Ulogujte se / Kreirajte profil

Korto Malteze: Junak našeg doba

Dva pisca između svjetova: Gabriel Garcia Marquez i Hugo Pratt

U Beogradu je kod “Službenog glasnika”, srpske državne izdavačke kuće, izašlo drugo izdanje knjige “Hugo Prat – Želja da se bude beskoristan”. Riječ je o prijevodu djela izvorno objavljenog na francuskom 1991. Ono sadrži “sećanja i razmišljanja” velikog strip-autora, odnosno golemi intervju koji je zadnjih godina života s njim vodio kritičar Dominique Petitfaux. Tako je nastala knjiga nalik čuvenoj monografiji pisanoj u dvoglasu – Hitchcock/Truffaut (1967.), s kojom su francuski kritičari iz “Cahiers du Cinema” proklamirali “autorsku teoriju” i lansirali Novi val. U ovoj ima sličnog štofa, ali ima li u zraku dvoljno epohalne energije za jedan kulturno-revolucionarni prevrat?

Uvid u lik i djelo dopušta nam ključno pitanje: je li Pratt puno važniji autor (“grafički literat”) nego Gabriel Garcia Marquez, čiji su nekrolozi upravo zagušili medijske kanale?

Ja mislim da jest, jer je Marquez postao mrtvi klasik puno prije nego što je umro, a Pratt je živ i danas iako je umro prije devetnaest godina. Pratta čitaju mladi, a Marquezove književnosti tek se s nostalgijom sjećaju oni stariji. No usporedba je najinteresantnija stoga što je Gabriel svoj južnoamerički senzibilitet prenio u Europu otprilike u isto vrijeme kad je Hugo svoj moderni europski odnio na južnoamerički kontinent. U tom srazu kultura, realno pobjeđuje – kulturni kolonijalizam.

Marquez stiže u Europu 1955. godine. Došao je na filmski festival u Veneciji, tada na razmeđi Fellinijeve “La Strada” i Antonionijevih “Prijateljica”, dakle između povečerja neorealizma i zore Novoga vala, a zatim je otputovao na turneju po istočnoeuropskim komunističkim zemljama. Malo je gladovao u Parizu i onda se upisao u rimski Centro Sperimentale, filmsku školu za usavršavanje neorealista gdje je studirao skupa s Bulajićem (Veljko se sjeća jednog bojažljivog momka koji se družio isključivo s Hispancima, i to obiteljski, jer je zazirao od žena, kamerada i birtije). Poslije dvije godine, Marquez se vraća u Caracas, te nastavlja novinarsku karijeru, povezan s fedelistima i čeovcima. Naposlijetku, izumio je mistični Macondo (1967.), “fantastični realizam”, literarni, južnoamerički ekvivalent neorealizma obogaćenog fantastikom: De Sica plus Faulkner, malo santerije i malo komunizma, potentna mješavina prikladna za diseminaciju po literarnim krugovima Zapada, gdje su neotporni na egzotiku i ljevičarsku agendu.

Je li Marquezova literatura kič s predmodernim estetskim svojstvima dopuštenim samo pridošlicma iz Trećeg svijeta, bez obzira dolaze li s južnoameričkog kontinenta, iz Turske, Bosne ili Egipta? Ne znam, to je preduboko, fundamentalno pitanje, a ja ga ovdje samo iznosim kao kontrarni primjer u usporedbi s Hugom Prattom, europskim modernistom i nonkonformistom koji je svoj popkulturni senzibilitet (proistekao iz američkog utjecaja) 1949. presadio u Argentinu.

U Južnoj Americi Pratt je ostao dvanaest godina. Putovao je svijetom kao sanjar otvorenih oči, stvarna inkarnacija centralnoga lika svoga opusa, bolećiv romantični i neusporedivo elegantni malteški mornar po imenu Corto, uvijek bez profesionalnog ili političkog angažmana. Nekako uvijek po strani, on je nekako uvijek iznad toga. Prvi nastavak, “Balada o slanom moru” tiskan je iste 1967. godine kad i “Sto godina samoće”. Prattov pustolovni junak postat će potom ikona poput nekog Byronova ili Rimbaudova lika. Uklet, neproničan. Figurom je napadno nalik pojavi Clinta Eastwooda u italovesternima, možda malo podsjeća i na Jima Morrisona… Sličnost tu nije slučajna: “Dobar, loš, zao” prikazan je 1966. godine, a iste godine debitirali su “Doorsi”.

U desetljeću obilježenom političkom revolucijom 1968., nepovratno će se pomiješati “visoka” i “niska”, odnosno masovna, pop-kultura. Klasici petparačkih žanrova uskoro će postići veći ugled kod akademskih elita nego književnici i slikari, korifeji tradicionalne nacionalne kulture koji većinom neće izdržati kušnju vremena i past će u zaborav prije nego završi stoljeće. Među njima u toj su revoluciji dobro prošli jedino suputnici; knježevnici tradicionalnog usmjerenja maskirani egzotikom (Andrić, Soyinka), te socijalnom i ljevičarskom političkom agendom (Sartre, Solženjicin, Neruda, Marquez).

Hugo Prat

Huga Pratta upoznao sam u milanskoj redakciji dnevnika “Corriere della serra”, što ga izdaje kuća Rizzoli, koja je publicirala i njegove stripove. Bio je onizak čovjek temeljne građe sa sijedom kosom začešljanom na čelo, pomalo nalik mlađem Orsonu Wellesu – samouvjeren, muževna držanja danas tako nesvojstvenog umjetnicima, koji se najčešće stiliziraju kao androgina bića aristokratske osjetilnosti. Ali tada, krajem sedamdesetih, još nije bilo jasno utvrđeno jesu li strip-autori umjetnici ili obični obrtnici u jednom infantilnom mediju, koji se tek evropeizirao i, Europi primjereno, od normalne, komercijalne robe postao art-produkt. Kao i u svemu ostalome, majstore zanata pritom se proglašavalo polubogovima lijepe umjetnosti. Bez novovalovskog revizionizma, Ford i Hitchcock ne bi stekli status koji uživaju, nego bi bili tek zaslužni penzioneri u Hollywoodu, čije vile obilaze izletnički autobusi. Hugo Pratt još nije mogao ni slutiti koliko će se s vremenom povećati njegova sljedba…

Samouvjeren i pomalo grub, pušio je cigaru te govorio američki engleski. Nije bio provincijski, zavičajni Talijan, koji zove mamu ili ženu da “baci špagete u lonac” jer će sad s posla poći kući, nego kozmopolitski Venecijanac nekog staroga kova svjetskih putnika. Djed po ocu mu je, uostalom, bio engleskog podrijetla (odatle prezime), u rodu s horror-glumcem Borisom Karloffom (koji se zapravo zvao William Henry Pratt). Kod Huga Pratta sve je tako začudno, referentno i pustolovno. Još kao tinejdžer sudjelovao je u etiopskom ratu, potom je živio u Argentini te u Amazoniji, među Indijancima plemena Xavante, gdje je u poliandrijskoj zajednici dobio sina Tebokva. U Brazilu mu je spiritistička svećenica vudu-kulta Macumba rodila kći Victorianu, a priznao je i nezakonite sinove triju sestare Victorianine majke (dobili su imena Lincoln, Wilson i Washington). S Marijom “Gucky” Wogerer, “Jugoslavenkom” koju je upoznao u Veneciji, pa mu se pridružila u Argentini, imao je sina i kćer, Luku i Marinu. Održavao je vezu sa svojom asistenticom, Njemicom Giselom Dester, a kad se rastao od Gucky oženio se za dvadesetogodišnju Talijanku porijeklom iz Venecije, Anu Frogner, koja će mu poslužiti kao model za strip o ženskoj inačici Corta – “Ana iz džungle”. S njom je dobio dvoje djece, Jona i Silvinu.

Kulturom svjetski Venecijanac, Pratt se zapravo nije rodio u Veneciji, nego u drugom jadranskom gradu “povišću pritrujenom”, u Riminiju (kao i d’Annunzio) dok mu je otac bio Rimljanin. No majka je prava Venecijanka – djed po majci bio je, štoviše, venecijanski dijalektalni pjesnik, a na tom se veoma posebnom idiomu, koji još odjekuje dalmatinskim govorima, čak i ime Grada piše drukčije – Venexia, a čita otprilike Venessia.

Guido Crepax, drugi veliki strip-crtač kojega sam istog dana upoznao u redakciji “Linusa” u Via Filippo Turati, bio je normalni milanski buržuj sa ženom napadno nalik njegovoj fetišističkoj heroini Valentini (kratka, crna kosa, ravno rezane šiške, kao Louise Brooks). Dino Battaglia, najstariji iz ove grupe strip-autora okupljenih oko “Linusa”, također Venecijanac, crtao je kaubojce, avanturističke, nabožne i dječje stripove i stanovao je na periferiji – našao sam ga u malenom stanu u nekom ružnom milanskom Zapruđu. Na prozoru je držao krletku s kanarincem.

Svi ti crtači nisu, dakle, listom bili Venecijanci, niti su objavljivali isključivo kod milanskog Rizzolija, velike korporacije koja je stripove plasirala u masovnim nakladama, ali su surađivali u njihovom kućnom strip-časopisu “Linus”, što je osim belgijskog “Pilotea”, postao glavni organ europskog stripa šezdesetih i sedamdesetih godina. Tada se “autorski” strip, kao i “autorski film”, odvojio od američkih žanrovskih predložaka. Pop-kultura importirana je, naravno, kao i demokracija, američkim desantnim brodovima na “najduži dan”. Armijske novine “Star and Stripes” imale su vikendom strip-dodatak na 16 stranica, koje su vojnici dijelili djeci sa žvakaćim gumama. Šezdesetih, u Europi je strip dobio artistički “twist”: odvojio se od klasičnog kanona Alexa Raymonda i Miltona Caniffa.

Najveće, trajno dostignuće naturaliziranog talijanskog comixa, bit će Corto Maltese, Prattovo remek-djelo. Možda malo i Valentina… Milo Manara koji je najduže potrajao, surađivao je s Hugom na “Indijanskom ljetu”, jednom genijalnom stripu fantastično pogođenih pejsaža i ugođaja Nove Engleske. Poslije toga i on se bacio na erotiku, poput Crepaxa. Perverzni seks i avantura, to su dvije finalne destinacije talijanskih autora,  izlaz iz uspavane, malograđanske egzistencije drevne kulture navikle na blagodati života u “velikoj ljepoti” (Grande Bellezza). No, iza svake revolucije, ostane samo jedan ikonički lik – od belgijske škole europskog stripa bit će to Hergeov Tintin, a od venecijanske ukleti pomorac, Maltežanin Corto Huga Pratta.

U potragu za Cortom, pošao sam uskim kaletama venecijanskog Sestiere Cannaregio. Ondje je Prattova djedovska “rodna” kuća, koja se nalazi blizu trga sv. Ivana i Pavla, pored bolnice koja izgleda kao gotička katedrala. Veličanstveni brončani kip Bartolomea Colleonija podignut na tom trgu, instaliran je tu na prevaru. Veliki vojskovođa, plaćenićki vožd, kondotijere u službi Venecije, ostavio je svoje bogastvo gradu spasivši ga od sigurnog bankrota uz jedini uvjet – da se njegov konjički spomenik postavi na Trg sv. Marka. Ali, to je, naravno, bilo nemoguće, neprihvatljivo za Republiku – na glavnom trgu mogu biti samo sveci i aždaje, četveropreg ukraden s bizantinskog Cirka, te lav kojega su donijeli odnekud iz Afrike pa mu pribili krila skinuta s nekog palog anđela i zatim ga proglasili simbolom prijestolnice pomorskih grabljivaca, pod posebnom zaštitom sv. Marka čije su relikvije prošvercali iz Aleksandrije. Na tako svetom mjestu republikanizma ne može biti simbola vojne diktature i Colleonija su, na žalost, morali posthumno izvarati pa ga eksportirali na ovaj miran trg na razmeđi triju venecijanskih drevnih “mjesnih zajednica” – Cannaregija, Castella i San Pola.

U Colleonijevu podnožju, Pratt je u djetinjstvu, provedenom u kući majčina oca, s ostalim venecijanskim mangupima nabijao loptu. No, već s jedanaest godina, seli s roditeljima u Etiopiju, gdje mu je otac bio vojni nadzornik, zadužen za izgradnju puteva i antigerilsku borbu. Putem, iz Port Saida vlakom odlaze u Gazu, da pronađu majčine rođake, Židove koji služe u britanskim Transjordanskim pograničnim trupama, te na hodočašće u Jeruzalem, Betlehem i Petru. Hugo nije imao fotoaparat ali je sve prizore skicirao.

U Etiopiji počinje njegovo rano seksualno sazrijevanje, koje odmah prerasta u političku svijest ili anti-svijest: “Nisam pravio nikakvu razliku između mladih Talijanski u fašističkim uniformama, lijepih crnkinja koje su i same ponekad nosile uniforme i lijepih Etiopljanki: sve su me podjednako oduševljavale. Igrali smo se Hiljadu i jedne noći… Imali smo trinaest godina i vodili ljubav kao odrasli.” Naučio je amharski. Počeo je rat. Otac ga je prijavio u fašističku miliciju pa se – u petnaestoj – borio godinu dana propješačivši Etiopiju. U Adis Abebi koju je general Wingate osvojio 1941. povezao se s jednim mladim Arapinom koji je radio za britansku obavještajnu službu SOE – zajedno su ukrali škrinju srebrnih talira iz riznice talijanske uprave. Hugo je bio dijete ulice, a sve je zabilježio na crtežima koji su poslije poslužili kao predložak za strip “Pustinjske škorpije”.

Otac je zarobljen 1941. godine pa se razbolio i umro u logoru, a onda su on i majka, brodom Crvenog križa, u organizaciji Vatikana, prebačeni u Italiju. Stigao je opet u Veneciju, sad pod njemačkom okupacijom. Nastanio se opet kod djeda, blizu trga Ivana i Pavla ali se s njim žestoko svađao: djed je bio fašist, a još ga je pokušavao naučiti svom pedikerskom zanatu. Umjesto da liječi kurje oči preostalih aristokrata, pobjegao je od kuće i na plaži na Lidu upoznao jednu atraktivnu, atletski građenu djevojku. Kad se odjenula, pokazalo se da je pripadnica njemačkih oružanih snaga. I kad su prekinuli vezu, zamalo je stradao – prijavila ga je pa ga je uhvatila njemačka patrola i prislonila na zid da ga strijelja, ali su se u posljednji trenutak predomislili i strpali ga u zatvor, a zatim poslali na prinudni rad. Pobjegao se i pridružio se garibaldinskim partizanima bataljuna “Lupo”, pod kontrolom Titove ekipe. Tu se preko jedne Jugoslavenke, Mariške, upoznao sa šarenim društvom Albanaca koji su radili za britansku agenturu, SOE, te zatim povezao s jednim Dancem iz britanskih odreda pomorskih komandosa, koji su se infiltrirali u Lagunu. U neprijateljskom taboru, drugovao je s kaplarom kavkaskih Turaka koji su se borili na strani Nijemaca u sklopu dobrovoljačke kozačke SS-divizije. Ovaj je poginuo u završnim borbama za oslobođenje grada.

“U Italiji smo od 1943. do 1945. imali građanski rat, koji je najgori od svih ratova. Tu se ne zna tko ti je neprijatelj, moraš ga sam pronaći. Neprijatelj više nisu nepoznate osobe; ubrzo otkriješ da se radi o tvojim poznanicima. Najzad, završiš tako da vodiš lični rat, braniš se od prijatelja i ideš da tražiš pomoć od neprijatelja… Na svu sreću, pre nego što će postati fašisti ili partizani, Venecijanci su bili vezani osećajem pripadnosti svom gradu, tako da su mnogi događaji koji su drugde poprimali dramatična obeležja, okončani na dosta komičan način. Što se mene tiče, bio sam mlad i gledao sam da ućarim na svim stranama.”

Njemačka se vlast rušila kao kula od karata, na Lidu je vladao kaos: “Bio je to kupleraj u kojem je vladala karnevalska atmosfera…” Kad su se pojavile škotske trupe, Hugo se, s iskustvom iz Etiopije, gdje je upoznao šaroliku britansku kolonijalnu armiju, predstavio komandantu, prethodno obojavši lice, kao Maor. Ustvrdio je da je zarobljeni novozelandski vojnik. Škoti su ga uzeli kao prevodioca i dali mu uniformu s tartan-suknjom. Okačio je bedž koji je sam izradio s natpisom – Indivudual Soldier, i sebi dodijelio majorski čin, što je privuklo neželjenu pažnju vojne policije – bio im je neuvjerljiv s obzirom na to da je imao samo sedamnaest godina.

U Veneciji ponovo susreće pukovnika Koinskog, Židova kojega je upoznao 1941. u Etiopiji i kasnije pretvorio u epizodnog junaka svojih stripova. Zatim se uvalio u američku armiju, koja je bila najbogatija, te smjestio u najbolji gradski hotel “Danieli” izmislivši sebi razna zaduženja za račun okupatora. Osnovao je vojničko kazalište i počeo nastupati na pozornici pjevajući džez. Igrao je ragbi za venecijanski tim, a s još dva drugara osnovao strip-časopis “As pik”, koji se dobro prodavao. Prišao im je i Battaglia, te mnogi drugi mladi intelektualci koji će se poslije proslaviti kao psihijatri, novinari ili filmaši (poput Damiana Damianija). Bili su elita zahvaćena duhom novog doba u staroj Italiji koja je propala u svojim pretenzijama zaostalim iz devetnaestog stoljeća. Putovao je po Europi, što je tada bilo lako, vojnim logističkim linijama, a odlazio je i u Jugoslaviju, odnosno u okupiranu Zonu A, pokušavajući se u Trstu ukrcati za Ameriku. Uživao je slobodu avanturista nesputanog duha koji lako prelazi idejne i ostale frontovske linije: “U prilikama kad se svakoga tko se nije izjašnjavao kao marksist-lenjinist sumnjičili za fašizam, uživao sam potpunu slobodu – smatrali su me za marginalca…”

Kako nije uspio otići u Sjevernu Ameriku, pošao je u Južnu, u Argentinu, kamo su masovno odlazili politički emigranti poraženih režima. Njegova biografija potom nalikuje onoj sovjetskih pjesnika, kantautura, skitnica… U Argentini je crtao stripove, svirao jazz, nastupao kao plesač tanga i zabavljač u vagon-restoranima. Upoznao je Dizzyja Gillespieja, družio se s umjetnicima i pripadnicima podzemlja, otpadnicima svih boja. Poznavao je Eichmanna, koji se skrivao pod tuđim imenom, a družio se sa Židovima iz udruge “Sinagoga” koji su izraelskim agentima pomogli da otmu komandanta Auschwitza, a sprijateljio se i s ustašom – Dušanom, koji je radio za Peronovu tajnu policiju “nastavljajući sa svojim pozivom ubice”, dok se sa strane bavio kriminalom.

Kad je Argentina zapala u ekonomsku krizu početkom šezdesetih, Pratt je otišao u London i namjestio se u strip-agenciji “Daily Mirrora”. Ondje je upao u podjednako zanimljivo društvo umjetnika, gangstera i glumaca, a sprijateljio se sa smetlarom, jednim ratnikom iz plemena Masai s kojim će se opet sresti u Keniji poslije deset godina. Susreo je bogatu Amerikanku Patriciju koja ga je pozvala k sebi u Ameriku. Bila je iz Wheelinga, West Virginia, a fasciniralo ju je njegovo poznavanje ulica i viđenih obitelji njezina grada, koji je Hugo izučavao skupljajući dokumentaciju za svoj strip “Ticonderoga” koji je objavio nekoliko godina ranije u Argentini. Svi su Prattovi stripovi tako istraženi – on stvarne likove fikcionalizira i svakom fantastičnom putovanju prethodi duga faza gestacije arhivskog materijala, razgovora i skiciranje likova koje ukrade iz stvarnosti… U njegovu opusu najsnažnija je upravo autentičnost: sve dopire iz nutarnjeg svijeta,  doživljaja i fantazije, ali je faktografija beskompromisno stvarnosna. Zaista – realizam bez obala, kako je to usmjerenje moderne literature na primjeru Kafke definirao Roger Garaudy, najluđi ekstremist antisemitske francuske ljevice.

Priča “Ticonderoge” na tragu je Zanea Greya, potcijenjenog američkog pisca, koji je ista povijesna zbivanja, opsadu tvrđave Fort Henry u Wheelingu na rijeci Ohio, opisao u svom najpoznatijem romanu “Betsy Zane”.

Pratt je stigao u Ameriku poletjevši iz Buenos Airesa za Tokio, a na Aljasci promijenio je avion. No, poslije nekoliko mjeseci, vratio se iz Wheelinga, gdje su ga lijepo primili, u Argentinu, putujući preko Barbadosa i Grenade. Zatim je u Airesu napokon raskinuo s Giselom, što je za nj bila velika trauma, pa je raskinuo i s Argentinom i vratio se u – Veneciju

Osim velikih geografskih avantura, Pratt i njegovi likovi uvijek su na tajanstvenim putanjama, na tragu ezoterijskih opsesija i fantazmi. To hodočašće u Hugovu životu počinje dječjom fascinacijom. Polazište je u jednom skrovitom dvorištu kuće na Rio Terra de Biri u Cannaregiju, koji mu je pokazao otac. Ondje su kameni spomenici s urezanim tajnim znacima kabale. Očev otac, Englez, bio je mason, također blizak Rozenkreutzerima, tajnom društvu mistika, koji su se nadovezivali na teutonski križarski ratnički red, od njih je, historijski, ostalo samo njemačko odlikovanje “Željezni križ”, ali i bogata germanska arkana. U venecijanskom dvorištu o kojemu je riječ susreću se, dakle, dvije starodrevne tradicije, jedna judaistička (Cannaregio je židovska četvrt) i druga, ranokršćanska gnostička, anatemizirana, otpadnička, od Simona Maga do Origena i srednjovjekovnih mistika, venecijanskih obožavatelja Abraxasa, demiurga Donjeg svijeta koji su se okupljali u tajna društva za izučavanje onostranog.

U tom malenom dvorištu s nekoliko nadgrobnih spomenika gdje počinje jedna od epizoda Cortova ciklusa – “Bajka o Veneciji” – danas se nalazi Muzej Corto Maltese, zapravo spomen-soba, koja sadrži neke Prattove originale i različite neoriginalne suvenire. Možda je tu najvrednija neobjavljena priča o naftnim poljima Libije, koju je od njega naručila državna kompnija Agip-ENI, jer je ondje imala koncesije – storija je ostala neodvršena kad je Pratt umro 1995. godine.

Dok rješava mistične zagonetke koje zahtjevaju da pođe na pustolovna putovanja u udaljene, egzotične krajeve, Corto Maltese susreće – revoluciju, to je podtekst svake epizode ovoga serijala… Venecijanski mornar uvijek upadne u neki ratni sukob, nađe se u ognju s herojima i antiherojima, ratnicima i zločincima, dok su uz put kao zamka poredane  nedoljivo zanosne žene, koje bi ga htjele zarobiti kao Kirka, iako se sav predao božici Avanture.

9782203344228g1

U sibirskoj epizodi Corto je u potrazi je za carističkim zlatom, kojega se domogao bijeli general, poluludi barun Von Unger Sternberg. Iz knjige koju sam napisao s povjesničarom Williamom Klingerom, prepisujem biografsku bilješku o tom liku koji se u Omsku, u Oktobarskoj revoluciji, mimoišao s drugim velikim pustolovom dvadesetog stoljeća, s drugom Titom:

“Baron Roman von Unger-Sternberg rođen je u Grazu odakle se s roditeljima preselio u Talin. Završio je rusku mornaričku akademiju, pošao u rusko-japanski rat i zatim kao oficir služio u Mongoliji, da bi se u ratu 1914. u Galiciji borio u sastavu 34. kozačke pukovnije. Zatim je iza neprijateljskih linija organizirao samostalnu vojsku i usprkos pokazanoj nečuvenoj hrabrosti otpušten je, da bi poslije Februarske revolucije otišao na turski front, gdje je okupljao dobrovoljce među Irancima (‘Asircima’). Zatim ratuje pod Kolčakom protiv boljševika u Sibiru, gdje postaje vođa Bijelih i osniva ‘Azijsku konjičku diviziju’. Kao diktator Mongolije, htio je provesti restauraciju Bogd-kana na Đingis-kanovu prijestolju (tema Pudovkinova filma ‘Potomak Džingis-kana/Storm Over Asia’, 1928.), a zatim se u pravoslavnom obredu oženio za manđurijsku princezu te prešao na budizam. Boljševici su ga zarobili i strijeljali, a Hugo Pratt pretvorio u junaka jedne od najpopularnijih epizoda stripa ‘Corto Maltese.’”

“Sedma vrata” u tajnu Prattova života, kao poglavlje njegove “dijaloške biografije” zove se: “Želja da se bude beskoristan”.

Prattov junak i alter ego, zove se Corto, što na španjolskom označava lopova, onoga hitrih pristiju, koji također krade srca i tuđe osjećaje na kojima parazitira. On je poput Odiseja, o kojemu je Hugo počeo čitati s pet godine, ali u osnovi romantik, kao i Prattov djed, romantičarski englesko-venecijanski pjesnik, a svaki pravi avanturist lišen je posljednje namjere, nema skrivene motive, i stoga je – beskoristan, oslobođen ideologije, otuđen od ljudi vječno preokupiranih vlastitim neposrednim interesima.

“Ideologije danas nisu u modi, bolje reći, u modi je ideologija da ne treba imati ideologiju. U ovom trenutku čini mi se da istorija doista daje za pravo ljudima kao što sam ja. Ja sam u modi. Tokom poslednjih godina, članci o meni objavljeni su u časopisima svih vrsta… A ko je zapravo taj koji je odlučio da sam u modi? To sigurno nisu milioni čitalaca koji su mi oduvek bili verni, već isti oni ljudi koji su me, ne tako davno, smatrali beskorisnim… Koliko juče, trebalo je biti borac, pa zato individualni pustolov poput mene nije bio rado viđen, a danas je obratno… Još jednom mi padaju na um Kiplingove reči: If you can meet with Triumph and Disaster/And treat those two impostors all the same… Ako možeš da se suočiš s Pobedom i Porazom/I obe varke prihvatiš s istim spokojem u duši.”

Deterministički svijet današnjice, određen tehnologijom i rigidnim ekonomskim okvirima, pretvorio bi Prattova pustolova Corta u nezanimljiva marginalca. Sam Hugo povukao se pak na vrijeme u komfor kuće u švicarskom Grandvauxu na Lemanskom jezeru pored Lausanne te ostvario san najvećeg argentinskog pisca, J. L. Borgesa “da živi u biblioteci”. “Dokumentcija kojom raspolažem, a tu mislim prvenstveno na crteže i fotografije, toliko je obimna da više ne moram da obilazim velike svetske biblioteke.” Njegova autorska pozicija za života nije bila valorizirana, osim komercijalno, iako mu je predgovore pisao Umberto Eco, s kojim je dijelio mnoge intelektualne sklonosti, od stripa do ezoterije.

corto-maltese

U Jugoslaviji, poslije u Srbiji, a donekle i u Hrvatskoj, Prattov Corto bio je kult koji se po intenzitetu i trajanju, ako ne i po rasprostranjenosti, može usporediti s onim Alana Forda. Raskošno izdanje svih albuma serije “Korto Malteze” izdao je (u svom poduzeću “Komuna”), Miloševićev komesar za kulturu u sjeni, direktor Radio-televizije Srbije, Milorad Vučelić – Vučela. Osim narodnjaka i posebno Vesne Zmijanac s kojom je bio više nego blizak, on je promovirao Prattove stripove. Inače, družio se s najpoznatijim pripadnicima podzemlja, sjedio u “kuhinjskom kabinetu” diktatorove družice Mire Marković, a danas izdaje nacionalističko-reakcionarni politički tjednik “Pečat”. I sam bi mogao figurirati kao lik u nekom Prattovom suvremenom prikazu balkanske kontrarevolucije, kad bi takav spoj bio moguć… A nije. Ta je kontrarevolucija, uostalom, već pronašla svog genijalnog stripovskog uprizoritelja – pravog Maltežanina Joea Sacca (r. 1960.), autora čuvenog djela “Safe Area Goražde” (2000., 2010.) i stripova o pojasu Gaza i Palestini.

Corto ostaje čitateljstvu, dok Pratta posvajaju akademija, kritika, kulturološki esejisti. Autorovu pogrebu u Lausanni prisustvovalo je četvoro njegove djece iz konvencionalnijih brakova. Svirao se jazz. Gillespie.

piše: Denis Kuljiš

Želja da se bude beskoristan
Hugo Prat, sećanja i razmišljanja
Službeni glasnik, Beograd

Corto Maltese

Kronologija/Bibliografija

Mladost (La giovinezza,1983)
Balada o slanom moru (Una Ballata del Mare Salato, 1967-1969)
U znaku jarca (Sous le signe du Capricorne,1971)
Korto uvijek malo dalje (Corto toujours un peu plus loin, 1970-1971)
Kelti (Les Celtiques,1971-1972)
Etiopljani (Les Éthiopiques, 1972-1973)
Corto Maltese u Sibiru (Corte sconta detta Arcana, 1974-1975)
Bajka iz Venecije (Favola di Venezia -Sirat Al-Bunduqiyyah, 1977)
Zlatna kuća Samarkanda (La Casa Dorata di Samarcanda, 1980)
Tango (Tango… y todo a media luz, 1985)
Helvetske priče (Le helvetiche Rosa alchemica, 1987;
Мu (Mu, 1988-1989)

Izvor:

Korto Malteze: Junak našeg doba

  •  
  •  
  •  
  •  



Jedan komentar na tekst Korto Malteze: Junak našeg doba

  1. Zarko

    06/07/2018 at 00:25

    Corto is King

Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.