Kome verovati u vezi Ukrajine? Brzina kojom globalne katastrofe pogađaju ciklus vijesti je vrtoglava. Tek smo se učili kako da se nosimo sa katastrofama mandata Donalda Trumpa kada nas je pogodila pandemija COVID-19. Ova pandemija je još pravila nered širom svijeta, kada su ekološke katastrofe dostigle opasne razmjere. Tek smo bili pogledali apokaliptičnu crnu komediju Adama McKaya Ne gledaj gore (2021) kako bismo stekli puni satirični uvid u klimatske neprilike koja nas očekuju, kada su odjednom naslovi postali istaknutiji i strašniji, upozoravajući nas da će Vladimir Putin izvršiti invaziju na Ukrajinu.

Vjerovali ili ne, tad nekad sam pozvan u Moskvu na promociju novog ruskog prevoda Orijentalizma Edwarda Saida. Umjesto tog sam odabrao da prisustvujem tom skupu preko Zooma zbog ograničenja na putovanja koje je usljed COVID-19 uveo moj fakultet i drugih obaveza koje su zahtijevale da ostanem u New Yorku. Da sam otputovao u Moskvu, vjerovatno bih i dalje bio tamo zaglavljen zbog odluke predsjednika Joea Bidena da zatvori američki zračni prostor za ruske avione u odgovoru na punu invaziju koju je Putin pokrenuo 24. februara.

Dvije sedmice kasnije, ruska vojska je još u Ukrajini, bori se da osvoji Kijev. Ali s kojim ciljem? Šta će ovaj rat postići usred klimatske krize koja nam prijeti, pandemije koja još traje i velikih talasa izbjeglištva, gladi, smrti i razaranja, koji već uništavaju svijet, od Afganistana i Jemena do Etiopije i Mijanmara? Ovo ponovno aktiviranje ruskih imperijalnih strahova iz 19. stoljeća, u trećoj deceniji ekoloških katastrofa 21. stoljeća zaista nema nikakvog smisla.

‘Kuga na obje vaše kuće’

Kako možemo držati glave iznad dima i udisati zrak zdravog razuma?

Ja lično uvijek posežem za istom sigurnosnom ogradom – postonajim umjetničkim djelima, remek djelima svjetske književnosti i muzike – kad god osjetim da svijet nekontrolisano brza prema Armagedonu.

Uistinu, ako moram ići ispod, radije bih to napravio dok slušam Šoštakovića i Baha, čitam Gogolja i Hafeza, i gledam El Greca i Behzada, sa svojim izlizanim primjercima Izuma Afrike Y.V. Mudimbea i Gadamerove Istine i metode uz uzglavlje.

Danas je okretanje ka umjetnosti možda jedini način da se održi zdrav razum u ludom svijetu. Tokom prve dvije sedmice ukrajinsko-ruskog rata, propagandno ratovanje između SAD-a i Rusije dostiglo je vrhunac. Uobičajena liberalna rusofobija u SAD-u pogoršana je rastućim divljenjem Putinu od strane trumpovske desnice. Dok se Tucker Carlson s Fox Newsa srozavao sve više i više u svojim nastojanjima da odbrani Putina i njegovu invaziju, a uobičajeni osumnjičeni u New York Timesu počeli udarati po ratnim bubnjevima, morali smo se zaštititi i od liberalne rusofobije i od konzervativnih izjava ljubavi za moćnika za kojeg misle da im može pomoći da ponovo uspostave bjelačku nadmoć u SAD-u.

Ključ da se ostane mentalno zdrav danas je u tome da budete u stanju osuditi ruski hrabri i vulgarni čin vojne agresije protiv Ukrajine, a da vas ne uvuku u patološki odnos ljubavi i mrženje anglo-američkog svijeta sa Putinom.

Nije, naravno, lako ignorisati opsesiju „Zapada“ Putinom i i preuveličavanje njegovog zla.

Kada se ljudi tipa iskusnog američkog idiota Thomasa Friedmana i izraelskog pisca bestselera Yuvala Noaha Hararija okupe da diskutuju o Putinovom avanturizmu u Ukrajinu, to je nešto potpuno novo i predstavlja prekretnicu u ljudskoj historiji, teško je ne zagnjuriti glavu jastuk i pitati se gdje su ovih ljudi bili tokom protekle dvije decenije američkog vojnog razbojništva širom svijeta.

Putin ipak ne radi u Ukrajini ništa što SAD nije već uradio u Afganistanu, Iraku, Somaliji i mnogim drugim mjestima širom svijeta – on naprosto ne radi to što radi u Aziji, Africi ili Latinskoj Americi, već u Evropi. Isto vojno razbojništvo, iz drugog izvora.

„Kuga na obje vaše kuće“, kako je to Shakespeare slavno rekao. Zašto bi nedužni ljudi u Ukrajini, Afganistanu, Iraku ili Jemenu plaćali zbog imperijalne arogancije pod bilo čijom zastavom?

‘Svi smo mi potekli iz Gogoljevog ‘Šinjela’

Nazad na moj paket za preživljavanje. Kada sam bio tinejdžer, uživao sam u ruskoj i američkoj književnosti – i nikada nisam imao ukusa za evropsku književnost, izuzev nekoliko izuzetaka.  Među velikim svjetionicima moje mladalačke fascinacije ruskom književnošću bio je i ostao slavni romanopisac Nikolaj Gogolj (1809-1852). Moja fascinacija njime započela je kada sam pročitao perzijski prevod njegovih Mrtvih duša. Tako sam se fascinirao njime, da sam čak preveo jedno od njegovih remek djela, Dnevnik jednog luđaka (koji se nisam usudio objaviti jer ne znam ruski i smatrao sam da je neadekvatno da radim prevod od engleskog prevoda – u državi u kojom smo bili blagoslovljeni iranskim prevodiocima ruskih izvora sa izvornom tečnošću u oba jezika).

Dugo vremena nisam znao da je Gogolj zapravo Ukrajinac po rođenju, ali Rus po književnoj kulturi. Sjetio sam se ove činjenice kada sam se zatekao da slušam Bidena i Putina koji pokušavaju uvjeriti svoje publike da prihvate ka činjenicu njihove besmislice o ratu u Ukrajini.

Dok sam gledao dvojicu predsjednika kako se bore za pažnju svijeta, nisam mogao ne pomisliti da bi sasvim drugačija mapa svijeta izronila ukoliko bismo obraćali pažnju ne na ratnohuškačke političare, već na književnu historiju besmislenosti invazije jedne države na drugu.

Uzmite u obzir Gogoljevog Tarasa Buljbu (1835), epsku priču koja prikazuje živote kozačkih ratnika. Ovaj roman priča priču o ostarjelom Kozaku, Tarasu Buljbi, i o njegova dva sina, od kojih se mlađi zaljubi u Poljakinju. Na kraju tog sina uhvati i ubije vlastiti otac. Gogolj je 1842. objavio drugu verziju ovog romana u kojoj su ruske nacionalistične teme očitije. Stručnjaci za rusku književnost nam govore kako je ova druga verzija Googljevog epskog romana zapravo „transformacija ukrajinske pripovjetke u ruski roman“ koja označava „povezivanje Kozaka i ruske duše“.

Rođen u Ukrajini, pisao na ruskom, čitao ga svijet

U eseju koji su 2017. objavili Giorgi Lomsadze i Nikoloz Bežanišvili, ponudili su nam uvid u značaj Gogolja na ukrajinsko-ruskoj granici kulture i identiteta.

„Rođen u Ukrajini, postao poznat u Rusiji, Gogolj utjelovljuje i veze koje spajaju ove dvije države i razlike koje ih razdvajaju. Kako su im se odnosi pogoršavali, pitanje Gogoljeve nacionalne pripadnosti stalno se ponavljalo na listi pitanja oko kojih se ne slažu Ukrajina i Rusija.“

Šta je ovdje u pitanju? Gogolj je prelazio granice između svoje rodne Ukrajine i svoje književne domovine Rusije s lakoćom, gracioznošću i trajnim blagoslovom od obje svoje domovine. Kada se u dobi od 20 godina, preselio iz Ukrajine u Rusiju, donio je dar svoje domovine u književnu obećanu zemlju. Pridružio se redovima Tolstoja, Dostojevskog i Turgenjeva, postavivši rusku književnost na pijedestal bez premca.

Ali Gogolj nije ostao dužan Rusiji, jer je postao ikona književne sile koja je satirična spram vladajuće monarhije. Je li ijedan ruski siledžija rekao Gogolju, „Vrati se odakle si došao“, kao što amerikanske siledžije redovno govore svakome ko ukaže na teror bijelog supremacističkog rasizma u državi? Sasvim suprotno. „Svi smo mi potekli iz Gogoljevog šinjela“, navodno je o jednom od Gogoljevih remek djela rekao niko drugi do Fjodor Dostojevski.

U ranijem eseju iz 2009, Tom Parfitt detaljno je opisao rusko-ukrajinska rivalstva u prisvajanju Gogolja za sebe.

„Prvo je bila politika, a onda plin. Sada dugotrajni antagonizam između Rusije i Ukrajine poprima književni ton, dok se komšije u zavadi bore za zaostavštinu Nikolaja Gogolja na 200. godišnjicu njegovog rođenja.“

Ali dok su Rusija i Ukrajina vodile bitku da polažu pravo na Gogoljevu književnu slavu, ljudi širom svijeta koji nisu ni Rusi ni Ukrajinci, imaju jednaku, ako ne i legitimniju ljubav i divljene za Gogolja, zasnovano ne na mjestu njegovog rođenja ili na jeziku kojim je pisao, već na suštini njegove domišljatosti, mudrosti i uzvišenog smisla za humor.

Od ostataka Ruskog carstva nastao je Sovjetski Savez, a od ostataka Sovjetskog sSveza, preživjela je Rusija. Sada traumatske uspomene ova dva velika carstva, jedno carsko, a drugo komunističko, proganjanja rusku sliku o sebi. Vojne ludorije koje Putin izvodi u Ukrajini nisu niti početak nečega niti kraj nečeg drugog.

Pod Putinom, Rusija je bila aktivna u svom dvorištu u Čečeniji sa brutalnom preciznošću, a potom u Siriji podržavajući nasilnog razbojnika na njegovom krvavom tronu sa proširenim globalnim ambicijama. Ni džingoizam ruskog nacionalizma, niti besmislice američkih stručnjaka koji misle da je ova invazija još jedan zaokret ka „kraju historije“ i civilizacije, niti uistinu jezivi evropski rasizam koji je opet sasvim očit i daje prednost ukrajinskim izbjeglicama pred milionima drugih, nije stvarni problem ovdje.

Svijetu bi bilo mnogo bolje da prestane slijediti propagandnu mašineriju Rusije i SAD-a, i da se okrene Gogolju, ukrajinskom majstoru ruske književnosti, i u liminalnom prostoru koji on kreira u svom superiornom književnom naslijeđu, razmišlja gdje leže stvarne granice između civilizacije i barbarstva.

Hamid Dabashi

Al Jazeera

Tekstovi o ratu u Ukrajini

  Društvo, Nikolaj Gogolj, Politika, rat, Rusija, Sjedinjene američke države, Ukrajina