Ivo Štivičić i “Kuda idu divlje svinje”

Štivičić je bio tribun potlačenih i kralj priče, učio nas je prve lekcije o bitkama za ljude. Sa željeznim vjerništvom u održivost i poslanje priče, nikad ne odustajući od žanrovskih izazova, ne prezirući ikone avantura, Ivo Štivičić je u prajmtajmovima televizije nudio crni talas o izopćenim individualcima.

Valjda ne može biti gore niti ljepše bačenih kockica sudbine. U noći dok je Tena Štivičić imala premijeru svoje drame “64” u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, umro je njen otac Ivo Štivičić – doajenčina dramskog pisanja, klesar luzerstva i otpadništva, zaštitnik marginalaca.

 

Kuda idu divlje svinje bila je serija svjetskog kalibra

 

Sretnici smo ako na tajmlajnu pamtimo godine utopije našeg moderniteta. Ivo Štivičić ostavio nam je jednu od najpresudnijih. Kada se 1971. jednog dana ispod bijelog, marvelovski užarenog natpisa “Kuda idu divlje svinje” u uvodnoj špici ukazala vitka figura Crnog Roka alias Ljubiše Samardžića, u crnoj jakni, s crnim šeširom, bitničkim zulufima i šeretskim osmjehom na progonjenom licu, rođena je jedna od najvećih televizijskih serija na prostoru Jugoslavije.

A, bogme, ni svjetskih standarda nije se morala stidjeti na svom crnobijelom noirovskom licu. U produkciji RTV Zagreb, ispod rudarskih prstiju scenarista Ive Štivičića (i savršenom odgovoru instinkta redatelja Ivana Hetricha) rafalno je ukucana priča o švercerima, drskim lupežima i varalicama, otpadnicima s nagonom za preživljavanje kao jedinom imovinom. Junacima sporedne povijesti koji usred drugog velikog svjetskog klanja preziru ideologije a čuvaju duše što dalje od pakla.

 

Stvarao je antijunake ciničnog vremena

 

Tada smo, mi desetogodišnjaci, razrogačenih očiju svjedočili kako se žanrovski vestern pretače u naše atare i močvare. Tada smo krali sate pred televizorom s jedva dva programa na raspolaganju a tribun potlačenih i kralj priče Ivo Štivičić, učio nas je prve lekcije o bitkama za ljude. Od krvi i mesa, ne od krvopijskih ideologija. Danas, svi mi koji se bavimo poslom Učitelja Ive, znamo da je Crni Rok od one navlas iste sorte kao Džimi Barka iz remek-filma “Kad budem mrtav i beo” Živojina Pavlovića.

Sa željeznim vjerništvom u održivost i poslanje priče, nikad ne odustajući od žanrovskih izazova, ne prezirući ikone avantura, Ivo Štivičić je u prajmtajmovima televizije nudio crni talas o izopćenim individualcima. Zato je tako savršeno osjećao Krležina lica i osebujnim nervom ih reinkarnirao u televizijskom (“Putovanje u Vučjak”), filmskom (“Horvatov izbor”) i kazališnom (“Pijana noć 1918.”) mediju. Stvarajući ih antijunacima ciničnog vremena koja mrvi sve pred sobom.

 

Devedesetih je stao iza vala mladih redatelja i redateljica

 

Kao urednik dramskog programa Hrvatske televizije, Štivičić je polovinom olovnih devedesetih nesebično i hrabro stao iza crnog vala mladih redateljica i redatelja (Jelene RajkovićIvana SalajaGorana Dukića…), što je katedralama hrvatskog duha tek bio signal za ignorantski odstrel te drčne mladosti i njihovo dirigirano sramoćenje na Pulskom filmskom festivalu ’95. Kuća na Prisavlju kojoj je ugradio svaki atom svoje velike imaginacije i žudnje za pravdom, sramotno se odužila Štivičiću trpjevši ga kao predpenzionerski višak.

Na žovijalnom “doručku s autorom”, na pulskom Sanjam knjige 2013. u razgovoru s Vojom Šiljkom, gazda Ivo nam je ispričao anegdotu (gorko gospodstveno se smiješeći) kako se jednom drznuo nazvati u računovodstvo HTV-a, čisto da pita za neke zaboravljene uplate koje mu pripadaju… Neki od tamošnjih birokrata rekao mu je: “Vi sigurno zovete radi angažmana onih tamburaša!” Pobrkao je, jadan, autora sjajne drame “Tamburaši” s tko zna kojim peračem dernek-para.

 

Azil je pronašao u Kazalištu Ulysses

 

Azil Štivičićevoj nemirnoj pozorničkoj borbi za dignitet ljudskosti pružilo je Kazalište Ulysses, producirajući žestoke drame “Pijana noć 1918.” i “Shakespeare u Kremlju” (u koprodukciji sa Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada), obje u vrsnoj režiji Lenke Udovički. Njima se doslovce gazda Ivo vratio iz naše podsvijesti, raskošno nas učeći o nepredajama i neodustajanjima. I da se sloboda isplati. Čak i onda kada se čini da je dockan.

Imao je nešto bitničkog u sebi, onako s crnim šeširom Crnog Roka, i noseći slavonske drumove u pronicljivim očima. Bio je Kerouac našeg televizičnog djetinjstva. Na premijeri moje “Alabame” u zagrebačkoj Gavelli, prišao mi je i čestitao: “Odlična drama. Vjerujte mi, ja znam taj posao.” Ja veće nagrade u životu nisam dobio. Niti ću je dobiti. Hvala, gazda Ivo. Putujte sretni za svojim ikonama.

Davor Špišić

Izvor: Telegram

AUTORSKI PROFIL

Tekst je priredilo i prenelo uredništvo portala P.U.L.S.E. Stavovi izneti u tekstu nisu nužno i stavovi koje zastupa redakcija.

5 2 glasova
Ocenite članak
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments