Džon, Pol, Džordž i Ringo, junaci našeg doba

Džon, Pol, Džordž i Ringo, junaci našeg doba

„Ovo je jednostavna priča o Bitlsima, baš onakva kakva je izgledala 1968.godine. Nadam se da ćete uživati u predstavi.“

Na crno-beloj fotografiji nekoliko mladića u kariranim košuljama i uskim pantalonama u prikolici kamiona sviraju američki rokenrol na engleski način i nerviraju publiku. Posetioci lokalnog vašara kod crkve svetog Petra u siromašnoj liverpulskoj četvrti u njima su videli još jednu grupu klinaca koji pokušavaju da osmisle život u sivom gradu. Oni verovatno nisu bili svesni da su se tog dana upoznala dva posebna čoveka. Džon Lenon i Pol Makartni. Priču o tome kako su četiri mladića svoje detinjstvo, odrastanje i životne stavove utisnuli u muziku i tako je uzdigli do nivoa mitskog – ispričao je Hanter Dejvis u autorizovanoj biografiji famozne četvorke, Bitlsi. Objavljena 1968.godine, na vrhuncu njihove slave, u saradnji sa članovima benda, njihovom porodicom i prijateljima, ona predstavlja jedinu biografiju Bitlsa napisanu pre raspada benda. Baš u toj knjizi piše kako je mali Džon pisao priče i parole, crtao likove iz Alise s druge strane ogledala i pronalazio inspiraciju za remek-dela poput Being for benefit of Mr. Kite! „Ovo je jednostavna priča o Bitlsima, baš onakva kakva je izgledala 1968.godine. Nadam se da ćete uživati u predstavi.“

166701585554215cc83f829017850288_330x508

Kada se ova biografija u dopunjenom izdanju iz 2009. godine pojavila kod nas ove godine u izdanju Lagune, znala sam da ne može biti loša, naročito ako je „jedina“ i „autorizovana“. Verovatno zato što mi je sve u vezi s Bitlsima lepo, od šolja za kafu do majica. Obožavaoci i kritika nisu bili tako blagonakloni prema Hanteru Dejvisu. Nekoliko godina od objavljivanja prvog izdanja on se pokajao što više pažnje nije posvetio stilu i perspektivi iz koje pripoveda o događajima i likovima, izgleda pogođen izjavom Džona Lenona da je knjiga „sranje“. Neko bi rekao da je Džon donekle u pravu. A možda i nije. Ova biografija, pre svega, služi kao ključan dokument vremena i pokazuje kako su Džon, Pol, Džordž i Ringo postali junaci našeg doba. A taj put nije nimalo bajkovit kao što nam se čini kada slušamo njihovu muziku.

Nothing is real
And nothing to get hung about…

Kao i svaki biograf Dejvis je uvod posvetio prilikama iz kojih su Bitlsi potekli. Danas o brdu Peni lejn i sirotištu Stroberi filds mislim kao o mitskom mestu, ali tada, u posleratnoj Engleskoj, oni su bili simbol oskudice. Za većinu nije bilo mnogo stvari o kojima se sanja. Ni sumorna atmosfera lučkog grada nije pružala deci mnogo izbora za zabavu, osim da upotrebe maštu i da umesto crvenih cigli vide:

Cellophane flowers of yellow and green
Towering over your head

Napuštanje stvarnosti i odlazak u dela Luisa Kerola, u muziku, u ideje… Dejvis je nagovestio u prvim scenama knjige. Kako je ove i druge značajne prizore samo prepričao, pod izgovorom objektivnosti, verujem da je nama ostavio da zaključimo da se već tada rodila inspiracija za Lucy in the sky with diamonds ili Fool on the hill. Pa i da nije, jednog dana, njihovo se ružno detinjstvo pretvorilo u lepotu i za to nije potreban Hanter Dejvis, muzika govori za sebe:

There are places I’ll remember
All my life, though some have changed
Some forever, not far better
Some have gone and some remain.

U cilju prikazivanja društvenih prilika koje su okruživale život Bitlsa, fenomen “bitlmanije” zauzima značajno mesto u biografiji. Dejvis je pažljivo ispitao prašinu koja se digla oko benda koji je za nekoliko meseci poremetio tok svetske muzičke scene preuzevši vođstvo nad američkim rokenrolom. Tu se mogu naći izjave biskupa koji ih je proglasio grupom psihopata i psihologa koji je rekao daoslobađaju seksualne nagone. Tu je i beskrajno zabavna scena spaljivanja ploča Bitlsa u „biblijskom pojasu“ Amerike posle izjave Džona Lenona da su “Bitlsi veći od Isusa”. Dejvis se toliko zaneo u razradi ove teme da je ušao u perspektivu obožavateljke, ali je, na račun toga, preko drugih značajnih scena „preleteo“ i napravio (pogrešan) rez.

I’m a loser
and I’m not what I appear to be.

Bitlsi su prvi put progovorili o tome kako se osećaju u jeku bitlmanije. Prateći sigurne korake, oni su pesimističke reči zavili u staru dobru ljubavnu matricu i napravili savršenu pesmu. Hit. To je tačka u kojoj se spajaju Bitlsi kao muzičari „ustaljene forme“ i Bitlsi kao umetnici. Taj se preobražaj u knjizi ne vidi, verovatno jer ih Dejvis u ovom periodu nije ni poznavao. On je dosta vremena posvetio sakupljanju materijala i intervjuisanju porodice, nus-pojavama, kompanijom i slično, pa je ove korake Bitlsa stavio u drugi plan. Svakako se posle ispravio ispitujući temu „čoveka niotkuda“.

Doesn’t have a point of view
Knows not where he’s going to
Isn’t he a bit like you and me?

Tu se primećuje da se ideje ne nalaze spolja već se Bitlsi okreću ka unutrašnjem svetu čoveka. Iako su na pozorinici okruženi obožavateljkama, oni vide sebe kao obične ljude koji se nalaze u ulozi koja im ne pripada: očešljani, u odelu sa sve ordenom. Džon je na to umeo da odgovori:„Ja sam samo običan momak. Ali siguran sam da kraljica veruje da je različita.“ U Nowhere man i sličnim pesmama svi čujemo melanholičan ton, a izlaz iz ovakvog stanja Bitlsi su, kao veliki umetnici, pronašli u novoj muzici.

Dejvis je u život Bitlsa stupio u pravom momentu, u vreme snimanja albuma Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band (1967). Ovo je najdragoceniji segment biografije jer je pisac konačno usporio pripovedanje i detaljno opisao proces stvaranja. Ovaj je deo, između ostalog, značajan za proučavanje njihove muzike jer prati ideju od nastanka do realizacije. Ko nije znao da je Lenon tekst za Being for the benefit of Mr. Kite pročitao na cirkuskom posteru, da je pesma Blue jay way nastala dok je Džordž boravio u Americi, da se Eleanor Rigby zove Dejzi Hokins, a da je Good morning TV reklama za kukuruzne pahuljice? Ispod ovog nabrajanja ne kriju se puke informacije već način na koji se muzika i realnost mire. Tako je Džordž Harison uspeo realan doživljaj da prenese u muziku, dok Džon Lenon na specifičan način posmatra stvarnost kao da je baš on prototip te budale na brdu o kojoj peva Pol…

He never listens to them
He knows that they’re the fools..

I Hanter Dejvis ga opisuje u procesu opažanja/stvaranja kako sedi u svojoj engleskoj bašti,

Waiting for the sun

dok o Džordžu piše kao najsamostalnijem Bitlsu, o Ringu kao porodičnom čoveku, a o Polu kao članu benda kome je najlakše prići „ali ga je zato najteže upoznati“. Kad bolje razmislim o ovoj izjavi, nije čudo što Pol peva o drugima češće nego o sebi. Zato su tu Džon sa introspekcijama i Džordž sa životnim porukama. „Mi učimo da postojimo. To je sve.“ Da nije bilo tako, ne bi stvorili sve te večne pesme.

Način na koji su se četiri suprotnosti pomirile danas mi deluje neverovatno. Posle svega što se desilo u njihovom međusobnom odnosu i privatnom životu, mnogi su razvili predrasude prema određenim članovima. Kad čitam Dejvisovu biografiju deluje mi nestvarno da je čovek, koji je snimio duet s Majklom Džeksonom, osmislio koncept albuma Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band i Magical mystery tour. Kao da smo, u vremenskom periodu od 50 godina, naučili da razdvojimo muziku Bitlsa i pojedinačna imena. Zato je ova biografija „jedina“ – u njoj se nalazi zamrznuta slika u kojoj su njih četvorica i dalje zajedno i gledaju jedan drugog kao u ogledalu.

„Mi smo četiri različita dela celine.“

Džordž je bio u budističkom tripu, Džon u braku sa Sintijom, Ringo sa Morin, a Pol u vezi sa glumicom Džejn Ašer. Ali, iznad svega, za Bitlse, nalazi se muzika.

“Moram da pišem te proklete pesme. Moram da radim, da opravdam život.“

Čini mi se da nikad neću prestati da ih slušam i da svaki put iznova otkrivam nove ideje. Sada osećam kao da su Strawberry fields forever moderna predstava raja, Because himna, a Love you to stil života. Lenon bi se na ovo samo nasmejao, jer pesma je samo to, pesma, ništa više. Dejvis ih je napustio dok su i dalje bili zajedno, ubeđeni da ništa posebno nisu stvorili. A meni tako simpatično deluje Ringova izjava iz 1968.godine: „Bilo bi lepo biti deo istorije. Neke vrste istorije, u svakom slučaju.“

autor: Vesna Radman

izvor: B92

Tekstovi o muzici na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Станимир Трифуновић

Кога Битлси нису форматирали, не само у музичком, већ и у општем смислу, не може рећи да је био подвргнут свим неопходним рани(ји)м утицајима којима се обликује личност.