Novi rat na Bliskom istoku, jer ovo što se događa na relaciji Izrael – Gaza jest rat, stvorio je upravo idealnu dimnu zavjesu iza koje se, javno i jasno, prikriveno i manje prikriveno, ili tek na “mala vrata” na javnu scenu ponovo vraća antisemitizam. A antisemitizam, ako netko slučajno ne zna, mržnja je i neprijateljstvo prema Židovskom narodu kao cjelini, odnosno prema svima pripadnicima toga naroda, bez ijednog drugoga razloga, osim što su Židovi. Iracionalni antisemitizam bio je u korjenu nacističkog plana “konačnog rješenja”, plana o – doslovno – istrebljenju cijeloga jednoga naroda koji se, stjecajem povijesnih okolnosti, stoljećima održavao raštrkan širom svijeta i ovisan o dobroj volji većinskih naroda među kojima su njegovi dijelovi živjeli, čuvajući u prvome redu svoju vjeru, tradiciju i običaje i podvrgnut stalnome diskriminiranju i povremenim pogromima (progonima i ubijanju). I opet za one koji možda ne znaju: uvriježeno vjerovanje kako su Židovi “rođeni trgovci i lihvari” izravna je posljedica činjenice da im je u Evropi bilo zabranjeno bavljenje nizom profesija, pa su se orijentirali na ono što su smjeli: trgovinu i novčarstvo (a da je imeđu njima bilo i ovakvih, i onakvih, to je valjda ipak svakome jasno). No, predrasuda je stvorena, jedna od mnogih, pa je i navodimo samo kao primjer.
Država Izrael, zamišljena i koncipirana kao država Židovskog naroda, dakle nacionalna država, svoje stvaranje može dobrim dijelom zahvaliti lošoj savjesti svijeta koji je, bez pretjerivanja se može reći (mada su iznimke postojale), mirno gledao kako se Židove “tvorničkim metodama” likvidira. Naravno, ispravljanjem jedne nepravde, nepoduzimanja nikakvih aktivnih koraka da bi se spriječio holokaust, međunarodna je zajednica počinila drugu – prema arapskim stanovnicima dotadašnjeg britanskog mandatnog područja – Palestine. To je područje odlukom Ujedinjenih naroda podijeljeno na Izrael i Palestinu, ne uzimajući u obzir da su već i prije toga židovske paravojne formacije prognale iz budućeg Izraela ne mali broj Arapa. Dakle, jedna je nepravda ispravljena, preživjeli holokausta dobili su svoju državu, ali na račun dotadanjih stanovnika (mada Židovi zaista jesu, povijesno gledano, prastanovnici toga područja). No, nije ostalo na tome. Dan nakon proglašenja Države Izrael, susjedne su je arapske zemlje, sve – u koordiniranoj akciji – napale. Na iznenađenje svijeta, ali i uz pomoć iz svijeta, Izrael se obranio, snagom očajnika pritisnutoga uza zid. I ne samo što se obranio, nego je i proširio područje pod svojom kontrolom, što je – nepotrebno je i govoriti – bila nova nepravda.
U desetljećima što su slijedila arapske su zemlje u nekoliko navrata podlijegale iskušenju da i one počine povijesnu nepravdu, zločin zapravo, da okončaju ono što je Hitler tako uspješno počeo (pa ga se zbog toga u ne malom broju arapskih zemalja veličalo), jer proklamirana je politika susjeda Izraela bila uništenje te države i “bacanje Židova u more”. S tim je ciljem (ali ne bez asistencije “velikih” koji su igrali svoje igre) početo nekoliko ratova koji su svi, s izuzetkom onoga iz godine 1973. (mada i to samo dijelom) završavali daljom teritorijalnom ekspanzijom Izraela. Palestinci, protjerani i nagurani u izbjegličke logore (jer, ni jedna arapska zemlja nije pokazivala volju da ih integrira) počeli su pribjegavati terorizmu. Stariji će se bez muke sjetiti vremena kada su pripadnici Palestinske oslobodilačke organizacije otimali avione, izvodili atentate, ili kada su uzeli kao taoce izraelske sportaše na Olimpijadi u Muenchenu (i bili, zajedno s njima, ubijeni u neuspjeloj njemačkoj akciji spašavanja). U to vrijeme počinje proces koji sada, u jeku vojne kampanje protiv Hamasa u pojasu Gaze (i više od tisuću poginulih samo u tri tjedna), ponovo dobiva na zamahu. I to dvostrani proces. S jedne strane izraelska vlada svaku oštriju kritiku svoje politike proglašava po kratkome postupku antisemitizmom, a s druge, u redove onih koji s pravom i razlogom napadaju mnoge poteze izraelske politike, udobno se pozicioniraju notorni antisemiti, kojima je do Palestinaca stalo kao do “lanjskoga snijega”, ali koji sa zadovoljstvom nastoje sve Židove, ma gdje oni živjeli, pretvoriti u taoce izraelske politike, proglašavajući ih suodgovornima za nju, ili tražeći ultimativno da se oglase protiv nje (kolektivna odgovornost!). Pa se tako na demonstracijama protiv stradanja civila u Gazi čuju notorno antisemitske parole, blokira se vjernike u sinagogi i prijeti im se smrću (Pariz), ili se u mošejama moli Alaha “svemogućeg i milostivog” da uništi i pomete s lica Zemlje i posljednjeg Židova (London). Reagiranja na takve ispade olako će se proglasiti ograničavanjem slobode izražavanja, odnosno slobode vjere. Usputna primjedba: ne treba sve ovo ni posebno čuditi, ako se zna (a mora se znati) da je ujedinjena Evropa, barem u svojim novim članicama, do sada pokazivala bolećivu toleranciju prema antisemitizmu (i desnom radikalizmu), naprosto zato što je kartu za ulazak u red “prihvatljivih” profašista i antisemita bilo vrlo lako kupiti deklarativnim antikomunizmom. I sada se ta bolest širi, što je uvijek slučaj s bolestima koje se na vrijeme ne suzbija.
E sada, da ne bi bilo zabune, evo nekoliko konkretnih pitanja i odgovora na njih. Ima li Izrael pravo graditi, proširivati, pa čak i zadržati svoja naselja na zapadnoj obali Jordana, koju je svojedobno okupirao, a gdje danas egzistira Palestinska autonomija, zametak buduće palestinske države? Nema! Jesu li ta naselja jedna od ključnih prepreka miru? Jesu! Je li Izrael, čije su trupe tada bile u Libanonu, smio pustiti libanonske falangiste da masakriraju palestinske izbjeglice u logorima Sabri i Šatili? Naravno da nije! Može li se prihvatiti politika da se sruši kuća u kojoj živi obitelj Palestinca koji je počinio teroristički čin? Ne može (uz to što takva politika i previše sliči nacističkoj praksi da cijela obitelj odgovara za djelo jednoga svojega člana)! Može li na dugi rok biti održivo izraelsko taktiziranje, posebno prisutno kod aktualnoga premijera, usmjereno da se onemogući trajno rješenje bliskoistočne krize konceptom dviju država koje će se međusobno priznati i uspostaviti normalne odnose? Ne može! Je li Izrael neslavni šampion u nepoštivanju rezolucija Ujedinjenih naroda? Jest!
A, s druge strane, je li istina da je izraelski premijer Rabin, dosljedni zagovornik mira s Arapima (mada je tim putem, zajedno s egipatskim predsjednikom Sadatom krenuo jedan od njegovih prethodnika – Begin) postao žrtvom atentata, što ga je na njega izveo izraelski vjerski fanatik? Jest! I je li istina da je Anvar el Sadat poslije svojega povijesnog iskoraka prema Izraelu (i odricanja od politike bacanja Izraela u more) postao žrtvom atentata pripadnika Muslimanske braće (iz koje je potekao Hamas)? Jest, i to je istina!
Dakle, protivnika mira ima i na jednoj i na drugoj strani (uključujući lidere mnogih palestinskih organizacija koji su stasali u ratu i naučili živjeti u ratu i – od rata), a razloga da se kritizira izraelska politika (što je u ovome kontekstu ne manje važno) ima i više nego dovoljno. Ali, ma koji razlozi za to postojali, ni jedan od njih nije, ne može i ne smije biti povod da se kroz kritičnost prema politici Izraela promovira antisemitizam. Pogotovo, što i u izraelskom društvu postoje ne baš beznačajne snage koje se oštro protive politici svoje vlade. A da netko, tko je židovske vjere, ili čak nije ni prakticirajući vjernik, nego je naprosto porijeklom Židov i živi negdje u Evropi, Americi, ili tko zna gdje u svijetu, bude izložen prijetnjama, napadnut, diskriminiran, ili suočen sa zahtjevom da “odmah i jasno” osudi ono što radi Izrael u Gazi (a pri tome je on, na primjer državljanin Francuske, Velike Britanije ili Njemačke), za svakoga tko logično misli, odnosno hoće misliti, izvan je pameti. Stari, nikada iskorijenjeni antisemitizam koji je, zbog grozote holokausta, neko vrijeme “izašao iz mode”našao je idealno tlo na kojemu ponovo uspijeva, proglašavajući sve Židove, samo zato što su Židovi (zvuči nekako poznato, zar ne?) odgovornima za politiku Države Izrael, koja jest država Židovskog naroda, ali nije država onih Židova koji su svojom voljom ostali živjeti u velikom broju drugih zemalja, niti oni za nju mogu biti odgovorni. Rastu tog “nevidljivog”, ali sve prisutnijeg antisemitizma pogoduje i medijsko izvještavanje o sukobu Izraela i Hamasa u kojemu se upadljivo “zaboravljaju” neke notorne činjenice, odnosno kojega se analizama što bi teško izdržale ozbiljnije razmatranje (jer traže uzroke tamo gdje ih nema), pokušava prikazati u svjetlu različitom od realnoga.
Uzmimo samo nekoliko primjera. Sve se agresivnije probija teza o izraelskoj agresiji na Gazu, a prešućuje činjenica da je Hamas (ne zaboravimo ni Islamski džihad!) bio taj koji je prekinuo primirje što ga je svojedobno sklopio s Izraelom i puna dva tjedna raketirao Izrael, prije nego što je počeo vojni odgovor, naglašavamo: odgovor, zrakoplovstvom i artiljerijom. “Zaboravlja se” da je Izrael čekao još punih tjedan dana, kroz koje vrijeme su stotine raketa poletjele iz Gaze, da bi se upustio u kopnenu operaciju. Pravi se stalna, koliko cinična, toliko i licemjerna, računica koliko palestinskih pokopa otpada na jedan izraelski (20 na 1 objavila je svojedobno Hrvatska televizija), odnosno uspoređuje se broj žrtava u Gazi (više od tisuću u nepuna tri tjedna) i civilnih žrtava u Izraelu (dvije!), ali se ne kaže da Izrael ima fantastično djelotvoran sustav proturaketne obrane. Nitko od onih koji “plaču” nad ubijenim Palestincima (a treba, i to iskreno, plakati za svakim ubijenim civilom u Gazi, jer je poginuo ni kriv, ni dužan, samo zbog suludog plana Hamasa da ojača svoju poziciju “proizvodnjom” što više mrtvih Palestinaca i jačanjem mržnje prema Izraelu – i Židovima, naravno), nitko -dakle – od takvih ni ne pokušava napraviti računicu koja bi zorno pokazala da bi Izrael, kada ne bi imao sustav Željezna kupola, u tri tjedna raketiranja iz Gaze imao barem 400 do 600 mrtvih civila. Jer, u tome je razdoblju ispaljeno više od dvije tisuće raketa, i to ne slijepih ili neispravnih, kako se može ponekada čuti, nego ne savršeno preciznih, ali najvećim dijelom ipak dobro usmjerenih na gusto naseljena mjesta. Izraelci su presreli praktično svaku koja je mogla pasti na neki grad. Udarili su na Gazu, odakle rakete dolaze, a na snimcima jasno se vidi ispaljivanje iz samoga grada, mada će Hrvatska televizija kada napokon odluči objaviti i takav snimak, u tekst umetnuti čarobnu rječcu “navodno”, pa je tako ono što se jasno vidi ipak – samo navodno. Bili su Izraelci itekako svjesni da će pogoditi civile, jer Hamas se zavukao u sustav tunela izgrađen ispod Gaze, sustav koji je svojom veličinom i komleksnošću, zapanjio i Izraelce. Stoga su nastojali civile upozoriti na predstojeći napad – lecima, SMS porukama i e-mailovima, svjesni ipak činjenice da u prostorom maloj, a gusto naseljenoj enklavi prostora za bježanje jedva da ima. No, teško će se naći netko, tko će reći (a to je činjenica!) kako Hamas sprječava civile da se maknu prije napada, kako podučava djecu da demonstrativno deru izraelske letke upozorenja (viđeno na televiziji), a još je manje onih koji će pokazati snimke na kojima se jasno vide lanseri za rakete ukopani pored zgrade škole (no o bombardiranju škole će se naveliko govoriti). Jednako tako nitko osim izraelske televizije neće reći kako je njihova vojska uz samu granicu s Gazom postavila poljsku bolnicu otvorenu za Palestince, niti to da je Hamas nakon nekoliko dana tu bolnicu granatirao, prethodno sprječavajući Palestince da u njoj potraže pomoć. Niti će spomenuti odbijanje lijekova koje je Izrael pokušao poslati u Gazu (od odbijanja “židovske krvi”, pa do standardnih lijekova).
Svaki je rat prljav, a ovaj posebno. Hamas, ostavši bez saveznika u Egiptu nakon što je vojska srušila “muslimanskog brata” Mursija, trebao je nešto, što će mu priskrbiti novu tranšu finacijske pomoći (Katar, možda i Turska) i vojne pomoći (Iran, najvjerojatnije). A trebao je i nešto da ojača svoju poziciju u odnosu na Predsjednika Abasa koji je na zapadnoj obali Jordana, u Palestinskoj autonomiji što je spretno i postupno izvlači na međunarodnu scenu, prijetio da će postati ključni igrač na palestinskoj strani. Nakon više od 1.000 ubijenih civila, Abas je morao mijenjati i retoriku i politiku – makar privremeno, i makar znao koji su stvarni uzroci stradavanja civila u Gazi. S druge strane, u Izraelu prijeti realna opasnost da sigurnost koju pruža Željezna kupola i dosadašnje nesmetano razaranje u Gazi (uz uništavanje tunela i lansirnih rampi, koje – usprkos svemu – i dalje rade svoj posao) stvore iluziju da se (nekažnjeno) tako može u nedogled, sve do potpunog uništenja Hamasa. A to je koliko nemoguće, toliko i nedopustivo, jer bi preko svake granice uvećalo civilne žrtve (bez obzira na to koristi li ih Hamas kao živi štit, ili ne).
Rješenje može biti samo u pregovorima i u uzajamnim garancijama sigurnosti. Tako dugo, dok Hamas ne odustane od proklamiranog cilja uništenja Države Izrael, zagovornici vojnog rješenja s druge strane granice imat će lak posao. Mada otpor militarizaciji društva i preferiranju vojne opcije pred političkom u samome Izraelu evidentno postoji i nije zanemariv, stalni život uz zvuk sirena što najavljuju nove rakete i uz spoznaju da se ima nekih petnaest do četrdeset sekundi (!) vremena da bi se stiglo u sklonište, i za takve će Izraelce postati nepodnošljiv. Što znači da će jačati trend podupiranja politike sile, a slabiti podrška politici traženja rješenja pregovorima.
No, bilo kako bilo, a tragično jest, treba jasno upozoriti da Židovi kao narod, a pogotovo Židovi koji žive izvan Izraela i koji su državljani drugih država, zbog stradavanja Palestinaca u Gazi ne smiju postati žrtve novoproplamsalog antisemitizma. Uvijek iznova svijet bi se morao sjetiti do čega je doveo nesputani antisemitizam u vrijeme Drugoga svjetskog rata (i odsutnost svakog odgovora na njega). A ipak, njemački narod kao cjelina nikada nije proglašen krivim zbog holokausta (niti bi to bilo prihvatljivo). Holokaust je bio djelo nacističke vlasti (koju su, istina je, mnogi Nijemci bezrezervno podržavali sve do kraja). Izraelska politika, sa svim svojim pogrešnim potezima, pa i s onime što je vrlo blizu ratnim zločinima, djelo je aktualne vlasti, a ne svih građana Izraela, pogotovo ne svih Židova. Stoga treba s posebnim povećalom čitati i slušati sve “analize” koje govore o “Izraelskom četvrtom Reichu”, koje brane goli antisemitizam parolama o slobodi govora i izražavanja i koje prozivaju Židove, bilo gdje u svijetu, tražeći od njih da se “legitimiraju”, javno osuđujući politiku vlade Banjamina Netanyahua. Sve su to, naime, jasni i prepoznatljivi simptomi antisemitizma i valja na njih upozoravati, uvijek i uvijek iznova – da ne bi bilo kasno.
Što nikako ne isključuje kritičnost prema politici Izraela, ali s drugih osnova. Kao ni kritičnost prema onima koji vuku konce na međunarodnoj sceni, a koji su mnogo puta do sada pokazali da rat preferiraju pred mirom, jer ratom učvršćuju svoje globalne pozicije, a osim toga – rat je “dobar posao”. A njihova se filozofija može sažeti u jednu riječ: profit. Kapitalizam je zasnovan na ideji profita i, zaista, ima velikih kapitalista, Židova (baš kao i onih drugih nacionalnosti i vjera). No, Židovi nisu izmislili kapitalizam, ali jedan od najvećih i – sve je očitije – vizionarski – kritičar kapitalizma, Karl Marx, bio je Židov. I to treba spomenuti, makar i samo usput, u kontekstu ovoga razmatranja o Izraelu, Gazi i antisemitizmu. Da bi predrasuda bilo što manje i da bi stvari bile što jasnije; ako je to još moguće.
Piše: Tomislav Jakić, forum.tm
Tekst je objavljen 2014. godine na portalu Tačno.net
Tekstovi o istoriji na portalu P.U.L.S.E
Tekstovi o politici na portalu P.U.L.S.E
Izrael, Gaza i antisemitizam napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →
Izrael nije isto što i jevrejstvo. Izrael nije isto što i cionizam. To su različiti pojmovi i bilo bi bolje i za izraelsku državu, ali i za građane da te pojmove ne stapaju u jedno. Nije slučajno da se sadašnja situacija u Izraelu poklapa sa usponom verskog fundamentalizma u Izraelu, a verski fundamentalizam ima kao svoju posledicu (ili je to preduslov) poništavanje ovih razlika koje postoje u vezi svake države i svakog naroda i svake crkve.
Ni antisemitizam (koji prezirem možda i više od nacizma, jer je najbedniji, najniži nivo ideologije; to nije ni ideologija, nego čista duhovna beda) nema baš mnogo veze sa Izraelom. Ima sa Jevrejima, to sigurno, ali čak i ta veza je mehanička. Sve do modernog doba i verskih ratova u Evropi nije postojao antisemitizam – ne zato što niko nije mrzeo Jevreje, nego zato što su mržnja prema drugim narodim.a (bilo kojem, po potrebi, već kako vladar odluči) i progoni čitavih naroda po osnovu vere ili porekla bili deo redovne politike svakog carstva. Pored toga, od kraja IV veka Rimsko carstvo postalo je ideološki fanatično, odnosno verski isključivo, što se pojačalo pojavom islama i ostalo takvo sve do verskih ratova u Evropi, a sve to je olakšavalo i legitimizovalo mržnju prema svakoj inovernoj grupi. Ništa od ovog ne opravdava progone Jevreja, samo objašnjava.
Antisemitizam vidim kao modernu pojavu, proizvod španske inkvizicije i Tridentskog sabora, koju su prihvatile sve evropske države. U Španiji je to započeto kao istrage inkvizicije protiv kriptojevreja, a sa širenjem rata između protestanata i katolika se ta tehnika raširila po celoj Evropi, u prvo vreme ne toliko protiv Jevreja, koliko protiv “jeretičkih” hrišćana – protestanti protiv katolika i obrnuto. Moderne države koje više ne počivaju na božanskoj legitimaciji, nastale nakon Vestfalskog mira, potpuno su usvojile ovu tehniku, a sama ta tehnika je definisana protiv “lažnih hrišćana”, kriptojevreja, i da bi se mogla očuvati i primenjivati trebali su joj neprijatelji. Zato se spojila sa nasleđenim hrišćanskim fundamentalizmom u čijem je srcu (priglupi) antisemitizam, a dodatnu snagu je dobila nakon Francuske revolucije, kada se pojavila kontrarevolucionarna propaganda u kojoj je definisan moderni antisemitizam.
U tom smislu, antisemitizam je institucionalizovana paranoja koja proizvodi stalnu unutrašnju javnu i državnu napetost i uništava privatnu sferu zahtevajući neprestano izjavljivanje odanosti i vernosti državi. Ova tehnika je bila naročito negovana u toku dominacije Svete alijanse, od Bečkog mira do revolucije 1848. a potom u evropskim carstvima (Nemačka, Austro-Ugarska i Rusija) punom snagom do Berlinskog mira, da bi se sa završetkom kratkotrajnog trijumfa liberalizma (1848-78.) i početkom finalnog doba kolonijalnog imperijalizma pojavila i u anglo-francuskom području. To je doba kada se pojavljuje cionizam, kao odbrambena mera Jevreja. A prava eksplozija antisemitizma dešava se nakon Oktobarske revolucije, kada je antisemitizam postao prihvatljiv i “logičan” čak i u Americi. Nacističko antisemitsko ludilo je u tom smislu vrhunac modernog antisemitizma.
Antisemitizam je čisto trovanje unutrašnjih političkih odnosa i ne razlikuje se npr. od antikomunizma – osim po tome što su Jevreji narod, a komunisti nisu, ne postoje kolektivno. Ali, antisrpstvo ili antihrvatstvo su baš dobri primeri za ono što mislim, jer onoliko koliko se mogu videti u jugoslovenskom političkom životu (a na žalost i te kako lako mogu) tačno sadrže sve odlike antisemitizma kao pojave. Kao što je Makartijev “lov na veštice” u SAD izgledao isto kao neki mekši progon Jevreja, a sovjetski progon trockista gotovo isto kao pravi progon Jevreja.
Odbojnost prema Izraelu nema ništa sa antisemitizmom. Kao što odbojnost prema Južnoafričkoj republici nije imala nikakve veze sa bilo kakvim rasizmom. Antisemitizam po poreklu i u osnovi nema veze sa Izraelom, mada se mogu povezati u zavisnosti od ciljeva obe strane, i antisemitizma i Izraela.
U zaključku: Izrael treba da postoji, a i Palestina treba da postoji. Čak bi imalo smisla da su Izrael i Palestina jedna država, ali to onda ne bi mogla da bude ekskluzivna jevrejska država (naročito ne bi mogla da vodi politiku useljavanja jedne etničke grupe). Hamas ne treba da postoji, nije nikad ni trebao da postoji – ali, to je klasična atlantistička greška. Hamas je formiran 1987. po receptima (a verovatno i iz budžeta) primenjenim za Avganistan okupiran od SSSR i talibane koji su se tada borili protiv njih a cilj Hamasa bio je da bude kontra Fatahu. Tada je još u igri bio sekularni arabizam i socijalizam, proslavljeni od Nasera i široko podržavani u svetu pa i među Palestincima, i to je bio razlog zbog kojeg su anitkomunistički fanatici smatrali da je verski fundamentalizam dobro oružje. Nesta socijalizma, osta verskih fundamentalista. Hamas je dugo bio negovan od Izraela, finansiranjem i posredno (iz Katara) i neposredno, jer je Netanijahu (premijer Izraela sa prekidima još od 1996.) verovao da na taj način može da dovede do rascepa među Palestincima i praktično poništi ideju o dve države, Izraelu i Palestini. Odvratni napadi Hamasa su logičan događaj, imajući u vidu užasne okolnosti u kojima postoji Gaza – što ih ne opravdava, oni se ne mogu opravdati. Ali, ne može se opravdati ni odmazda, jer u onome kako Izrael postupa prema Gazi i Zapadnoj obali nema nikakve srazmernosti. Greške Izraela počinjene u vezi sa Hamasom se ne mogu rešavati novim velikim zločinima.
veoma je problematično smatrati anticionizam prihvatljivim stavom, a u odnosu na antisemitizam koji, kao, nije prihvatljiv. jer biti anticionista znači da Jevreji nemaju pravo na svoju državu, naciju. otud je anticionizam savremeni neoantisemitizam, par ekselans.
misaoni eksperiment, eto: odustanite od prava na postojanje države u kojoj živite… za koju vas nacionalnost vezuje.
ljudi ne znaju ali hrišćanski cionizam je daleko prisutniji i aktivniji od jevrejskog jer svoj smisao odavno pronalazi u potrebi da po svaku cenu štiti narod knjige, u njenom skoro bukvalnom tumačenju, što se održalo do današnjih dana izdeljeno u još više hrišćanskih sekti. a ponajviše upravo u Americi. ta činjenica veoma komplikuje odnose na Bliskom istoku jer se upliću u mentalitet koji im je kulturološki oduvek bio stran i u tom svom neznanju komplikuju druge već uveliko istorijski zakomplikovane odnose. Britanija je savršen primer toga, jos od perioda pre pada Otomanskog carstva, kada je svima u regionu obećavala/delila teritoriju kako je stizala, a bez razmišljanja o posledicama tog svog imperijalističkog činjenja, posebno od trenutka kada su se povukli iz te regije uvidevši da su sve i previše zapetljali i ostavili haos (kao nebrojeno puta i nakon toga – Irak, Sirija, Avganistan itd)
istini za volju, mora se napomenuti da su judaizam i islam daleko kompatibilniji i za suživot optimalni u odnosu na judaizam i hrišćanstvo, ili hrišćanstvo i islam s druge strane. upravo je predominantni hrišćanski uticaj istinski remetilački faktor, jer od ove tri avramske religije hrišćanstvo je, recimo to tako, ”najodvojenije” suštinski od onoga što takav koncept vere treba da predstavlja i to načinje zametak odstupanja koji se dole dešava. u sredini koja treba dominantno biti samo jevrejska i islamska, jer te dve religije su kompatibilne s tim prostorom. za isti izvorno i pisane…
zato danas, kumulativno, i Izrael i Palestina veoma greše u svojim dugotrajnim delovanjima a sve u strahu da će biti (ponovo!) nasamareni, kako im se u istoriji previše često i dešavalo. jedino rešenje i jeste, da, u dve države s punim legitimitetom. sada, glavni problem Izraela je otvoreno nepristajanje na dva ravnopravna entiteta, poučeni još od vremena formiranja svoje savremene države kada su ih odmah po formiranju sve arapske komšije momentalno napale objavivši rat sa svih strana, baš zato decenijama dole vlada čovek tim svojim vojnim mentalitetom jer to kod većinskog naroda prolazi, iako je istovremeno pod optužbama, i on i žena mu, za korupciju non-stop ali se uredno poziva na svoj garantovani imunitet kao večiti premijer, dok izraelska opozicija godinama ne uspeva da ga zbaci, te sada Netanjahu (ponovo) vlada, ali u koaliciji s najdesnije orjentisanim strukturama do sada.
no, na stranu sada politika Izraela, kakva god da je situacija otvoreni terorizam Hamasa, koji je išao redom po kibucima ubijao, sakatio i kidnapovao ljude, je apsolutno nedopustiva i rešenje i jeste suprotstavljanje takvoj sramnoj sili koja žrtvuje svoje i tuđe ljude i nasumično gađa ciljeve kako im volja. i dalje su stotine ljudi i kidnapovani – žene, deca i gomila drugih stranih državljana. puštanje tih ljudi je polazna tačka da se Izrael bar malo umiri. jer postoje linije koje se ne prelaze.
takođe je još jedna veoma bitna činjenica ta da su i jedni i drugi nakon Drugog svetskog rata dobili kakve-takve ponude za države, doduše od istih onih sejača haosa, Arapi još i pre Jevreja, Jevreja u kojima je na početku Drugog svetskog rata bilo i fizički zabranjeno od strane Britanaca da bežeći stupe na Bliski istok, te su ih đuture vraćali nazad u ratne regije odakle su bežali. no, Arapi prvi odbijaju zvaničnu ponudu za svoju državu dole jer su se prethodno, na početku rata (čitaj: Muhamed Amin al-Huseini), odlučili se za jednu mutniju stranu istorije…
zato je do danas ovo palestinsko, hamas-hezboliko čudovište nebrojano puta do sada mutiralo u svojim ilegalnim aspiracijama. dok Izrael od starta zaplašen od strane svih svojih komšija ne pristaje više ni na na racionalne predloge i srlja u neke svoje krajnosti njemu specifične (ali one ni na koji način ne mogu biti okarakterisane terorističkim, ali mogu prekomernim), na koje kroz istoriju ipak jeste pristajao, čak ih više puta i predlagao arapskoj strani ali im oni nikada do sada, izgleda, nisu dovoljno odgovarali, jer bi to, ”prosto”, uključivalo obustavu gerilskog ratovanja i gusarenja Bliskim istokom i ulazak u realnu politiku za šta su oni odavno izgubili osećaj.
Zaista ne znam šta bih ovde dodao. Možda bi najbolje bilo da je samo jedna, multietnička i sekularna država osnovana na celoj toj teritoriji, što bi uključivalo i Liban, Jordan, Sinaj, Siriju i delove Turske. Da, Jevreji žele svoju narodnu državu, ali kako to učiniti kad su tu svetinje koje pripadaju svim avramskim religijama? Ja i dalje mislim da je jedna ovakva država, koja bi bila teritorijalno mnogo veća nesumnjivo bolja od nacionalnih državica koje se očajnički bore za opstanak. Uz to, razumevanja, tolerancije i više poštovanja bi i te kako moglo biti samo da se na tome radilo.
Iako mrtav, zajednički jezik je mogao biti aramejski Taj je jezik važan za hrišćane jer je njime govorio Isus (moguće je da je Jevanđelje po Mateju prvobitno napisano baš na njemu, što još uvek nije čvrsto dokazano), za Jevreje jer je nakon Vavilonskog ropstva postao govorni jezik i na njemu su napisane neke biblijske knjige, a za muslimane stoga što je takoreći prethodio arapskom, pa ga neki nazivaju i staroarapskim. Čak su na njemu napisani i neki spisi pronađeni u kineskoj pećini Tunhuang.
Naravno da se ovako nešto nije dogodilo iz dobro poznatih razloga koje je lako pogoditi, a već su više puta spomenuti u ovom tekstu i komentarima. Onima koji trenutno vuku konce je Hamas odgovarao kao i Al Kaida dok je od nje bilo koristi, što je recept koji je u Srbiji korišćen na Kosovu. Nakon evroatlantske invazije na Irak, korišćen je isti izgovor kao i onda kada je Ruse trebalo izbaciti iz Avganistana dvadesetak godina ranije: “Ma, nemamo mi ništa protiv muslimana! Ta mi se samo borimo protiv islamskih terorista!”
I više od toga: kolonijalna politika je takoreći zamenjena neokolonijalnom koja nikako da prestane. I onda se čudimo otkud toliko izbeglica u Evropi. A ti ponositi Evropljani, koji se plaše da će na sopstvenom kontinentu postati manjina, dovoljno su pametni da ne voze taksije, autobuse i kamione jer im to ne priliči, a ima ko to treba da radi. Njihovi preci su se pozivali na takozvano božansko pravo da da se šire kuda i kako hoće, a sad se to njihovim ništa boljim potomcima polako vraća kao bumerang.
Mogu o ovome i do prekosutra, ali pokušao sam dati samo opšti, paušalni pregled stvari. Bilo bi lepo da se objavi nekoliko ovakvih tekstova i o ne mnogo groznijoj situaciji u Ukrajni. Muka mi je i od evrofila i od rusofila podjednako. Stvarno, tolika zemlja, a nema prijatelja na kojeg bi se mogla osloniti; čak ni na Belorusiju kad bi bila pravna i demokratska država u punom smislu te reči. I ona je mala i manje-više je u istoj situaciji kao i Ukrajina.
Emil Sioran je davno rekao da se čovečanstvo najviše divi onima koji ga vode u propast. Može li neko dokazati da nije bio u pravu?