Kratka priča o ubijanju

Kratka priča o ubijanju

Odlučio sam da ubijem. Možda je bolje reći oduvek sam to znao. Dok sam bio dečak najčešće sam želeo da ubijem svoju nastavnicu muzičkog, ne zato što sam je mrzeo ili što sam imao lošu ocenu iz njenog predmeta, naprotiv vrlo sam je voleo i divio se njenoj lepoti. Kad god je bilo moguće trudio sam se da budem u njenoj blizini. Na časove hora odlazio sam vrlo rado, stajao sam obično u prvom redu i gledao je pravo u oči. Zamišljao sam kako uzimam očev pištolj i u kasnu jesenju noć izlazim iz kuće, dugo lutam ulicama, hladnih ruku i čela i onda dolazim pred njena vrata, ona ih otvara smešeći se i tog trenutka ja pucam. Iz cele te iluzije ostajala su mi u sećanju samo širom otvorena vrata, njenog leša se nisam sećao niti sam tačno znao gde sam je pogodio. Što sam više o tome mislio moj glas je postajao je sve jači da bih na kraju sve nadjačao, osećao sam se oslobođenim i radosnim. Nastavnica je govorila da odavno takav talenat za pevanje nije srela i da je moja karijera u solo pevanju. Čak su i moji roditelji u to verovali, govorili su svojim prijateljima da ću sigurno postati operski pevač.

Kako je vreme prolazilo i kako sam upoznavao nove ljude moja želja za ubijanjem se menjala. Nekada sam želeo da ubijem više njih, nekada samo određenu osobu. Što su te želje više palile moju utrobu i um, spolja sam postajao sve interesantniji i reklo bi se privlačniji za ljude. Osobito su devojke želele moju blizinu , bilo da smo se samo družili ili samo imali ljubavne odnose. Uglavnom bile su svuda oko mene . Jedna devojka koja mi je bila izrazito bliska zvala se Marta iimala je takve plave oči kakve nikada pre nisam video. Dane smo proveli zajedno, u školi, na ulici, krevetu , svuda. Ona je oduševljeno slušala sve moje priče o ubijanju misleći da će sve to jednom postati dobar roman i da će ona biti srećna što je bila uz umetnika dok je stvarao. Zaista posle izvesnog vremena uz njenu pomoć počeo sam da zapisujem do najsitnijih detalja sve o čemu sam joj govorio. Za šest meseci bila je to jedna ogromna hrpa papira koju je ona lepo i hronološki slagala. Onda kada je smatrala da je dosta, da je kraj, odnela je tu zapisanu priču svom stricu, a on izdavaču. Tako je u mojoj dvadesetoj godini izašla prva knjiga  »O ubijanju i druge priče«.  Knjiga je naišla na veliko interesovanje, čak i na književne nagrade. Sama Marta kao i svi koji su me poznavali bili su iznenađeni tolikim uspehom, samo sam ja dobro znao da je to neminovan početak onog što će se dogoditi.

Marta i ja izabrali smo studije psihologije. To nas je oboje interesovalo i dobro nam išlo, međutim moje želje za ubijanjem više nisu bile samo želje. Prelazile su u noćne more, dotle da sam se trzao i pričao u snu. Naravno Marta je i dalje sve pedantno zapisivala i kad je smatrala da je gotovo izašla je moja druga knjiga  »Porušeni svet«. Ponovo se događalo isto, na svakoj književnoj večeri posmatrao sam lica ljudi koja su mi postavljali pitanja. Zamišljao sam ih mrtve, kako leže u kovčegu, gotovo da sam mogao da čujem njihove porodice kako plaču i govore o monstrumu, koji je izvršio zlodelo. Ne znam kako je moje lice izgledalo tog trenutka, ali znam da je Marta obavezno nekome davala znak da se razgovor prekine.

Moji odnosi sa Martom bili su sasvim jasno postavljeni, nisam je voleo i nije me volela. Živeli smo zajedno u stanu njenih roditelja koji su bili u inostranstvu. Sve račune smo delili na pola, hranili se u restoranima odlazili u bioskope i kod retkih zajedničkih prijatelja. Ponekad smo vodili ljubav ali to je bilo veoma retko. Marta je govorila da je vođenje ljubavi sa mnom podseća na Felinijeve filmove koje nije volela. Nije od mene tražila vernost niti ja od nje, znao sam da u njenom životu postoji neko o kome ne govori. Nisam bio ljubomoran. Smatrao sam da je to njen život i o tome ništa nisam želeo da znam. Ja nisam imao drugih žena osim Marte. Ona mi je bila dovoljna, nju nikada nisam želeo da ubijem. Bilo bi glupo ubiti nekog sa kim svakog jutra piješ kafu, pričaš o vremenskoj prognizi i ko ne sluti sa kakvim zločincem živi.

 

 

Redovno sam čitao crnu hroniku u novinama, bio sam zaprepašćen kako ljudi primitivno ubijaju bez strasti i želje, uglavnom zbog novca I slično. Najgore je od svega što u godinama koje su dolazile i prolazile ubijanje je postalo svakodnevica, ništa posebno i zanimljivo. To me je bacilo u očajanje. Zbog toga sam danima sedeo na terasi i buljio u osušen lijander i razmišljao kako da izvedem ubistvo koje će sve fascinirati i o kome će se govoriti.

Pošto je Marta otputovala na mesec dana kod svojih roditelja ostao sam potpuno sam.

Kod svojih nisam želeo da odlazim, bilo mi je dosta pitanja o Martinom i mom odnosu, o tome hoću li se ženiti ili ne.Ostao sam da zalivam cveće, hranim kanarinca i posvetim se sebi. U tu svrhu svakodnevno sam odlazio na groblje, viđao sam ljude kako tužno gledaju slike svojih pokojnika i gotovo da mi je bilo krivo što ja nisam taj koji je usmrtio te za kojima žale. Sve češće sam gledao usamljene žene po tranajima čije oči kao da su mi govorile »Ubij me,  baš mene«. Tako sam upoznao Milicu. Krupnooku ženu četrdesetih godina čiji muž nikada nije bio tu, i koja je dane i noći provodila vozeći se tramvajem u nadi da će naći sagovornika. Uvek i u isto vreme nalazili smo se u tramvaju broj tri. Ona mi je govorila o svojoj o prošlosti, lepoti koja je lagano napušta, velikim ljubavima i neostvarenim putovanjima. Slušao sam je gledajući je ravno u oči, misleći na suze koje bi njen muž prolio kada bih je ubio.

Jedne noći sam je odveo u Martin stan, vodili smo ljubav i onda dok je ona ležala i čvrsto spavala ustao sam i otišao u kuhinju po nož,  približio sam se krevetu i zamahnuo iz sve snage… tog trenutka snažno je zazvonio telefon. Spustio sam nož i podigao slušalicu. Bila je to Marta koja me je pitala šta radim. Odgovorio sam joj da u mom krevetu upravo leži naga žena koju ću iskasapiti, na šta mi je ona odgovorila da je sačekam kako bi smo nastavili pisanje moje sledeće knjige i završila razgovor uz pozdrav. Ubrzo zatim Milica se probudila i čarobni trenutak je prošao.

Posle ovog Milica i ja smo se sporazumeli da je bolje da se više ne viđamo jer ona nije želela trajnu vezu.

Dugo sam patio zbog prilike koja je prošla, ali sam nastavio da tragam. Jednog trenutka sam čak pomišljao da udavim komšinicu u liftu ali je to bilo toliko jednostavno da sam odustao. Moja duša čeznula je za nečim posebnim neponovljivim, nečim čega još nije bilo u analima crne hronike.

Marta se vratila početkom septembra i sve je opet bilo po starom. Te godine smo diplomirali i izašla je moja treća knjiga. Nekome sa strane moj život bi se činio savršenim, samo sam ja znao da je pitanje vremena, a možda i dana kada će se okončati i kada će se lavina smrti i zločina najzad sručiti na odabrane žrtve.

 

 

Toga leta sam bio pozvan u jedan primorski gradić da govorim o svojoj poslednjoj kjnizi. Naravno Marta je putovala sa mnom, sve je teklo uobičajeno; interviju, ljubopitljivi posetioci i nepodnošljivo sparne večeti pune komaraca. Mislio sam da se to nikada neće završiti da ću se na kraju istopiti i nestati u vazduhu. Marta je bila srećna kao nikada do tada. Čak mi je jednog trenutka rekla da sam izuzetan, što me je iznenadilo, ali sam to shvatio kao uticaj morskog vazduha na njeno raspoloženje. Tačno posle dvadeset dana tog pakla zazvonio je telafon u našem apartmanu, sa druge strane rekli su mi da sačekam jer imam nekoga na vezi. Pomislio sam da je neko od izdavača i da će započeti mučna rasprava oko para, ali čuo sam prijatan muški glas koji mi je rekao:  »Molim vas, hitno se vratite, konačno imamo ono što vam treba«.

Sve mi je bilo jasno. Znao sam ko i zašto zove, hitro sam se spakovao i ostavio Marti pismo da moram da idem, da ne brine i da je sve u redu.

Dok sam putovao bio bezgranično srećan, činilo mi se tako neverovatnim da će se moj san ostvariti. Kad sam ušao u stan prišao sam fioci gde su stajali moji peškiri. Izvadio sam pištolj koji mi je otac poklonio kada sam diplomirao, stavio ga u džep i krenuo. Ugledao sam ga iz daljine sedeo je na klupi ispod slabe svetiljke. U parku je bilo sasvim tiho i pusto, sedeo je meni okrenut leđima, sasvim slobodno sam mu prišao i izvukao pištolj. On se nije okretao prislonio sam pištolj na njegov potiljak, ćutao je. Zatim sam cev pomerio na slepoočnicu, činilo mi se da je tako bolje. Brojao sam u sebi: jedan,dva,tri,…Bio sam na vratima sna koji će se ostvariti, osetio sam vetar koji je počeo da duva. Negde u daljini sevalo je, letnja oluja hvatala je svoj mah. Pucao sam…

******

Milan Guteša, rođen dvadeset četvrtog, sedmog,  hiljadu devetsto šezdeset šeste u Beogradu, od oca Miroslava i majke Zagorke Guteša, diplomirani psiholog i pisac pronađen je mrtav u parku kod Vukovog spomenika. Smrt je nastupila usled pucanja u slepoočnicu. Najverovatnije  reč je o samoubistvu, iako oružje nije pronađeno.

za P.U.L.S.E  Gorica Maldini

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Калпачки
Калпачки
4 years ago

Добра, јака прича…

Milica
Milica
4 years ago

Loša imitacija Dostojevskog. Ne dopada mi se ni ideja (koja nije ni najmanje nova), ni način na koji je napisano. Sorry.