Ulogujte se / Kreirajte profil

Šerlok Holms – Intelekt kao nedostatak empatije

.

Become a Patron!

.

Sociopatija u virtuelnom dobu

Sherlock Holmes je uvršten u Guinnessovu knjigu rekorda kao najviše puta adaptirani lik. Više od sedamdeset glumaca, u preko dvije stotine filmova i serija, te brojnim teatarskim adaptacijama oživjelo je lik sir Arthur Conan Doyla, nastalog 1887. godine. U 2014. godini nominovani za nagradu Najbolji Sherlock Holmes bili su: Jeremy Brett, Basil Rathborne, Robert Downey Jr., Rupert Everett i trenutno najpopularniji Holmes: Benedict Cumberbatch. BBC-jeva serija Sherlock je forenzičko-komična misterija i brilijantno osmišljen hommage u moderniziranju dobro poznatih elemenata priče kanona i inovativna adaptacija u nove društveno-kulturološke okvire 21. vijeka sa kreativnim karakernim poigravanjem i odavanjem poštovanja originalnom djelu. Dinamičnost, specijalni efekti i novi vizuelno-narativni kontekst serije daju Holmesu novi okvir za razmatranje detektivske uloge u modernom dobu. Sherlock Holmes, iako bezočni, antipatični sveznalica i antiheroj, je praktično superheroj u dobu mračnog digitalnog kriminala i iskonskog zla koje pokušava riješiti i svojim dedukcijsko-protivzakonitim metodama izvesti na svjetlo dana i privesti pravdi.

Po riječima Bretta, lik Holmesa je najteži za igranje, a za iskusnog pozorišnog i filmskog glumca kakav je bio, predstavljao je zadatak teži od lika Hamleta. Lično je bio fanciniran i preplašen ovim likom, a pratili su se u privatnom životu dugo nakon što se snimanje serije završilo. Brett je izmislio Holmesa kojem se obraćao sa You Know Who, a tvrdio je da je on kao njegova mračna strana mjeseca, te da je njihova veza opasna. Takođe je govorio da onima koji dugo igraju Sherlocka Holmesa ovaj karakter može pojesti dušu, ne ostavivši mjesto originalnom stanodavcu. Da li su ekscentrične i genijalne zamisli i metodi ovog lika zapravo naznake bolesnog čovjeka ili samo vještina kojom emocije pretvara u gorivo za ideje i intelektualne igre?

Psihopatama je dosadno jer su pametniji od nas

U prvoj epizodi prve sezone BBC-jeve serije Sherlock, poručnik Anderson daje asertivni opis Sherlocka Holmesa kao psihopate i to prejudicirajući da će mu sa svom njegovom narcističkom pameću postati dosadno i da će sam početi da čini zločine koje će sam i rješavati kako bi izgledao pametan, a obični ljudi glupi. Predstavljajući se kao Consulting Detective, Sherlock ima arhetipskog neprijatelja, Moriartyja, koji se predstavlja kao Consulting Criminal. Ovo je izvanredno sarkastičko rješenje sukoba dobra i zla u modernom dobu lišenom pravih herojskih veličina. No, Sherlock nije anđo, iako „radi za anđele“, kako sam za sebe tvrdi. Da li je njegov um pshiopate samoobuzdavanje instinkta da povrijedi druge i da li zaista može preći granicu učinivši to, zbog toga što nema nikoga ko će se suprotstaviti njegovom intelektu lišenom empatije ili bilo kakvih emocija?

Ovaj zaplet, u kojem je Sherlock psihopata koji sam izrežira zločin, da bi ga potom rješavao i pokazao koliko su brilijantni i nadprosječani njegov razum i sposbnost dedukcije, provlačiće se kroz treću sezonu, kada je već u upotrebi termin sociopata u opisima Sherlocka, što i sam za sebe tvrdi. Čuvena je njegova replika:

„Oh, do you research! Im a high-functioning sociopath!“

Ove dvije kategorizacije lika Sherlocka podstakle su mnoge blogove, forume, pa čak i naučno-stručne članke na raspravu o tačnosti tvrdnji kroz detaljne analize lika Sherlocka. Da li je Sherlock psihopata ili sociopata? Možda je samo narcistični i asocijalni psihički vampir ili osoba sa aspergerovim sindromom? Ili nijedno od toga? Već, nadprosječno inteligentno biće sa nadprosječnim dedukcijskim sposobnostima, koje svoje emocije zaledi kako ne bi povrijedio one do kojih mu je stalo? Da li je Sherlocku stalo do ičega? Kako ga definirati i analizirati?

Sherlock & Moriarty

Psihopatija vs. Sociopatija

Danas se psihološki savjeti mogu naći na svakom koraku. Laički protumačene kompleksne dijagnostike i tipologije ličnosti nalazimo u oblicima koji variraju od astroloških karakterizacija pripadajućih znakova do populistički elaboriranih tipova ljudi koji nam piju krv, a popularno su nazvani psihički vampiri. Većinom razočarani tuđim nedostatkom poštovanja, ljubavi ili ogromne količine bezobrazluka i ljenosti, danas često kažemo za ljude koji su nam nanijeli bol da su psihopate. Psihopatija, kao termin za oboljenje duševnog tipa, je bila donedavno u upotrebi i u zvaničnoj dijagnostici. Sociopatija kao blaža varijanta psihopatije (psihopata je rođen kao bezočan i samoživ tip, a sociopatu su takvim napravile okolnosti – trauma, društvo, odgoj, itd.) također je varijanta psihičke bolesti, međutim APA klasifikacija od 2012. godine ova oboljenja pragmatično svrstava pod različite nazive (u dijagnostičkim kutijicama sa specifičnim distinktivnim karakteristikama po američkoj pragmatičnoj metodologiji, čitaj: post it label) sa istim imeniteljem: Antisocijalni poremećaj ličnosti (ASPD).

Zajedničko svim gore nabrojanim dijagnozama, uključujući formu autizma – tzv. aspergerov sindrom, jeste nedostatak empatije (čitaj: ljubav, poštovanje, saosjećanje). Inače, prekrasan izgovor za najobičniju ljudsku ljenost i bezobrazluk. Kako razlikovati bolest od bezobrazluka (čitaj: bezobrazluk kao formu iskonskog zla)?

Genetski nedostatak emocija, tj. emotivnu empatiju sociopate zamijenjuju kognitivnom empatijom, tj. naučenim obrascima izražavanja emocija, bez uključivanja stvarnih osjećaja i korespondirajućih hormonalnih reakcija. Kao što hipohondar razvija nepostojeću psihosomatiku, tako i čovjek lišen empatije razvije načine oponašanja iste bez fiziološkog utemeljenja ili uzroka. Takvi ljudi su naučili da sebe kontrolišu do te mjere da su izgradili zidove oko svojih centara za emocije, i to ne samo na površini u smislu mimikrije osjećanja i izvanredne glume, već iznutra, i to tako da se jednim klikom emocije ugase, a energija prenese u drugi dio ličnosti i iskoristi za produktivne poslove uma i mentalne aktivnosti, a koje ponekad mogu biti zle u namjeri i ishodu. U slučaju Sherlocka, energija koja je emotivnog porijekla usmjerava se u intelekt i brzinu zaključivanja koja je daleko iznad onih koje ostali ljudi imaju, te fotografsko pamćenje, fokus i koncentraciju, tehnike mentalnih dedukcija, opažanja, psihološke trikove, i druge mentalne procese i tehnike kojima se bavi um oslobođen emocija.

Aspergerov sindrom, za koga neki tvrde da je dijagnostički moguća karakteristika Sherlocka, ima izuzetno razvijenu kognitivnu empatiju i visok osjećaj za etičnost, tj. izuzetno visoke moralne principe, pa su takvi ljudi obično na „strani anđela“. Oni su naučeni šta je dobro, ali to ne osjećaju. Druga je stvar to što ne mogu osjetiti ljubav kao instinkt, ali uče kako da izražavaju osjećanja. Za sve ove klasifikacijske dijagnostičke grupe, pored narcisiodnog poremećaja, koji također spada u graničnu psihopatiju, postoje slične karakteristike, kojima je uzrok različit (urođen ili stečen). Te karakteristike, su osobine onih ljudi koji ostavljaju slomljena srca za sobom, a mi ih kolokvijalno zovemo psihopatama.

Ovi ljudi specifični su po sljedećem: izražavaju otvoreno ili latentno nepoštovanje društvenih normi, parazitski život, nasilje nad fizičkim i emotivnim pravima drugih, nemogućnost kajanja, neodgovornost, prokrastinaciju, ljenost, sklonost manipulaciji i prevari, sklonost napadima bijesa i verbalnom nasilju, nemogućnost stabilnosti u porodičnom ili profesionalnom životu, nemogućnost planiranja i izgovore u prebacivanju krivice na druge, itd. Lišeni empatije nemaju nikakvih uključivanja u emotivni život drugih, tj. u nemogućnosti su da stvari posmatraju iz perspektive drugih. Ovo definitivno nije slučaj sa Sherlockom s obzirom da on režira mjesto zločina post festum na takav način da posmatra sve kockice iz različitih perspektiva, doduše ne uključujući emocije, ali razmišljajući iz „tuđe kože“. Psihopate ne stvaraju emotivne veze ili bilo kakve sentimentalne procese za sebe. „No Attachment. No expectations“ je moto pod kojim operira um ljudi lišenih empatije. Da li namjerno ili urođeno? Ili samo stvaraju odbrambeni zid za sebe, a zbog prethodnih trauma i boli koje su im nanijele sopstvene emocije ljubavi i saosjećanja i otvaranje prema drugim ljudima, možda baš prema narcisoidnim psihopatama? Je li „No Attachment. No expectations“ Sherlock izvježbao ili je zaista takav?

„Sve emocije su mi odvratne“

Psihopate odlično glume zanos, privrženost ili strast, a s obzirom da su izuzetno inteligentni i šarmantni, pletu mrežu oko žrtve na takav način da žrtva sama sebe povrijedi i ostaje ubijeđena da je greška u njoj/njemu, a ne u emotivnom nasilniku koji je cijelu stvar izrežirao hladnokrvno i proračunato iz dva razloga: materijalni samo-interes ili čisto zadovoljstvo u posmatranju tuđe patnje. Moriarty je u tom smislu školski primjer dijagnosticiranog psihopate. Ali i Sherlock, kao njegov antipod, kaže za sebe: „Emocije su pukotina u leći…sve emocije su mi odvratne…ja se ne uključujem…ljubav je human error…uvijek postoji slaba tačka kada su ljudi u pitanju.“

S obzirom na to da je Sherlockov mozak skoro kompjuterski proračunat, Dr. Watson ga na svom blogu opisuje kao „mozak bez srca i proračunatu mašinu“. Njegova hladnoća i ogromni intelekt ne dozvoljavaju mu romantične veze, no postoji pukotina i u njegovoj leći. A  to je čuvena „The Woman“ – Irene Adler.

U BBC-jevoj verziji Irene Adler je kraljica BDSM-a… Izvrsno dramaturško rješenje! I jedina žena koja je Sherlocka pretukla! Njegov mazohizam prema sebi i sadizam prema drugima, prije govori o svojevrsnim seksualnim nastranostima i fetišima, nego o poremećaju ličnosti. Ipak, Irene je ta koja se zaljubila u Sherlocka, bez obzira na njenu hladnoću i proračunatost. Sherlockova hladnoća je namjerna i naučena. Njegova nazovi sociopatija je rezultat traume. Možda gubitak Redbearda, psa ili druga iz djetinstva (spoiler), kako je ovaj problem rješen u The Final Problem, posljednoj epizodi? Nedostatak empatije za koju uvijek sam tvrdi da je nema (jer to je nešto što imaju „svi drugi obični ljudi“) je zapravo njegov stalni kontrolor ili samo-disciplina u emotivnom smislu. U ovom smislu njegov OCD (opsesivno-kompulsivni poremećaj) i adiktivnost (u BBC-jevoj verziji je ovisan o nikotinu i povremeno uživa kokain, a u kanonu je ovisnik o kokainu i morfiju) te konstantna frentička aktivnost uma (mentalna opsesivnost u ruminaciji) kao i naučeno neispoljavanje empatije ne mogu biti determinirajući faktor za definisanje ovog lika kao psihopate  ili sociopate, bez obzira što se njemu samome svidja taj naziv. Zapravo je replika I am a high-functioning sociopath!“ lukavo rješenje brilijantnog uma Sherlocka Holmesa, u predstavljanju sebe svijetu koji ga okružuje.

Sa njegovom vrstom mimikrije sociopatije, tj. onom koja je  prikazana kroz njegove i tuđe replike i njegova ponašanja, mogu se identificirati mnogi ljudi. To su oni koje često srećemo kada nekoga nazvamo grubim i ljutim. To su ljudi koji zaboravljaju rođendane najboljim prijateljima, koji ne pamte imena ljudi, jer su im to nebitne stari (kao što je Sherlocku nebitno koliko planeta ima u Sunčevom sistemu, dok u kanonu Sherlock ne zna da je Zemlja okrugla), koji imaju iskrene, ali uvredljive komentare o drugima, a koje plasiraju bez imalo razmišljanja o osjećajima tih drugih. Prokrastinatori, ljudi koji imaju stalno izgovore za nešto, koji se stalno pravdaju, kasne i kojima stalno opraštamo. Ipak, šarmantni su, duhoviti i ironični… Ljudi za koje mislimo da nam nikada ne bi pomogli. Ili možda ipak…

Sherlock & Watson

Virtualni digitalni svijetovi otupljenosti

Živimo u dobu instantnosti i virtulenih svjetova bez realnog kontakata i eye-to-eye ljudske komunikacije. U dobu u kojem nas smart telefoni podsjećaju na rođendane najboljih prijatelja, nedostatak sadržaja u frižideru, otkucaje srca dok trčimo, a ljudske i prirodne katastrofe gledamo uživo i sherujemo ih bez stvarnog involviranja u sadržaj naših malih ekrana. Jesmo li postali nesposobni izraziti emocije ili za to nemamo vremena pa nam u tome pomažu emotikoni? Ako nemamo vremena da budemo ljudi, u pitanju je globalna sociopatija umreženih alijeniziranih individua koja je otupljena i zaglupljena upotrebom digitalne i virtuelne tehnologije komuniciranja. Da li nas tehnologija čini sociopatama?

Serija Sherlock na indirektan način tretira i ova pitanja – užurbanosti savremenog čovjeka i nedostatka empatije. Pored klasične britanske uštogljenosti, koja je dovedena do komičnog Sherlock se bavi i ovom problemima.  No, Britanci imaju i veoma visok osjećaj za moral, sarkazam i samo-kritičnost. Tako je lik Sherlocka veoma duhovit i ironičan, a izuzetno mu je važno obećanje koje je dao kada se zakleo da će čuvati Watsonovu ženu. Njegova pressure point je upravo Dr. Watson, kako je to Charles Augustus Magnussen otkrio. „Ja nemam prijetelja“ – kaže Sherlock svom Dr. Watsonu, nakon dugo godina druženja, na šta je ovaj „empatično“ uvrijedjen i ljut. „Ja imam samo jednog prijatelja!“ – kaže Sherlock, misleći Dr. Watsona, koga naravno konstantno omalovažava i u nekim slučajevima se pravi da ne postoji. Dr. Watson je previše pametan da prima ove uvrede k srcu, zbog toga što duboko u sebi zna da Sherlock nije ni psihopata niti sociopata. Ima on drugih dijagnoza koje dobri doktor može razmatrati, ali mu emocija i instinkt govore da Sherlock nije zao, niti da ima antisocijalni poremećaj ličnosti. Možda je samo asocijalan?

Da bi zaštitio one do kojih mu je stalo Sherlock žrtvuje sebe. Američkog duplog agenta koji je maltretirao gospođu Huddson, bacao je više puta kroz prozor dok ovaj nije bio na rubu smrti, sa dijagnozom koju mu je uspostavio prije nego što je pozvao hitnu pomoć. Molly Hooper koja je beznadežno zaljubljena u njega, Sherlock svojom hladnoćom štiti od mogućeg bola koji bi joj nanio ukoliko bi se njihova veza ostvarila. Ženu koja ga je pretukla i u koju se zaljubio spašava od smrti. A kako bi zaštitio Marry, ženu koju voli njegov jedini prijatelj Dr. Watson, Sherlock će pred očima javnog reda i mira i Britanske vlade raznijeti mozak nenaoružanog Magnussena, u čijem pamćenju se nalaze dokazi protiv Marry.

Herojske osobine idealizma, hrabrosti i moralnosti koje karakterišu antičke heroje, nestaju u 19. vijeku sa pojavom antiherojskih osobina kod protagonista: moralno je neispravno, etički neprimjereno, ali po današnjim standardima Fryovog urbanog demokrate – heroja, na neki način ispravno i publika ga voli i identificira se sa njim. Sherlock je nasljeđe Kuma, western junaka, „bijesnog mladog čovjeka“, detektiv heroj u svijetu antiheroja i amoralnosti, koji pravi svoja sopstvena pravila igre na strani anđela, i kojem ne trebaju romantični i sentimentalni izljevi empatije. Zalijepio je sebi samome post it sociopate i ogradio se od nebitnog (za njega su to emocije), da bi se bavio bitnim – spašavanjem svijeta od iskonskog psihopatskog zla – nedostatka ljubavi.

Sherlock empatiju dokazuje dedukcijom i psihološkim igrama. A dok ostali skontaju da mu je stalo, on je već spasio svijet od kriminalnih umova arhetipskog zla i pravih psihopata.

Piše: Lejla Panjeta

Dr. Lejla Panjeta je profesor iz oblasti filmskih studija i vizuelnih komunikacija.

Objavljeno u Urban magazinu

Izvor: Filmofil

Intelekt kao nedostatak empatije ili sociopatija u virtuelnom dobu

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.