Klasici američkog filma: Vudi Alen

Klasici filma: Vudi Alen

Kad je svet apsurdan, humor seže u nedogled

New York city je centar njegovog kosmosa. Megapolis, raskrsnica svih mogućih i nemogućih puteva, epicentar svetskih kulturnih dešavanja, sa čuvenim Kipom slobode, Menhetnom, Bronksom, Harlemom, Wall street prodavnicom najskuplje magle na svetu i Petom avenijom, poznatom pre svega po znamenitoj cvijećarnici, sedištu tajnovite TNT grupe, pozorišnom mekom zvanom Broadway, Cotton i ostalim jazz klubovima, žutim taksijima, Central parkom i rekom Hadson, večito energičan i užurban, u furioznom pokretu ka novim izazovima, stecište undergrounda i Fabrike u stilu a la Warhol, urbane gerile, svetskih faca željnih novih dokazivanja i prestiža, dvadesetčetvoročasovne frke, gužve i buke, betona, čelika i stakla, noćnog života i večne inspiracije za sve ekscentrike, snobove, odmetnike i umetnike sa ne baš uobičajenim pogledima na svet, mesto je smrti Johna Lennona i mesto rođenja, egzistencije, ludila, kreacije i neuhvatljivih neuroza kultnog američkog reditelja, scenariste, glumca, džez klarinetiste, stand-up humoriste, pisca i genijalca na ivici ludila – Vudija Alana.

Poput kamena koji se stalno kotrlja, ne skupljajući po sebi mahovinu konvencija, konformizma, neinspirativnosti, dosade i tupe ozbiljnosti proseka, Vudi Alen već pola veka nudi nešto sasvim različito, lucidno, satirično, diksilendom obojeno u svetu humora, filma i pisane reči.

Neurozan i energičan, neuhvatljiv u svom neprekidnom jazz ritmu i pokretu, vickast, crnohumoran i pronicljiv, originalan, uvek na ivici među ludilom i genijalošću, on tutnji i neprekidno priča, režira, piše i sinkopirano cupka u brodvejskom svetu skečeva, tako rafiniranom i ciničnom, spremnom da parodira sve i svakoga, bez obzira na unapred zadate klišee iz prošlosti, mitove i nedodirljivost umišljenih samoproklamovanih veličina.

Na jednoj od njegovih svetskih duhovnih turneja ukrcao sam se u zadnji vagon voza nesvakidašnjeg ludila i romantičarske avanture, trajno zaražen virusom woodyallenovskog humora, u potrazi za savršenom sekvencom. U potrazi za savršenom sekvencom u kojoj film nadilazi apsurd poprilično potrošenog sveta praznine.On nagomilava komičnost povrh apsurdnog i na vrh cedi sok od limuna, a onda jednostavno nastavlja.

Vudi Alen (Allan Stewart Konigsberg), američki filmski reditelj i glumac, je rođen 1. decembra 1935. u Bruklinu, Njujork, SAD. Patentirao je lik brbljivog i neurotičnog komičara, izumeo modernu romantično-satiričnu komediju, a pod stare dane sazreo u sjajnog dramatičara. Komedije je usmeravao protiv apsurda današnjeg sveta. U središtu pažnje njegovih satira bili su njujorški intelektualci, prikazani tragikomično bez dlake na jeziku. Nije zaobišao ni veličine poput Dostojevskog, Šopenhauera i Bergmana, parodirajući njihove uzvišene misli u potrazi za smislom života i sveta.

Alen je jedan od onih reditelja koje smatramo autorskim. Sve svoje filmove, bilo da su u pitanju drame ili komedije, je napisao, izrežirao a uglavnom i odglumio. Kao i većina američkih autora više je cenjen u Evropi, nego kod kuće (i sam iznenađen ovom činjenicom, jednom prilikom je izjavio: Mora da su titlovi jako dobri!). Razlog možda leži u tome da nikad nije snimao istinski komercijalne filmove. Najviše uspeha je imao 70-ih godina prošlog veka kada je cvetala autorska američka kinematografija. Ipak, treba istaći i činjenicu da njegov filozofski pristup ozbiljnim temama, čak i kada je prezentiran uz humor, nikada nije mogao imati masovnu publiku.

Pasionirani je ljubitelj filma. Priznaje da voli snimati filmove u svom brooklynskom susedstvu i to bez puno celodnevnog rada jer voli uživati u životu. Intelektualac, koji obožava sport. Ljubitelj je džeza i redovno, svakog ponedeljka svira klarinet sa svojim bendom. Romantičar, koji pored sporta i džeza obožava mlade dame (naročito glumice) i komičar koji voli raditi drame.

Rođen je, odrastao, živi i snima u Njujorku, u četvrti Bruklin. Okružen mnogim bioskopima, doslovno ih svakodnevno posećuje, a to se može videti u njegovim brojnim filmskim citatima i posvetama u njegovim filmovima koji su puni fascinacije nad svetom filma, pozorišta i umetnosti uopšte.

Osim svega navedenog, sklonost humoru predstavlja jedno od njegovih glavnih obeležja -večitu inspiraciju i fascinaciju. Odrastao je uz komičara Boba Houpa i legende tzv. apsurdnog humora: braću Marks i ekipu Monti Pajton. Počeo je da se bavi komičarskim poslom vrlo rano, već u svojoj 15. godini, tako što je slao viceve za novine, prvi put pod umetničkim imenom Woody Allen.

Nakon što je napustio studije komunikacije i filma u Njujorku, počeo je pisati skečeve za emisije televizijske kuće NBC i njihove komičare, a početkom 60-ih je i sam počeo nastupati kao stand-up komičar, s velikim uspehom. Kao pisac se istakao nekolicinom zbirki šašavih eseja i parodija: Sad smo kvit (Getting even), Kratak, ali koristan, vodič kroz građansku neposlušnost (Without feathers), Nuspojave (Side effects) i Puka anarhija (Mere anarchy). 

,,Izuzetno mi je laknulo što se svemir napokon može objasniti. Već sam počinjao da mislim da je problem u meni. E pa, ispostavilo se da fizika, baš kao kakav rođak koji vam ide na nerve, ima odgovor na sva pitanja. Veliki prasak, crne rupe i prvobitna supa svakog se utorka pojavljuju na naslovnoj strani Tajmsa, zahvaljujući čemu je moje razumevanje opšte relativnosti i kvantne mehanike sada jednako Ajnštajnovom- mislim na Ajnštajna Mumdžija, prodavca ćilima. Kako je moguće da nisam znao da u svemiru postoje sićušne stvarčice veličine Plankove dužine, koja iznosi milioniti deo milijarditog dela milijarditog dela centimetra? Zamislite kako bi  teško bilo tako nešto naći da ga izgubite u mračnoj pozorišnoj sali? I kako gravitacija radi? I ako bi iznenada prestala, da li bi određeni restorani i dalje zahtevali da nosite sako? Ono što znam iz fizike jeste to da čoveku koji stoji na obali vreme prolazi brže nego čoveku u čamcu – pogotovo ako je čovek u čamcu zajedno sa svojom ženom.

U petak sam se probudio i, s obzirom na to da se svemir širi, trebalo mi je više vremena nego obično da pronađem svoj bade-mantil. Zbog toga sam kasno krenuo na posao, a pošto je koncept smera gore i dole relativan, lift u koji sam ušao popeo se na krov, gde je bilo veoma teško zaustaviti taksi. Jedina dobra strana toga što je prostor isto što i vreme jeste to što, ako otputujete u spoljne predele svemira a putovanje potraje duže od 3000 godina, kad se vratite, svi će vam prijatelji biti mrtvi,  ali vam zato neće trebati botoks” .

(odlomak iz zbirke Puka anarhija-by Woody Allen)

Što se Alenovog filmskog stvaralaštva tiče, njegova debitantska dela uglavnom su bila čiste komedije, odnosno parodije. Godine 1965. napisao je svoj prvi scenario, za film Šta ima novo, mačkice?, u kojem se pojavljuje i kao glumac, uz legendarnog komičara Pitera Selersa. Debitovao je kao reditelj u filmu Whats up Tiger Lily? (1966.) u kojem je japanski špijunski triler premontirao i sinhronizovao na engleski, a potom izmenio dijaloge stvorivši jedinstveno parodijsko ludilo. Sledeća meta parodije je bio slavni detektiv Džems Bond, u filmu Casino royal(1967.) Uporedo sa komedijama apsurda bavio se i pisanjem pozorišnih komada, od kojih su mnogi izvedeni na slavnom Brodveju.

Godine 1969. radi na dve kratke komedije: Cupids shaft (posvetu filmu slavnog Čarlija Čaplina) i bizarnu adaptaciju pozorišnog komada Pigmalion, u kojoj lažni rabin podučava neuku bogatašicu. Zatim je napisao scenario, režirao i odglumio u Uzmi pare i beži, gde parodira gangsterske i biografske filmove. A onda su došle zlatne woody allenovske sedamdesete – decenija apsolutnog trijumfa njegovog ludila i kreativnosti. Duh anarhije i gegova odneo je definitivnu pobedu nad svim onim što podrazumeva tzv. normalnost, kliše i uobičajenu fabulu napisanu po striktnim pravilima zdravog razuma i filmske industrije.

Od parodije zvane Banane (1971.) koja ismeva južnoameričke revolucije, američku politiku i medije, preko Sve što ste oduvek želeli da znate o seksu, ali ste se bojali da pitate!  omnibus parodiji istoimene seksološke knjige u kojoj Alen glumi spermatozoid sa egzistencijalističkom dilemom: Gde smo i kuda idemo?, a glumac Džin Vajder psihijatra zaljubljenog u ovcu, potom SF ludila zvanog Spavač, do nenadmašnog filmskog klasika Ljubav i smrt (1975.) koji ismeva uzvišenost i dubokoumnost ruskih filmova i romana, prostire se jedan nestvaran svet nenadmašnog komediografskog duha, u kojem dominira geg, uvrnutost, pronicljivost, apsurd, britkost dijaloga, fantazije i najluđi, skriveni snovi i nesvesno, kao i smelost da se zadire u nedodirljive, tzv.tabu teme.

U kultnom ostvarenju Banane konfuzni, usamljeni i nesretni Melish Fielding (Woody Allen) radi u kompaniji za isprobavanje novih praktičnih proizvoda, posećuje psihijatra i objašnjava mu svoje neurotične snove koji ga progone,  a potom odlazi u prodavnicu porno časopisa radi dodatne edukacije. Sticajem okolnosti upoznaje devojku Nancy (Louise Lasser), ništa manje zanesenu i otkačenu političku aktivistkinju. Njihova veza ne uspeva, ali se ponovo sreću na kraju filma. Nesretni Melish u svemu pokušava da pronađe smisao i sreću, postajući deo woodyallenovske opšte parodije svega, svačega i svakoga – od smisla života do najtrivijalnijih ljudskih snova i stremljenja ka sreći i savršenstvu.

Nakon neuspele veze Melish odlazi u San Markos i uleće kao američki državljanin u niz tragikomičnih spletki borbe za vlast – kako vladajućeg diktatora tako i još gorih pobunjenika. Sve pršti od parodičnog humora i apsurda.

Revolucionar: Imaš priliku da umreš za slobodu.

Meliš: Sloboda je predivna. Sa druge strane, ako si mrtav, to ti je smetnja seksualnom životu.

Posle pobede revolucije ( čista apsurdna aluzija na Kubu i njenu revoluciju) novi  demokratski lider San Markosa obećava narodu sledeće:

Vođa revolucije: Od danas službeni jezik San Markosa će biti švedski… Svi građani će morati da menjaju donji veš svakih pola sata. Donji veš će biti nošen spolja tako da možemo da proverimo. Dalje, sva deca koja imaju manje od 16 godina od sada imaju 16 godina.

Nakon ,, uspeha revolucije“ Melish postaje predsednik San Markosa (pošto je jedini obrazovan jer ,,jedini zna da čita“, odlazi u SAD kao zvaničnik nove ,,banana-republike“ po obećanu finansijsku pomoć i tamo ga hapse kao prevaranta. Ipak, sud ga oslobađa (pod uslovom da ne stanuje više u blizini glavnog sudije) i cela priča se završava parodičnim hepiendom – venčanjem sa Nancy, uz neibežno ,,live“ prisustvo neizbežne Američke Tv mreže.

Sa legendarnim Ljubav i smrt kreće možda najkreativnija i najinspirativnija Woody Allenova stvaralačka faza. Razapet između Erosa i Tanatosa, rasprave o Bogu, suicidu, smislu života, ratovanja, velikih gesti, politike i uloge dodeljene malom čoveku, osuđenom na apsurd i smrt u žrvnju velikih tema, Vudi Alen parodira ruske klasike i uzvišenost ideja koje pokušavaju svemu da daju neko dublje značenje i smisao.

scena udvaranja:

Vaša koža, tako je lepa.

Znam. Prekriva mi celo .

Moral je objektivan.

Subjektivnost je objektivna.

Moralni stav uključuje  osobine same biti koja postoji samo u relativnom dualitetu.

Ne kao esencijalni nastavak ontološkog postojanja.

scena rasprave o Bogu:

Recimo da nema Boga, i da je svaki čovek slobodan da radi ono što mu se sviđa.

Šta te onda sprečava da nekog ubiješ?

Ubistvo je nemoralno. Nemoral je subjektivan.

Da, ali subjektivnost je objektivna.

Ne u racionalnom obrascu opažanja.

Opažanje je iracionalno. Ono podrazumeva bliskost.

Ali sud o bilo kojem sistemu fenomena počiva na nekoj racionalnoj, metafizičkoj ili epistemilogičnoj kontradikciji nekog apstraktnog empirijskog koncepta, poput pojma biti,  postojati, ili desiti se unutar ili izvan same materije.

I tako, sve u filmu i dijalozima pršti od intelektualnih zavrzlama i woodyjevskog ludila, i niko nije pošteđen parodije, satire, iščašenog nadrealnog haosa : nauka, filozofija, teologija, prikazi istorijskih događaja (pre svega ratnih zbivanja) iz nekog sasvim različitog, uvrnutog ugla. Ono što je urnebesnoj ekipi ,,Monty Pythona“ pošlo za rukom u formi skečeva, ,,Alanu Fordu“ iz Allenovog New Yorka u formi stripa, to je genijalni Woody preneo na platno u formi komedija apsurda.

A onda je usledio još jedan od nezaboravnih momenata, intenzivna i lucidna romantična komedija – Eni Hol

Ovaj Alenov film pogađa savršen balans između anarhije njegovih ranih radova i introspekcije koja vlada njegovim filmovima iz osamdesetih, sa ozbiljnim temama i dobrim humorom. Scena sa Kristoferom Vokenom sa titlovanim komentarima onoga što on/ona zaista misle, Alenova anketa sa slučajnim prolaznicima o njihovom seksualnom životu. Hemija između dvoje glavnih junaka nikada nije bila bolja, kao ni Alenova gluma, osim možda u  Menhetnu. Ali, Eni Hol nadmašuje ,enhetn zbog Dajan Kiton, najbolje glumice sa kojom je Alen sarađivao, u svojoj najboljoj ulozi. Ona je njegova najbolje realizovana junakinja. U žanru romantične komedije ne postoji bolji film niti postoje bolji glavni junaci.                                                                                                    

Eni Hol američka je romantična komedija Vudija Alena koji je zajedno sa Maršalom Brikmanom napisao scenario. Komediograf Alvy Singer (Woody Allen) pokušava da shvati zašto je njegova veza sa Eni Hol (Diane Keaton) prekinuta pre godinu dana. Odrastajući u Njujorku, on zamara svoju majku sa nemogućim pitanjima o praznini postojanja. Alvi i Eni su neodoljivo zabavni i neobični likovi. On je pesimista, opsednut temom smrti i ima veoma zajedljive i cinične poglede na svet i ljude koji ga okružuju. Eni je netalentovana pevačica i fotograf. Nakon prvog susreta oni osećaju međusobnu privlačnost. Film prati njihov ljubavni život, pre i posle njihove veze.

Eni Hol dobitnik je četiri Oskara – za najbolji film, režiju, glavnu žensku ulogu i originalni scenario. Eni Hol je jedinstvena vudialenovska komedija u ovitku inspirativnog duha Brodveja, romantike i jedinstvene senzibilnosti šereta neponovljivog gega i dosetljivosti. Još jedan besmrtni klasik autorskog filma.

I kada gledaoc i kritičari napokon pomisle da nema dalje, Vudi Alen se vraća sa još jednim, po meni najboljim filmom iz svog epskog opusa koji traje više od pola veka. Bio je to monumentalni, moderni ep o gradu New Yorku – Menhetn. 

On obožava New York. I idealizuje ga preko svake mere. Ne. Bolje ovako: romantizuje ga preko svake mere. Za njega, bez obzira koje je godišnje doba to je grad u crno-belom i pulsira po tonovima muzike Georga Gershwina.

Još jedno veličanstveno ostvarenje Woody Allena, po mnogima njegov najbolji film, epska, crno bela freska grada New Yorka, njegovog rodnog i mesta dešavanja svih njegovih filmova, snova i neostvarenih želja, frustracija. Malo je autora koji su na tako senzibilan način uradili posvetu nekom gradu. Priča o ljubavi i preljubi, pulsiranje života velegrada, izvrstan scenario sa gomilom urnebesnih dijaloga i lucidnog humora, izvrsno prezentirani od strane impresivne glumačke ekipe: Woody Allen, Diane Keaton, Michael Murphy, Meril Streep, Mariel Hemingway, Anne Bryne, čine ovaj film urbanom umetničkom legendom propuštenom kroz objektiv pronicljivog ,, neurotičara“ Allena. 

On obožava New York, uprkos tome što je on za njega bio metafora propadanja savremene kulture. Kako je teško živeti u društvu otupelom od droge, glasne muzike, televizije, zločina i smeća...

objašnjava Woody u trećem licu vlastite poglede. A onda uleće sa razornim humorom i ironično priču vodi ka moralnom zapletu:

Ja imam 42, a ona 17. Stariji sam od njenog oca. Možeš li poverovati u to? Zabavljam se sa devojkom od čijeg oca sam jači… Ona ima domaći zadatak. Izlazim sa devojkom koja ima domaći“.

Gradska vreva, psihoze i pritisak modernog velegrada. Posao pritiska, godine pritiskaju, ljubavni i porodični život zapadaju u ćorsokak. U ritmu jazza, posebno dixielanda sve cupka i ubrzano se menja oko glavnog junaka. Veza sa mnogo mlađom devojkom čini se kao odušak i nova nada u haosu urbane džungle i svih (ne)mogućih pritisaka, osveženje ustajalosti i milion formi koje treba ispoštovati i izdržati…

Kao i u većini Woody Allenovih filmova, i u “Menhetnu“ ne nedostaje intelektualnih dosetki, humora, cinizma i izokretanja sveta na postavu. Tu su komentari, opaske, parodije i filozofske rasprave na sve moguće teme – od svakodnevnih trivijalnosti do umetnosti Ingmara Bergmana i odgovora na ključna pitanja o kosmosu, Bogu ili smislu života – uvek iz ugla iskričavog šereta, u furioznom tempu da prosto ne ukapirate šta vas je snašlo a kamoli da date neki relevantan odgovor. Ređaju se slike i sjajne fotografije grada New Yorka dok diše svojim punim ,,broadwayskim“ plućima i avangardnom notom. Sve je u stalnom pokretu, jazz sinkopi, žurbi, neurozi, nedorečenosti, psihijatrijskim opservacijama, ritmu koji satire i sagoreva čoveka. Jedan od uglova prati život iz mračne, prizme egzistencijalističkog nemira glavnog Allenovog filmskog uzora- velikog Ingmara Bergmana. Njegova aura nadvija se nad Woody Allenom kao senka ogromnog hrasta i senči duhovito-vrckavo-jazz- broadwayski milje neophodnom dozom ozbiljnosti, dovoljnom da se sve ne raspe u haosu neprestanog cupkanja uz klarinet i smeha dijaloškog ludila.

Imam šansu da odem u London, da studiram Akademiju za muzičku i dramsku umetnost.

Stvarno? Kada si to saznala?

Juče. Dobila sam pismo, ali ne želim da idem bez tebe.

Hej, ne mogu da idem u London da studiram, naročito ne Šekspira. Znaš, ne izgledam dobro u helankama.

Raspadnuti brakovi, uzaludna ljubav, vreme koje neumitno izmiče, nedostatak stvaralačke inspiracije- glavni lik raspršuje se u haosu modernog, ubrzanog življenja, ne nalazeći više čvrsto tlo i utehu… moderni New York prebrzo pulsira.

Umetnička vizija Woody Allena, mozaik modernog sveta preslikan na filmskom platnu, čini ovaj film kompleksnim, inspirativnim, jezgrovitim i pogodnim za nebrojene mogućnosti tumačenja. Bilo je to vreme kada je film bio mnogo više od potrošne zabave, na svom kreativnom, umetničkom i intelektualnom vrhuncu, kada merilo kvaliteta nije bilo izraženo  popunjenošću  blagajne novcem, već popunjenošću duše i emotivnim zadovoljstvima.Bilo je to zlatno doba veličanstvenog Woodyja Allena i njegove neuhvatljive uvrnute dioptrije.

Zašto je život vredan življenja? To je stvarno dobro pitanje. Pa, postoji nekoliko stvari, pretpostavljam, zbog kojih vredi živeti.

Na primer?

Kada bih morao da se odlučim za jednu stvar bio bi to Gručo Marks…. i pesma Luja Armstronga…Švedski filmovi, naravno. Flaberovo,, Sentimentalno putovanje“, Marlon Brando, Frenk Sinatra, predivne jabuke i kruške na Sezanovoj slici…

Najkreativniji i najimpresivniji deo Vudi Alenove karijere zaokružuje još jedna antologijska romantična komedija, sa puno sjajnog humora i vanvremenskom glumom i scenarijom. Bila je to Hana i njene sestre (1986.).

Ostavite li “Manhattan“ po strani, ovim filmom Alan je pokazao romantičnu stranu Njujorka. To je Njujork kakav se više ne vidi, onaj koji još uvek čuva boemski šarm uključujući i bioskope u kojima zaista možete da gledate filmove braće Marks. Alenov trio komplikovanih sestara njegovi su najbolji ženski likovi, pune divnih mana zbog kojih ih ne osuđujemo oštro. A i za sebe je napisao najbolju ulogu u karijeri. To je takođe njegov poslednji film koji još uvek ima tragove gorčine prepoznatljive u filmovima iz tog perioda.

Kroz jednostavnu priču o Hani, njenom bivšem ljubavniku i njenim sestrama Vudi Alenov film filozofira o smislu života, ljubavi, Bogu, umetnosti i prijateljstvu.

Uspešna i snažna Hana (Mia Farrow) je udata za intelektualca Eliota. Ona ima dve sestre – buntovnu Holly i introvertnu Lee. Lee je u ljubavnoj vezi sa ostarelim i izolovanim slikarom Frederikom, dok je Eliot zaljubljen u nju i nastoji je pridobiti – oni stupaju u tajnu vezu, sve dok se Eliot nakon romanse iznova ne vrati Hani. Istovremeno, Mickey Sachs (Woody Allen) je Hanin bivši ljubavnik. Hana ga je ostavila kad je otkrila da je jalovi i neurotični urednik neke humorističke TV emisije. On umišlja da je oboleo od kancera i u panici počinje razmišljati o smislu života i svom dotadašnjem postojanju. U egzistencijalističkoj i duhovnoj krizi on se okreće katoličanstvu, a potom i sekti Hare Krišna. Nakon što je pročitao knjigu Hanine sestre Holly, on se zaljubljuje u nju, oni dobijaju dete i on napokon shvata da je nemoguće otkriti postoji li Bog ili ne i odlučuje na kraju jednostavno uživati u životu sa Holly.

Nenadmašna rola fascinantnog komičara Alena (koji je sam napisao scenario i režirao film), britak, iskričav, urnebesno parodičan i šarmantno neodoljiv film prepun satiričnog duha neobične inspirativnosti. Priča o smislu života i ljubavi viđena na krajnje lucidan i komičan način, niz impresivnih epizoda koje parodiraju mnoge od uzvišenih misli i dela najvećih umova čovečanstva – duh Ingmara Bergmana propušten kroz neobičan parodijski okular maestralnog komediografa i intelektualca – šereta Vudija Alena. Još jedna vanvremenska priča iz zlatnog doba filmske umetnosti i epohe čiji duh još uvek slobodno luta svetom neodoljive mašte i kreativnosti.

Jednostavno, Vudi Alen nije štedeo nikog i ništa: bilo da su u pitanju filozofi i pisci u potrazi za smislom života ili nabeđeni političari, intelektualci i umetnici u svoj svojoj ispraznoj veličini. Bilo da su u pitanju remek-dela sedme umetnosti: Ljubav i smrt, Eni Hol, Menhetn, Zelig i Hana i njene sestre, ili samo sasvim obične pohvale ludosti poput Moćne Afrodite i Destruktivnog Harija, Vudi Alen ostaje dosledan samo sebi i neverovatnom talentu da vas nasmeje- sa zadrškom ili bez, onako, na prvu, silovito. On ostaje klasikom humora koji leči dušu i greje srce, svodeći preozbiljni i preambiciozni svet apsurda na pravu meru.

Salo je po sebi supstanca ili esencija supstance ili oblik te esencije. Veliki problem nastaje kad salo počne da vam se skuplja po bokovima. Kad je reč o predsokratovcima, Zenon je smatrao da je težina samo iluzija i da se čovek, bez obzira na to koliko jede, uvek biti samo upola debeo kao čovek koji nikada ne radi sklekove. Potraga za idealnim telom opsedala je Atinjane, i u jednom izgubljenom Eshilovom komadu Klitemnestra prekrši zavet da nikad neće užinati između obroka, te iskopa sebi oči kad shvati da više ne može da uđe u kupaći kostim. Tek je Aristotelov um uspeo da problem težine objasni naučnim putem, i u jednom ranom fragmentu iz Etike on kaže da je ukupni obim svakog čoveka jednak obimu njegovog struka pomnoženog sa Pi.

Nijedan filozof se nije ni približio rešenju problema krivice i težine dok Dekart nije razdvojio telo od uma, tako da je telo moglo da se tovii dok je um razmišljao: Koga briga, nisam ja. I dan-danas veliko filozofsko pitanje jeste: Ako život nema smisla, šta da se radi sa školskom supom? Lajbnic je bio prvi filozof koji je rekao da se salo sastoji od monada. Lajbnic je držao dijetu i redovno vežbao, ali nikad se nije otarasio monada- barem ne sa butina. Spinoza je, s druge strane, večerao skromno zato što je verovao da Bog postoji u svemu i da je zastrašujuće slistiti pitu ako mislite da sipate senf po Prvom uzroku svega.

(odlomak iz zbirke Puka anarhija- Woody Allen)

I nakon svih uspeha u prve dve – tri decenije bogate filmske karijere, čudesni duh humora i filigranske umetničke senzibilnosti nije napustio Vudija Alena… Nisu sva  mnogobrojna potonja dela dosegla nekadašnji vrh Olimpa i antologijski status, ali …. bilo je tu još mnogo lepih iznenađenja i stare vatre. Prisećam se samo nekih od njih: Ljubav u Barseloni, Ponoć u Parizu, Rimu s ljubavlju, Iracionalni čovek. Film koji je posebno osvojio moje srce i srce mnogih romantičnih duša unutar bezosećajnog sveta jeste kultni, neopisivo magični, sneni i lepršavi – Ponoć u Parizu (2011.).

“Ponoć u Parizu“ je američko-španska romantična komedija sa elementima fantazije, reditelja i scenariste Vudija Alena. Film se bavi nostalgijom i modernizmom, žalom za nekim mnogo boljim, sadržajnijim, kreativnijim i inspirativnijim vremenima, periodom kada su svoj bunt prema ustajalosti i jalovosti sveta ispoljavali veliki ljudi i umetnici okupljeni unutar avangardnih umetničkih pokreta dadaizma i nadrealizma. Film se bavi dvadesetim godinama dvadesetog veka kada su mnogi američki pisci i umetnici krenuli put večnog Pariza u potrazi za inspiracijom i neustrašivim duhom pariske slobode i spleena. Film se bavi Parizom, njegovim spoljnim i unutrašnjim lepotama, umetnicima koji su mu udahnjivali duh kreativnosti i slobode, bavi se ljudskom mišlju ili iluzijom da su vremena pre njih uvek bila bolja. Vudialenovski duh humora i vedrine ovaj put je obojen jarkim tonovima jedinstvene ljudske topline i romantike, predivnim slikama večnog, prelepog Pariza – grada umetnosti, svetlosti i romantičnih ljubavi, kao i osobenom magijom i duhom jednog krajnje originalnog i neponovljivog vremena poleta i nade, vremena kada je modernizam verovao u neki mnogo bolji i sadržajniji ,,novi, vrli svet“. Od početnih, magijom sentimentalnog i razigranog džeza natopljenih kadrova Pariza, prelepih slika koje dočaravaju duh neponovljivosti metropole koja je centar nekih od najbitnijih istorijskih događaja, epoha, ljudi i umetničkih ostvarenja čovečanstva, kadrova od čije lepote prosto ponestaje dah svakog pravog filmofila i nepopravljivog romantika, do razigranog preplitanja snova, nostalgije, nestvarnog i naizgled ,, nebitnog“ (u svetu gde se sve meri logikom i korišću, isplativošću i materijalnim ,,vrednostima“) prostire se nepregledno polje čiste, netaknute, neiskvarene lepote romantičarskog duha i nadrealne imaginacije, prostire se topla ljudska priča miljama daleko od sveta ,,koristi, jalovosti, neinventivnosti i razigrane gluposti“.

Gil Pender (Oven Vilson) i njegova verenica dolaze u Pariz, gde on (kao holivudski filmaš) namerava da dovrši svoj roman. U potrazi za novom svežinom, odmorom od klišea i pritiska industrije i pre svega u potrazi za inspiracijom, Gil uživa u usamljenim šetnjama ulicama romantičnog Pariza. Jedne večeri, pošto crkvena zvona oglase ponoć, Gilovu pažnju privlači neobična družina u automobilu iz dvadesetih godina 20. veka. On ulazi u automobil, iznenada se vraća kroz vreme i njegov život se naglo menja. Gil se zatiče u društvu slavnih pisaca i umetnika sa početka 20. veka – u društvu Skota Ficdžeralda, Pabla Pikasa, Hemingveja, Luisa Bunjuela, Salvadora Dalija,Gogena, Gertrude Štajn. Što više vremena provodi sa njima (i zavodljivom devojkom Adrijanom – ljubavnicom slavnih umetnika Modiljanija i Braka) Gilu postaje sve teže da se vrati u stvarnost. Na kraju priče on napokon shvata da je njegova prošlost bila čista iluzija o skladu i lepoti. Gil raskida sa verenicom, ostaje i prepušta se neodoljivim čarima Pariza i pronalazi novu, romantičnu ljubav, devojku iz Pariza koja mu osvaja srce i iznova otvora um i dušu prema novim izazovima i lepotama života. Posleponoćna, romantična šetnja po kiši, sa sudbinskom devojkom – sa kojom ga je spojija ljubav prema muzici slavnog Kol Portera i romantičarski duh, idilični je krešendo jedne izuzetno tople ljudske priče, apsolutni kontrast duhu jednog nepristojno hladnog, bezobrazno ubrzanog i koristoljubivog vremena.

Pariz je grad jedinstvene mitologije i nasleđa, slavan po neverovatnoj lepoti svojih ulica, bulevara i vrtova, raskoši muzeja. Politička i kulturna istorija i događanja odjekuju aurom legendarnih restorana i kafića. Prošlost blista celim gradom i idealna je za priču o čoveku koji traži inspiraciju za osećanja i preispitivanje vlastitog života.

“Ponoć u Parizu“ je idealan za sve romantične duše koje čeznu za spokojnim vremenima kada su ljudske emocije bile najcenjenija hrana na svetu. To je film o duhu snova i sanjarenju, film blage melanholije i nade da su snovi, koliko god delovali nedostižno uprkos svemu ostvarivi.

Film je nominovan za Oskara za najbolji film, najboljeg reditelja, scenografiju i originalni scenario…Film je nominovan za Oskara u svetu od kojeg je milionima svetlosnih godina udaljen svojim sasvim drugačijim vrednostima, merilima, toplinom, nostalgijom, romantikom, snovima i netaknutom lepotom – namenjen svima onima koji još uvek umeju iskreno da vole i sanjare… Nostalgičnim sanjarima, romanticima i filmofilima.

Vudi Alenova sićušna, neskladna i pogrbljena pojava, nalik na parodije i groteske kojima je obogatio svet umetnosti, kao i lik večito unezverenog intelektualca u stalnim dilemama, strahovima i snovima, skrivenog iza štreberskih naočara s debelim okvirima, te neurotično, bledo lice čoveka prodornog pogleda, ostaće zaštitnim znacima jedne tako autentične ličnosti u svetu filma, humora i umetnosti uopšte.

Veština dijaloga (pričinga) kojom je Vudi Alen ponirao u suštinu svega, retkost je dragocena sama po sebi. Bilo koji film ili pisano delo ovog autora brzo će razvejati bilo kakvu sumnju u suprotno.

Na kraju svega, ostaju samo parodija, satira, cinizam, sarkazam i uteha, uz osmeh, da sve ipak nije bilo uzalud!

za P.U.L.S.E:  Dragan Uzelac

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

 

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Viktorija
Viktorija
3 years ago

I poslednji “Kišni dan u Njujorku” je takođe izuzetno magičan ^_^

dragan uzelac
dragan uzelac
3 years ago

Hvala Viktorija 🙂

Teško je bilo sve sažeti u jedan članak, čak i ovako dug. Hvala ti na komentaru. Ako nisi čitala, preporučujem ti njegove knjige navedene u tekstu … uživaćeš, ako već voliš taj tip humora 🙂