Moj prijatelj Ingmar Bergman

Moj prijatelj Ingmar Bergman

Moj Bergman ili INGMAR BERGMAN (1918-2007)

Danilo Kiš bio je pasionirani ljubitelj stihova mađarskog pesnika Endre Adija. Budući da je znao mađarski jezik čitao ga je u originalu. Ostali su zabeleženi Kišovi prevodi Adija na srpski. S tim u vezi rekao je nešto vrlo zanimljivo, da je za svako svoje emotivno stanje i raspoloženje imao po jednu Adijevu pesmu. Podsetilo me je to na moj odnos prema Ingmaru Bergmanu i njegovim filmovima. Ovaj tekst će govoriti upravo o tom odnosu, a ne o tome kad je Bergman rođen i umro. Ne o tome koliko Bergman znači za svetsku kinematografiju, već zašto i na koji način znači meni.  Mada valja napomenuti snagu njegove aktuelnosti oličene u visokim ocenama gledalaca i kritike, broju daunlodova na netu i postavljenih snimaka filmova i broju njegovih scenarija koje pozorišni reditelji širom sveta adaptiraju u pozorišne predstave. Ako seciram utiske mogu da zaključim da Bergman nije najbolji režiser, niti najbolji scenarista, a ni najbolji autor. Ali ni ne treba da bude najbolji –  Bergmanovi filmovi imaju nešto „moje“, nešto što me vraća njima da ih periodično gledam. Kada mi se čini da sam se udaljila od sebe same, potražim se u Bergmanovim filmovima. Svako novo gledanje je kao novi film što čini da Bergmanove filmove doživljavam kao dinamične i magične. O ogromnom Bergmanovom filmskom opusu koji broji preko četrdeset ostvarenja ima mnogo onih koji mi se ne dopadaju. Svi pre Divljih jagoda nisu „moji“. Nikada nisam bila oduševljena filmovima Leta sa Monikom (1953), Sedmi pečat (1957) i Osmesi letnje noći (1955), filmovima koji se smatraju za bitne. Ali zato postoji petnaestak njegovih filmova koji mi mnogo znače. Za svako emotivno raspoloženje i stanje mogu da pronađem neki. Zapravo, imam za svaki mesec po jedan Bergmanov film. Stvaralačka snaga Ingmara Bergmana ne ogleda se zasebno u režiji, fotografiji ili scenariju. Njegova snaga je u specifičnom spoju ta tri i posebno u radu sa glumcima. Rekao je glumici  Liv Ulman „Ti si moj Stradivari“ čime je pokazao koliki značaj daje ne samo Liv, već uopšte pojmu glumca. U njegovim filmovima svaki glumac je kao instrument, a on, Bergman, kao dirigent..

Kako je Bergman postao moj Bergman ili DIVLJE JAGODE (1957)

IB Divlje Jagode

Iako je Bergman stvarao filmove i pre Divljih jagoda, tek sa njim postao je vrhunski stvaralac, neko ko je ostavio trag. Divlje jagode su filmovani lirski pejzaž u kom vremešni glavni junak putuje, i mentalno i realno, gde se susreće sa sobom i gde se rastaje od sebe. Putuje automobilom od tačke A do tačke B kako bi primio nagradu za životno delo, a sve ono što se dešava pre, za vreme i posle tog puta je sadržaj filma. Putujući, on se susreće sa prekorima snaje, sa drugim putnicima, sa snovima i snoviđenjima.  Vremena se sudaraju, ali i kohabitiraju. Realije se prepliću sa fantazijama i snovima. Junak putuje prostorno što daje filmu notu „on the road“ žanra, ali on putuje i vremenski i misaono (a da se ne zakorači na polje sf-a) kroz sećanja, razmišljanja i snove. Ako uzmemo u obzir da je ovo film iz 1957. još više ćemo ceniti njegovu aktuelnost. Bergman je uspeo da ulovi nešto metafizičko i neprolazno, nešto što ostaje. Podstaknuta ovim filmom, jednu pojavu sam nazvala „fenomen divljih jagoda“, a odnosi se na situacije kada posetimo mesta iz prošlosti koja su nam značila i „susretnemo“ se sa sobom tadašnjom i sa tadašnjim ljudima, okolnostima i duhom vremena. Što je naša mentalna snaga jača „susreti“ su verniji i realističniji. Verujem da u životu svakog čoveka postoje takva mesta. U mom ima nekoliko i ono što je zanimljivo je da u svakom drugom „vidim“ drugu Aleksandru. U mom slučaju ta snoviđenja su veoma upečatljiva..

Detinjstvo ili FANI I ALEKSANDER (1982)

IB Fani i Aleksander

Film Fani i Aleksander podseća me na moje sarajevsko detinjstvo u kući punoj ljudi gde sam živela do 1993. iako je moja porodica daleko od otmenosti Ekdalovih. Ali isto kao što se Aleksander upoznaje sa ustrojstvom sveta preko uže i šire porodice i njihovih odnosa, tako sam se i ja posredstvom svojih „Ekdalovih“ suočila na mikro planu sa funkcionisanjem sveta i sa pravilima igre. Fani i Aleksander osim što govori o detinjstvu više od bilo kog drugog njegovog filma govori i o mržnji. Posebno u odnosu Aleksandera prema očuhu. I tu Bergman ruši jedan mit, mit kome su mnogi podlegli, recimo, Đuzepe Tornatore u filmu Sinema Paradizo, mit o deci kao o nevinim bićima. A dete je, zapravo, čovek u malom. Sve što mogu odrasli mogu i deca. I voleti, i mrzeti, pa i ubiti. Na kraju krajeva bebin plač ima po decibelima istu snagu kao plač odraslog čoveka, i bukvalno i simbolično..

Izmišljeni jezik, nedorečenost i tišina ili TIŠINA (1963)

IB Tišina

Film Tišina oskudeva u rečima, čak i ono malo što je prisutno pripada u velikoj meri nepostojećem i nerazumljivom jeziku koji se govori u izmišljenoj zemlji u koju odlaze dve sestre, Ana i Ester i Anin sin Johan koji je u pretpubertetskom uzrastu. Ester čezne za bliskošću sa sestrom Anom. Za njom čezne i njen sinčić. A Ana čezne za pažnjom muškaraca. Sve to mi vidimo iz njihovih postupaka, a ne iz reči. Kao što nam ništa ne govori izmišljeni jezik u izmišljenoj zemlji u kojoj su se našli, ne govore ni njihovi dijalozi na švedskom koji su uredno prevedeni. Sva tri junaka su usamljena. Njihove reči su nedorečene, dijalozi me podsećaju na pesmu EKV-a:

Kad krenem ka, da idem na, ja pitam za, da se vidim sa, pa čekam da u, i mislim da je, kažu da, ne prepoznaju me..

Njihova komunikacija je opiljak komunikacije. Nedorečenost ostavlja prostora za tumačenje tako da dok ga gledamo, mi ga ponovo „snimamo“. Ono što sam videla pre tri godine nisam prošlog meseca i obratno. Sijaset tumačenja i svi smo u pravu. Era selfija i društvenih mreža je postbergmanovska. Ali film Tišina je nikad aktuelniji. Tišina nikad nije bila glasnija. Kao reči u izmišljenom jeziku u izmišljenoj zemlji, i kao nedorečenost švedskih junaka.

Svedoci smo ponovnog „Kad krenem ka, da idem na, ja pitam za, da se vidim sa, pa čekam da u, i mislim da je, kažu da, ne prepoznaju me“..

A reči, one upravo treba da služe da iskažemo sebe, a ne da se maskiramo njima i da ćutimo govoreći. Sa druge strane, ako je nekome tako lepo što bih se ja bunila?! Nisam revolucionarka ako nekom detetu kažem da Deda Mraz ne postoji. Tišina ne ubija. Zato neka je..

Ko sam i šta želim ili PERSONA (1966)

IB Persona

Kao i Tišina, i Persona počiva na odnosu dve žene, ali ovde nije reč o dve sestre, već o bolničarki i bolesnoj (čija je bolest upitna).  Bolničarka Alma, naizgled jednostavna i brbljiva žena, dobila je zadatak da provede neko vreme u kući pored mora sa glumicom Elizabet čija se bolest sastoji u tome da je svojevoljno zaćutala. Film je eksperimentalan i mnogi motivi su magloviti, od ruku iz kojih lipti krv, jer su zabodeni ekseri, do pucanja trake i nelinearne radnje sa čestim elipsama i grubom montažom gde gledaocu nije jasno predočeno šta je san, a šta java i snoviđenje. U moru nejasnoća ono što je jasno da je odnos Alme i Elizabet nežan, na ivici romanse, sa dinamikom koja odgovara vezi, iako se formalno ne prelaze granice. Alma priča, Elizabet sluša i ćuti. Alma je praktična i lagana. Elizabet, ta koja je teška. Ali kako odmiče radnja, baš kao u Kunderinom romanu Nepodnošljiva lakoća postojanja, likove dublje spoznajemo i mi kao gledaoci se pitamo da li je lagano baš lagano i da li je teško baš toliko teško. Saznajemo da u Almi čuči jedna mala Elizabet i obratno. Persona me je podstakla da zaključim da u međuljudskim odnosima, bez obzira da li ima karakter veze, prijateljstva ili nečeg trećeg, tražimo neispoljeni deo sebe, naš „produžetak“ koji skoro nikad nije bukvalan i lako uočljiv. Nešto što je u nama, ali skriveno i neispoljeno, ali ipak živo i prisutno. Iako nam se na početku čini da su junakinje veoma različite, mi kako film teče, shvatamo da su one mnogo sličnije. Obe su nezadovoljne životom koji žive, opterećene krivicom i melanholijom. Obe opterećene pitanjem majčinstva i uloga koje žive i koje se očekuju od njih. Kada Elizabet gleda na tv-u poznatu sliku jevrejskog dečaka kako diže ruke pred nemačkim puškama ona urlikne, ali ne samo zato što je prizor tužan, već što je i ona „Nemac sa puškom“, jer ima sina kom je nesposobna da pruži ljubav. A Alma, je, pak, učinila ono što ona nije imala hrabrosti: abortirala je i tako se oslobodila krivice loše majke. Ali u njoj je prisutna krivica zbog tog čina. Možda ljudi koji se dvoume oko pitanja roditeljstva posle gledanja ovog filma donesu neke odluke..

Strast (bez strasti) ili ANINA STRAST (1969)

IB Strast

Naslov asocira na nešto melodramatično ili pornografsko, ali u filmu Strast to nije slučaj. (Anina) Strast odnosi se na strast prema vezi kao takvoj gde se sumanuto traga za parom, bez da se mnogo misli ko će biti par. Glavna junakinja Ana nehotično izazove saobraćajnu nesreću u kojoj joj muž i sin ginu, a ona povredi nogu i sve to nakon muževljevog saopštenja da želi da je ostavi. Njen drugi muž koji ima isto ime kao prvi – Andreas – umalo da isto završi. Ana stalno ističe ljubav prema istini, ali postavlja se pitanje koliko joj je ona sama verna. I šta je to istina. U mom sistemu vrednosti istina i iskrenost imaju visoku vrednost. Ono što je meni bitno je duhovno i emotivno poštenje. To je iznad objektivne, tj. činjenične iskrenosti. Ne lagati emocije i ne manipulisati znanjem. To je moj lični imperativ. Četiri glavna lika u ovom filmu žive u emotivnom i duhovnom nepoštenju. Ana veruje da voli svoje muževe, ali ona je, zapravo, zavisna od institucije braka, pojmovno, neovisno od toga ko je akter sa druge strane. Andreas veruje da voli samoću, a zapravo, čezne za svojom prvom ženom koja ga je ostavila i čezne za ljubavlju i nežnošću. Elis voli svoj posao arhitekte i svoj hobi fotografisanje i svoju ženu, ali suštinski on je kontrol frik i u njemu postoji prigušena sadistička crta. Njegova žena možda je  jedina koja živi u istini. Živi svoju nesreću i ne poriče je. Četverac iz Strasti susrećem svakodnevno. Anina strast utkana je u kolektivno nesvesno balkanskog naroda još više nego švedskog. Susretala sam se nebrojeno puta sa stavom oličenom u sentenci „samo da obučem venčanicu, a posle neka bude smak sveta, samo da budem normalna, samo da budem po meri mase“. Postoji mnogo ljudi, češće ženskog pola koji su sposobni da vide svoju vrednost, samo i samo, kroz instituciju braka. Mi možemo da nagađamo zašto je to utkano u neke ljude, da li je posledica nečega što nameće društvo ili je posledica vlastite prirode. E, o takvoj jednoj ženi Bergman je snimio film..

Ludilo u dvoje ili VUČIJI SATI (1968)

IB Vučiji sati

U ovom filmu postoje dva nivoa radnje, spoljni i unutrašnji. Film govori o bračnom paru i njihovom okruženju, ali budući da su svi likovi sem dvoje glavnih psihotični trip, film govori o demonima simbolizovanim u tom okruženju. Demoni su plod halucinacija supružnika. Demon strasti, ljubomore, razvrata, straha od smrti, straha od homoseksualnosti, demon reda. I sam Bergman je često u intervjuima govorio o demonima koji ga pohode. Sve to me je navelo da razmislim o vlastititim demonima čije postojanje ne mogu da poričem. Bitno pitanje je supružničko ludilo, a samim tim i koji demoni su autentično moji, a koji su deo „miraza“. Koliko nas kao pojedince vezuje osim ljubavi i zajedničkih ciljeva i zajedničko ludilo i demoni. Kroz zajednički život parovi neretko počinju fizički da liče jedno na drugo, ideološki, ali šta je sa podelom demona? Tati i mami se često dešavalo da u isto vreme počnu da govore istu rečenicu. Koliko ima mene u tebi i koliko ima tebe u meni?.

Neželjeno majčinstvo ili JESENJA SONATA (1978)

IB Jesenja sonata

Eva baš kao što je izvršila abortus u realnom životu tako je necelovita i ne završava stvari u duhovnom životu. Sve njene ideje su začeća i fetusi, ali nikada porod i biće. Majka pijanistkinja ima dve ćerke. Jedna je bukvalno ometena u razvoju, a druga, naizgled zdrava, duhovno je slaba, u majčinoj senci, nesrećna i nedovršena. Ona kada počne da svira na klaviru amaterski Šopena, majka pijanistkinja prekine je i rukama profesionalca dovrši delo.  Kada je Eva bila mlada, majka je uticala da raskine vezu sa dečkom koga voli i da abortira. Sada živi u braku sa čovekovom koga ne voli. Sin im je umro. Ali šta je sa Evinim otporom? Zašto je pasivno prepuštena majci umesto da vodi svoj život?!  U ćerkinom životu nije ništa pun dovršen krug, već samo počeci. Obe ćerke su slike odrasle neželjene deca sa svojim posledicama. Baš kao što je i dečak u Personi neželjeno dete. Pitanje majčinstva nameće se od strane društva kao nužnost i pravilo bez da se razmišlja o posledicama. Horski nam ponavljaju rađajte se i množite se, a da se ne ostavlja prostor za neki drugi put. Šta je sa našim životnim sklonostima i željama. I da li je baš svako biće pogodno za roditeljstvo?! Da li je greh ne želeti biti roditelj i stalno takvu odluku svrstavati pod okrilje sebičnosti. Kao da ljudi tako i  samo tako, kao roditelji, doprinose društvu. Pod cenu rađanja nesreće. Majka pijanistkinja je rodila po inerciji, a da nije osetila ono čarobno obećano joj majčinstvo o kom se toliko priča. To je kao kad se nekom ko je slep objašnjava čar boja. Ako bog postoji to znači da je on hteo da se majka pijanistkinja rodi „trudna u duši“ i da porodi sviranje i da je svako insistiranje da bude „trudna u telu“ nasilje nad njenim sklonostima i božijom datošću. I onako je planeta prepunjena nesrećom. I kroz istoriju prepolovljena ratovima. Ciklično..

Prizori iz bračne čamotinje ili PRIZORI IZ BRAČNOG ŽIVOTA (1973)

IB Prizori iz bračnog života

Zajednica dvoje ljudi mnogo je više od sintetičke venčanice, preskupe i prepunjene margarinom torte sa sedam spratova, čajne kobasice kupljene na akciji, „crnog“ i „žutog“ soka i zajedničkih fb profila aka „JovaniJelenaPetrović“. Sve počne naivno kao u bilo kom hororu: plotno, emotivno ili iz dosade, ponekad po inerciji. Lagano. A onda se naša dva zaljubljena pauka nađu u mreži iz koje se samo teorijski mogu iskobeljati: novonastala deca i njihova očekivanja, očekivanja seniora pauka, jedan senior je dao novac za auto, a drugi novac da se taj isti auto registruje, stambeni kredit, rasturanje zida između kupatila i dnevne i dograđivanje drugog zida kako bi se dobilo na prostoru, planovi za pedeset godina unapred, hor tetaka, stričeva, zaova, devera, šogora i ostale rodbine koji imaju svoja očekivanja. Mreža se samo plete, a naša dva pauka nepomično stoje i niko ih ništa ne pita. Oni su potpisali neki papir i to je to. Ali odnos dvoje ljudi nije matematički proračun i suštinski niko ne može predvideti svoja osećanja u budućnosti i garantovati ljubav. I zato je brak kao institucija besmislen sve sa svojim bračnim i predbračnim ugovorima. Mogu nama arhitektura, matematika i fizika reći da je most stabilan, ali ako padne bomba on će se razrušiti. Supružnici uzimaju stambene kredite, a ne znaju da su tako u stvari uzeli emotivni kredit. U jednoj takvoj mreži našli su se i Bergmanovi junaci Johan i Marijan koji su stalno u ispunjavanju tuđih očekivanja i u planovima sve sa obaveznim nedeljnim ručkovima, jedne nedelje kod Johanovih, druge kod Marijaninih. I kad Johan ostavlja Marijan on kaže da zna šta je brine, a to je šta će reći svet oličen u majci, sestri i prijateljima. Supružnici su na središtu arene u svom bračnom krevetu, a oko njih je svet, rodbina i prijatelji koji grickaju suncokretove semenke i navijaju i prognoziraju. Sutra, prekosutra, sledećeg meseca, godine, decenije, veka – sva vremena su tu samo nema nas i sadašnjosti. Zašto je tako teško odreći se papira i ceremonija? Zašto smo pagani kad precenjujemo burmu?.

SM ili IZ ŽIVOTA MARIONETA (1980)

IB Iz života marioneta

Brak je i u središtu jedinog Bergmanovog filma snimanog u Nemačkoj, na nemačkom jeziku. Ali za razliku od filmova Strast i Prizori iz bračnog života koji se bave brakom kao jednom koprenom kojoj se teži zbog društva, Iz života marioneta je složen prikaz braka kao jedne unutrašnje prinude gde se supružnici na neki način preziru, dok se istovremeno i vole, gde čitava ta dinamika podseća na sadomazohistički odnos iako nije formalno reč o toj subkulturi. Donekle je sličan odnos para u filmu Gorki mesec Romana Polanskog. Piter i Katarina nisu zajedno zbog društvenih okolnosti, niti zbog braka kao institucije, ali oni su usmereni jedno na drugo gonjeni emotivnom prinudom koja je prisutna uz ogroman međusobni prezir supružnika. Nisam mogla a da se ne zapitam šta utiče na to da postoje ovakvi kontradiktorni  odnosi. Da li su Piter i Katrina izolovan slučaj ili su pravilo?! Koji su to unutrašnji motivi koji nas približavaju nekoj osobi? Da li je Piterovo skliznuće u zločin i psihozu nešto što je bilo neminovno ili je nešto što je postalo aktuelno isključivo tokom braka sa Katarinom? Zašto smo sposobni da volimo nekog ko je nesavršen i na momente užasan, a sa druge strane u stanju smo da budemo sasvim nezainteresovani za nešto što važi za objektivnu vrednost? Postoji li uopšte objektivna vrednost ili je ona uvek odnosna? Da li pravimo izbore ili izbori nas formiraju? O svemu ovom sam razmišljala iako nemam odgovore na postavljena pitanja. Ono u šta sam apsolutno sigurna je to da je mehanizam koji približava ljude jedne drugima, konkretno parove, iracionalan i još uvek neodgonetnut, iako su psihijatri, psiholozi i umetnici pokušavali vekovima da odgonetnu taj „lanac iskrane“.  .

Starost ili SARABAND (2003)

IB Saraband

Ako analiziramo većinu holivudskih filmova videćemo različitu tematiku i  kvalitet filma, ali ima nešto što im je zajedničko: siromaštvo i starost su greh. A Saraband, koji je nastavak filma Prizori iz bračnog života govori o susretu bivših supružnika nakon dužeg vremenskog perioda. Kada ga je snimao, Bergman je imao 85 godina, a glavni glumci, Liv Ulman i Erland Jozefson, 65, odnosno, 80 godina. Odnos prema starim ljudima često je surov, mnogi žive isključivo da bi umrli. Lapot je i dalje aktuelan, ali na jedan skriveniji i suptilniji način. Starost se percipira kao greh i tabu i otud prosperitet plastičara  kod bogatih i malodušnost kod siromašnih. A da je stvar otišla predaleko govori i da  čak i jedan mačo, настоящий мужчина, Vladimir Vladimirovič, nije imun na nešto što se zove starost i estetska hirurgija. Bergman takvih problema nije imao i zato je on, po mom mišljenju, uvek ispred takvih kao pomenuti. Film Saraband mi je pomogao da se ne plašim tog strašnog pojma starost i da shvatim da je sve u glavi pojedinca i u tome koliko ćemo osnažiti svoj um i predrasude..

Krici, šaputanja i lica ili KRICI I ŠAPUTANJA (1972)

IB Krici i šaputanja

Krici i šaputanja, baš kao i Tišina, oskudeva u dijalozima, i bukvalno su prisutni krici i šaputanja. Ali i lica u svoj svojoj nemoj rečitosti. Film govori o bolesti, kako o fizičkoj, tako i psihičkoj. Dominantna je crvena boja, tako da je film sa aspekta vizuelnog vrlo zanimljiv. Mislim da nijedan reditelj nije umeo u formi rekvizita da iskoristi lica u svoj svojoj transparentnosti i kriptografiji. Harijet Anderson ovim filmom je pokazala da nije samo lepršava junakinja iz filma Leta sa Monikom njen glumački domet, već i dramski zahtevna uloga koju je imala u Kricima i šaputanjima, gde igra ženu obolelu od raka koja je na samrti. Bergman ne gleda na smrt utešno i religiozno, ali ni sa očajanjem. On je prihvata kao neminovnost. Postoje u filmu sećanja glavne junakinje i njen dnvnik koji govore da kad sve prođe da su uspmene jedino šta ostaje. Tako da me je Bergman naučio koliko su važne uspomene, to smo mi, naša lična, životna karta. Poznato mi je koliko je Bergmanu bilo teško kad mu je umrla žena Ingrid fon Rosen. Bolelo ga je do neizdržljivosti, a onda je on toj smrti dao kontekst: uverio je sebe da je Ingrid prisutna na drugi način, da je tu negde i počeo je da veruje u jednu „višu“ smrt. Tako i ja nekad osećam prisustvo svog umrlog oca, ali ne pod okriljem patologije i gatki, već kao jednu mogućnost koja niti je dokazana da postoji, niti da ne postoji. I Vitgenštajn je nešto slično tvrdio, nije dokazano da život posle smrta postoji, ali nije dokazano ni da ne postoji i zato je život posle smrti besmislica. A Vitgenštajnova besmislica nije ono što mi znamo pod tim pojmom, već suprotnost od poznatog i egzaktnog..

Rat ili SRAMOTA (1968)

IB Sramota

Sramota je jedini Bergmanov ratni film. Mada je tu rat više okvir koji čini da ljudi postanu takvi kakvi su zaista. Te tako rat čini da Eva postane brižna, nežna i bolji čovek. Dok njen muž Jan postaje sebičan i zao. Krizne situacije su katalizator koji izvlači „nas iz nas“, odnosno, lakše smo ono što smo.  I sama sam bila u ratom zahvaćenom područiju i znam šta je rat: mnogo propagande, malo hrane, odsustvo struje i vode. Hardkor rijaliti bez kamera gde je nagrada  fizički, psihički i etički opstanak..

Umesto zaključka ili BERGMANOVO OSTRVO (2004)

Mimo Bergmanovih filmova postoji i mnoštvo dokumentaraca o njemu. Meni je najznačajniji trodelni dokumentarac Bergmanovo ostrvo. Snimljen tri godine pre njegove smrti, u švedskoj produkciji. Nisu Fani i Aleksandar ili Saraband Bergmanova labudova pesma, već, upravo, Bergmanovo ostrvo, iako on taj film nije pravio, već su ga drugi pravili o njemu. Gledam taj film i shvatam da nisam objektivno analitična kad je Bergman u pitanju, već da imam emotivnu reakciju. Poželim da ga zagrlim, kao što ga je zagrlio Ang Li što je i fotografski zabeleženo. Pitam se da li je ta emocija odraz moga ludila ili snaga i sugestivnost Bergmanovog dela i pojavnosti.

Šta god da je odgovor, jedno je sigurno: Ingmar Bergman je učinio da mi život bude lepši.

Za P.U.L.S.E Aleksandra M. Lalić

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

4 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments
Mirko
Mirko
6 years ago

Bolji tekst o Bergmanu i analizu nekih od njegovih najboljih filmova (a mogu reći i filmova uopšte) nisam pročitao u skorije vreme. A paralela sa životom utisnuta kao neki lični pečat je pun pogodak, što inače mislim da manjka mnogim autorskim tekstovima. Vučiji čas, Divlje jagode, Jesenja sonata, Krici i šaputanja su mi među najdražim filmovima.

Душко Јевтовић
Душко Јевтовић
6 years ago

Поптуно се слажем са Мирковим коментаром и само бих додао да је, попут Бергмана, Александра М. Лалић такође учинила да нам живот буде лепши.
Уметност куца на врата нашег срца која су, често, неосетљива и затоврена и потребан је кључ да их отвори, да би лепота и смисао уметности продрли у нас. Тај кључ за Бергманове филмове је управо текст који сам прочитао.
Посебно бих напоменуо да наши ближњи који су умрли настављају да живе у нама, у љубави и молитвама у којима их помињемо, што ми Бергамана чини још ближим. Јер, на крају, постојање се искључиво своди на љубав, коју је велики режисер тражио и (испод наслага свакодневнице) налазио у својим филмовима.