Metempsihoze Irene Savić

Irena Savić, pjesnikinja i slikarica, rođena 1984. u Tuzli, živjela je i stvarala u nekoliko gradova i na nekoliko jezika. Poslije završenog jednosemestralnog tečaja slikanja pri Univerzitetu u Ljubljani, na istom upisuje i studij engleskog jezika i književnosti, a poslije taj smjer nastavlja u Tuzli. Pisala je na engleskom, bosanskom, te slovenačkom jeziku. Poeziju i prozu običavala je potpisivati pseudonimima Una Mariposa i Glowing, dok je slike potpisivala stiliziranim mononimom „IRENA“. Preminula je iznenada u Tuzli, 2012. godine.

Osvrt koji slijedi, autor je uz minimalne izmjene pročitao na otvorenju stalne postavke slika Irene Savić, donacije njene majke, gđe. Alenke Savić, Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, 27. marta 2015.

Neizbježno je, gledajući likovne radove pjesnikinje Irene Savić ne zapitati se – da li je isti poriv vodio njenu pisaljku i njen kist? Da li osobe koje su višestruko nadarene u svakom mediju izražavaju iste stvari ili se pak radi o nekim odvojenim svjetovima, koji postoje paralelno i u glavi i na javi? Neobično je, stoga, posmatrati razvoj pjesničkog izraza s jedne strane i linije, te boje, s druge.

Dok je pjesme, naročito u posljednjem periodu, pisala munjevito brzo, gdje u jednoj od njih lirski subjekt čak promišlja koliko je to pjesama na dan u redu, pa se ograničava na dvije, likovni radovi Irene Savić pokazuju svojevrsnu evoluciju – mukotrpan višesatan rad evidentan je na većini – i predmeti sve više postaju međusobno povezani ili nestabilnih granica ili otkrivaju posve drugačiju prirodu pod izvorima svjetlosti: lampama, suncem, svijećama – toliko prisutinim.

„…Bila sam Eliotova misao / u prošlom životu / ‘April is the cruelest month’“počinje pjesmu napisanu sedam dana prije smrti, i završava riječima „…bila sam nešto to sigurno je / nije ovo meni prvi put.“

Bilo da se ovdje može govoriti o događaju, sjećanju, osjećaju ili tek alegoriji metempsihoze – starogrčkog termina za „seobu duše“, a čija je glavna odlika preobražaj, u likovnom je Ireninom izrazu metempsihoza vjerovatno jednim od suštinskih predmeta.

Obratite li pozornost na slične elemente na raznim slikama, primjetit ćete kako se isti motiv, npr. onaj uvećanih atoma sa elektronskim putanjama i elektronima u spinu na onome što bi trebale biti ovojnice DNK, na drugim slikama javlja kao glave cvijeća na livadi ili glavni sadržaj filmske vrpce.

I dok je za drevne Grke, naročito za Platona u čijoj se Državi metempsihoza značajnije pojašnjava, ista predstavljala mogućnost povratka duše u obliku životinje ili osobe suprotnog spola, za gđu. Savić su okviri papira jedini okviri. Na jednoj slici leptir pruža strune ka nebu i ka zemlji, od kojih jedna, zarivši se u zemlju, već postaje korijenom cvijeta koji buja na površini. Na drugoj slici, stol i stolica u sobi pokazuju kako su zapravo od sira, pod zrakom svjetla iz lampe koja otkriva neobično u običnome. Sunce na nebu ispunjeno je sličnim malenim diskovima koji se na livadi ispod javljaju kao cvjetovi.

Ovi motivi pokazuju da je sve zapravo na nekom nivou istovjetno i povezano. A onda opet, svjetlo koje otkriva drugačiju prirodu inače uobičajenih predmeta možda ukazuje na sjećanje tih predmeta: seoba duše nije brisanje, nego upisivanje starog sadržaja u novu površinu, sipanje iste esencije u novi spremnik.

„Bila sam Eliotova misao“, bila sam krilo leptira koje je cvijet, koji je kamen, koji je loza, koja je okvir, koji je grana drveta, koje je zraka svjetla, koja je drugi okvir, koji je zid moje sobe, koja je moj unutarnji svijet gdje irisi i ruže spavaju pored pepelnica i svjetiljki i satovi uvijek pokazuju podne ili popodne.

U Ireninim interijerima šarenilo često postaje još intenzivnije, predmeti još izlomljeniji višestrukošću okvira koji čine istodobno i više cjelina i samo jednu. Gdje nešto počinje a gdje završava, teško je odrediti. Jesu li okviri posljedica prelamanja svjetla ili su to različite perspektive? Čini se kao da se uloga umjetnika ovdje izmijenila. Više nije umjetnik taj koji stoji i slika svijet koji se oko njega vrti, nego je umjetnica ta koja aktivno sagledava svijet, makar on bio i svijet vlastite sobe (naročito, zapravo, jer je on svijet vlastite sobe) – i to ga sagledava iz svih uglova istodobno i riše u kretanju.

Izlomljenost uhvaćenog tako uopće nije izlomljenost, nego spektar stanja i vremenskih oznaka uhvaćen kroz prizmu oka umjetnice, gdje se svjetlo lomi po uzoru na njen pogled – totalitet svakog predmeta iz svih uglova, sa njegovim obličjem u prošlosti, sadašnjosti i možda budućnosti njegove metempsihoze. Vjerovatno zato na Ireninim slikama sve poigrava; sve se još – kao da je kanila reći – stigne promijeniti u nešto drugo: potok u stijenu, sunce u oko.

Stolovi i podovi često imaju uzorak šahovnice na kojoj stoje svakodnevni predmeti koji se simbolično ponavljaju na brojnim slikama gđe. Savić – vaze ili bokali, svijeće, cvijeće, lampe, pepelnice, cigarete, olovke, ogledala – još jedan podsjetnik da su i sa ograničenim brojem figura mogućnosti kombiniranja bezgranične.

Kao što u svome djelu Tractatus Logico-Philosophicus Ludwig Wittgenstein dolazi do zaključka da „Misao sadrži mogućnost situacije o kojoj je ona misao,“ te da „Ono što je zamislivo, također je i moguće“, slike Irene Savić nisu doslovni prikazi svijeta i utjecaja ljudskog subjekta čak i kada su situacije svakodnevne – njene slike su mogućnosti svijeta o kome su naslikane.

Na raspuklinama višestrukih okvira koji ulaze u naslikano i izlaze iz njega, četvrtaju ga ili spajaju, koji i sami napuštaju konvencije toga gdje slika završava a počinje zid ili pozadina na kojoj ista visi – pleše sjećanje, nešto u genetskom kodu, u atomima DNK ovojnica, u intenzitetu cvijeta, u suncu visoko iznad, ili na filmskoj vrpci; u prstima umjetnice, potezima u pokretu.

Za P.U.L.S.E  V. B. Borjen

Tekstovi o slikarstvu na portalu P.U.L.S.E

  Irena Savić, Slikarstvo, Umetnost, V. B. Borjen