Ljubav je bolest – Padati u nešto

Pasti u ljubav – bukvalan je prevod engleskog izraza – ‘Fall in love’, što u našem govornom području označava izraz za – zaljubio se, zacopao do ušiju – govori o Padu, kao što je Lucifer pao prvi, a za njim svi ostali koji padaju oglušujući se o poslušnost onoga iznad.  Padati-u-nešto je osjećaj povezan sa adrenalinom, kao vožnja motora na Zidu smrti na lokalnom vašaru – sve dok zaista – ne padnemo. Onda pasti znači izgubljenost. Nekome dugotrajnu, neizlječivu, nekome jednodnevnu, zavisno od toga kakva je ko ličnost.

Ovde naglašavamo potrebu današnje psihologije ubaciti nas u svojevrstan kalup ‘strejt’ ljubavi, tj. odnosa muško-žensko, a kada govorimo o ljubavi. Tu postoji niz varijacija, a danas u 21. vijeku mjesta nema za skučenost i vraćanje unazad. Pri tome mislimo ne na ljubav između djeteta i roditelja, brata i sestre, djeda i unuka ili čovjeka i psa i tome slično, nego upravo na tzv. zabranjene ljubavi – između dva ista pola, između troje ljudi, pa i više, između osoba od kojih je jedna promijenila pol i tome slično.

Ljubav je bolest – naučnici su je registrovali, te su ponudili i lijek – razumnitin – tako da ko god osjeti sledeće simptome – leptiriće u stomaku, blagu nesvjestivu, gubitak apetita, pojačanu potrebu za onim od koga smo oboljeli – znajte da je riječ o bolesti i to ozbiljnoj, ukoliko ne dođe do liječenja. Naime, razvijanje hroničnog oboljenja dovodi do stvaranja imuniteta i osoba više ne može da razlikuje zdravo od bolesnog stanja. Posebno se trebaju čuvati adolescenti, jer njihove hormonalne fluktuacije predstavljaju plodonosno tlo, saglasni su naučnici iz Svjetske Zdravstvene Asocijacije za nervna oboljenja MUZAR.

Ozbiljno? Ne, nego kratak pregled satiričnog presjeka problema kojima se bave ‘organizacije’ širom svijeta.

“Ljubav je paničko iskustvo pra-jednog, nerazorivog temelja života i stoji bitno u odnosu sa smrću, uvek je prožeta smrću; a smrt za čoveka nije svest prostog nebivstva, ona znači negaciju

konačnog lika, njegovo ukidanje i time oslobađanje za pratemelj, iz čijeg slućenja ljubav zapravo crpe svoja najveća ushićenja… Ljubav je onaj osnovni fenomen postojanja u kome smo otvoreni za ne-smrtnost smrtnog. U ovoj kratkoj formuli hteli bismo da izrazimo da se ona ne iscrpljuje u jednom međuljudskom odnosu — da ona dobija svoj pravi smisao u egzistencijalnom odnosu konačnog čoveka prema neiscrpnom temelju života”, piše Fink o ljubavi kao jednom od osnovnih fenomena ljudskog postojanja.

.

Možda bismo je mogli postaviti i za onu bazičnu potku na kojoj ili iz koje izviru, tj. u koju uviru i ostali fenomeni, dakle zamijeniti je sa fenomenom igre koji je zauzeo to mjesto.

Ali ukoliko se složimo sa samom postavkom da je ljubav ustvari – bolest, razumljivo je da upravo zbog njenog unutrašnjeg samopotiranja koje obavezno nastupa nakon kraćeg li dužeg vremena, te gotovo dosad nezabilježenog odstupanja u tom smislu, ipak ćemo se držati do sada iskustveno provjerenih odgovora.

Nije tajna da je ova hipoteza odavno postavljena, razmatrana tokom vijekova, a uvijek aktuelna, jer ne postoje aparati koji bi se mogli pozabaviti anatomijom ljudske duše i srca. A ljubav upravo to zahvata. Da li se ona rađa onda kada smo mi za nju spremni, ili se jednostavno ‘dešava’, pitamo se u trenutku kada smo već uhvaćeni u njen vrtlog – nesvjesno – te se onda snalazimo i razmišljamo koji je naredni potez koji treba učiniti – sve kako bi zadržali to stanje u kojem uvijek vrhuni ono najbolje.

Davno je i Empedokle svoje osnovne elemente uvezao upravo ljubavlju, kao petim elementom. Za njega je sila privlačenja – ljubav, dok je sila rastavljanja – mržnja, a ove se ne mogu vidjeti – ljudski svijet se u stvari nalazi na sredini između vladavine ljubavi i mržnje.

Da je ljubav jedan od osnovnih pokretača našeg djelovanja, svjedoče brojni istorijski zapisi o ratovanju država zbog lijepe Helena, Kleopatre i tome slično, tako da ljubav prožima i nešto naizgled nemoguće, a to je ono političko, čega se dotakao i Gabrijel Garsija Markes 1985. godine kada vrši usporedbu ljubavi i kolere. Markes je tu uzdigao ljubav do nivoa poravnjanja sa kolerom, kao bolesti – simptomi kolere su sljedeći: ubrzano disanje, letargija, bljedilo i nesanica – što su takođe i simptomi ljubavi, veoma slični. Kada smo zaljubljeni, ustvari smo posjednuti – nečim višim od nas samih, pa i od same ljubavi. Na neki način mi postajemo robovi. Opet, ne kaže se zaludno ‘slatke muke’, misleći se pri tom na ljubavne jade ili patnje, dakle, zaista kako je Koeljo to primjetio, kada se jednom upecamo na taj mamac, više ni ne želimo ‘biti spaseni’.

Šta nam Koeljo govori o ljubavi?

„Ljubav je bolest koje se niko ne želi riješiti. Oni koji jednom obole, nikada je se ne žele riješiti, a oni koji od nje već pate ne žele ni da ozdrave.“ (Zahir)

.

Mnogobrojna pitanja  u vezi ljubavi su ostala neodgovorena. Zašto nam se šire zjenice, potpuno nesvjesno, u trenutku kada osoba koja nas privlači i za koju osjećamo baš tu romantičnu naklonost – govori, prolazi kraj nas – jednostavno se pojavi u našem vidokrugu? Zašto opet, s druge strane, postajemo neko drugi, oponašajući pijevce, golubove, paunove, radeći klovnovske skečeve i smijuljeći se nekako neprirodno, potpuno nesvojstveno našem uobičajenom ponašanju? Zašto se tada rađaju ideje tipa – ‘Sve je moguće!’, ‘raja na zemlji’ – epizode koje se završavaju upravo kada prestane taj stisak zaljubljenosti koji nas obuzme na kratko vrijeme. Zašto je sve što je lijepo osuđeno da ima kraj – pitanje koje ponavljaju adolescenti iz generacije  generaciju, a odgovora nema. Kako to da se do danas nisu uspjeli medicinski izboriti naučnici i doktori sa svim tim elementima, te nam biti od pomoći kada počnemo da prokazujemo neuračunljivo ponašanje?

Upravo o potrebi njege zaljubljenog čovjeka kao samog pacijenta možemo čitati i kod jednog od istraživača ljubavi kao bolesti, Franka Tallisa, koji će 2005. govoriti o tome da nam je prirodno usađeno ludilo zaljubljenosti koje traje taman dovoljno, a to je period od dvije godine, koliko je potrebno čovjeku da se razmnožava i tako omogući preživljavanje vrste.

Šta je ljubav?  – Nemoj me povrijediti, molim te! – glasi odgovor.

Otkad se piše o ljubavi, povezuje se sa bolesnim stanjima čovjeka i zaista, tu se osim bolesti pojavljuje i mračna strana ljubavi.

Kratka je linija između ljubavi i mržnje. Na žalost, ubrzo nakon ogromne ljubavi dolazi do ogromnog razočarenja. Upravo zbog toga, jer je za to odgovoran taj dio fluida u našem organizmu, bilo bi potrebno pronaći mehanizme kojima bi se mogle kontrolisati te nuspojave. Jer, brojna su svjedočanstva samoubistava, ubistava iz ljubavi, odnosno ljubomore, pa i oceubustava i sličnih zločina.

Frojd nam je to kratko opisao – pokreću nas Eros i Tanatos – ili stvaralački ili rušilački princip. I tu je kraj. Dalje je na nama, da radimo na sebi, nadograđujemo se kroz kulturu, ponašanje, socijalizaciju i školovanje.

Tako da, koliko je dobro zaploviti u ljubavnu luku, toliko je opasno i izaći iz nje. Kada nam se spusti početno podignuti nivo serotonina, moramo se izboriti ni sa kim drugim no – sa samim sobom. A tada se čine greške, tragajući za novim i novim izlazima pod parolom ‘Klin se klinom izbija’, samo da se ne suočimo sa završetkom.

Zamislite svijet bez ljubavi. Dakle, u kojem smo se od nje zaista odvojili, jer smo savladali funkcije razmnožavanja, te nepotrebnog emocionalnog previranja za koje se pokazalo da može biti pogubno. Tada ne bi bilo potrebe za razmjenom osjećanja, nego bismo upražnjavali seks kada želimo i sa kim god to želimo, bez grižnje savjesti i eventualnih posljedica. Tada bismo bili zaštićeni od seksualnih bolesti, potpuno bismo isključili bilo kakvu mogućnost i starenja, ako hoćete, i tada bi zaista bilo omogućeno živjeti bez ljubavi.

Recimo da se čovjek sastoji od tijela, duše i duha, a da ljubav nastanjuje donja dva dijela, rješenje problema bi bilo nikada ne gubiti iz vida vrijednosti koje zadajemo sami sebi, a koje pod uticajem bolesnog stanja zaboravimo. Zavezati se na sredini palube i proći kroz more ljubavi. Odnosno, najprije se uskladiti sa nekim na duhovnom nivou, a zatim oprobati i druga dva. Teško jeste, potrebno je vremena, obično se to nazivaju veze iz prijateljstva i na to se gleda nekako- ‘Ma daj, molim te’, ali tu smo jedino sigurni. Ili jednostavno uključimo novac, kocku, alkohol i druge osobe u igru. Testirati, pa šta bude – vrlo brzo, naravno, ne čekati da prođu godine.

Ukoliko je ljubav bolest kako preživljavaju ljudi koji se godinama u braku, odnosno ‘u ljubavi’? Da li je u stvari ljubav ta koja drži dvoje ljudi na okupu? U prošlosti je brak bio svetinja, a na ljubav bi se gledalo kao na bonus piše Pascal Bruckner 2013. godine, dok se uopšte o ljubavi govorilo vrlo malo, ako ne i uopšte nevezano za brak.

Ljudi su se uvijek zaljubljivali, i tokom godina mnogi parovi voljeli su se veoma duboko, ali samo rijetki u istoriji zabilježeni su da su sklopili brak iz ljubavi“, piše Stephanie Coontz u njenoj istoriji ljubavi.

.

Danas je sve više razvedenih parova. Vjenčaju se jer su slučajno napravili dijete, brak traje do njenog useljenja u kuću i rođenja bebe, a nakon mjesec dana – krah. Nema dalje. U Bosni i Hercegovini je više od 2.500 razvoda godišnje, piše Agencija za statistiku BiH – a prelomna je peta godina. Uzroci se nalaze u nedostatku tolerancije, strpljenja i razumijevanja za drugog, tako da ipak mora postojati nešto više od same ljubavi da bi se u brak stupilo i da bi se isti održao.

Čujmo i šta nam Tolstoj govori o ljubavi.

Ljubav smeta smrti. Ljubav je život. Sve, što razumijem, razumijem zato što volim. Sve biva, sve postoji zato što volim.

.

Da li je ljubav u stvari ekvivalencija činjenju dobra? Da li je ljubav zapovijest? Humanitarne akcije, bez sumnje, projavljuju ljubav u smislu bezuslovnog čina pomaganja drugim ljudima. Ima ih mnogo i sve imaju svoje ciljeve – obično je to pomoć oboljelim, nemoćnim, stradalim, žrtvama maltretiranja i slično. To nas opominje šta je u stvari prava ljubav, gledajući svijet iz očiju drugog, a ne iz samog sebe – svoje sopstvene pozicije. Taj momenat obrata čini da od sebe pređemo na drugog i tu se javlja čin ljubavi. Podaci UN-ovog Global Humanitarian Overview-a pokazuju da 22 miliona dolara treba da se usmjerava naredne godine prema 92.8 miliona ljudi, kojima je potreban neki oblik humanitarne pomoći.

Sokrat i Platon su se složili da ljubav prestavlja oboljenje, odnosno ludilo još u petom vijeku prije nove ere. A od tada se te dijagnoze samo – potvrđuju.

Tačno je. Ljubav jeste ludilo. Koliko god čekali da se ona desi, bježali od nje, sakrivali poglede stidjeli se, ona će nas sčepati – kada se najmanje nadamo. Kada odustanemo od svega, pa i od života, ljubav je taj posljednji tračak nade koji uspijeva da razgori naš skoro pa ugasli plamen i vine nas do neslućenih visina- dok ponovo ne padnemo. A to zaboli. U ljubavnom zanosu dešavaju se čuda; vjeruje se u zagrobni svijet, po nekima ljubav i jeste Bog sam i tada nemamo granica – nismo smrtni, nećemo nikada prestati da trajemo. Ali kada se magla povuče i osjetimo zemlju pod nogama, zabezeknemo se otkuda sad ovo?! Ma šta je ovo do maločas bilo, šta se desilo? I opet vidimo kako nestajemo jedan za drugim, bolno otriježnjeni, čekajući novi napad ludila koji će nas svojim prividom vinuti u Nebo.

Prateće slike: Nikolina Petolas – Surreal Art

Za P.U.L.S.E Ana Galić

Tekstovi iz sociologije na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

4 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
trackback

[…] Ukratko: Ana Galić Ana Galić je diplomirani profesor filozofije i sociologije. Pored nastavljenog drugog ciklusa na filozofiji, ljubav prema umjetnosti sačuvala je na studijama Arhitekture. Smatra da su svi problemi načeti već u 5.v.p.n.e, te da se i sada o istima raspravlja. “Svaki ( duhovni ) zadatak pred kojim se nađemo treba osmotriti iz područja različitih disciplina – filozofije, psihologije, religije, umjetnosti i dr, te kulturnog miljea i životnih iskustava i tek onda pružiti mogući odgovor.” Diplomirala na Kjerkegoru i Jaspersu, a ogromnu ljubav posvetila je izučavanju nadahnjujućih književnika posebno Rilke, Šilera i Hesea. Iako je sama često zapadala upravo u isključive životne poteze, smatra da ništa nije konačno i da se uvijek mora boriti. Poznavalac kreativnog rada u dizajnu odjevnih predmeta, Hatha-joge i pravoslavne filosofije. Sretno udata i majka jedne djevojčice. Izvor: pulse.rs […]

letindor
7 years ago

Ako smo iz subjektivnog (ispod bačeni, pod-metnuti) ljubili ka apsolutu, i nije neki pad već uspon. U smislu značenja mnogih pojmova Zapad je za-PAD, a Istok Izvor. Nauka je očigledno prehlađena i treba joj dati lijek, filosofski, a pridržavati se iskustveno provjerljivog i nije naročito filosofski dok spomenuti Boga ili Božansko više nego jedanput u temi o Ljubavi, jeste, i te kako to, jer filosofija je ljubav prema Božanskoj mudrosti, Sofiji. Bez toga nema filosofije, i takva je to vrsta ispunjenosti da se mora doživjeti, osjećati višim čuvstvom, i umom Nous-om, ne racionalno ili intelektom, a kamo li zdravim razumom. Otriježnjenje nije na zemlji, već u višoj bićevnosti, a bolest, uvijek zbog nedodstatka baš Ljubavi. Filosofski. Sociološki i ne baš, ni politički, ni građanski. Drugo je nauka a Jedno filosofija.

trackback

[…] druženje je otpočelo sa mojim tekstom u magazinu PULSE.RS pod nazivom Ljubav je bolest gdje je Nikolina Petolas bila gost sa svojim fotografijama koje […]

trackback

[…] Ljubav je bolest, […]