“Moby Dick” – Živio teatar

Predstavom „Moby Dick“ reditelja Stefana Tèa i ansambla Teatro dei Venti iz Italije, zasnovanoj na motivima iz istoimenog romana Hermana Melvilla, a izvedenoj na Trgu Susan Sontag, najavljeno je 61. izdanje Internacionalnog teatarskog festivala MESS, ali je istovremeno nagoviješten i povratak teatru, tom magičnom „susretu“ publike sa likovima, „pozivu“ na zajedničku plovidbu neotkrivenim svjetovima, između kojih se već dvije godine upliće pandemija korona virusa. Iako će možda na scenama ovogodišnjeg MESS-a biti izvedene predstave složenijeg teatarskog jezika i dubljeg umjetničkog značenja, teško da postoji predstava koja je u ovome momentu bila potrebnija domaćoj publici, a koja bi je svojom živošću direktnije podsjetila na snagu i širinu teatra. Vrativši teatar pod otvoreno nebo (uz žal što se organizatori nisu odlučili za noćnu izvedbu sa svjetlom kao dodatnim teatarskim elementom) i predočivši njegovu prostornu prilagodljivost, ali i skladnost sa ostalim umjetnostima kao što je savremeni cirkus, ples, performans, muzika, književnost, a jednim udarcem u bačvu spojivši avanturističko i epsko sa arhaičnim, fizičkim i metafizičkim, upravo je ovaj ulični spektakl, svojom scenskom dinamičnošću i fizičkom energičnošću, na trenutak otklonio nakupljeni strah, uzdrmao i oslobodio zabrinutu publiku, postavio direktna pitanja o ljudskom postojanju… Dok odjekuju udarci u velike Heidelberške bačve, sunce se probija iza okolnih zgrada, a vjetar njiše poderana bijela jedra, dok se postepeno uzdiže sablasni drveni brod.

„Zovite me Ismael“, započinje svoj poetski fragmentirani monolog jedan od mornara kojeg igra Hannes Langanky, u duhu Williama Shakespearea i glasom koji, potpomognut mikrofonom, kao da odjekuje iz zamišljene oluje i prodire u mutne morske brazde. Prije toga, na Trg će stupiti ansambl od 20 izvođača, glumaca, plesača, cirkuskih akrobata, muzičara, koji, „naoružani“ muzičkim instrumentima i udaraljkama te građevinskim rekvizitima, prekrivenu pokretnu drvenu scenu pretvaraju u sumanuto, ali ritmički sinhronizovano brodogradilište, na kojem velike drvene bačve čekaju da se uključe na „pravi“ takt. Dok će se u scenografiji Dina Serre i Massima Zanellija, u kojoj se konstantno pojavljuju „nastavci“ jedne pomorske slike, stalni brodski orkestar sa bubnjevima (Igino L. Caselgrandi), električnom gitarom (Domenico Pizzulo) i trubom (Matteo Pontegavelli), smjestiti na premac, ostatak palube će „osvojiti“ „Bottari“ bubnjari iz Kampanije i akrobatski plesači, koji će ritmom i pokretom, ali i svojim tijelima, započeti ovo nezaustavljivo epsko, alegorijsko, teatarsko „punk“ putovanje. Istovremeno, centralni lik Ahab (igra ga Federico Faggioni), sa frankenštajnskom protezom, sve vrijeme će kružiti oko broda i čekati da preuzme kormilo kitolovca „Pequoda“, tj. da „uđe“ u Ismaelovu priču, a zapravo će lutati morima čekajući da se pojavi divovski bijeli kit koji mu je odgrizao nogu.

Nakon uvodnog Ismaelovog monologa koji neodoljivo podsjeća na unutarnje borbe Shakespeareovih likova, a u kojem on povjeruje da je život „božanstven dar“ te da se treba penjati na „najuzvišenije vrhove“ i ponirati u „najdublje provalije“, ali i u kojem na kraju uzvikne: „Prokleta neka je nada! Prokleta neka je vjera! A povrh svega, prokleto neka je strpljenje!“, okružen drvenim ljestvama, isprepletenim užadima i sajlama, oborenim jedrima, „Pequod“ će „uploviti“ u „bijelu vodu još bjelje vjeđe“. Dakle, dramaturška struktura koju potpisuje Giulio Sonno biće sačinjena od izdvojenih i preoblikovanih dramsko-pjesničkih monoloških (Ismaila i Ahaba) i dijaloških slika (mornara Starbucka i Ahaba). Te slike će biti popraćene segmentiranim koreografskim i muzičkim tačkama, u kojima će akteri kopljem braniti brod od imaginarnih neprijatelja, prizivati Boga, umirati, te, posipati vodu po palubi, trčati, skakati, praviti leteće kolutove, penjati se, međusobno se obračunavati, podižući scensku napetost od premca prema jarbolu, dovodeći sebe i publiku u prostor između mora i neba. U ovakvom ludičkom „graditeljskom“ zanosu konstantnog „hoda po žici“ u kojem će se zatezati konopci, u kojem će kapati znoj, a mišićava tijela jaukati od napora, u kojem će svaki trenutak „gradnje“ biti vidljiv i dostupan, skelet „Pequoda“ će postepeno izranjati iz teatarske magije i publika se neće stići ni osvrnuti, a jedra na jarbolima će se zavijoriti.

Ahabov „Pequod“ će redovno zaranjati u vode fizičkog teatra te u virove biblijskog simbolizma, a povremeno će zalaziti i u dubine složenije psihološke karakterizacije likova i idejno-tematske polivalentnosti Williama Shakespearea, ali i u one „faustovskih“ metafizičkih dilema. Već postojećoj Melvilleovoj simbolističkoj viziji vječnih sukoba između čovjeka i prirode, čovjeka i Boga, nade i sumnje, zbilje i priviđenja, dobra i zla, reditelj Stefano Tè pronalazi i ističe i one društveno angažovanije motive i teme, kao što su npr. migracije, ili strah od drugih zemalja te bjesomučno stvaranje nepostojećih neprijatelja. Uz konstantno osmatranje nadolazećeg i nepoznatog, scena koja posebno ukazuje na aktuelni problem svjetske migracijske i izbjegličke krize jeste ona u kojoj su, braneći se od drugog i stranog, protagonisti sami sebe zatočili kopljima u skeletu broda, dok na osmatračnici na jarbolu jedna od „zatvorenica“ čeka, izvodeći akrobacije.

Nakon konačnog i jedinog klasicističkog dramskog sukoba između Ahaba i časnika Starbucka, u kojem Ahab uoči da se „čudovište primiče“, trup broda se, ponovo magijom teatra, a zahvaljujući spretnosti glumaca i brzini nadogradnje, zaokreće, pretvara i uzdiže u kostur kita i tada postaje jasno da svaka opsesija čovjeka vodi direktno u usta levijatanu. „Širom otvori usta, Moby Dick. Pričaj sa mnom, a ako nisi u stanju, onda me drži u raljama svoje misterije. Ja ti dolazim“, zavapit će bez glasa Ahab koračajući zrakom prema drvenim obrisima glave sablasne nemani.

I muzički instrumenti će utihnuti, razina adrenalina će opasti, a posada će uskrsnuti i zajedno sa svojim kapetanom nastaviti vječnu potragu za fatamorganom spasa koji je uvijek tu, na obali, u samom čovjeku.

„Živjelo more! Živio čovjek! Živjela sloboda!“, uzvikuje ova predstava sa svakšm novim udarcem i skokom, a publika od svega najjasnije čuje: „Živio teatar!“.

Mirza Skenderagić

Izvor: OP BHRT

AUTORSKI PROFIL

Mirza Skenderagić je rođen u Sarajevu 1986. Na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu diplomirao je žurnalistiku 2009. Trenutno je apsolvent na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, na odsjeku za Dramaturgiju. Dobitnik je stipendije Fondacije Karim Zaimović za 2014. godinu, koja se dodjeljuje studentima sa izrazitim talentom iz oblasti kulture, umjetnosti, književnosti i novinarstva. Njegov dokumentarni film Ja mogu da govorim osvojio je Zlatnu jabuku na 13. Bosanskohercegovačkom filmskom festivalu u New Yorku, te priznanje na Pravo Ljudski Film Festivalu 2016. godine. Njegova drama Probudi me kad završi proglašena je pobjedničkom na 4. Heartefactovom konkursu za najbolji regionalni savremeni angažovani dramski tekst. Objavio je preko 100 autorskih tekstova, studija, eseja, filmskih, književnih i teatarskih kritika, recenzija, intervjua, kratkih priča.

0 0 glasova
Ocenite članak
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest
0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments