Južni vetar – kratki osvrt na film

Južni vetar – kratki osvrt na film

Moram da priznam, da nikada nisam komentarisao neko filmsko ostvarenje: na to me, jednostavno, do sada nije motivisao ni jedan film. Naša kinematografija, uostalom, ume da oslika vreme i ljude u njemu: to nam je, u stvari, od pedesetih na ovamo polazilo za rukom. Međutim, u poslednjih deset godina (zapravo, što smo demokratičniji, civilizovaniji, evropskiji), to se manje snalazimo, i to ne samo u filmu, već i kad je reč o književnosti, umetnosti uopšte.  Kao da smo i mi autori – ili oni koji pretenduju to da budu – sve zbunjeniji: i nas su, jednostavno, zatekle okolnosti. „Ovo ni Hičkok ne bi režir’o“, što bi rek’o Milojko Pantić.

Upravo u takvom jednom ludilu, na moje najprijatnije iznenađenje, počeo je da se reklamira „Južni vetar“. Moram da priznam, da sam prema ovom „pokušaju“ filma, od samog početka bio skeptičan, surevnjiv, i to iz opravdanih razloga. Jednostavno, mi nikada nismo umeli da napravimo „akciju“ (tačnije rečeno, bilo koji žanr osim komedije), tako da je i ovaj „pokušaj“, po mojoj proceni, bio osuđen na neuspeh. Drugo, što mi je zasmetalo, bio je Miloš Biković. On sve više podseća na slovensku verziju Bred Pita, što mi se takođe gadi. Istina, nisam pogledao ni jedan njegov film koji je radio u Rusiji; ali, po onome što vidim, sve je isuviše iskomercijalizovano, nalickano, naduveno, glupo. I, konačno, moram da se nadovežem na još nešto, što me je takođe odbilo od ovog filma: a to je, definitivno, muzika, koja se već godinama plasira, nameće i, na žalost, uspešno provlači u sve pore našeg društva. Autotjun, Cobi i ekipa iz Basivitija, moram da priznam da je u ovom filmu (kao i u mnogim drugim projektima), ipak napravila odličan posao. Međutim, što se tiče domaćeg (ovog, najnovijeg, “repa”, “trepa”, ili kako se već to zove) – popularnog zvuka: u kom se promoviše nasilje, laka i teška droga, besposličarenje, jevtine devojke i slične anomalije; normalno, nemam ništa lepo da kažem! Tekstovi su glupi, dečiji, muzika je još gluplja, detinjastija. Greota je samo, kad’ smo već kod toga, što je autorska kriza (od koje naša muzička scena ozbiljno boluje); primorala mnoge renomirane pevače, istaknute interpretatore, da se bace u ovo “blato”, ne bili preživeli: tu, zaista, ima imena, koja su se  ogrešila o svoj poziv. No, ovde se uopšte ne radi o tome!

Dakle, ona tri razloga bila su za mene sasvim dovoljna da film ignorišem, da ga ne pogledam godinu dana: baš, naime, u onom periodu, kada je u našem društvu vladala opšta histerija oko njega. Ja sam, jednostavno, pun predrasuda (moram da priznam), imao „pametnija posla“, da čitam neku dobru, proverenu knjigu (koja je, po mogućnosti, napisana pre 200. godina, za koju je vreme garancija), a ne da bespotrebno trošim vreme na savremene “pokušaje” umetnosti. O tome se, na moju iskrenu žalost, ukratko radilo. Sasvim slučajno, zatekao sam se juče (ili preključe) kod drugara. Imali smo vremena na pretek: uostalom, on mi je, tom prilikom, preporučio da pogledamo „Južni vetar“ (prvo se, naravno, zaprepastio, kako ga uopšte nisam gledao): na šta sam mu odrično odgovorio. Međutim, pošto je moj dobar prijatelj bio uporan, konačno sam popustio pritisku. Ugasili smo svetla, skuvali crnu kafu, i spektakl je mogao da krene.

Film, naime, počinje sa narodnjacima, što me je oduševilo. Na samom početku (pa, sigurno, tri, četiri minuta) ide bugarska verzija pesme „Луда по тебе“, koju je kasnije prepevala Lepa Brena i, naravno, napravila hit, pravu stvar. Osim toga, film se zove „Južni vetar“, što aludira na sasvim drugu stvar, nego na šta isprva asocira. „Južni vetar“ je, zapravo, u Srbiji poznat, upamćen po nečemu sasvim drugom. To je bilo (i još uvek je) ime za legendarni bend (u širem smislu, produkcijsku kuću) koja je u bivšoj Jugoslaviji pravila čudo. Iznedrili su Sinana Sakića, što samo po sebi već dosta govori. Istina, njima su zanemarivali na „orijentalizmima“, na snažnom, neparnom ritmom, koji izaziva ludilo, „dert“, eskapizam. Po njima, oni su ovo uveli (valjda iz turske) u našu, srpsku muziku; što je, u svakom slučaju, glupost, prava budalaština. Prvo, neparni ritam je slabo zastupljen na Istoku (tamo je muzika pretežno opuštajuća, spiritualna): on je, zapravo, naš, verovatno, najautentičniji melos. Nema ga, u stvari, ni na Istoku ni na Zapadu, već je najzastupljeniji ovde na Balkanu. Međutim, „Južni vetar“, ovde aludira na prostor (na Južni Balkan), odakle se droga posle prevozi, prostire u sve krajeve sveta. Kriminalci su, naime, tamo bezbedniji, sigurniji, slobodniji, jači, nego u severnim krajevima, gde je situacija tobože bolja. Upravo zato, da bi se to naglasilo, dalo na značaju, film počinje sa Bugarima, bugarskom pesmom, kriminalcima.

Da utisak bude potpun (da sve bude na mestu): zapravo, tako se namestilo, da film počinje sa svadbom: naime, istaknuti bugarski mafijaš ženi sina (inače, neozbiljnu, nepouzdanu osobu, koja će posle da napravi skandal). I, zaista, čitav taj prostor je udešen tako, da verno oslikava naše mafijaše. Lokacija, mesto proslavljanja, nalazi se negde na periferiji, van grad, na nekom zabačenom mestu, gde su oni inače stacionirani i žive. Naši mafijaši su, inače, neobično porodični ljudi; vezani za svoje selo, mesto na kom su odrasli. To je, inače, veoma važno svim Balkancima. Oni, dakle, na tom prostoru žive – neodnarođavaju se mnogo, iako se ističu od raje, svih ostalih, i to žele svima da stave do znanja. Njima je, zaista, posebno važno, da ostanu upamćeni u svom kraju, opštini, bližoj i daljoj rodbini. Autor, dakle, sve to uzima u obzir, revno prenosi, i započinje film na pravi način. „Južni vetar“ bi, prema tome, trebao da bude neka naša, autentična verzija “Godfather-a”: sve to isto, samo na naš, balkanski način. Međutim, u toj prvoj sceni, ističe se još nešto. Sve je, zapravo, na visokom, odgovarajućem nivou, potaman; što, uostalom, može da upriliči samo svadba: dakle, trenutak za slavlje, opšta radost, svega ima u izobilju, i više nego što treba: a sve to ulepšava dobra muzika, koja nam konstantno podiže, popravlja raspoloženje; i povremenim rafalima, koji odgovaraju našem ratničkom temperamentu. Najzad, Dimitrov (inače, šef bugarske mafije), pre nego što je seo sa prijateljem za sto (koji mu je dovezao automobil, naravno, pun droge): toplim osmehom, šmekerskim pogledom i blago raširenim ramenima – to mu signalizira, jasno stavlja do znanja. U ovoj sceni se, dakle, jasno oslikava sloboda, ono, inače, što toliko vuče ljude u kriminal. Iz naše, ljudske perspektive, sa one strane zakone, prava, istinska sloboda jedino je moguća. Sloboda, inače, nečim ograničena, i nije sloboda, ona je blagi pokušaj slobode. Međutim, ovde je sve dopušteno, gospodski.

Priča je, inače, savremena, smeštena u prošlu, 2018. godinu, što naručito raduje. Film, prema tome, ima nameru da prikaže, ekranizuje našu svakidašnjicu, aktuelno stanje. Međutim, Miloš Avramović (reditelj filma), vrlo vešto; naime, znajući u šta ulazi – kako bi mu prošao film (tj. kako bi izbegao cenzuru), naglašavao je da mu je film inspirisan „devedesetim“, što me je baš nasmejalo, pošto nema blage veze sa istinom. Naime, „devedesetih“ su se, zbog sveopšte anarhije (izazvane ratom, raspadom bivše Jugoslavije), proslavile „sitne ribe“. Inače, ni jednoj vlasti na belom svetu neodgovara da im se ove „secikese“ preterano nameću, da eksponiraju svoje frustracije. One su, jednostavno, iskoristile prostor, pukotinu u Sistemu, i počele – nešto slobodnije, da banče po gradu. Međutim, u ovom filmu je priča sasvim obrnuta: ovde je sve strogo hijerarhizovano, dobro postavljeno: naime, tačno se zna ko je na kom mestu, i ništa ne može da se izmakne kontroli, da premaši granicu (što se, najzad, na kraju filma jasno predočava). Autor je, dakle, pišući ovu priču, posmatrao drugo vreme – ono što se dešava u našem društvu posle famoznih „devedesetih“ (tačnije, od „dvehiljaditih“ na ovamo – a ne obratno, od „devedesetih“ do novog milenijuma). Međutim, iz dobro poznatih razloga, u svojim intervjuima, on obmanjuje, zbunjuje javnost, publiku i mnoge novinare – koji su mu neprestano postavljali jedno te isto, glupo pitanje: Da je priča „prevaziđena“, već opisana u „Ranama“, u filmu Gorana Dragojevića. Istina, ovo drugo je tačno, ali on se tom temom uopšte nije ni bavio.

Na kraju, konačno, da kažemo nešto više o likovima, generalno, o filmu uopšte.

Početak smo več opisali, on bi trebao da nam ukaže na dve stvari: prvo, da se film bavi najkrupnijim oblikom kriminala u državi: i drugo (što da sada nismo imali prilike da vidimo u našoj kinematografiji), da je on kontrolisan od državne bezbednosti (u širem smislu) i policije, državnih službenika (u užem). Istina, u par navrata, g. Avramović je od ove, u najmanju ruku – delikatne, kontravezne fabule, počeo da “pere ruke”: kako sebi, verovatno, ne bi stvarao bespotrebne probleme. On je, naime, rekao: da je ovde reč o korumpiranim policajcima, pojedincima (otpadnika, kakvih, uostalom, ima u svim institucijama), a ne o Sistemu u celini – što se savršeno ne uklapa u priču “Južni vetar”. Ovde se, zapravo, jasno predočava baš suprotno. Istina, autor je lukavo postupio (na šta mu, ovom prilikom, čestitam). On je, na neki način, pre premijere, emitovanja filma, pripremao teren (a ne u samom filmu, što je, zaista, moram da primetim – inteligentan potez). Ja, uostalom, na ove njegove “izjave za javnost” više neću ni da se vraćam, da skrećem pažnju: pošto su one baš takve – “za javnost”. Obećavam, dakle, da od sada pa nadalje, pišem bez tih doskočica.

Film, gotovo u svakoj sceni, odmerava snage likova – koji je od koga jači; ali to, vrlo zanimljivo, radi na naš, domaći način, kako obično biva.  Autor, što ovom filmu daje naručitu draž, ne koketira mnogo, neizmišlja, ne pozajmuljuje ništa od “strane”, već stvar revno prenosi. Ja sam, zapravo, ovim filmom oduševljen, verovatno samo zbog toga. U ovim dijalozima, razumljivo, vrlo često se čuju vulgarne, neprimerene reči, psovke (one su, zapravo, veoma učestale). Istina, one su, barem ovde kod nas, nezaobilazne u takvim, vanrednim, graničnim situacijama, kada se stvar lomi, nateže. I to, naravno, ne samo među običnim, prostim svetom, nego i u najvišim krugovima. Ima snimaka, zapisa, koji su skoro pušteni u javnost, kako su naši političari razgovarali (naravno, međusobno) za vreme ovog poslednjeg rata; samo su psovali, vrlo interesantno – bez ijedne jedine diplomatske, akademske reči: kojima su, inače, prinuđeni da se – u javnim nastupima – svakodnevno služe. Ovim fenomenom bi, kad smo već kod toga, trebalo malo više da se pozabavi lingvistika ili, možda još bolje – filozofija jezika. Ima nešto, zaista, što u tim rečima, psovkama treba da se proučava: one su, u svakom slučaju, duboko egzistencijalne prirode. U tim dijalozima (vrednim pažnje), dakle, dve ličnosti odmeravaju snage. Ona slabija, kao po običaju, prva napada u tim sukobima. Nameće se, provocira, baš zato što je slabija. Tako Car (koga, inače, glumi Dragan Bjelogrlić), na primer, uvek započinje sukob sa Ptičurinom (Nebojšom Glogovcem). Drugo, u tim dijalozima, po pravilu, bez obzira kako počinju, uvek pobedu odnosi jači – on zapoveda, odlučuje i, konačno, postavlja radnju, nova pravila ponašanja.

Glavnu ulogu, Petra Maraša, igra Miloš Biković: međutim, praktično, sve počinje i završava se sa Ptičurinom (Nebojšem Glogovcem). On je za mene, uostalom, glavni junak, tragičan lik u ovom filmu. Ova dva lika su, zapravo, – antipodi. Jedan je na vrhu, kraju, drugi tek na početku. Treba reći, da velika drama, preokret, – uopšte, razvoj događaja, kreće jednom, naizgled, bezazlenom situacijom: tako što Petar Maraš (Miloš Biković), krade kola koja nije smeo. Međutim, da je hteo, mogao je da ih vrati, i da spreči agoniju: međutim, on ostaje pri svome, ide do krajnjih granica (film se, na žalost, završava glupo, na američki način, tako što on pobeđuje. Na sreću, za mene je glavni junak u ovom filmu Ptičurina: tako da, nezavisno od malopre spomenutog – kraja, mogu da nastavim da pišem sa istim zadovoljstvom). Ptičurina je, na kraju krajeva, taj od koga je auto ukraden, a u pitanju je bila velika količina (podrazumeva se već čega: kokaina, heroina, ili ne znam ti ni ja čega) – neke droge. Ali ne njegovom krivicom, već kriviciom onog Bugarina (mafijaša) sa početka filma. On je, naime, poslao sina (koga je, uostalom, ženio), jednog poprilično nepouzdanog, neozbiljnog skorojevića, – da preveze robu, da uradi važan posao. Biković mu, naravno, neznajući o kome se radi, krade automobil u gradu, dok se ona baraba vaćari sa nekom sponzorušom ispred trafike: to je, uostalom, momenat, kada radnja počinje da se odvija.

Ptičurinu je, treba naglasiti, besprekorno odigrao Nebojša Glogovac: jedna, zaista, od njegovih najboljih uloga. On je, u svakom trenutku, sceni, hercegovački odlučan. On je, konačno, taj koji se pita, odlučuje. I uvek, ali baš uvek, kada je pred izborom: on, nezazorno, ide do krajnih granica. Zato je on, da opet napomenem, glavni junak, tragični lik ove drame. Sve je počelo, naime, spontano, bez opasnosti. Problem je mogao da se reši veoma lako. To su, zapravo, bila neka deca, “klinci”, koja su mogla vrlo lako da se pohapse. I on, Ptičurina, do samog kraja tako i prilazi ovom problemu. Naravno, na početku je izbor bio širok, pun raznih mogućnosti (kao, uostalom, i u životu): međutim, kako vreme odmiče, tako se on (izbor) sužava: drugim rečima, svaka odluka postaje sve opasnija. Postoji, zapravo, dva puta: ili da se ide do samog kraja (kako je on zamislio, da istera svoje), ili da se povuče, popusti. Jednstavno, ni Maraš ni Ptičurina to ne čine; što upravo i pravi rasplet.

Međutim, ovde postoji jedna “bočna” linija, što čitav ovaj film, „Južni vetar” – čini fantastičnim: to je, naime, državnik službenik, pandur, Stupar. On se, naime, na početku pojavljuje samo uz Ptičurinu, on mu daje prave informacije i juri onu “dečurliju”. Policija je ovde na strani kriminalaca: policija je, bolje rečeno, kriminalac. Uloga Stupara je, tokom celog filma, možda najtajanstvenija: za njega ne znamo tačno koliku količinu moći poseduje. Iz naše – malograđanske perspektive – kako često percipiramo realnost, on je sasvim ne bitna ličnost: jednostavno, pandur, poslušnik. Međutim, Stupar je ovde na visokoj funkciji: on, zapravo, iako ne povlači poteze, ne vodi igru, ipak nadgleda celu stvar, zapravo, vodi računa o predostrožnosti – i obaveštave one iznad sebe: koji su, uostalom, u ovoj priči sve i svja. A to je, konačno, šef državne bezbednosti, koji se pojavljuje kada se situacije potpuno otrže kontroli, kada Ptičurina postaje “luda ptica”, premaša (dozvoljenje) granice. Dakle, iako se kroz film čini (samo naizgled), da je Stupar u podređenoj poziciji, a Ptičurina da mu je tobože nadređeni: stvar je u realnosti sasvim suprotna. Ima jedan interesantan detalj u filmu, kad mu Ptičurina kaže: „I tebe će da smenimo“, što je, u stvari, bio najbolji pokazatelj, da je on potpuno poblesavio. Na državnu bezbednost ću da se vratim još malo kasnije, ovde bih hteo da iznesem još nešto, što je možda veoma važno.

Ptičurina, zapravo, misli sledeće. Po njemu, on mora da stigne do automobila, do samog kraja: i, iz njegove perspektive, ako ne uspe u tome, tu je njegov kraj: a stvar je, zapravo, baš obratna, on tako ide ka svom kraju. On, zapravo, treba da se umiri, da spusti loptu, da sagleda stvari. Zašto on to ne može da uradi? Jednostavno, njega su velike odluke u životu dovele na to mesto, za šefa srpske mafije: i on, upravo zato, misli da i u ovome ne sme da popusti, da pokaže neodlučnost, što je, po njemu, slabost. Upravo zato je on tragični lik! Već on samo ide, gazi, ne posustaje. Ovo se, inače, vrlo često dešava i u našem životu, i upravo se tad’ nalazimo na pragu propasti. Film, zaista, ovo vrlo lepo opisuje. Prava tragedija, kakvu još nisam video u bioskopima, na filmu uopšte.

Ptičurina, dakle, srlja u propast, ali sopstvenu, on ne može i ne sme da ceo posao dovede u pitanje, a on, zapravo, samo to i radi. Zato Stupar, pandur, poslušnik, ide da se konsultuje sa vrhom državne bezbednosti, šta da radi: da li da promeni „ludu pticu“, i da dalje nastave sa poslom?, što se podrazumeva. On je, naime, i pre nego što je poš’o do gospodara (Aleksandra Berčeka), znao za odgovor. Razgovor je bio formalne prirode. Državna bezbednost, dakle, postavlja i razrešava kriminalce (kao, uostalom, i mnoge političare): ona drži kontrolu, i ništa ne prepušta slučaju: čim, zapravo, kriminalne grupe poblesave – a to se često dešava – ona ih menje, hapsi, i postavlje nove – to je večni zakon bezakonja. Kriminalci su, dakle, kao i političari, smenjivi: ovi su, kao i oni, u službi službe, potrošna roba. Istina, sa kriminalcima je mnogo lakše, jer njih, ako su neposlušni, mogu da smene, pobiju, kad god hoće (i oni to vrlo dobro znaju), dok je sa političarima, jedino ako nije baš kompromitovan, stvar kompleksinja. Upravo zato je, iz njihove perspektive, poželjno da političar koga postavljaju, bude promiskuitetan, kako bi mogli lakše da ga kontrolišu (kako ne bi došlo do problema). Ovo je, dakle, siže cele drame.

Za P.U.L.S.E Dalibor Stefanovski

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
daniela
daniela
4 years ago

Proverite pisanje rečce ne!I interpunkciju.

Vincek
Vincek
4 years ago

Nije baš kratak osvrt…