiju, Orvel govori:

Jamačno su alkohol, duhan i slično, poroci kojih se svetac mora kloniti, ali svetaštvo je također nešto čega se ljudska bića moraju kloniti.

U svom poznatom djelu Nakon vrline, škotskog savremenog filozofa Alastera Makintajera, nalazi se eho tih razmišljanja o stoicizmu:

…Po stocističkom aretê gledištu, za razliku od aristotelovskog, aretê je u suštini singularni izraz i njegovo posedovanje od strane pojedinca je sve ili ništa; ili neko posjeduje ono savršenstvo koje aretê zahtijeva ili ne. Sa vrlinom čovjek ima moralnu vrijednost; bez toga čovjek je moralno bezvrijedan. Nema srednjih stepena. Pošto vrlina zahtijeva ispravno rasuđivanje, dobar čovjek je, po stoicističkom mišljenju, takođe i mudar čovek. Ali on nije nužno uspiješan ili efikasan u svojim postupcima. Činiti ono što je ispravno ne mora nužno da proizvede zadovoljstvo ili sreću, tjelesno zdravlje ili zemaljski ili bilo kakav drugi uspjeh. Međutim, nijedna od ovih dobara nije pravo dobro; ona su dobra samo pod uslovom da oni služe za ispravnu akciju subjekta sa pravilno formiranom voljom. Samo takva volja je bezuslovno dobra. Stoga je stoicizam napustio svaki pojam telos-a. Mjerilo kome ispravno djelujuća volja mora da se uskladi jeste mjerilo zakona koji je oličen u samoj prirodi, kosmičkom poretku. Vrlina je, dakle, usklađenost sa kosmičkim zakonom i u unutrašnjem raspoloženju i u spoljašnjem činu. Taj zakon je jedan te isti za sva razumna bića; nema nikakve veze sa lokalnom posebnošću ili okolnostima. Dobar čovjek je građanin univerzuma; njegov odnos prema svim drugim kolektivitetima, prema gradu, kraljevstvu ili carstvu je sekundaran i slučajan. Stoicizam nas stoga poziva da se suprotstavimo svijetu fizičkih i političkih okolnosti u isto vreme kada od nas zahteva da se ponašamo u skladu sa prirodom. Ovde postoje simptomi paradoksa i oni nisu obmanjujući…

…Zaista, kad god vrline počnu da gube svoje centralno mjesto, stoicistički obrasci mišljenja i djelovanja se odjednom ponovo pojavljuju. Stoicizam ostaje jedna od trajnih moralnih mogućnosti u kulturama Zapada…

…(U stoicizmu) Vrline sada ne treba praktikovati radi nekog drugog dobra, ili više, od samog upražnjavanja vrlina. Vrlina, zaista, mora biti svoj cilj, sopstvena nagrada i sopstveni motiv. Centralno je za ovu stoičku tendenciju da vjeruje da postoji jedan standard vrline i da moralno dostignuće leži jednostavno u potpunoj saglasnosti sa njim…

Grejs, nakon još jedne promjene mjesečeve svjetlosti u kojoj se konačno razotkriva Dogvil, konačno prihvata da ono što su uradili stanovnici jednostavno nije bilo dovoljno i da ona to ne bi nikada sebi dozvolila. Od oca dobio ponudu moći i cilj kome težiti, a ne samo okolnosti koje treba izdržati. U ovom slučaju film odbacuje Vrlinu Stoicizma, u korist Aristotelovog telos-a.

Odlučuje da djeluje, pa makar i u kazni (ili osveti ?!) i kažnjava smrću sve stanovnike, ne bez žaljenja. Na kraju Tom, ne naučivši ništa, pita Grejs da li može iskoristiti sav taj „materijal“ za svoj roman (koji vjerovatno nije sposoban napisati), ne shvatajući da je i on podjednako kriv kao i ostali. Trir tu daje neko uopšteno viđenje mnogih umjetnika koji koriste sve oko sebe, za dobro ili za loše, kako bi stvarali, imajući povlašten odnos prema svom okruženju. Trir sigurno i sebe ubraja u takve umjetnike i na neki način kroz film priznaje krivicu i sam sebi određuje kaznu. Grejs u zadnjem činu pobune protiv svoje arogancije ne želi, iako može, ostati u povlaštenom položaju sudije, nego postaje i izvršilac.

Film postavlja mnoge etičke dileme. Da li postoji odgovornost da čovjek djeluje u smijeru prije no što stvari budu dovedene do tačke da se vodi debata o smrtnoj kazni? U kojoj mjeri oprost treba biti zaslužan i koliko je taj oprosti samo dio hladnog racionalizma? Itd.

Možda na kraju nije ni pitanje izbora manjeg od dva zla, ili većeg od dva dobra. Možda taj izbor i ne postoji nego čovjeku je (samo) ostavljeno da pregrađuje i čisti onoliko vodenog toka koliko može, kako bi se voda dobra mogla ubrzati jer dobrota je nalik na plime u malim zalivima1. I usporavati i usmjeravati vodu zla u spore, neprohodne i pomalo dosadne močvare, dalje od čovjeka vodeći računa da močvare budu ucrtane u mape.

za P.U.L.S.E Mladen Kojić


1  Ivan V. Lalić – Requiem za majku

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments