Matis i časna sestra

Matis i časna sestra – Godine 1941. je jedna učenica za negovateljice po imenu Monik Buržoa odgovorila na oglas koji je objavio Anri Matis i u kome se traži “mlada i zgodna noćna negovateljica.” Pet godina kasnije prijateljstvo koje se razvilo između Matisa i Buržoa, tada već časne sestre iz reda Dominikanaca,  sa novim imenom sestra Žak-Mari, dosegnuće svoju najvišu tačku kada bude dovršeno kreiranje onoga što je Matis smatrao za svoje vrhunsko dostignuće u životu: Kapeli Krunice u Vansu, južnoj Francuskoj.  Sestru Žak-Mari je Matis nazvao “pravi inicijator kapele“.

Kako je 21-godišnja Buržoa vodila brigu o Matisu, koji je tada bio u svojim ranim 70-tim i upravo se oporavljao od operacije raka creva, njihova uzajamna naklonost je rasla. „Mnogo je naučila od njega, a on je nalazio da je podsticajna, zabavna i dirljiva“, kaže Matisov biograf Hilari Sparling. Nakon što je otkrio da je njegova negovateljica slikar-amater, Matis ju je učio perspektivi. Kada je zatražio njeno mišljenje o svojim slikama i crtežima, ona je odgovorila, „Gospodine,  jako volim boje, ali crteže ne toliko.“ Matisu se dopao njen iskren odgovor i ponovio ga je nekoliko puta, sećala se mnogo kasnije sestra Žak-Mari.

Nakon što je Buržoa prestala da radi kod umetnika, Matis ju je zvao i tražio da mu pozira. Bila je iznenađena. “Kada sam bila dete,” rekla je u jednom dokumentarnom filmu, “roditelji su mi rekli da sam ružna.” Ali je Matis obožavao moćne žene, divio im se i voleo je njenu figuru nalik na kip i snagu koja se u to vreme rađala u njoj.  Matisova ruska sekretarica i model Lidija Delektorska je rekla:

“Monik je, više nego bilo koji model, bila ta koja je obnovila njegovu odlučnost da  kao slikar krene dalje u nepoznatu mu teritoriju.”  

Anri Matis – Monik u sivoj haljini

Ukrašena nakitom za kostim i odevena u šifonsku večernju haljinu sa dubokim dekolteom, Buržoa je pozirala za prvu sliku u ulju nazvanu Monik u sivoj odeći. Kada je prvi put videla svoj portret, prisećala se kasnije, “nije izgledao kao ja i nisam mislila da je jako dobar.” Uprkos svojoj razočaranosti rezultatom, pozirala je za još tri slike: Idol, Zelena haljina i narandže i Cigareta Royal. Nekoliko godina pred svoju smrt u dubokoj starosti sestra Žak-Mari se sećala da ju je Matis uvek slikao bez rukava, jer je voleo njene ruke zato što joj lakat nije bio naboran.

Anri Matis – Zelena haljina i narandže
Anri Matis – Cigareta Royal

Godine 1943. sudbina je htela da se njih dvoje opet sretnu. Odbivši da uprkos ratu napusti Francusku, Matis se preselio u Vans. Buržoa se oporavljala od tuberkuloze u staračkom domu koji su vodili Dominikanci. Objekat se nalazio u istoj ulici, preko puta Matisove kuće. Ona je nastavila da mu bude model, pozirajući za mnogobrojne skice.

A onda je 1946. Monik ostvarila svoj zavet i tako je, protivno Matisovoj želji,  postala časna sestra Žak-Mari. “On je bio užasnut”, kaže njegov biograf, dodajući da je Matis bio “potpuno svetovna osoba i žestoko se trudio da je odvrati.”  

U jednoj strastvenoj razmeni pisama na ovu temu, Matis je napisao svojoj ranijoj negovateljici: “Meni ne trebaju nikakva predavanja  o verskom pozivu, nisu mi bili potrebni sakramenti da bih slavio ime Božje tokom celog života. Otišao sam daleko, čak do Tahitija da se divim lepoti svetlosti koju je stvorio i tako sam mogao da, kroz svoje delo, to  podelim sa drugima.

Tradicija je diktirala da Žak-Mari bude raspoređena u samostan koji nije u mestu odakle je došla, ali se ona vratila u Vans. U to vreme sestre u staračkom domu su koristili kao kapelu garažu kroz čiji je krov curila voda. Kada je sestra Žak-Mari pokazala skicu koju je napravila o Vaznesenju, on je insistirao da to bude pretvoreno u vitraž za kapelu koju bi njih dvoje zajedno projektovali.

Prema biografu, “Matis je čekao na javnu porudžbinu.” Tokom narednih pet godina umetnik je bio opsednut sitnim detaljima kapele. Sestra Žak-Mari je napravila model od šperploče u razmeri jedan prema deset , sledeći Matisove instrukcije, a on je to koristio da osmisli sve elemente zgrade. Motivi vitraža u safirnoj plavoj, smaragdno zelenoj  i limun žutoj izabrani su iz tri radionice.  Matis je čak izradio nacrt u svetlo obojene odežde sveštenika, uz pomoć sestre Žak-Mari. koja je držala u sanduku u svojoj kancelariji original mustri od gvaša i svile.  

Osim što je bila aktivna kao kreativni savetnik, mlada opatica je igrala i ulogu diplomate. “Bilo je ogromnog protivljenja unutar Crkve, naročito od strane samih opatica,” objašnjava biograf Sparling. Opatice su bile užasnute što njihovu kapelu projektuje moderni umetnik koji je slikao gole žene, te je esetra Žak-Mari “podnosila gnev igumanije. Ali se nikada nije pokolebala i bila je odličan borac”, dodaje biograf. Na kraju, Matis je opisao Kapelu krunice kao “zajednički projekat”.  Kada je sestra Žak-Mari rekla umetniku da veruje da je bio nadahnut Bogom, odgovorio je, “Da, ali taj bog sam ja.”

Kada je kapela otvorena 1951. godine, francuska štampa je pisala senzacionalistićki o Matisovoj naklonosti prema časnoj sestri, pa je tako objavljen i članak naslovljen  “Susret slikara i časne sestre je porodio kapelu.” Reporter Pari mača je čak upitao da li je časna sestra nekada pozirala Matisu gola. Ali sestra Žak-Mari je insistirala da je umetnika uvek doživljavala kao svog dedu: “Niko ne bi mogao da kaže da je među nama bilo ičega nepriličnog, jer toga nikada nije bilo”, rekla je.

Autor dokumentarca je rekao da je jedan od izazova sa kojim se susreo tokom rada bio je pokušaj da se otkriju prava osećanja sestre Žak-Mari prema Matisu. “Ono što je konačno izašlo na površinu je da je gajila vrlo duboku naklonost prema njemu,” kaže režiser.

Elen Adan                                             

Preveo sa engleskog: Mirko Gottesmann

Redakcija teksta: Mila Filipović

Tekstovi o slikarstvu na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments