Kako je haker Bogovima uzeo vatru

Kako je haker Bogovima ispred nosa uzeo vatru i dao je ljudima

Mit kaže da je Hefest Prometeja po Zevsovom nalogu okovao u dalekoj, skitskoj zemlji, zato što je ljudima dao vatru. Dosta vremena je prošlo od tada, scena se promenila, ali suština ostaje ista, jer Prometej je i dalje u toj hladnoj, skitskoj zemlji, ali umesto okova i kljucanja jetre osuđen je na večnu anonimnost u svom iznajmljenom moskovskom stanu. Povremeno nas kroz video konferencije podseti da postoji, a sada je napisao i memoare. A Zevs? Pa, on nas i dalje posmatra.

Kao sin oficira obalske straže i službenice pri federalnom sudu u Merilendu – koja je, da ironije bude još veća, jedno vreme radila u Nacionalnoj sigurnosnoj agenciji (NSA) – i čiji su preci i sa očeve i majčine strane mahom radili u službama američke države, Edvard Snouden je bio predodređen da služi svojoj državi. Da je sve išlo onako kako je trebalo da ide, on bi povremeno menjao pozicije u okviru zapetljane mreže američkih obaveštajnih agencija, a njegova šestocifrena godišnja plata nastavila bi da raste. Za to vreme njegov mladalački idealizam sigurno bi nestao, a na njegovo mesto neizbežno bi došao cinzam. Drugim rečima, završio bi kao jedna od mnogobrojnih nevidiljivih ćelija u tkivu američke duboke države.

Zgrada NSA

Postojala je, međutim, jedna začkoljica, do koje nije mogla da dopre nijedna sigurnosna provera paranoičnih obaveštajnih agencija: pubertet Edvarda Snoudena išao je paralelno se razvojem ranog interneta 90ih godina, a naivna vera u sajber prostor kao poligon za ostvarivanje ljudskih utopija, neodvojiva od tih početak, utiskuje se u dečaka koji najveći deo svog vremena ne provodi spremajći se za koledž, već ispred kompjuterskog ekrana.

„I dalje smatram da je online svet iz 90ih bio najprijatnija i najuspešnija vrsta anarhije koju sam ikada iskusio“, reći će Snouden na jednom mestu u svojim memoarima.

Sukob hakerskog mozga sa rigidnošću školskog sistema najbolje pokazuje epizoda u kojoj mladi Snouden, analizirajući školski sistem ocenjivanja, shvata da on može da se „hakuje“ i da može da prođe sa prolaznim ocenama, a da ne mora da uradi nijedan domaći. Sve to radi kako bi mogao što više vremena da provede za kompjuterom. Ali, urođeni hibris mu ne da mira te on saopštava svom profesoru manjkavosti sistema ocenjivanja. Pobeda je kratkog veka, jer profesor već sutra menja način ocenjivanja.

Ispostaviće se da ni rano ubrizgani hakerski etos nije dovoljno jaka zaštita od iskušenja koje je sa sobom doneo patriotski zanos nakon 11. septembra. Zato on, kao i mnogi drugi, odlučuje da je vreme da uradi nešto za svoju domovinu. Najbrži i najlakši način jeste stupanje u vojsku, što on i čini, ali nakon samo nekoliko meseci povređuje obe noge tokom pešadijske obuke i shvata da to, ipak, nije za njega.

Ima 21 godinu i nakon neuspešne vojne obuke bogatiji je za dva uvida. Prvo, nema potrebe da se dokazuje u stvarima za koje nije talentovan. Drugo, uzeo je zdravo za gotovo činjenicu da je oduvek jako dobro razumeo kompjutere i time se ogrešio o svoj istinski talenat. Shvata, konačno, da postoji mnogo načina kako čovek može da služi svojoj državi.

Nekada visoki kriterijumi za ulazak u svet informacionih tehnologija pri američkim obaveštajnim agencijama, nakon 11. septembra počinju da se spuštaju. Delimično zbog vanrednog stanja u kojem su se našle američke obaveštajne agencije, a delimično i zbog toga što novi, globalni i umreženi svet zahteva i globalnu obaveštajnu agenciju, a da bi se ona napravila potrebni su joj ljudi koji umeju sa kompjuterima. Tako Snouden, sa gotovo nikakvim formalnim obrazovanja, 2006. dospeva u sektor informacionih tehnologija pri Centralnoj obaveštajnoj agenciji (CIA) i počinje da radi za svoju državu, a ne da joj služi. Razlika koju će on više puta naglasiti u svojim memoarima, a čiji je najpregnatniji izraz sintagma Homo contractus.

Ako je Snoudenov otac svoj radni vek, kao i najbolje godine svog života, dao služeći američkoj državi, koja mu je zauzvrat pružila određenu stabilnost i sigurnu penziju, Snouden i njegova generacija moraće da se naviknu na drugačiji odnos prema svojoj državi. Za njih ona će manje biti autoritet a više poslodavac, dok će oni na papiru raditi za privatne korporacije koje će ih iznajmljivati američkoj državi. Zahvaljujući autsorsovanju državnih poslova agencije bi zaobilazile zakonom propisane kvote broja zaposlenih, dok bi direktori obaveštajnih agencija zajedno sa kongresmenima – koji bi morali da odobre te odluke – na kraju svojih karijera odlazili u upravne odbore istih tih kompanija koje bi se obogatile zahvaljujući njihovim odlukama. US Government 2.0.

Od 2009. do 2011. Snouden na papiru radi za Dell, dok u stvarnosti radi za NSA u Jokata vazdušnoj bazi u blizini Tokija. Tu se prvi put detaljno upoznaje sa kineskim sistemom masovnog prikupljanja ličnih podataka, a to saznanje, pomešano sa njegovom urođenom radoznalošću, neizbežno ga tera da istražuje američke domete na istom polju. Otrežnjenje ne nastupa naglo, ali Snouden polako uviđa prirodnu i duboku povezanost tehnoloških korporacija i američkih obaveštajnih agencija, koje pored svoje apolitičnosti i tajnovitosti dele još nešto, mnogo bitnije – apsolutnu veru u moć podataka.

Izgleda kao da uvidi do kojih dolazi polako razaraju i njegovo telo, jer pre nego što bude bio premešten na ostrvo Oahu, blizu Honolulua, Snouden će dobiti prvi epileptični napad. Poglavlje u kojem to opisuje završava prilično sumornim zaključkom:

Dve velike institucije mog života su me izdale: moja država i internet. Sada im se pridružilo i moje telo.

Neće mnogo proći do 2013. i do trenutka kada će Snouden u potpunosti biti svestan načina funkcionisanja mehanizama ilegalnog skupljanja ličnih podataka američkih građana od strane NSA, kao i razmera globalne špijunske mašinerije . Ali njegov život u tom trenutku na prvi pogled izgleda savršeno. Živi na Havajima sa svojom dugogodišnjom devojkom, zarađuje daleko više novca nego što mu je potrebno, a posao sistem administratora ne nosi puno odgovornosti.

Pitanje se nameće samo od sebe: zašto se odrekao svega toga? Kao dete ranog interneta, doživeo je da njegovu prijatnu online anarhiju u kojoj je anonimnost bila moguća zameni novi, personalizovani internet, sa čovekom u njegovom centru, ali čija smo zadovoljstva platili odsustvom anonimnosti i privatnosti. „Ako kažete da vas privatnost ne zanima samo zato što nemate šta da sakrijete“, piše Snouden, „onda je to isto kao kada biste rekli da vas sloboda govora ne zanima, samo zato što nemate šta da kažete“. Ali paradoks svega toga jeste to što on, da bi obelodanio svetu u kojoj meri se krši tuđa privatnost, mora da izađe iz udobnosti sopstvene anonimnosti. Iskovana u hakerskim danima mladosti, a potpuno formirana u radu u obaveštajnim agencijama, anonimnost je bila njegov jedini način postojanja. Međutim, on je svestan da će ugroziti snagu svoje poruke ako ne identfikiju sebe kao izvor informacija. Jer nije dovoljno da samo preda podatke novinarima; on mora da im pomogne u tumačenju, da im objasni tehnološku pozadinu masovnog prikupljanja ličnih podataka na njima razumljivom jeziku.

Mit kaže da je Prometej vatru preneo u stabiljci ogromne mirođije. Snouden je, s druge strane, poverljiva dokumenta prebacivao na SD kartice, koje je nekoliko dana iznosio iz svoje NSA kancelarije na Havaijima. Prvu SD karticu je sakrio u rubikovoj kocki, njegovom totemu, duhovnoj igrački, koju je, kako kaže, jednom rukom rešavao, a kada je odlazio u Hong Kong da se nađe sa novinarima, sa sobom poneo je četiri lap topa: jedan za normalnu komunikaciju, drugi za sigurnu komunikaciju, treći koji je bio mamac i četvrti koji nikada nije bio online. Sve je bilo tako jednostavnije u prošlosti.

I šta mi to danas tačno znamo zahvaljujući njemu? Znamo, recimo, za nekoliko tajnih programa, u kojima su detaljno opisani načini i razmera masovnog sakupljanja ličnih podataka od strane NSA. Evo nekih od njih: PRISM – u tom dokumentu opisuje se kako NSA ima pristup serverima kompanija kao što su Google, Facebook, Apple i kako bez ičijeg ovlašćenja može da ekstraktuje podatke sa njih; STELLARWIND – program masovnog skupljanja podataka američkih građanja, koji uključuju telefonske razgovore, finansijske transakcije, mejl komunikaciju i internet aktivnosti; XKeyscore – pretraživač koji na osnovu IP adrese ili broja telefona analitičaru daje uvid tuđe online aktivnosti. Neka vrsta Googla na kojem se izlistavaju stranice sa privatnim mejlovima i četovima. Nešto najbliže naučnoj fantastici, kaže Snouden. (Izazivam vas da guglate ove zlokobne nazive nekada tajnih NSA projekata!)

Danas Snouden živi u iznajmljenom moskovskom stanu. Kaže da nikada nije voleo zimu, ali da ju je zavoleo kada je shvatio da je ona savršen izgovor da svoje lice prekrije šalom i kapom. Nema problem sa tim da ide autobusom i metroom, jer tu su svi ionako zagledani u svoje telefone pa ne strepi da će ga neko prepoznati. U slučaju da se kući vraća taksijem, onda obično izađe nekoliko blokova dalje od mesta gde živi i otpešači do svog stana. Kaže, takođe, da i dalje igra igrice. Doduše, samo piratske verzije. Ne sme da koristi kreditne kartice za online plaćanje. I etični hakeri moraju ponekad malo da varaju.

Iz starogrčke zaostavštine znamo da je Herakle ubio orla i oslobodio Prometeja. S obzirom na to da se svet neće mnogo promeniti u budućnosti, mislim da će Snoudenov oslobodilac najverovatnije biti neki budući predsednik Amerike. Snoudenova bista će stajati ispred zgrade NSA, a taj predsednik će ga proglasiti nacionalnim herojem. Sve to, naravno, uz veliku pompu. Snoudenu će svakako biti svejedno, jer on tada više neće biti živ.

Za P.U.L.S.E Novak Guslov

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Милован Шавија
Милован Шавија
3 years ago

Свака част аутору.
Сјајан кратак приказ данашње умрежене стварности кроз каријеру модерног Прометеја.
Врхунско достигнуће „обавештајног” новинарства.

Marko
Marko
2 years ago

Kakva završnica!