Književnost – Remix

Pošto je danas sve remix ili mix, onda neka budu i ova zapažanja. Sjedim sa društvom, pijemo kafu, da kafu, jer kafa je najbolje piće. Došao je red da izustim nešto ozbiljno. Kao i vazda, napravim digresiju, totalno skrenem sa teme, dođem do Tomasa Mana ili nekog tamo pisca i ne umijem da se vratim nazad, ustvari ne znam ni kako sam došao dotle. No, to uvijek takne ekipicu koja me ne poznaje dovoljno dobro, jer misle, kako kažu, da se kurčim i da ni sam ne znam o čemu pričam, što često i nije daleko od istine. Mada, možda je i naš život remix. Ne bih da zvuči prepotentno, ali rijetko sijedam za stolom, a da tu nije prisutna barem jedna inteligentna osoba. Obično me takvi i provociraju.

Neka mi Bog oprosti, ne volim inteligentne ljude koji čitaju lošu književnost i uz to ulaze u respravu sa mnom oko toga šta je dobar, a šta loš roman. Nijesam ja Slavoj Žižek i ne bih nikome prijetio razbijanjem šolje o glavu, ali sam naučio jedan kratki odgovor na pitanje koje me je nekad najviše vuklo za jezik. Ako se sa tim pomirio Milivoj Solar, mogu i ja, da, čitava diskusija se završi dok kažeš, vrhunska književnost je dosadna! i tačka.

Iako uvijek ne možemo biti saglasni sa tom tvrdnjom, bolje nam je da je prihvatimo takvom kakva jeste. Ako je čovjek mazohistično biće, a jeste, zbog čega onda sebi ne bi prijuštio dosadnu književnost. Možda zvuči kontradiktorno, aliiiii čovjek je čovjek.

Šta je književnost danas? Kuda se kreće i dokle je stigla? Sa svih strana stižu odgovori na takva pitanja, neki pokušavaju da konkretizuju stvari ili da ih svedu, dok drugi pričaju naširoko i neodređeno. Ono što je sigurno, je da takvi odgovori ne mogu biti od koristi nikome. Prvi možda pogode centar, ali zbog toga promaše sve ostalo, dok drugi gađaju samo uzalud.

Ovo je remix, tj. nije usko vezano za temu kojom se “bavimo”, ali jeste slika savremene književne scene. Džonatan Frenzen ima apsolutno pravo kad kaže da je na toj sceni najzapostavljeniji bijeli heteroseksualni muškarac. Nije valjda da smo tako loši pisci?

Kad u filmu ”Total Recall”, zbunjenog Arnolda Svarcenegera vidovnjakinja pita, da li želi da mu ona kaže budućnost, on nju pita o prošlosti. Krije li se odgovor na naša pitanja upravo u prošlosti?

U koje vrijeme možemo smjestiti savremenu književnost? Ako mene pitate, savremena književnost je književnost budućnosti. U tom sklopu nema ničeg određenog, savremena književnost nije proklamovana kao takva, ona postoji samo na nivou ideje o tome kako se danas piše i to će vjerovatno trajati sve dok se ne desi neko čudo. Sloboda govora je prilijepljena demokratiji, baš kao grba na leđima nepokretnog čovjeka (bogalj je dodatno obogaljen). Zbog toga se mora napraviti razlika između onih kojima vjerujemo i onih koje ćemo samo saslušati. U književnosti nema ničeg konačnog i isključivog, iz tog razloga su svi spremni da ospore određene tvrdnje koje savremenu književnost stavljaju u izgrađeni okvir.

Velika želja da nešto kažem o književnosti me često dovodi u ćorsokake, pa nakon nekih stavova uvidim da ima još dosta strana iste priče. Postoji jedno rješenja, spaliti sve ostale strane i ostaviti jednu u koju ćemo da vjerujemo, možda ta stana bude i najbolja, ustvari, biće najbolja bez dileme. Lajbnicovski bog je stvorio najbolji od svih mogućih svjetova, prije stvaranja je u svom duhu imao cijelu dekoraciju mogućih svjetova. Njegova odluka je bila najbolji izbor od svih mogućnosti. Mogućnost prethodi izboru, to je veoma bitno da shvatimo. Znači, imamo mogućnosti, ali pri izboru je neophodno odbacivanje, tako da…

Da li je neko uopšte do danas prihvatio postmodernu kao epohalni period, ili je ona i dalje samo nešto post? Kako onda da dođemo do postpostmoderne, ili do moderna nakon postmoderne, ili do nečeg što dolazi nakon ničeg? Ako je lingvistika sveta nauka (jeste), onda je ovo šamar zdravom razumu. Okej, ovo je moderna, ali nije, ili jeste, koga briga, idemo dalje… Zbog čega uopšte pisati o postmoderni, pa već su napisane stotine studija, ii? Ma dajte. Ovdje bih samo kratko parafrazirao Fukoa, koji kaže: za književnost je uvijek bilo karakteristično to da je sabi zadavala jasan zadatak, a taj zadatak je upravo bilo ubistvo književnosti. Može tako? neka bude!

Uzmimo da je nebitno postojanje književnih pokreta, pravaca, epoha, zapravo su svi veoma sumnjivi i fleksibilni i svi postoje oduvijek. Bićemo blesavi ako kažemo da Don Kihot nije moderan ili postmoderan roman, takođe na sličan način možemo govoriti o Gargantui i Pantagruelu, ili o Šekspirovim drmamama. Ko će mi reći kojem pravcu pripada Gospođa Bovari i je li Knut Hamsun bio realista? Šta povezuje Džonatana Frenzena, Viktora Peljevina, Knausgora i Mišela Uelbeka? Koje je to jedinstvo postojalo ili postoji? Bitno je da prvo nastanu romani, pa tek onda “okviri”, jer umjetnost ne smije da trpi. Kada Ivan u Braći Karamazovima priča Aljoši o “Velikom inkvizitoru”, prije priče mu kaže da ih je razmazio realizam. Tako je u “manifestu” književnog realizma rođen “Veliki inkvizitor”.

Koliko pisce boli ona stvar o tome kako pišu? Da li je bitno da napravimo razliku između toga: kako neko piše, i šta neko piše!? Ako smo došli dotle, onda moramo znati da to nije forsirala samo postmoderna ili savremena književnost. Ovo kako ustvari znači, na koji način, i tu se prevashodno misli na stil, kompoziciju, strukturu, jezik, naratora i ostala oruđa kojima se služe pisci.

Zbilja, šta je bitnije? Ako postoji nešto, onda postoji i kako. Kao vrijeme i prostor. Dobra priča definitivno može biti loše napisana, ali i loša priča definitivno može biti dobro napisana. Mnoge pametne glave su vodile diskusije o tome, nije govno, no se pas posro. Obije opcije su stvorile loše književno djelo i tačka. Čemu dilema, nijesmo djeca da pričamo o tome šta nam se više dopada, to prepustite onima koji su ovog ljeta čitali na plaži u gužvi, ispod suncobrana na 40 stepeni, uz galamu, dok je oko njih marširala vojska usijanih guzica.

Određenje nam je izgleda potrebano zbog lične sigurnosti. Ljudi i danas najviše čitaju klasike jer su sigurni u kvaltitet, možda ne zbog toga što su to djela koja su napisana prije najmanje sedamdesetak godina, nego zbog toga što znaju da ta djela pripadaju moderni, ili realizmu, ili romantizmu, ili klasicizmu, ili baroku, ili renesansi…ili…ili… Tu smo, da možda probamo? Zbog čega ne bismo savremenu književnost smjestili u najširi mogući okvir, fleksibilni okvir od lastika? Možda Eklekticizam? Nema šanse, nije to ovo vrijeme, prvo pa greška, nama treba nešto živo, nešto sa sličnim značenjem kao eklektičnost. Možda mix ili remix, da remix književnost.

Pametne glave bi povraćale po ovom nazivu i imale pravo, niko im ne bi zabranio. Imali bismo pravac po kojem intelektualci povraćaju, imali bismo reakciju, dobili bismo ono što je reprezentativno za naše doba. Pošto, izgleda iz našeg perioda ništa osim književnosti i filma nema potencijal da preživi duže od sto godina, neka se barem zna da je to bio remix.

A jesmo li nekad razmišljali o tome da možda naše vrijeme ima veze sa paranojom? Zar sama moja potreba da uokvirim ono što je napisano u određenom vremenu, na neki način nije paranoično? Možda bi bolji naslov bio paranoja remix? Zar nas sve ne proganja svijest o tome da vjerovatno živimo u najmanje značajnom vremenu u istoriji čovječanstva? Volio bih da griješim, ali mi smo narod koji priča o tome koliko je krava opasna za ozonski omotač dok gori Amazonije, ili, uspostavljamo dijagnozu Greti Tunberg ni ne znajući o čemu je pričala… no…

Citiraću Kornelijusa Kastoriadisa, koji kaže:” zamislite kad bi se izvršilo ad hoc istraživanje, tako što bi se u četiri oka, onim najslavnijim savremenim stvaraocima (Dišan, Vorhol, Delvoje, Manconi, Abramovič…), postavilo sljedeće pitanje: smatrate li, iskreno, da ste na grebenu istog talasa na kojem su i Bah, Mocart ili Vagner, na kojem su i Jan van Ajk, Velaskez, Rembrant ili Pikaso, na kojem su Bruneleski, Mikelanđelo i Frenk Lojd Rajt, na kojem su i Šekspir, Rembo, Kafka ili Rilke? Za koliko savremenika pozitivni odgovor ne bi izazvao podsmijeh?!” Ne bih volio da se ovaj citat zloupotrijebi, ili pogrešno razumije. Postoji dosta vrhunske savremene umjetnosti i spreman sam da dokazujem isto. Citat sam izdvojio da biste uočili zastupljenost paranoje u njemu. Uz dužno poštovanje prema Kastoriadisu, ovaj sam citat naveo kao tipičan primjer remix paranoje.

Belles lettres, šta danas znači beletristika i ima li taj pojam veze sa onim što bi bila fiktivna književnost (roman, pjesma, drama, novela…) danas? Svi znaju odgovor na ovo pitanje, to u stvari više i nije pitanje, hajde da i ne pričamo o lijepim riječima. Uzmimo primjer veze morala i književnosti, danas. Koje sranje, nije valjda da ću pisati o tome. Neću! Može li se sa tim u vezu dovesti Nobelova nagrada koju će uzeti Peter Handke? Vidite, nije stvar u tome što literarura nema tendencije da gradi odnos spram lijepih riječi ili morala, već je riječ o tome da se danas pitanja te vrste i ne postavljaju. Cenzura je mrtva, hvala Bogu! Znači li to da veliki pisci žive u vakuumu?!

Možda je neka nova avangarda rješenje. Napraviti priču oko nekog naizgled navažnog događaja, mada važnih ne fali, to književnost može. Nema veze neka sve propadne, probajmo da se ugledamo na Manuela Maplesa Arsea, meksičkog pjesnika, koji kaže u prvom manifestu estridentizma (sinteza futurističkog razmetanja i dadaističkih udaraca, pokušaj da se objedine svi pokreti iz dvadesetih godina):

Čujte i počujte, mladi pjesnici, slikari i vajari Meksika, svi vi koji još nijeste uprljali ruke novcem iz državnih sinekura, koji nijeste uljuljkani lažnim hvalospjevima zvanične kritike i opijeni aplauzima dresirane beslovesne mase, koji nijeste lizali tanjire na gozbama Enrikea Gonzalesa Martineza, svi vi spremni da date krv svoju, suze i znoj da biste stvorili umjetničko djelo, posvećeni istini i slobodi, vi koji se nijeste raspali u ovom trulom rasadniku nacionalizma, u smrdljivim tavernama i zagušljivim barovima, dođite i stanite rame uz rame s najvećim perjanicima Meksičke aktualističke avangarde, u prve borbene redove…

Nekada je bilo tako, moglo bi i danas?

Za P.U.L.S.E: Amar Mulabegović

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments