Kroz nukleus artističkog genija Milutina Bojića spoznaje se beskrajna stvaralačka raskoš, u kojoj riječi postaju čudotvorni ključ otvaranja vrata unutar dubina ljudske duše. Njegov opus, parafiran poput raskošne partiture, preklapa ratnu dramu, strastvenu ljubav i duboku filozofiju, stvarajući tako unikatno poetsko iskustvo koje transcenduje vremenske okvire i ostavlja neizbrisiv trag. Bojić ne samo da dokumentuje brutalnosti rata, već stvara apoteozu ljudske patnje i heroizma. Svaki stih postaje oltar na kojem se žrtvuju emocije, a svaka riječ odzvanja kao pjesnički odgovor na ratnu stvarnost. Njemu jezik postaje svojevrsni zbor koji, dirigovan nevidljivom snagom, pretače haos u stihove.

Ljubavne rapsodije, beogradskog Vilfreda Ovena, vode na estetsko i psihološko tumaranje kroz lavirint strasti i ljubavi. Bojić posmatra ljubav kao vezu koja tvori ratno pustošenje s intimnim emocionalnim svijetom. Njegovi stihovi postaju refleksija univerzalne čežnje za ljubavlju usred haosa. Filozofska dimenzija pjesništva, potekla iz Hilandarske ulice broj 24, otkriva duboke misaone slojeve. Stihovi mu postaju čvorište gdje se susreću prošlost, sadašnjost i budućnost, a njegove pjesme postaju tkivo koje povezuju sve principe ljudskog iskustva. Korijen njegove pjesničke filozofije postavlja pitanja o smislu života, prolaznosti vremena i prirodi ljudske egzistencije. Rapsodija Milutina Bojića projektuje sliku imaginarnog svijeta u kojem se susreću sveopšta cipelarenja duha opisanog habitusa. Prepoznatljiv po ovakvoj poetskoj naravi, nepokorni poeta ostavlja u nasljedstvo metafiziku, ratnu dramu i ljubavne ekstaze. Kratak životni vijek iskoristio je da progres duha umjetnosti, zahvaljujući životnim predispozicijama, počevši od titule genija do krune neprevaziđenog intelektualca, prozaiste, poete i filozofa, pretvori u traganje za smislom unutar haotičnih sfera života. Jezik postaje njegov ontološki alat, uz koji znalački, dešifruje tajne opostojanja usred rata kao okrutnog gledališta. Ratna poezija Milutina Bojića ne samo da opisuje ratne strahote, već silazi duboko u metafizičko promišljanje o prirodi ljudske destrukcije, moralnosti i besmisla. Ljubavne, ratne i filozofske rapsodije ovog pjesnika postaju katalizator duhovnog preobražaja. Njegova sposobnost da istražuje ljubav kroz prizmu filozofske refleksije donosi iznimnu dubinu njegovim stihovima. On se bavi pitanjima o homoterasu ljubavi, sposobnosti da se duša izdiže u odnosu na materijalna ograničenja, a istovremeno genijalno preispituje granice ljudske senzualnosti.

Ovakve filozofske refleksije njegovog opusa postavljaju Milutina Bojića na poziciju mislioca pjesništva. Misli duše zaspale na Solunu napravile su most između empirijskog i transcedentalnog – tražeći smisao u svakodnevnom i apstraktnom. Kroz filozofiju stiha Bojić poeziju sagledava kroz panoramu prolaznosti vremena, identiteta i univerzalne harmonije. Dok poezijom neustrašivo hrabri granice filozofskog i umjetničkog izraza, njegov metafizički šapat pretočen u spoznaju stvarnosti, odnosno suočavanjima sa dekadencijom svijeta, odjekuje kroz stranice vremena, ostavljajući nas sa izazovom da promišljamo o vlastitoj egzistenciji unutar šireg konteksta univerzalnih pitanja koja opterećuju granice između ljudskih i kosmičkih prostranstava.

U svom poetskom odgovoru na nebeski sud Milutin Bojić nas afirmiše koridorom kroz univerzalnu alternativu u kojoj se individualna refleksija stapa sa metafizičkim putovanjem. Shodno tome, kroz takvo alternativno stvaralačko okruženje, Bojićevi stihovi, gvozdeni i jaki, nude putanju kroz tminu ljudske egzistencije. Unutrašnji dijalog pjesnika otkriva univerzalnu težnju za smislom života, pri čemu se svaki čovjek suočava s izazovom biranja između duhovne posesivnosti i zemaljskih uživanja. U svojoj poeziji se umjesto pokajanja odlučuje na manifestovanje žudnje za razumijevanjem života i svijeta. Uz već pomenute pjesničke atribute, Milutin Bojić ne pokazuje kajanje pred metafizičkim autoritetom. Umjesto toga, on artikuliše svoju težnju za razumijevanjem života, tako što u strašnom danu konačnog suda, kao glavnog motiva svojih djela, analizira ljudske inscenacije u strofama. Na koncu svojih ideala, Bojić uvijek bira vječnu prazninu; on svoj život ne deklariše u raju ili paklu, već u ništavilu.

On traži vlastito značenje, a paradoksalno tome, on se bori za smisao sudbine drugih, nadilazeći sebe i udaljavajući se od praznih borbi između prosvjetljenja i tjelesnih iskušenja u vremenu megalomanije. Na taj način, čitav svoj život boreći se sa teretom dekadencije i nihilizma vremena u kom je živio, hvatajući valove koji ga vode kroz tamu, sudbinom života, na svu žalost, nije stigao da preispita sve zemaljske tajne. Bojić ne bježi od života, smrti i transcedencije. Već, u konačnici, Milutin Bojić ostaje neizbrisiv u književnoj baštini, doprinoseći ne samo književnosti, već univerzalnom afirmisanju ljudskog iskustva kroz poetski izraz duboke filozofske osjetljivosti.

U toj poetičkoj viziji, njegova poezija postaje vodič kroz ljudske duše, podsjećajući nas da istinska umjetnost proizilazi iz autentičnog izraza sopstva. Bojićeva ostavština postaje podsjetnik da se u tišini vlastite autentičnosti duhovnog pejzaža i tišine otkriva snaga velikana, a u slobodi estetskog izraza osjeća se puls vječnosti. Treba se vratiti estetskoj osnovi i sopstvu, kakvi god oni bili, da bi se jedan velikan poput Milutina Bojića mogao očitovati u svom punom sjaju na lirskom nebu.

za P.U.L.S.E Vlado Jovanović

  Književnost, Milutin Bojić, Vlado Jovanović