Ulogujte se / Kreirajte profil

Očevi i djeca: Uloga JNA u rock revoluciji

Jnaa 04 S

Ravno do dna: Branimir Johnny Štulić u akciji Photo: Zoran Trbović/XXZ

Fender umjesto tandžare

Rock forever: Milan Mladenović

Rock forever: Milan Mladenović Photo: Zoran Trbović/XXZ

No, da provjerimo tezu valja nam prvo ustanoviti tj. preuzeti kriterije, na temelju njih sastaviti popis, pa onda krenuti u opis i vidjeti ima li u Tešinovom pasusu išta istine. Nećemo pri tom sitničariti ni mikroskopom čitati obiteljske biografije premnogih pripadnika rock plemena, zanimat će nas samo najveći rokeri Jugoslavije, oni za koje je čuo svaki prosječan, čak i nehotični slušatelj, čime ćemo nepravedno zanemariti mnoge manje istaknute rockere koji bi se također kvalificirali na listu po temeljnom kriteriju: da su djeca vojnih lica. Ispričajmo se unaprijed, pentrati se po tuđem obiteljskom stablu je krajnje nepristojno, majmunski, ali profesija roditelja je naprosto činjenica i formativni element svakog čovjeka pa u toj dimenziji relevantan podatak i element za spekulacije i kalkulacije.

Također, ovom prilikom rock’n’roll ćemo gledati najuže moguće, samo kao glazbeni pravac; zanemarit ćemo svu onu kulturnu i pojaviše ikonografsku pop/rock-poputbinu koja uz tu „duhovnost“ (ovo uz rock zvuči utuživo) prirodno ide ili njegova iskustva integrira i obrađuje: stripove, književnost, filmove, spotove, modu, dizajn… Tako ćemo ovaj put, vjerojatno nepravedno, ispustiti iz analize i imena kakva su, primjerice, srpski pisci Vladimir Arsenijević i Dragan Velikić, dva sina vojnih lica, dva rođena Puležana. Arsenijević je još k tomu svirao u nekoliko bandova, od kojih je kao pionirski punk band ostao zapamćen Urbana gerila (premda slabo zabilježen snimkama, ali punk band kroz koji su prošli i Obojeni Program Kebra i Partibrejker Cane), dok je Velikić svirao u Pop mašini, ali i kao profesionalni muzičar sa Zdravkom Čolićem i Esmom Redžepovom.

Porodične veze sa JNA: Boris Bele, šef Buldožera

Porodične veze sa JNA: Boris Bele, šef Buldožera Photo: Zoran Trbović/XXZ

Ignorirat ćemo dakle i Mirka Ilića koji je kao Poletovac bio rock i rani new wave u čistom obliku ali drugom agregatnom stanju. Ignorirat ćemo mnoge, da bismo pokušali lakše prodrijeti u samo jezgro fenomena apstrahirati, zanemariti aranžmane i koncentrirati se na tekst i melodiju, eksperimentalno i mentalno počiniti nasilje kako bismo sklonili zgradu ili neboder, i otkopali sam kamen temeljac. A kamen temeljac se dosta davno zakotrljao.

Moj ćale je hteo pešake do Berlina /da uhvati lično Adolfa za uši

Popis djece vojnih lica koja su postali istaknuti rokeri mora obuhvatiti u svojem najrestriktivnijem izdanju: Borisa Belea, Branimira Štulića Johnnyja, Gorana Bregovića, Boru Đorđevića, Milana Mladenovića i Momčila Bajagića Bajagu. Nije teško iza pobrojanih imena prepoznati, ni manje ni više – a kud ćeš više? – Buldožere, Azru, Bijelo dugme, Riblju čorbu, Katarinu II / Ekatarinu Veliku, Bajagu i instruktore pozitivne geografije. Odmah je jasno da je to popis koji obuhvaća gotovo cijelu prvu ligu Yu rocka, čak i kup UEFA-e, u doba etabliranja i prvog velikog omasovljavanja scene 1970-ih godina! Doduše, Ekatarina Velika(Mladenović je od travnja 1980. u Šarlo akrobata, 1982. izdaje prvi album Katarina II) i Bajaga (prvi solo album 1984., ali od 1978, u Ribljoj Čorbi) su ipak više baština ranih osamdesetih, ali oni sami sviraju na manje istaknutim položajima još od sedamdesetih.

Otvarao rock prema narodnom melosu sklonoj publici: Goran Bregović

Otvarao rock prema narodnom melosu sklonoj publici: Goran Bregović Photo: Zoran Trbović/XXZ

Radi se o bandovima čija je raznovrsnost i autentičnost dala širinu i zamah cijelom domaćem rocku. Buldožeri su, vječito oboružani ironijom i sarkazmom vrištali i skakali i zajebavali se na svaki spomen autoriteta do koljena sedmog. Nisu pri tom štedjeli ni slovensku himnu (Slovenija) ni rockeru svakom, a djeci vojnih lica posebno važnu ikonu Morrisona Jima (Smrt Morrisona Jima). A nije im bila strana ni ljekovita autoironija (Tko jebe Buldožer). Branimir Johnny Štulić je do danas ostao Bog, bit će zbog svoje odsutnosti koja mu jamči oreol i karizmu nedodirljivosti i nekompromitiranosti.

Prije nego što je postao Bog Johnny B. God bio je urbani trubadur, društveni komentator s glasom sindikalnog vođe, svakako Pjesnik, a poslije i hitra vidra u bazenu tradicijske glazbe cijele Jugoslavije. Tu se negdje, u tom bazenu mogao sudariti s Velikim meštrom yu rocka i električnim pastirom rock stada Goranom Bregovićem čiji razvitak ide od koketiranja s narodnim i njegova miksanja s progresivnim, preko new wave trendiziranja do internacionalnog i svjetski relevantnog etno-pop spektakla.

Nekad urbano-pučki pjesnik i vješt stihoklepac Bora Đorđević kao da je od svog populizma i hard rock ispovijedanja vremenom vrlo brutalno psihointelektualno pukao, kao pop-corn, pa je prigrlio politički popularne krilatice i na njihovim se krilima survao u mračnie i šovinističke ideologije. Milan Mladenović je pak bio ekspresionistički osamljeni art ljubavnik koji je svojom biografijom spojio tri najveća grada ex-Jugoslavije, dok je Momčilo Bajagić ostao pojam pop-inteligencije i svegeneracijske pomirbe.

Pop-širina: Momčilo Bajagić Bajaga

Pop-širina: Momčilo Bajagić Bajaga Photo: Zoran Trbović/XXZ

 

Ako je Bregović otvarao rock prema narodnom melosu sklonoj publici, Bajagina popistična širina i look i bariton ga je otvarao starijim generacijama.

Ova vrlo šarena ekipa skupljena je iz raznih krajeva Jugoslavije, no nas ne zanima ono što je različito kod svih njih nego isto i konzekvence tog istoga koje smo, u krajnjoj liniji, pjevali. Naše temeljno, da ne kažem avnojevsko pitanje, jest zašto su baš djeca vojnih lica imala tako generalsku ulogu u YU rocku? Kako to da su se baš djeca vojnih lica (Moj ćale je hteo pešaka do Berlina, / da uhvati lično Adolfa za uši) u tolikom broju u Jugoslaviji oboružala električnim gitarama umjesto da kao očevi im posegnu za uniformom i pripadnim naoružanjem? Bregović je doduše otpjevao „Kalašnjikov“, ali u pakungu romskog jezika i romskog juriša, što je sasvim neka druga i vrlo umjetnička priča koja graniči s orijentalizmom, da ne kažemo balkanizmom. I kako to da su baš svi od pobrojanih, što do sada nismo spomenuli, rođeni praktično u istom, šestom desetljeću prošlog stoljeća, u razdoblju od jedanaest godina – Boris Bele kao najstariji 1949. godine u Gračacu, a najmlađi Bajaga 1960. u Bjelovaru?

Ta su svetla naši gradovi

Rastao sam uz glazbu djece vojnih lica koja, naizgled čudom, a zapravo vrlo logično, nisu svirala režimski, niti kako drugi sviraju, nego baš obrnuto, po svojem, rebelijanski i nepoćudni rock. Bajaginim riječima koje u sebi ne kriju pacifizam i prezir prema militarizmu: Limene trube duvaju / ne volim vojnu muziku.

Formativne sam godine proveo u Daruvaru, gradiću koji je imao garnizon tek za ukras i da nesretni školarci imaju koga obići za Dan armije i Republike, e kako bi ovdje odslušali najdosadniji školski sat za Dan Republike ili Dan armije. Nisam se puno družio s djecom vojnih lica iz jednostavnog razloga – nije ih nešto baš bilo oko mene. Daruvar je malen grad, strateški ne baš važan, pa je u njemu i armijska jedinica bila skromna, 1980-ih smještena u kasarni između škole za lakše mentalno retardirane i Centra za odgoj i usmjereno obrazovanje, samo za razliku od škola ograđena žičanom ogradom koja se, unatoč vijencu bodljikave žice na vrhu, lako preskakala. Veliki gradovi su imali velike garnizone, maleni poput Daruvara malene, neki poput Pule nerazmjerne broju stanovnika, oni bliže granici valjda veće… Bilo je vjerojatno i jedinica po tamnim, zabačenim ali strateški važnim vukojebinama bivše domovine, ali nećemo pogriješiti ako kažemo da su djeca vojnih lica živjela u gradovima, bez obzira gdje su im očevi išli na posao. Riječima Milana Mladenovića: Priđi bliže i pogledaj dobro / kuda vode ovi tragovi / tamo svetla gore u noći / ta su svetla naši gradovi… 

Priđi bliže i pogledaj dobro: Milan Mladenović

Priđi bliže i pogledaj dobro: Milan Mladenović Photo: Zoran Trbović/XXZ

Johnny Štulić je u svom opusu krenuo iz makroperspektive, ne od grada nego od impresije regijom koja se tada nije tako zvala nit je imala pežorativno značenje, singlom „Balkan“ (1979.), od country sevdaha (spomenimo da je prvo ime Azre bilo Balkan sevdah band) dosta enigmatičnog teksta koji, u to smo barem sigurni, najavljuje rez s tradicijom, previranje, od pjesme koja na neki način iznosi ne samo njegovu poetiku nego i buduću povijest njegova opusa, koja je njegov program i koja svakako zaslužuje zaseban esej. No, svoje uvjerljivo najbolje pjesme, što će i najnaklonjeniji odrediti zaključno s Krivim srastanjem (Johnnyjeva neviđena kreativna eksplozija, Azrinih cca osam relevantnih albuma izbacila je u četiri godine, ožujak 1980-studeni 1983) je pupčano vezao za urbano.

Prva obrada narodne pjesme dolazi baš u doba kada počinje Johnnyjeva dekadencija, ako tako smijemo nazvati povratak obradama narodnih pjesama, to je „Klinček stoji pod oblokom“ (oblok je prozor, a ne oblak ili oluk kako mnogi misle) sa Srastanja, nakon kojega je moj, vjerojatno i ne samo moj, interes za njega sasvim ishlapio. U najboljim danima, uvijek socijalno osjetljivi Johnny znao je gradu napisati i nježnu i pospanu budnicu – kada Zagreb, izranja iz sna, / čekaju ga konduktera dva… i prezreti ga, grad: smrdljivi grad je zadovoljan sobom, / strukture ga dobro furaju

Če Gevara umesto kokarde: Bora Đorđević iz nekih normalnih vremena

Če Gevara umesto kokarde: Bora Đorđević iz nekih normalnih vremena Photo: Goranka Matić/Rock muzej

Rani pak Bora Đorđević prepoznaje grad kao zavičaj i jasno vidi razliku s ne-gradskim, tako će zapisati, čeznutljivo, iz perspektive vojnika koji je otišao iz metropole: Drukčije navike, drukčiji ljudi / daleka tutnjava voza (…) Gomila, buka, smog i dim,/ često ko štene cvilim za tim / u duši samo pustoš i jad /nazad u veliki prljavi grad. Đorđević je impresioniran velikim gradom i pomalo šokiran njegovim darvinizmom (poješće te brzo velegradske zveri / ali ti ćeš biti na naslovnoj strani). Vremenom, najizravnije u „Pobeći negde, kod Đorđevića prevladava doživljaj grada kao agresivnog i nasilnog mjesta iz kojega treba pobjeći, ali, nije potrebno ni reći, bijega nema: Taksisti gaze golubove / konobari otimaju, kradu / majmuni siluju po ulazima / ja neću da ostanem u gradu.Rođeni Sarajlija Bregović, koji je doduše zanat gitariste pekao i po kafanama u Konjicu, na prvim se snimkama, još u svojoj „pastirskoj“ fazi koja povremeno koketira s bluesom, po tekstualnim ispadima (konja da prodam, sve ću da ti dam samo da zaigram…) nesumnjivo nalazi daleko od grada. By the way, znamo i da Selma (tekst J. Dijak) putuje na fakultet, dakle da odlazi iz manjeg grada ili sela. Bregoviću kao da su gradovi bili manje bitni, što jest znakovito, premda se u njegovu opusu nađe nešto ultimativnih gradskih motiva („Tramvaj kreće“, „Na zadnjem sjedištu moga auta“), pa i spomena rodnog grada u koji se pjesnik nikada neće vratiti, ili onoga u kojem je bio momak na lošem glasu. Grad je u ksani sat znao i crkavati. U lirski-depresivnoj „Pjesmi mom mlađem bratu“, grad (Niš) je kontekst emocije. Zanimljivo je da je ta pjesma napisana za vojnog ro(c)ka koji je Brega, očito, jedva nekako pregurao, a sigurni smo da je imao povlašten status u snb-u.

O doživljaju grada, posebno velegrada dala bi se napisati velestudija, no zadovoljimo se za sada samo osvježenom općepoznatom konstatacijom da je rock ultimativno urbana muzika. Iz današnje perspektive koju kao da je Bajaga naslutio riječima: šta sad vrede svetske žvake / kad svirate narodnjake bilo bi silno zanimljivo vidjeti gdje su se u to doba skrivali ljubitelji narodnjaka. Je li ih aktivna (prosvjetiteljska?) medijska i kultur-politika činila nevidljivijima? Ili smo možda živjeli u paralelnim svemirima?

Pjesma za kraj teksta: Johnny Štulić na koncertu, kao neprikosnoveni lider Azre

Pjesma za kraj teksta: Johnny Štulić na koncertu, kao neprikosnoveni lider Azre Photo: Zoran Trbović/XXZ

Ili je skromniji socijalno-ekonomski status narodnjačke publike tek nešto poslije, otprilike u doba eksplozije kaseta kao nosača zvuka, postao tržišno i medijski uočljiviji? Ili je pak odgojno-estetska funkcija socijalizma s Komisijama za škart i ekstra porezima polučivala opipljive rezultate (prečesto i gluposti) kojih se danas, prepušteni nikad kapilarnijem ni brutalnijem tržištu, s uzdahom sjećamo i priželjkujemo administrativnu i političku moć, blagodati cenzure i ostalih nedemokratskih metoda…

Ekkv 01 S

Ekaterina Velika: Stihovi ‘Ja imam dobre uslove za život’ bili su činjenica Photo: Miladin Jeličić Jela

Gitarom protiv autoriteta uniforme

Mlađa i niže pozicionirana vojna lica nisu mogla izbjeći povremene prekomande, pa su se u nove gradove s njima doseljavale i njihove obitelji. Sukus je u tome da se selilo iz grada u grad, uglavnom iz manjeg u veći. Vojne stanove dobivali su u zgradama ili neboderima, možemo reći u visokim novogradnjama. Nikome od naših autora nije palo na pamet da bi, kao Darko Rundek iz blues-veranda-stolac za ljuljanje razloga, jednom kupio kuću u Bosutskoj 27 a, na zagrebačkom Trnju, koje je u to doba portretirao Tadićev “Ritam zločina” kao polururalnu oazu usred grada. Pejzaž njihova djetinjstva bile su zgrade, neboderi/soliteri, novogradnje u kojima se živi drukčije, u stanovima, sa zidovima koji ih dijele i spajaju sa susjedima, a odvajaju od vrta i prirode.

Ne želi da živi u bloku 65: Bora Đorđević nekad je bio angažiran pjesnik

Ne želi da živi u bloku 65: Bora Đorđević nekad je bio angažiran pjesnik Photo: Zoran Trbović/XXZ

Ultimativnu sliku otuđenja u tim pejzažima dao je Bora Đorđević pjesmom “Neću da živim u bloku 65”: Čuvar gradilišta prolaznike tera,/ klinci po ulazima bombice piju, / košava brije oko solitera, / bande došljaka svaku noć se biju. // Sivo, sivo, sivo, sve je sivo, / spavaju stanari, svak u svom budžaku, / u devet uveče nema ništa živo (…). No, socijalistički funkcionalistički novourbani pejzaži nisu samo izazivali nelagodu, Bajaga se, sudeći po pjesmi “Poljubi me”, dobro snalazio: Dole pod nama čuje se kako / škripe točkovi noćnih šofera. / A ja te volim u mrklom mraku, / na zadnjem spratu solitera.

Kako god bilo, u novogradnjama su svi bili manje ili više doseljenici, često i prolaznici, ljudi s korijenima negdje drugdje, jer betonski pejzaži ne primaju korjenike tek tako. To je sigurno olakšalo njihovu emancipaciju od tradicije, porodice i ostalih dijakronijskih tereta. I onda, kada dođeš tamo gdje nemaš prijatelja ni rodbine, gdje priroda živi u teglama i žardinjerama, gdje si prepušten ulici, stepenicama, zidićima, igralištima i drugim javnim prostorima, valja se izboriti, Johnny je to lijepo rekao: Kad sam kao mali došao u grad, morao sam sebi dati nadimak…

Vojna su lica u doba socijalizma bila mobilna, hmmm… ‘ajmo reći radna snaga. Zajamčena im je bila vrlo solidna razina života, nije tu bilo rizika koji obično prati selidbe, čekao ih je posao i stan. U šarenoj i neprirodnoj, što će reći kulturnoj krpariji poput Jugoslavije, gotovo je obavezan bio susret vojnih lica i njihovih obitelji s novom i drugačijom kulturom, kulturom regije u koju su se doselili.

Dječiji zabavljač: Branimir Johnny Štulić negde među beogradskim soliterima

Dječiji zabavljač: Branimir Johnny Štulić negde među beogradskim soliterima: Photo: Zoran Trbović/XXZ

Djeca vojnih lica tako su bivala otrgnuta iz jednog konteksta i bačena u drugi, doduše na meko, ako već ne u pamuk, onda bi se prizemljivala na tapison, ali i tu se trebalo snaći, druže, izboriti se za mjesto pod novim suncem, koliko god ono i dalje sijalo jugoslavenski. Premda je vojna klasa bila u središtu skrbi i interesa Jugoslavije, njezini pripadnici su se, a još više njihova djeca, pri prekomandama nužno povremeno i privremeno nalazili na marginama društva s kojih se trebalo probijati prema sredini i afirmaciji. Naravno, više postavljene letvice pri skoku u novi grad zahtijevale su povećane napore, što je znalo uroditi i ekstra-rezultatima. (Molim da se iz ovoga ne zaključuje da je mirno preseljenje naroda ili obitelji dobar recept za ekstra-rezultate u drugoj generaciji, op.a.)

Djeca vojnih lica na taj su način skupila dragocjena iskustva, usisala više kultura i urbanih pejzaža – što se lijepo vidi po pregrštu različitih etno-elemenata u opusima Bregovića i Johnnyja. Istodobno, mora da su izoštrila socijalnu inteligenciju i bila prisiljena tražiti i naći autentičan put afirmacije, neku vrst dokazivanja koje došljacima, dođošima i dotepencima uvijek predstoji pred starosjediocima.

Ko ne sluša pjesmu, slušaće oluju

Kulturološka šarolikost: Goran Bregović

Kulturološka šarolikost: Goran Bregović Photo: Zoran Trbović/XXZ

 

Jugoslavenski (nad)nacionalni okvir bio je prirodan i komotan da u njega stane slika obitelji vojnih lica s djecom. Pritom više mislim na neizbježnu kulturnu šarolikost koju je nužno povećavao velegradski melting pot nego na unitarizam koji je, valja pretpostaviti, također postojao, ali bi ostajao omeđen obiteljskom privatnošću i zidovima stanova. U vojnim obiteljima nacionalno i regionalno mješoviti brakovi sigurno su bili češći nego u ostalog, manje mobilnog stanovništva, pa je jugoslavenstvo bila neka vrsta logičnog i nadnacionalnog/transnacionalnog okvira za nadilaženje i pomirenje različitosti, a istodobno i okvir koji je težio konvergenciji.

Utoliko je zavičaj djeci vojnih lica u većoj mjeri bio grad, pa aleatorična Jugoslavija, tako da nije ni čudo što su – uz iznimku Bore Đorđevića, čija se obiteljska seljenja k’o za vraga nisu makla iz Srbije, a koji je, nažalost, kasnije postao politički četnik i ljudska budala – svi bili manje ili više projugoslavenski orijentirani ili barem nisu nacionalno podivljali u doba kada je to bilo profitabilno. Dvadesetak godina nakon raspada Jugoslavije, jasno je da je rock zvijezdama tadašnje 22-milijunsko tržište omogućavalo nikad više dosegnutu ugodu, punu egzistencijalnu potvrdu i smisao, profesionalan i ekonomski miran život.

Beogradska trojka: Cane, Gile i Milan

Beogradska trojka: Cane, Gile i Milan Photo: Goranka Matić/Rok muzej

To zlatno doba ipak nije bilo najvažniji razlog – jer za, tada je i čovjek od salaša Đorđe Balašević sročio svoju alegoriju o raspadu Jugoslavije, nazvavši je baš “Soliter” (1988), da ne spominjemo Gileta i “Igra rock’n’roll cela Jugoslavija”.

Bregović je svojim projugoslavenskim stihovima, također tek u dolatnog doba tada nisu bili svjesni, ono je uvijek prošlo doba – što je jugoslavenstvo bila njihovdomovina, otadžbina i dežela, jedna od mekih i zapravo im ne previše važnih sastavnica identiteta.

Jugoslavija kao tema postaje važna tek kada se zemlja zatreslba kada je zemlja krenula prema dezintegraciji, bio najizravniji: Jugoslavijo na noge, / pjevaj nek’ te čuju, / ko neslušapjesmu, / slušaće oluju…

Naravno, kada je Brega zapjevao, već je bilo kasno, Hegelova sova uzletjela je u sumrak, ni poodraslu djecu vojnih lica nitko nije pitao za opciju, tržište ni perspektivu, političko šaputanje je prešlo u vikanje i skandiranje, zagrmjeli su topovi, zakotrljali se tenkovi i kraći i duži ratovi, rekonkviste…

Naprosto, pjesma ni uz najjači razglas, poput negdašnjeg koji se orio kod Hajdučke česme, nikada nije bila ni jača, ni glasnija, ni moćnija od topova.

No spomenuto “jugoslavenstvo” kao dosta visoka apstrakcija sigurno nije bilo razlog zašto su se sinovi oficira uopće primili gitara. Pogledajmo prvo odakle im uopće “naoružanje” – tada vrlo skupe električne gitare. I što im bi da su se baš njih latili.

Ja imam dobre uslove za život

Vojna klasa u Jugoslaviji bila je masovna, razgranata i socijalno-ekonomski povlaštena na različite načine. Jugoslavenska vojna klasa ekonomski je pripadala, u najgorem slučaju, gornjem sloju srednje klase, što će reći da je bila osjetno imućnija od prosjeka (Ja imam dobre uslove za život / toplu sobu, supu i toplu odeću za zimu / ja imam sve pogodnosti za procvat – ironično, ali činjenično pjevala je Ekatarina Velika), a vjerojatno se osjećala i pravno-politički sigurnijom.

Nigde bez gitare: Branimir Johnny Štulić, buntovnik s razlogom

Nigde bez gitare: Branimir Johnny Štulić, buntovnik s razlogom Photo: Zoran Trbović/XXZ

No ideja, hajmo reći konzumerizma – premda se radilo tek o povećavanju osobne potrošnje – nije u to doba, barem formalno, kao kapitalistička mjera sreće svijeta ideološki bila na cijeni, niti se navodno primila kod rokera, premda su svi nosili traperice iz Trsta i vapili za Londonom, ne samo kao centrom ideja nego i robe. Nakon izleta u SAD Bregović je napisao: Sve ovdje mogu kupit / prijatelje, slavu, sjaj i snove / za dolar prodaje se sve…, i potrošačkom raju hladno okrenuo leđa rekavši “Goodbye America”. Premda su socijalne razlike u to doba bile neizmjerno manje nego što su danas, djeca vojnih lica mogla su si priuštiti više: radio koji je dobro hvatao Luxembourg, gramofone, ploče iz inozemstva – slavne originalke – električne gitare i bas pojačala, možda čak i komplet bubnjeva. Marke, danas bi se reklo brandovi, koje su bile vertigoglavica svakom muzičaru tog doba, bile su odreda kapitalistička sredstva za proizvodnju glazbe: Gibson Les Paul / Fender Stratocaster – Rickenbacker – Hammond – Ludwig.

Tu se, u formalnom odbijanju konzumerizma i industrijske infrastrukture a njihovoj nasušnosti, krije mali paradoks. Bez tržišta, od instrumenata i nosača zvuka do kulture zabave i potrošnje, nema ni glazbe, ni scene, ni prodaje. Bili smo na početku potrošačkog tobogana, no još dosta daleko od isključivog diktata tržišta.

Spektakularni koncerti osamdesetih godina: Momčilo Bajagić

Spektakularni koncerti osamdesetih godina: Momčilo Bajagić Photo: Rok muzej

 

Kako god bilo, premda ekonomski moćnija, u porodičnom okružju klase YU oficira, nije teško za pretpostaviti – jer jugoslavenska vojna klasa nije bila aristokratska kao u zemljama s kontinuitetom nego mlada, proizišla iz Drugog svjetskog rata, iz pobjedničke partizanske vojske i novoregrutiranih simpatizera, karijerista i sirotinje – preferirao se narodni melos i pripadni instrumenti: tamburice, sazovi, harmonike, gusle, frule i trube, narodnjaci i sevdah (Sevdah, ništa rock – iz Dugmetove pjesme “Milovan” o folk tipu gastarbajtera), i tu smo došli do možda najvažnijeg elementa pobune mladih protiv starih, sinova protiv očeva.

Svakoga jutra moj se otac brije

Kume, Džimi, Bog ti pomogao: Boris Bele, šef Buldožera

Kume, Džimi, Bog ti pomogao: Boris Bele, šef Buldožera Photo: Željko Stojanović

 

Vojna lica su u većini slučajeva patrijarhalni i autoritativni tipovi, zato su i bili tako dobrodošli kao likovi u komedijama. YU-drame o vojnim licima nužno su se pretvarale u komedije ili treš. Nije baš ni bilo uputno praviti filmove o dramama i privatnim neskladima čuvara sklada države i poretka, jer to bi onespokojilo narod i zaklimalo državu. Naprosto, vojska je stvar reda, a umjetnost nereda.

Prototip pobune protiv očinskog militantnog autoriteta je, naravno, Jim Morrison (nije slučajno što su Buldožeri obradili i amblematičnog Njega: Kume Džimi, Bog ti pomogao / Nad tobom se ne našlo junaka), čiji otac je bio admiral glavom i flotom, dok je od naših najviše, čini mi se, dobacio Johnny s ocem pukovnikom. Usput, cinični Buldožeri nisu ostali dužni ni također već amblematičnom, u to doba političkom rebelu i još polubogu Johnnyju. Na LP-ju “Ako ste slobodni večeras” počastili su ga konferansom u kojoj se zapalio u znak političkog protesta “zbog situacije u Poljskoj i ostalih svjetskih problema, tu na Trgu…”

Emancipacija i stjecanje individualnosti procesi su odvajanja i razlikovanja, pa jedna prirodna i zdrava pobuna protiv autoriteta, u prvom redu očinskog i svih njegovih izvedenica, zakona i simbola, uključivali su pod obavezno električnu gitaru umjesto tamburice, orgulje umjesto harmonike i, iznad svega, dugu kosu, kao dnevni i trajni protest protiv vojničkih “uredno i lepo podašišanih frizura”.

U širem smislu, radi se o klasičnom sukobu s roditeljskom kulturom (Svakoga jutra moj se otac brije / i ulazi u teget odelo / prvu jutarnju kafu pije / i nešto sebi ponese za jelo / zatim vredno radi celog dana / uvek ista zatvorena šema / posle podne kad dođe do stana / čita štampu, ruča, zatim drema… – pri čemu je SMB boja zamijenjena radničkim tegetom kod Đorđevića, u pjesmi “Hej, ćale”).

Aktivan otpor malograđanštini

Rokolo 19 B

Eto, baš hoću: Goran Bregović Photo: Zoran Trbović/XXZ

Zanimljivo je da je i poetski slobodan Milan Mladenović pjevao kako je, ni manje ni više nego rođen u getu, geto je opisivao kao prostor s neoklasicističkim zgradama (Vidi kakva predivna zgrada / balkon, zid sa divljim ružama / Atlas nosi kuglu iznad glave / Grci, mit i legenda), u čisto proleterskom ambijentu: Gar se crni svuda po snegu / plava bluza i kifla pred čas. Kult proletera u socijalizmu očito je bio sirenski, i jak kao tvornička sirena, i državni, svakako i među djecom vojnih lica popularniji od kulta vojne klase. Vjerojatno je omogućavao i lakše stapanje s okolinom, ukidanje distance između povlaštene djece vojnih lica i djece radnika i seljaka.

Gar se crni svuda po snegu: Milan Mladenović

Gar se crni svuda po snegu: Milan Mladenović Photo: Zoran Trbović/XXZ

Formativne godine pobrojane ekipe bile su druga polovica pedesetih i šezdesete, kako kome, koje su očito usisane i u važnom, rebelijanskom podržane. Premda o neaktualiziranim šezdesetosmašima Johnny pjeva ironično u pjesmi “’68” (Mladenović rođen 1958. u Zagrebu i Bajaga rođen 1960. malko kasne s dolaskom na svijet, ali žure s razvojem), i rane sedamdesete još su godine u kojima je rock bio – posebno u socijalizmu, pa bio to i socijalizam otvorenog tipa – provokacija koju je društvo toleriralo. Premda je, za razliku od drugih socijalističkih zemalja, Jugoslavija tolerirala trivijalne žanrove i bila ukupno neusporedivo otvorenija i sve skupa ozbiljan povijesni eksperiment, socijalistički konzervativizam i strah od kapitalizma 1960-ih sažimao se u idiotske slogane: duga kosa – kratka pamet, mini-suknja – mini-moral. Hm, doduše na osporavanju drugog slogana sa suknjama pobrojani dečki nisu baš radili, transvestizam u YU rocku nije zaživio 1970-ih, rokeri nisu navlačili suknje niti su se šminkali, za to je bilo potrebno dočekati Rundeka i Gileta, ali zato se na dugoj kosi itekako radilo.

Oni su nas nečim zadužili

Rock se doživljavao kao aktivan otpor malograđanštini, kao umjetnički pokušaj poboljšanja svijeta (Promeniću svet do kraja pesme – EKV), autentična mladalačka kultura i kontrakultura (to je najvažnija riječ u ovom sletu riječi), kontrakultura i kritičnost prema socijalističkoj i patrijarhalnoj kulturi njihovih očeva, ali i šire, čuvara morala i poretka koji naprosto već odavno nisu na razini aktualiteta, kompromisno zaogrnuta u artificijelnost – sjećamo se truda rock publicista da se rock predstavi kao suvremena umjetnost i društveni korektiv, a ne samo zabava, jer u ozbiljnom socijalizmu puka zabava je bila subverzija i nedovoljan argument za postojanje i poštovanje.

Osjećaj slobode i mogućnosti: Džoni Štulić

Osjećaj slobode i mogućnosti: Džoni Štulić Photo: Zoran Trbović/XXZ

Čisti slogan “pokreta otpora patrijarhatu i svrhovitosti” zapisan je 1976. godine, u doba kada je rock već izgubio dobar dio subverzivnosti, a punk se tek rađao, slogan koji se ispružio kao most između klasičnog rebelijanskog i društveno-progresivnog koketiranja rocka prema punku, koji je između ostalog tražio pravo na individualnost, izravnost i neutilitarnost, Bregovićevim stihovima: Pusti, pusti o, pusti me / hoću bar jednom / eto, baš hoću / da budem blesav…Patrijarhalno društvo i očinski autoritet, u urbanom okviru koji je djeci vojnih lica naprosto bio prirodan, gurali su sinove na drugu stranu, u kontrakulturu, u permisivni i skaredni rock, u zabavu i hedonizam (Mladenović: Ovde je dosadno / Svi su pobegli na neko zabavnije mesto / Daleko je, daleko je Amerika – pri čemu je važno da je baš Amerika metafora za cilj “unutrašnjeg puta”, zemlje odbjeglih skrojene po mjerama utanačenim još na brodovima), na Zapad, gdje sunce zalazi a luda noć počinje i potisnuto probija, prema individualizmu i slobodi, mimo Partije i kolektiva, mimo dosadnih priča, ali i mimo konzumerizma, s jasnim internacionalizmom, anacionalizmom (stariji Bora Đorđević kvari prosjek) i, sasvim jasno i očekivano, antimilitarizmom (Oni su ordenje zaslužili / životnu školu izučili / oni su nas nečim zadužili / i zbog toga su zaključili / Slušaj sine, obriši sline, pjevao je mladi Đorđević).

Neželjeni nusproizvod

Tako su djeca povlaštene vojne klase i čuvara socijalističkog poretka iz čiste emancipacije od roditeljskog autoriteta, s jakim osjećajem slobode i mogućnosti, uz dotok informacija i utjecaja sa Zapada i uz nešto ugodniji ekonomski status, a opet s dosta jasnom i rezolutnom socijalno-kritičkom sviješću, de facto stvorila i omasovila jugoslavenski rock’n’roll kao čisti neželjeni nusproizvod društva koje je imalo dovoljno samopouzdanja da im to tolerira, jer su temeljno bila na strani jugoslavenske inačice socijalizma, koja im je omogućila ugodan i bogat i umjetnički plodan život, premda ih je svako malo maltretiralo glupostima, zabranama i protestima SUBNOR-a zbog skretanja sa svijetlih staza revolucije, a koje su im u konačnici – zabrane a ne staze – išle u marketinški prilog.

Po mjeri pop-glazbe: Momčilo Bajagić Bajaga

Po mjeri pop-glazbe: Momčilo Bajagić Bajaga; Photo: Zoran Trbović/XXZ

Ova skica je samo esejistički prijedlog za uvod u fenomen jugoslavenskog rocka, poziv na kopanje po statistikama, na promišljanje mehanizama koji su omogućili i tako plodnu scenu i pohvale kultur-politici koja se, na kraju, ipak mjeri po rezultatima. A rezultati su takvi da je stvoreno puno evergreena, narodne urbane glazbe koja je još izvor i zanosa i nadahnuća i čuđenja, da nove pjesme nekih novih klinaca nikako da dospiju do kulta i masovnosti koju su stari majstori s lakoćom dosezali, da je danas, nekada formativna po mlade, domaća rock/pop kultura u dubokoj depresiji (činjenica je da ni u malenom gradu poput Daruvara, okruženom selima, tada nisam poznavao nikoga tko je slušao narodnjake).Naravno, nije samo društveno i klasno preslojavanje i pretumbavanje uzrok trenutnom, čini se dosta poraznom stanju na cijeloj glazbenoj sceni, sigurno su ga velikim dijelom generirali i nova tehnologija i novonastali odnosi, od neoliberalno-kapitalističkih do tehnoloških diktata, ali možda se dio mogućih odgovora krije upravo u iskustvima i orijentacijama onoga što u smislu glazbene proizvodnje i odgoja lako možemo nazvati boljom prošlosti.

Ako crkvi treba reći hvala za sve rafinirane vrste alkohola koje je kroz povijest usavršila, u priči o YU rocku možemo reći, čak raportirati: “Drugovi oficiri, dozvolite da vam se obratimo. Služili ste narodu tako što ste nehotice, čak mimo svoje volje, bitno zaslužni za rock’n’roll u Jugoslaviji i zbog toga vam, kao zbog malo čega drugoga, vječna hvala i slava!”

Pisao: Kruno Lokotar

* Tekst originalno objavljen 2013. u zagrebačkim “Novostima” prenosimo sa dozvolom autora

Izvor: XXZ Regionalni portal

  •  
  •  
  •  
  •  



Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.